Svjedočanstva iz Srebrenice 2

To se sve dešavalo u okolini Bratunca. Šestogodišnji sin mi se ugušio dok sam ga izvlačila ispod nogu. Na rukama mi je umro ispuštajući zadnji dah...Izjava 8
I. P. rođena 1963. godine u Cerskoj, opština Vlasenica.Do 1993. godine živjela je u Cerskoj sa mužem i dvoje djece. Uratu izgubila muža Rahmana i šestogodišnjeg sina. Krajem februara 1993. godine izbjegla iz Cerske u Srebrenicu, a poslije toga u martu 1993. godine sa konvojima UNHCR-a prešla je uTuzlu. Na tom putu desila joj se najteža tragedija.
Do februara 1993. godine preživjeli smo najteže četničke ofanzive na Cersku i morali smo krenuti prema srebreničkoj slobodnoj teritoriji. Prvo smo došli u Konjević-Polje gdje smo prenoćili. Sutradan je stigao francuski general Filip Morion sa svojom pratnjom. Četnici su granatirali mjesto gdje se nalazilo mnogo naroda. Granata je jednom čovjeku odrubila glavu, a bio je to Avdo Huseinović. Malo je falilo da mi djeca tu izginu. Kćerka Rešida Čelebića je poginula od gelera granate. Dijelovi njenog tijela su prskali po narodu. Mislim da je tada ranjen i jedan vojnik iz Morionove pratnje. Do noći smo našli sklonište, a već oko 22 i 30 krenuli smo u Srebrenicu. Rano ujutro stigli smo u Srebrenicu i nismo imali gdje da se sklonimo sa ulice, jer je bila velika gužva.


Oko Srebrenice su se vodile borbe.U Srebrenici sam provela 21 dan sa mužem, dvoje djece, svekrom, svekrvom i djeverovima. Konvoji koji su dovlačili hranu, počeli su voziti narod u Tuzlu. Tek poslije dva dana uspjela sam se ukrcati u kamion sa dvoje djece. Bila je velika gužva, na hiljade ljudi su okruživali izgubila manjeg sina. Nisam imala nikoga da mi pomogne da ga spasim iz te gužve. To se sve dešavalo u okolini Bratunca. Šestogodišnji sin
mi se ugušio dok sam ga izvlačila ispod nogu. Na rukama mi je umro ispuštajući zadnji dah. Poslije toga ja više nisam ništa znala za sebe.


Hladili su me vodom. U Bratuncu su žene Srpkinje izašle na put pred kamione. Neke su imale noževe u rukama i vikale su na nas da će nam poklati djecu.
Kad smo prošle kroz Bratunac iz drugog kamiona je uspjela preći moja snaha i uzeti sa sobom starijeg mi sina. U Zvorniku je toga dana bila pijaca i tu su nam prijetili da će nas pobacati u Drinu. Dvanaest četnika se popelo na kamion i tražili pare i zlato od žena. Ja sam još uvijek moje mrtvo dijete držala na rukama.



Na kamionu se ugušila dvadesetogodišnja trudnica sa Osmača, jedna starija žena i sedmogodišnja kćerka Senaida Šiljkovića. Ukupno je četvoro ugušeno na kamionu gdje sam ja bila. Nismo imali ni hrane ni vode na tom putu. Do prelaska na slobodnu teritoriju su nas još nekoliko puta zaustavljali i vrijeđali. Kad smo stigli u Tuzlu bilo je poslije podne. U Tuzlu su nas lijepo dočekali. Iznosili su pred nas sokove, narandže, hljeb i svega ostalog, ali meni
nije bilo ni do čega. Da sam imala nož u tim momentima bih se sigurno ubila. Vidjela sam kad su mi s kamiona skinuli starijeg sina Edina, a mlađeg mrtvog sina, dvojica ljudi u uniformama su stavili na nosila i odnijeli. Poslije toga, ja moje dijete više nisam nikada vidjela. Mene su dvojica odnijeli u Mejdan gdje sam primila četiri injekcije.
Tek sam ujutro oko sedam došla svijesti, našla sam starijeg sina kod snahe. Muž Rahman i druga mnogobrojna rodbina nisu, nikad došli iz Srebrenice.

"Samrtno srebreničko ljeto 95"

Izvor:
https://www.facebook.com/ext/share.php?sid=221614295091&h=rqa1K&u=Ndiz_&ref=nf
[/center]