N.N., rođena 1947.godine u Podžeplju, opština Han-Pijesak.

Admin

N.N., rođena 1947.godine u Podžeplju, opština Han-Pijesak.

Udata iživjela u selu Bajramovići, opština Srebrenica do pada Srebrenice
"11. jula 1995.godine iz sela Bajramovići sa mužem i tri sina
starim od 20 do 24 godine krenula sam šumom prema Tuzli. Na samom
izlasku iz sela počele su da padaju granate.

Podzeplje

Bilo je mnogo ranjenih i
poginulih. Stigli smo u selo Kamenice gdje su nam četnici postavili
zasjedu. Nastala je panika. Ponovo je počelo granatiranje i bacanje
bojnih otrova. Tu su mi ranjena dva sina. Jedan je ranjen u lijevu
nogu. Moj muž i ja smo ga previli. Drugi je ranjen u predjelu lijevog
plućnog krila, pao je i nije više mogao ići. I njega smo previli,
stavili na sebe i krenuli dalje noseći ga. Treći sin se u panici
odvojio od nas. Više ga nismo vidjeli.
Samo što smo krenuli dalje ponovo je nastala panika. Od silnog
granatiranja opet mnogo mrtvih i ranjenih. U panici nismo znali šta
dalje. Tu smo se zadržali. Bila je to livada u blizini sela Sandići.
Muž Hasan je otišao na potok da donese vode da se napijemo i rashladimo
ranjene sinove. Pošto je bilo mnogo žednih ranjenika, voda koju je
donio nije bila dovoljna za sve, tako da je ponovo otišao na potok.
Nije se vratio, a moji sinovi nisu mogli ići dalje, tako da smo tu
prenoćili.
13. jula ujutro četnici su nas pozvali da se predamo. S obzirom da su
mi djeca bila ranjena, nisam imala drugog izbora nego na predaju.
Nekako smo dobili snage i sišli na jednu livadu u blizini asfalta u
selu Sandići i predali se. Tu u blizini bila je neka kućica u koju sam
sa sinovima ušla ne znajući šta će nam se desiti. Bilo je tu još mnogo
našeg naroda, prepoznala sam dvojicu braće iz Kutlića, Abida i Arifa,
Hasiba iz Rogatice i još ljudi kojim ne znam imena.
Dok smo čekali na livadi u Sandićima mnogo ljudi koji su se predali je
odvojeno od strane četnika i odvedeno u nepoznatom pravcu. Rekli su im
da ih tamo negdje čekaju autobusi koje ja nisam vidjela. Jedan čovjek
je pokušao pobjeći sa te livade. Četnici su ga ubili rafalom.
U međuvremenu je naišao kamion iz pravca Potočara koji je prevozio žene
i djecu. Četnici su ga zaustavili i nama rekli da se penjemo na isti. I
ja sam se sa svoja dva ranjena sina popela na kamion koji je krenuo
prema Tišći. Nadali smo se da ćemo biti spašeni. Po dolasku u Tišću
četnici su odveli moja dva ranjena sina. Vidjevši da mi odvode djecu
onesvijestila sam se, tako da nisam vidjela gdje su ih odveli. Kada
sam se osvijestila krenula sam sa ostalim ženema i djecom pješke prema
Kladnju u nadi da će mi makar treći sin i muž stići do slobodne
teritorije i Tuzle. Moja nada bila je uzaludna. Od tada pa do danas ja
o njima ništa ne znam.
Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti neko od četiri nestala člana moje porodice."

http://gfbv.ba/index.php/Srebrenica/articles/Izjave_prezivjelih_Srebrenicana.html

Admin

N.N., rođena 1958.godine u selu Joševa. Udata u selo Karačići, majka
četvoro djece. Poslije protjerivanja iz Karačića živjela je u
Srebrenici od proljeća 1993. do ljeta 1995.godine

"Dana 11. jula 1995.godine istjerani smo iz Srebrenice u kamp UN-a u
Potočare. Suprug, braća i amidža su otišli preko šume sa vojno
sposobnim muškarcima. Četnici su razoružali Holanđane i u njihovim
uniformama su hodali kroz narod, govoreći da nam neće niko ništa.
U srijedu 12.jula pojavio se Ratko Mladić. Počeo je dijeliti djeci
sokove, bombone, a narodu bacati hljeb. 'Ne bojte se, neće vam niko
ništa', govorio je. Malo se zadržao i otišao. Odmah poslije njegovog
odlaska četnici su počeli izvoditi iz grupe muškarce. Birali su koga
hoće. Odvodili ljude, pa vraćali. Neki se nisu nikad ni vratili.
Vidjela sam kad su ispred meine odveli Nezira iz Tokoljaka, koji je u
Srebrenici stanovao na Učinoj bašči. Poslije petnaestak minuta su ga
vratili. Pred mrak, toga dana, opet je odveden i više se nije vratio.
Svu noć se čula vriska i pomaganje. Jedan je čovjek dozivao sina kome
se nije moglo tačno razaznati ime. Tada sam sa svojim kćerkama,
svekrvom, sestrom i njenom djecom i svekrvom, odlučila da ustanemo oko
pet sati. Više nismo sjedale, dok nismo ušle u autobus.
Desetak-petanest metara od autobusa i kamiona držale smo se za ruke
kako bi prošle kroz gužvu i kako se ne bi odvojile jedna od druge. U
prvom pokušaju nismo uspjele ući u autobus. Takva je gužva bila da se
nije moglo izdržati bez vode. Krenula sam po vodu do jedne kuće prema
Budaku. Bilo je oko osam, pola devet ujutro. Sunce je dobro ugrijalo.
Ulazi narod u tu kuću i sipa vodu. Bilo je okolo i četnika koji viču:
'Hajte, hajte, sipajte vodu!'
U kući je bilo toliko krvi po patosu, rekla bih gotovo do koljena. Bilo
je razbacanih crnih kaiševa. Četnici su vjerovatno namjerno baš tu kuću
otvorili da mi možemo sipati vodu kako bi vidjeli taj užas.
Nasula sam vodu, ali sam se toliko uplašila da sam sva drhtala. Sišla
sam nazad među narod. Moje kćeri i svekrva su počele plakati i vrištati
bojeći se da se nećemo izgubiti u gužvi. Prvo smo bile krenule da se
popnemo na kamion, ali su nam kasnije rekli da idemo u autobus. Gotovo
sve muškarce su odvajali pri dolasku do autobusa i kamiona, rijetko
koga su pustili.
U Bratuncu je ušao jedan srpski vojnik i sa nama se vozio sve do
Kravice. Kad su stali u Kravici da on izađe, mene je hvatao strah jer
sam sjedila kod zadnjih vrata sa svojim curama. Bojala sam se za njih.
Na dva tri mjesta su bile kamare ruksaka i vreća naših zarobljenih
muškaraca. Muškarci su bili goli do pojasa ili u majicama. Oni u
šarenim odijelima su ležali na drugoj strani. Ne znam jesu li bili
mrtvi ili živi.
Jedan četnik je rekao:'Poznajete li vaše muževe?'
Ja glave više nisam dizala, niti sam mogla gledati. Do Milića sam bila
u šoku. Usput, dok smo prolazili kroz Miliće bacali su na nas kamenje i
psovali.
Kad smo stigli u Tišću iz barake je izašlo desetak četnika i uz
psovanje su komentarisali: 'Koji ste, ne možemo vas poklati ni do Nove
godine!'
Prešli smo na našu teritoriju u Kladanj, a onda na aerodrom Dubrave.
Žene su plakale i vrištale jer se tada vidjelo da sa nama nema
muškaraca koji su bili u Potočarima. Stiglo je troje-četvoro djece.
Jedan osmogodišnji dječačić bio je zajedno sa ocem uhvaćen i odvojen u
Potočarima. Njega su pustili, a oca mu zadržali. Sin Seada Krdže sa
Osmača, također je došao, a otac mu je ostao u Potočarima. Od mojih
muških članova porodice koji su otišli preko šume, niko nije došao."

» 5. april 1992. godine: Dan kada je politika Radovana Karadžića željela razoriti Sarajevo i BIH!