Prica iz Srebrenice

Srebrenica


Molimo vas da odvojite malo vremena kako bi procitali pismo koje je Mladic iz srebrenice prije svog streljanja napisao svojoj djevojci koja je ostala trudna ....

Jedina ljubavi moja. Ne plači molim te, ako pismo ovo primiš. Još su pored mene tri brata, pa ćemo bol podijeliti. U nadi sam da si sada u gradu soli. Gdje sam darove birao tebi za svaki praznik i ponekad lagao da moram tamo na put, ali samo sam htio tvoje želje ispuniti.

Od jučer je mnogo naroda ubijeno, ovaj prostor je priča bez kraja, čija slova su krv našeg naroda iz Srebrenice, Vlasenice, Žepe, Bratunca i tvog Zvornika.

Za nekoliko sati red će doći i na mene. Molim Boga da me ne muče, i ako budu htjeli oni to raditi, zamoliću da me što prije ubiju. Nisu ni oni svi isti.

Znam da me uvijek osjećas…
Pokloniću im naše skriveno blago…
Što smo čuvali godinama za sina…
Da ublaže smrt moju…
Da je ti što manje osjetiš…
Ne brini, molim te, ja se ne plašim…

Trudio sam se od prvog dana, tebi biti uvijek pri ruci, ne biti grub u očima tvojim, ako sam te čim uvrijedio…

Oprosti mi..

U ovom trenu ih gledam. Kako prema meni dolaze. Ne brini, Bog je uz mene. Moram prestati pisati, staviću ovo pismo na grudi, na ovo srce svoje, i uvijek je samo tebi pripadalo..

Volim te jedina…

_____________________________________________________________________________________________
Djevojka
11. 05 . 2010. , Tuzla

Nisam do jučer znala da si pisao dušom, u zadnjim trenucima života, dok nisu rekli da su tvoje kosti, dugo bile pod zemljom, nama srebrenom, pismo je bilo sačuvano u košulji. Na mjestu tvog srca…

Sve kapi kiše, niti ledeni snijeg, nisu izbrisali niti jedno slovo.
A ni moja suza nije mogla, koliko god sam plakala i čitala…..

Ne znam kome ću poslati ove riječi, ali sam htjela ti odgovoriti. Pa neka govore da sam luda, jer ni ja nisam prestala tebe da volim…

Ko god je slagao prvi put da vrijeme liječi sve rane, nije osjetio ranu kao ja, i kao sve majke, žene i djeca Srebrenice…

Ja sam osjećala svaki tvoj pokret, teško mi je bilo prekriti svu bol, pred našim jedinim sinom.

Kroz vrijeme je i on saznao istinu, pa je na svakoj molitvi spominjao tvoje ime.

Smrtni put i naš narod…
I meni nepoznato ime Argentaria…
Nismo bili dobro došli, kako u Sarajevu, tako i u gradu soli.
Ne znam što su smetale moje dimije pojedinim gospođama i sarajevskim djevojkama. Ja sam samo odlazila u grad da bi saznala sudbinu o tebi. Nisam htjela nikom smetati…

Po nekoliko dana nisam znala za sebe…
Tražila sam radost od Boga, ne bi li dao tvoje tijelo da se pomoli.
Kao svake večeri kada sam te sa posla čekala…

Na isti ovaj dan za dva mjeseca pokloniću se sa sinom Gospodaru, a On će uzeti tvoju dušu sebi.

Potjeraću hladan vjetar sa Drine na dženazi da skloni moje suze dok budemo prekrili tvoje kosti našom zemljom srebrenom.

Izgovoriću isto na usnama, kao prvog proljeća – Da ljubim i volim te…