Historija Srebrenice

Historija


Srebrenica je grad u Bosni i Hercegovini,
koji je tokom svoje historije promijenio nekoliko imena, kao što su
Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria itd. Na području
Srebrenice postojali su tragovi života još od najranijih vremena, što
je bilo uslovljeno povoljnim geografskim položajem i bogatstvom
srebrenom rudom. Za vrijeme vladavine Rimskog carstva Srebrenica je
bila glavni centar za kovanje novca i jedna od najvecih kovacnica
Rimske imperije. Srebrenica je deset dana jahanja udaljena od Dubrovnika.
Srebrenica je u srednjovjekovnoj Bosni činila veoma važan prostor zbog
vrijednih nalazišta plemenite rude, tako da su je posjećivali putnici
iz svih krajeva svijeta, ostavljajući u ovom kraju tragove različitih
kultura. Posmatrano sa vojnog aspekta, njena važnost bila je
neprocjenjiva, zbog povoljnog geografskog položaja. Dolazak franjevaca
u Srebrenicu na neki način verificirao je davno postavljenu granicu
između istočne i zapadne civilizacije. Provincija Bosna Srebrena ili Bosna argentaria
formirana kao najistočnija naseobina Franjevaca, pokazala je značaj
ovog prostora i potvrdila Drinu kao granicu između različitih kultura.
Ratovi, promjene vladara, okupacije, rijetko i malo slobode i
sigurnosti kroz vijekove su sputavali duh bosanske kasabe, ali se on
održavao i definirao kao specitikum utemeljen borbenim mentalitetom,
težnjom za samoodržanjem. U Bosni, u kojoj je živjela Srebrenica u
posljednja dva milenija, ova borba je bila permanentna. Sa istoka i
zapada oduvijek su dolazili ratnici i željeli teritoriju, vlast,
srebro, ljekovitu banju Guber
i poziciju na Drini. Srebrenica tu borbu nikada nije u potpunosti
dobila. Povremeno je pokazivala da zanati, zemljoradnja, kultura i
umjetnost nadasve imaju pogodno tle za egzistiranje, ali su periodi u
kojim je historija dopuštala da ovaj grad pokuša živjeti, bili rijetki
i kratki.
Osmalijsko doba


Dolazak Turaka u petnaestom vijeku odredit će potonje bitisanje
ovoga grada smještenog na razmeđu orjentalnog-islamskog
kulturno-civilizacijskog kruga i zapadno-evropskog, kršćanskog, tako da
će narednih nekoliko vijekova povješću stvarani konglomerat vjera i
kultura biti jedna od presudnih odrednica egzistiranja na ovom
prostoru. Islam i kršćanstvo živjet će u Srebrenici, najposlije kao i u
cijeloj Bosni i Hercegovini u suodnosu kakav je na Balkanu, u većini
država nepoznat ili čak nemoguće zamisliv. Nacionalni konglomerat,
utemeljen i zagarantiran multietničkim opredjeljenjima posebno je došao
do izražaja posljednjih decenija, a naročito nakon Drugog svjetskog
rata, kada su historija Srebrenice, narodi, vjere i kulture esencirale
u četrdesetak godina, postavši tako u postratnom dobu paradigma ukupnog
postojanja Srebrenice, jedino održive u multietničkim okvirima.
Moderno doba


Kraj osamdesetih godina prošlog vijeka Srebrenicu je zatekao u
pokušajima da privrednim razvojem uhvati korak sa svijetom.
Stanovništvo ovoga grada, stisnutog planinskim obroncima u neposrednoj
blizini rijeke Drine, i preostalih tridesetak hiljada koliko je živjelo
u okolnim naseljima, život je zasnivalo na radu u moderniziranim
fabrikama, te na poljoprivredi od koje je živjela jedna četvrtina
stanovništva općine Srebrenica. Od sredine prošle decenije u Srebrenici
je zabilježen nagli porast odlazaka na studiranje širom ex-Jugoslavije,
tako da je početkom devedesetih godina veliki broj obrazovanih mladih
ljudi bio spreman da Srebrenicu povede u jednom drugačijem,
prosperitetnom smjeru, kako bi uhvatila korak sa svijetom. Međutim,
period 1990.-1991. donio je nesigurnost kod velikog broja mladih,
obrazovanih ljudi, tako da su u te dvije godine zabilježeni primjetni
odlasci iz Srebrenice upravo ove populacije.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu


U drugoj polovini 1991. godine bilo je očigledno da su velikosrpski
nacionalisti pripremili agresiju na Bosnu i Podrinje, sa ciljem da, na
velikodržavnom konceptu Srbije, zauzmu cijelu Bosnu i Hercegovinu i
silom je pripoje Srbiji te biološki i duhovno istrijebe Bošnjake. U
ljeto 1992. jedinice Jugoslovenske narodne armije, kojima je
komandovano iz Beograda, zatim oružane jedinice Arkana, Mauzera i
drugih zločinaca, zajedno sa srpskim kolaboracionistima iz Bosne i
Hercegovine, okupirale su Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada okolnih
naselja protjerano je dvadeset hiljada Bošnjaka. Nakon što je Pokret
otpora zaživio i u okolnim naseljima uspostavljena odbrana, srpski
okupator je prisiljen da se povuče iz Srebrenice. Do kraja godine
srpske jedinice nastojale su u više navrata da ponovo zauzmu
Srebrenicu, ali bezuspješno. Početkom 1993. teritorij između Zvornika
i Srebrenice definitivno je pao u srpske ruke, a najveći broj
stanovnika sa tog prostora sklonio se u Srebrenicu. Tih dana kada je
potpisana demilitarizacija Srebrenice i Rezolucijom Savjeta sigurnosti
Ujedinjenih nacija prostor stavljen pod zaštitu međunarodnih snaga (UNPROFOR-a),
u Srebrenici se zateklo preko 40.000 stanovnika, ili pet puta više nego
je živjelo do početka agresije. Tada započinju neviđene patnje
stanovništva. Iako su Ujedinjene nacije
formalno štitile Srebrenicu, u "zaštićenoj zoni" Bošnjaci su
svakodnevno ubijani od granata koje su srpske jedinice upućivale na
grad iz teških oruđa. Permanentna glad obilježila je život u Srebrenici
sve do kraja juna 1995, kada su započeli iznenadni i žestoki napadi na
Srebrenicu, "zaštićenu zonu" Ujedinjenih nacija.
Genocid

	Glavni članak: Genocid u Srebrenici

Udružene srpske jedinice iz Srbije i sa područja Bosne i
Hercegovine, pod komandom generala Ratka Mladića uz direktnu podršku
vojno-političkog rukovodstva Savezne Republike Jugoslavije, 11. jula
1995. u prisustvu holandskih jedinica u sastavu UNPROFOR-a, osvajaju
Srebrenicu i u roku od tri dana čine stravičan genocid nad nevinim
bošnjačkim civilnim stanovništvom. Lokalno stanovništvo nije imalo
mogućnost da pruži odbranu, jer je svo naoružanje, oduzeto 1993.
godine, bilo uskladišteno kod UN snaga. Istog dana ubijeno je na
stotine civila i započela u novijoj historiji svijeta nezapamćena
golgota desetine hiljada ljudi. Deset hiljada njih zauvijek će ostati
bez traga u šumama između Srebrenice i Tuzle, odnosno Srebrenice i
Kladnja. Tamo su desetine masovnih grobnica i razbacane bošnjačke
kosti, posebno razasute lobanje na kojima se vide tragovi ubistva, kako
su ljudi davljeni i klani. Nakon srebreničkog genocida ništa više nije
kao što je bilo ranije. Srebrenica će ostati krvavi pečat dvadesetog
vijeka. Ona je istinska bošnjačka i bosanska "Gernika". Tamo, u toj "zaštićenoj zoni" politički i vojni zvaničnici Ujedinjenih nacija predvođeni Akašijem
i Žanvijeom, naprosto nisu htjeli da zaštite od pokolja bespomoćno
civilno stanovništvo, iako su to morali učiniti, zašto su bili i veoma
dobro plaćeni. Na njihovu i njima sličnih dušu neka idu sve golgote
kroz koje su prošli Bošnjaci iz Srebrenice. Na preliminarnom spisku
ubijenih Srebreničana trenutno se nalazi 8106 imena, a 12000 ljudi se
vodi kao nestalo. Nažalost svakodnevno se iskopavaju nove masovne
grobnice, pa spisak sa ubijenim srebreničanima svakodnevno raste...
Među ubijenim je bilo dosta žena i djece, a Srbi oko Srebrenice su
prakticirali da pale trudne bošnjačke žene i djecu žive, što svjedoče i
slike žrtava iz masovnih grobnica^[2].
Stanovništvo