5. april 1992. godine: Dan kada je politika Radovana Karadžića željela razoriti Sarajevo i BIH!
Autor
Poruka
Admin Admin
Naslov komentara: 5. april 1992. godine: Dan kada je politika Radovana Karadžića željela razoriti Sarajevo i BIH! Mon Apr 05, 2010 9:51 pm
5. april 1992. godine: Dan kada je politika Radovana Karadžića željela razoriti Sarajevo i BIH!
24SI - Ratni komandant Specijalne policije MUP-a RBiH Dragan Vikić, ističe da nikada neće zaboraviti 5. april 1992. godine, dan kada je politika Radovana Karadžića željela razoriti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu...
Ovo je bio dan uoci Bajrama,ovo je bio dan uoci oslobodenje grada Sarajeva i na kraju ovo je bio dan kada se u Sarajevu konacno svatilo da se u Bosni mora prihvatiti rat pa ko osta ko ne osta ziv. Dan koji ce pamtiti svaki Sarajevski stanovnik.Toga dana u predvecernje sate Sirokacu i sve djelove ispod Trebevica zahvatilo je strahovito granatiranje,tada sam po prvi put vidio da granata isplodira par metara iznad zemlje u zraku od koje se pjesadija nemoza zastititi ako nije u zemlji.Toga dana Sarajevsko stanovnistvo je pocelo da umire od svoje JNA i od svojih komsija..... Taj dan Avioni JNA bombarduju repetitor na Humu u niskom letu obrusavaju se na MZ Bare a onda se naglo dizu probijajuci vazdusni zid i odlaze preko Poljina po druge Bombe....
Kako napominje Vikić, na današnji dan, tačno prije 18 godina, među građanima Sarajeva probudio se inat da se očuva Bosna i Hercegovina... "Taj 5. april ću pamtiti dok sam živ! Jednostavno, neke se slike ne mogu izbrisati iz sjećanja, a jedna od njih je i napad na školu na Vracama kada je sve i počelo. Dobro se sjećam, bio je sunčan dan, drugi dan Bajrama. Slike ljudi ispred Skupštine na Marin Dvoru se ne zaboravljaju. Ne želimo rat, hoćemo da živimo u slozi, poruka je na hiljade građana Sarajeva koji su se okupili tog dana. Svi smo tu, ne damo Bosnu i Hercegovinu, čuje se sa svih strana. Dobro se sjećam i govora za Yutel, poruke da se ovo zlo koje se krenulo mora zaustaviti. Tog 5. aprila je jednostavno ljudima "iscurio fitilj". Tog dana smo svi rekli uglas: "Ne želimo rat, ne damo Bosnu!"", priča Vikić za list "San".
Međutim, kako kaže, već je bilo kasno. Prve žrtve već su pale... "Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala sa Vraca, pucnjave sa okolnih zgrada na Marin dovru... Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović. Krv je bila prolivena, agresor je posalo jasnu poruka šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalsiti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti", kaže Vikić. Probudio se i revolt među građanima, ističe on, je svi oni koji su osjećali BiH kao svoju državu željeli su da se bore - drugačije nije bilo moguće... "Toga dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala", naglašava Vikić. Danas, 18. godina poslije rata, sve ostaje na sjećanjima. Vikić kaže da 5. april danas obilježava sa saborcima, ratnim drugovima, ali i porodicama onih koji su dali svoj život za odbranu Sarajeva. "Nakon što obiđemo groblja, mezarja, odemo do očeva, majki, supruga tih boraca i heroja. Tu je najmučnije... Većina su još bili djeca... Dali su živote za svoje Sarajevo, za BiH, a danas ih se rijetko ko sjeća", ističe Vikić. Međutim, i pored svega, kaže da su se njegovi saborci nakon rata uglavnom dobro snašli, iako ih je većina napustila BiH... "Ono što kažu - otišli su trbuhom za kruhom. Sada su u Kanadi, Americi, Švedskoj, Austriji, pa čak i u Kini... No, i oni što su ovdje, dokazali su da su vrijedni i čestiti momci. Danas ih srećemo u gradu, gdje šetaju sa porodicama, a većina ljudi ne zna da su oni heroji ovog grada", kaže Vikić za list "San". On je ogorčen što su "mediji od kobajagi ratnih komandira napravili imena, a zaboravili prave borce". Nervira ga i "čaršijska priča da su borci Ismeta Bajramovića i Juke Prazine bili kriminalci"... "To su neistine kojima se mora stati ukraj! Da je tako kao što se priča, onda bi ispalo da su Sarajevo odbranil krimimalci, a ne heroji! Po tome, ispade da je u Sarajevu onda živjelo 50 posto kriminalaca, ali ustvari istina je drugačija - u mom odredu su bili sportisti, profesori, umjetnici, a ne kriminalci... Sarajevo je grad heroja, a ne kriminalaca! Tako je uvijek bilo i bit će", zaključuje jedan od heroja odbrane Sarajeva. Politizacija ratne prošlosti, koja se ovih dana servira iz Beograda, za Vikića ne predstavlja ozbiljnu stvar... "Naravno, svi oni koji su poremetili plan Velike Srbije, danas su u Beogradu proglašeni zločincima, što je bilo i za očekivati. Međutim, ne bojim se nikoga. Vjerujem u pravdu, u sud. Sud će odlučiti ko je zločinac, a ko borac za pravdu. Da sam ja, ali i moje kolege činili zločine, kako nas u Beogradu predstavljaju, danas bi bili sakriveni po šumama iznad Sarajeva, mijenjali identite... Umjesto toga, mi danas slobodno i uzdignutog čela koračamo svojom Bosnom i Hercegovinom. Tako će i biti dok smo živi, jer moja je savijest čista, za razliku od onih koji su bili sa druge strane", poručuje Vikić.5. april 1992. godine: Dan kada je politika Radovana Karadžića željela razoriti Sarajevo i BIH
24SI - Ratni komandant Specijalne policije MUP-a RBiH Dragan Vikić, ističe da nikada neće zaboraviti 5. april 1992. godine, dan kada je politika Radovana Karadžića željela razoriti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu... Kako napominje Vikić, na današnji dan, tačno prije 18 godina, među građanima Sarajeva probudio se inat da se očuva Bosna i Hercegovina... "Taj 5. april ću pamtiti dok sam živ! Jednostavno, neke se slike ne mogu izbrisati iz sjećanja, a jedna od njih je i napad na školu na Vracama kada je sve i počelo. Dobro se sjećam, bio je sunčan dan, drugi dan Bajrama. Slike ljudi ispred Skupštine na Marin Dvoru se ne zaboravljaju. Ne želimo rat, hoćemo da živimo u slozi, poruka je na hiljade građana Sarajeva koji su se okupili tog dana. Svi smo tu, ne damo Bosnu i Hercegovinu, čuje se sa svih strana. Dobro se sjećam i govora za Yutel, poruke da se ovo zlo koje se krenulo mora zaustaviti. Tog 5. aprila je jednostavno ljudima "iscurio fitilj". Tog dana smo svi rekli uglas: "Ne želimo rat, ne damo Bosnu!"", priča Vikić za list "San".
Međutim, kako kaže, već je bilo kasno. Prve žrtve već su pale... "Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala sa Vraca, pucnjave sa okolnih zgrada na Marin dovru... Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović. Krv je bila prolivena, agresor je posalo jasnu poruka šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalsiti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti", kaže Vikić. Probudio se i revolt među građanima, ističe on, je svi oni koji su osjećali BiH kao svoju državu željeli su da se bore - drugačije nije bilo moguće... "Toga dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala", naglašava Vikić. Danas, 18. godina poslije rata, sve ostaje na sjećanjima. Vikić kaže da 5. april danas obilježava sa saborcima, ratnim drugovima, ali i porodicama onih koji su dali svoj život za odbranu Sarajeva. "Nakon što obiđemo groblja, mezarja, odemo do očeva, majki, supruga tih boraca i heroja. Tu je najmučnije... Većina su još bili djeca... Dali su živote za svoje Sarajevo, za BiH, a danas ih se rijetko ko sjeća", ističe Vikić. Međutim, i pored svega, kaže da su se njegovi saborci nakon rata uglavnom dobro snašli, iako ih je većina napustila BiH... "Ono što kažu - otišli su trbuhom za kruhom. Sada su u Kanadi, Americi, Švedskoj, Austriji, pa čak i u Kini... No, i oni što su ovdje, dokazali su da su vrijedni i čestiti momci. Danas ih srećemo u gradu, gdje šetaju sa porodicama, a većina ljudi ne zna da su oni heroji ovog grada", kaže Vikić za list "San". On je ogorčen što su "mediji od kobajagi ratnih komandira napravili imena, a zaboravili prave borce". Nervira ga i "čaršijska priča da su borci Ismeta Bajramovića i Juke Prazine bili kriminalci"... "To su neistine kojima se mora stati ukraj! Da je tako kao što se priča, onda bi ispalo da su Sarajevo odbranil krimimalci, a ne heroji! Po tome, ispade da je u Sarajevu onda živjelo 50 posto kriminalaca, ali ustvari istina je drugačija - u mom odredu su bili sportisti, profesori, umjetnici, a ne kriminalci... Sarajevo je grad heroja, a ne kriminalaca! Tako je uvijek bilo i bit će", zaključuje jedan od heroja odbrane Sarajeva. Politizacija ratne prošlosti, koja se ovih dana servira iz Beograda, za Vikića ne predstavlja ozbiljnu stvar... "Naravno, svi oni koji su poremetili plan Velike Srbije, danas su u Beogradu proglašeni zločincima, što je bilo i za očekivati. Međutim, ne bojim se nikoga. Vjerujem u pravdu, u sud. Sud će odlučiti ko je zločinac, a ko borac za pravdu. Da sam ja, ali i moje kolege činili zločine, kako nas u Beogradu predstavljaju, danas bi bili sakriveni po šumama iznad Sarajeva, mijenjali identite... Umjesto toga, mi danas slobodno i uzdignutog čela koračamo svojom Bosnom i Hercegovinom. Tako će i biti dok smo živi, jer moja je savijest čista, za razliku od onih koji su bili sa druge strane", poručuje Vikić.
Home 
portal 
Gallery 
Traži 
Registracija 
Login 
Mon Apr 05, 2010 9:51 pm
