SVE MOJE STARE PRICE

KARMELA I KENAN

Voljeli
su se Karmela i njen komšija Kenan. Voljeli se i jedno drugome
obećali da ce se uzeti i da za njih druge ljubavi nikada neće
biti. Često su se kradom vidali i svaku su priliku koristili da
budu zajedno.

Jednoga
dana Karmeli majka reče:
-Kceri, moja! Danas ti je babo išao u
džamiju. Bio je sa jednim čovjekom iz susjednog sela.
Rekao mu je taj čovjek da hoće sina da ženi.
Kaže da je tebe begenisao i da će poslati prosce da te
isprose.

Karmelina
mati je zastala, duboku uzdahnula. Gledala je ispred sebe, onda
pogledala Karmelu i tiho nastavila:

- Babo
ti je kail. Kaže da u toga momka ima dosta zemlje.

Karmela
je bila zaprepastena. Nekontrolisano je povikala:


- Ćuti,
majko! Kako možeš to pričati? Ti znaš da ja
imam momka i da nikada drugoga neću.
Mati
je to očekivala. Znala je šta joj mora reći:

- Kćeri,
moja! Biće kako babo kaže!

Onda
je malo zastala i ozbiljno upozorila kćerku:[


-Biće kako babo kaže i tebi imeni!

Karmela
je plakala i molila da je ne daju. Stalno je govorila:

- Ja
neću ići!

Uzalud
se Karmela protivila i opirala. Došli su prosci. Nisu ni
pitali Karmelu. Od njenog oca su je isprosili.

Prvog
petka poslije proševine, došli su svatovi i poveli
Karmelu. Puške su pucale. Pjesme se pjevale. Svi su se
veselili, osim Karmele i Kenana.

Plakali
su Karmela i Kenan. Tekle su suze. Proklinjao je momak i sebe i
devojku. Proklinjao je sudbinu. Proklinjao je onog ko je takav običaj
izmislio. Proklinjao je svakog. Proklinjao je nep-ravdu.

U
jedno selo je stizalo veselje. Drugo je obavila tuga i duboka
bol.

Ožalošćena
Karmela odlučuje:

- Neću
živjeti sa momkom, kojem su me doveli! Vratitiću se svome
momku Kenanu, ili ću u Drinu skočiti.

Kenan
donosi čvrstu odluku:

- Moram
vratiti Karmelu! Sa drugom se nika-da neću oženiti.

Doveli
su svatovi Karmelu u njenu novu kuću. Stavili su je na mjesto
gdje treba da dvori sve prisutne. Svi su veseli, samo je Karmela
duvakom sakrila lice i prolijeva suze. Klela je svoga oca, što
je dade za nedraga, sto joj uze sreću, a donese nesreću.

Klela
je Karmela i pravila plan. Odlučila se vratiti svome momku. Kako
se vratiti? Kako mu u oči pogledati?

Znala
je Karmela da će joj momak sve oprostiti. Znala je da je puno
voli. Znala je da se sada i on sa bolom u duši nosi. Obuzeta
svojim mislima, nije ni primjećivala pjesme i veselje.

Kada
se sijelo razišlo, pozvali su je:

- Hajde,
snaho, da večeramo!

Karmela
je smogla snage da kaže:


- Samo
mi vode dajte!

Stari
đedo je sjedio kod šporeta i posmatrao:

- Hm,
hm!

Onda
je tiho dodao:


- Sine,
nije dobro!

Kada
su to čuli ukućani, povikase:


- Hajde,
đedo, lezi!
Đedo
je poslušao, polahko se podigao i otišao da legne.

Karmela
je bila mirna i kao da je sve uredu reče: ]

- Da
malo pospremim kuću! Sutra ce narod dola-ziti, pa nećemo
moći ništa raditi.

Svi
su polegli. Karmela je lupnula stolicu od sto, kao da posprema. Kada
se uvjerila da je pravi trenutak, otvorila je polhako vrata i
poblegla iz kuće. Nije smjela ići uobičajenim putem,
jer je znala da će je odmah početi tražili. Bila je
mrkla kišna noć. Uputila see sumskim putićem i tako
jedva došla do Luke.

Dosla
je na mjesto, odakle može vidjeti svoju kuću kada
svane. Odatle je mogla i da vidi kuću od svoga momka Kene.
Vidjela je da lampa gori, da ima svjetla. Znala je da on ne spava, da
se lomi sa svojom dušom. O, kako bi voljela sada tamo
otići i pokucati mu na prozor. Nesvjesno bi u nekim
tre-nucima krenula, a onda bi se brecnula i sebi rekla:

- Ne
smijem to učiniti! Ja sam, ipak, žensko! I ovako sam
previše zla uradila!

Osjećala
se, čas ponosno, čas bijedno. Zora je svanula. Karmela je
bila u nekom grmlju. Kada je izlazila da razgleda gdje je, ugledala
je svoju majku. Uzimala je drva da naloži jutarnju vatru. Odmah
je povikala:

- Oooo,
mamaaaa!

Majka
je odmah prepoznala kćerkin glas. Zgrabila je šamiju sa
glave u ruke i potrčala preko njiva do kćerke, koja je
izbezumljena tračala prema njoj raširenih ruku. Umalo se
obadvije ne obalije-stiše. Plakale su obadvije. Sva van sebe,
majka je upita:

Kceri,
moja! Odakle ti ovdje?

Karmela
se pribrala i počela:

- Znaš,
majko! Ja sam tebi govorila da za dru-goga neću. Ja sam noćas
pobjegla. Ja sam što sam i bila. Idi pitaj babu, ako me neće
tući, ja ću u kuću doći. Ako će me tući,
ja odoh u Drinu skočiti.

Majka
ne može biti svako, to se bezbroj puta pokazalo, pa i sada. Mati
je pala pred muža i rekla:

- Ako
Karmela krene prema Drini, ja moram prva u Drinu skočiti! Ja
poslije njejne, ne daj Bože smrti, niti mogu niti trebam
živjeti! I ovako smo joj previše bola nanijeli

Blijed.
Sav izgubljen. Prestrašen, otac zagalami:

- Muči!
Nego, idi mi dovedi dijete!

Mati
je brzo otisla i skupa sa Karmelom došla kući:

Otac
je blistao od sreće i radosti. Potrčao je zagrlio Karmelu.
Onda mu se sa srca otelo:

- Eeeeh!
Da si mi bogdo muško!

Mladoženja
je u svojoj kuci nijemo sjedio i gle-dao u pod. Kada je su mu
roditelji ustali rekao im da je Karmela sinoć pobjegla.

Karmelin
momak, Kenan, je poranio i krenuo u selo gde se sinoc Karmela udala.
Sve je isplanirao:

- Idem!
Imam, tamo jednu rodicu! Preko nje ću Karmeli poručiti da
se odmah vrati i da ću je uzeti kako smo se i dogovorili.

Razmišljajući
o Karmeli, brzo je dosao u to selo. Kada je došao do jedne
vode, ugledo je jednoga đedu, kako uzima avdest za rani sabah.
Malo je sačekao da đedo završi, pa mu nazva selam.
Đedo selam prihvati, pa ga upita:
-
-Odakle si, pa si vako uranio?

Obradova
se Kenan da može sa nekim progo-voriti, pa rece:

Nastavak



- E,
moj, đedo! Ja sam iz Luke!

Dok
je đedo, brisao ruke peškirom upita ga:

- Šta
ima u Luci?

Kenan
je jedva dočekao da nastavi priču:


- Maaaa!
Tako, ima! Sinoć nam se udala jedna djevojka. Otišla je
izgleda vama.


Dok
je đedo ostavljao peškir na parmake, tiho je rekao:

- Eeee!
Moj, sinko! Sinoć došla! Sinoć ošla!


Kenan
nije mogao povjerovati u to sto je čuo. Gledao je u đedu
razgoračenih očiju, onda mu iz dna duše izletje:


- Ma,
šta kažeš đedo, jutarnjega ti avdesta!

Đedo
ga pogleda, pa reče!


- Jeste!
Jeste, sinko!


-Fala
tebi, đedo, i tvome sabahu, kad si mene tako jutros rano
obradovo! Sad ću ti u povjerenju sve ispričati.


Pričao
je Kenan ono sto mu je na srcu. Nije se zaustavljao. Obilazio je oko
đede. Poskakivao je. Želio je da poleti.



Đedo
je polahko odvraćao rukave, skopčavao je pulke, onda je
rekao Kenanu:



-Nije ko hoće, već kome je
suđeno! Jeli su g... , što su to tako radili.


Đedo
ga je blago pogledao i rekao:

• - Idi! Cura te čeka. Ona je tvoja! I, nemoj dugo da čekaš,
  javi joj se! Oprosti joj!
  

Još
je nešto đedo pričao. Kenan ga više nije
slu-šao. Tračao je i gledao đedu. Zahvaljivao mu se.


Karmeli
rekoše da ide čuvati goveda, što je ona jedva i
dočekala. Morala je proći blizu kuće svoga momka. Dok
je išla za govedima, tračala je, a ni sama nije znala
kuda i zašto. Sve joj je bilo nes-tvarno. Kao da sanja. Jedina
želja joj se vrzmala u mislima:

• 
  
  Oh!
  Kako bih voljela da ga vidim!
  

Njega
nije bilo. Onda bi sama sebi govorila:

• 
  
  -Mora
  da spava! Nije svu noć spavo! To sam vidjela!
  

Karmelu
je vidjela Kenanova majka. Ni sama nije vjerovala, ali je dmah
pomislila:

• 
  -Kako
  ću sina obradovati!
  

Opet
je u nevjerici sebi govorila:


- Je
li ovo, uistinu, moguce!?

Onda
se opet presbirala:

Dobro
sam je vidjela!


Čas
je bila sigurna. Čas je mislila da joj se, možda, zbog bola
u duši ne pričinjava. Njenu zbu-njenost i nevjericu
prekunuo je glas sa kućnih vrata:

- Selam,
majko!

Potrčala
je mati da zagrli sina:


- Selam,
sine! I muštuluk! Ako me stare oči nisu prevarile?

Znao
je Kenan sta će mu mati reći, pa je preduhitri:


- Nisu,
majko! Nisu! Dobro si videla! Jeste se noćas Karmela vratila.


Mati
i sin su podijelili radost. Uživali u iznenadnoj sreći,
onda mati reče:

- Idi,
sine! Dovedi Karmelu kradom! Idi! I što prije neka dođe!

Tako
je i bilo. Treći dan


KENAN
SE OŽENIO KARMELOM.

ISTA PRICA,RAZLIKA JE SAMO STO OVDI IMAJU I NEKE SLIKE


Karmela i Kenan

Voljeli
su se Karmela i njen komsija Kenan. Voljeli se i jedno drugome obecali
da ce se uzeti i da za njih druge ljubavi nikada nece biti. Cesto su se
kradom vidali i svaku su priliku koristili da budu zajedno.
Jednoga dana Karmeli majka rece:



- Kceri, moja! Danas ti je babo išao dzamiji. Bio je sa jednim covjekom iz susjednog sela.
Rekao mu je taj čovjek da hoće sina da ženi. Kaže da je tebe begenisao i da će poslati prosce da te isprose.
Karmelina mati je zastala, duboku uzdahnula. Gledala je ispred sebe, onda pogledala Karmelu i tiho nastavila:




- Babo ti je kail. Kaze da u toga momka ima dosta zemlje.
Karmela je bila zaprepastena. Nekontrolisano je povikala:

- Cuti, majko! kako mozes to pricati? Ti znas da ja imam momka i da nikada drugoga necu.

Mati je to ocekivala. Znala je sta joj mora reci:

- Kceri, moja! Bice kako babo kaze!




Onda je malo zastala i ozbiljno upozorila kćerku:

- Bice kako babo kazei tebi imeni.

Karmela je plakala i molila da je ne daju.Stalno je govorila:

- Ja neću ići!

Uzalud se Karmela protivila i opirala. Dosli su prosci. Nisu ni pitali Karmelu. Od njenog oca su je isprosili.



Prvog
petka poslije prosevine, dosli su svatovi i poveli Karmelu. Puske su
pucale. Pjesme se pjevale. Svi su se veselili, osim Karmele i Kenana.


Plakali su Karmela i Kenan. Tekle su suze. Proklinjao
je momak i sebe i devojku. Proklinjao je sudbinu. Proklinjao je onog ko
je takav običaj izmislio. Proklinjao je svakog. Proklinjao je nepravdu.

U jedno selo je stizalo veselje. Drugo je obavila tuga i duboka bol.

Ozaloscena Karmela odlucuje:



- Necu zivjeti sa momkom, kojem su me doveli! Vratiticu se svome momku Kenanu, ili cu u Drinu skociti.



Kenan donosi cvrstu odluku:

- Moram vratiti Karmelu! Sa drugom se nikada nece ozeniti.



-Doveli
su svatovi Karmelu u njenu novu kucu. Stavili su je na mjesto gdje
treba da dvori sve prisutne. Svi su veseli, samo je Karmela duvakom
sakrila lice i prolijeva suze. Klela je svoga oca, sto je dade za
nedraga, sto joj uze srecu, a donese nesrecu.



Klela je Karmela i pravila plan. Odlučila se vratiti svome momku. Kako se vratiti? Kako mu u oci pogledati?

Znala
je Karmela da ce joj momak sve oprostiti. Znala je da je puno voli.
Znala je da se sada i on sa bolom u dusi nosi. Obuzeta svojim mislima,
nije ni primjecivala pjesme i veselje.

Kada se sijelo razislo, pozvali su je:

- Hajde, snaho, da veceramo!

Karmela je smogla snage da kaže:

- Samo mi vode dajte!

Stari dedo je sjedio kod sporeta i posmatrao:



- Hm, hm!
Onda je tiho dodao:

- Sine, nije dobro!

Kada su to čuli ukućani, povikase:

- Hajde, dedo, lezi!

Dedo je poslušao, polahko se podigao i otišao da legne.

Karmela je bila mirna i kao da je sve uredu rece:

- Da malo pospremim kucu! Sutra ce narod dolaziti, pa necemo moci nista raditi.
Svi



su polegli. Karmela je lupnula stolicu od sto, kao da posprema. Kada se
uvjerila da je pravi trenutak, otvorila je polako vrata i poblegla iz
kuće. Nije smjela ici uobičajenim putem, jer je znala da će odmah
početi tražili. Bila je mrkla kišna noć. Uputila see sumskim puticem i
tako jedva dosla do Luke.



Dosla je na mjesto, odakle moze vidjeti
svoju kucu kada svane.



Odatle je mogla i da vidi kucu od svoga momka
Kene. Vidjela je da lampa gori, da ima svjetla. Znala je da on ne
spava, da se lomi sa svojom dusom. O, kako bi voljela sada tamo otići i pokucati mu na prozor.



Nesvjesno bi u nekim trenucima krenula, a onda bi se brecnula i sebi rekla:

- Ne smijem to uciniti! Ja sak, ipak, zensko! I ovako sam previse zla uradila!

Osjecala
se, cas ponosno, cas bijedno. Zora je svanula. Karmela je bila u nekom
grmlju. Kada je izlazila da razgleda gdje je, ugledala je svoju majku.
Uzima je drva da nalozi jutarnju vatru. Odma je povikala:

- Oooo, mamaaaa!

Majka
je odmah prepoznala kcerkin glas. Zgrabila je samiju sa glave u ruke i
potrcala preko njiva do cerke, koja je izbezumljena tračala prema njoj
raširenih ruku. Umalo se obadvije ne obalijestiše. Plakale su obadvije.
Sva van sebe, majka je upita:

- Kceri, moja! Odakle ti ovdje?



Karmela se pribrala i počela:

- Znas,
majko! Ja sam tebi govorila da za drugoga necu. Ja sam nocas pobjegla.
Ja sam sto sam i bila. Idi pitaj babu, ako me nece tuci, ja cu u kucu
doci, ako ce me tuci ja odoh u Drinu skociti.



Majka ne moze biti svako, to se bezbroj puta pokazalo, pa i sada. Mati je pala pred muza i rekla:

- Ako
Karmela krene prema Drini, ja moram prva u Drinu skociti! Ja poslije
njejne, ne daj Boze smrti, niti mogu niti trebam zivjeti! I ovako smo
joj previse bola nanijeli.



Blijed. Sav izgubljen. Prestrašen, otac zagalami:

- Muci! Nego, idi mi dovedi dijete!

Mati je brzo otisla i skupa sa Karmelom dosla kuci:

Otac je blistao od srece i radosti, potrcao je zagrlio Karmelu. Onda mu se sa srca otelo:

- Eeeeh! Da si mi bogdo musko!

Mladozenja je u svojoj kuci nijemo sjedio i gledao u pod. Kada je su mu roditelji ustali rekao im da je Karmela sinoc pobjegla.

Karmelin momak, Kenan, je poranio i krenuo u selo gde se sinoc Karmela udala. Sve je isplanirao:

- Idem! Imam, tamo jednu rodicu! Preko nje cu Karmeli poruciti da se odma vrati i da cu je uzeti kako smo se i dogovorili.

Razmisljajuci
o Karmeli, brzo je dosao u to selo. Kada je dosao do jedne vode, ugledo



je jednoga dedu, kako uzima avdest za rani sabah. Malo je sacekao da
dedo zavrsi, pa mu nazva selam. Dedo selam prifati, pa ga upita:

- Odakle si, pa si vako uranio?

Obradova se Kenan da moze sa nekim progovoriti, pa rece:

- E, moj, dedo! Ja sam iz Luke!

Dok je dedo, brisao ruke peškirom upita ga:

- Šta ima u Luci?

Kenan je jedva docekao da nasatvi pricu:

- Maaaa! Tako, ima! Sinoc nam se udala jedna djevojka. Otisla je izgleda vama.

Dok je dedo ostavljao peškir na parmake, tiho je rekao:

- Eeee! Moj, sinko! Sinoc dosla! Sinoc osla!



Kenan nije mogao povjerovati u to sto je cuo. Gledao je u dedu razgoracenih ociju, onda mu iz dna duse izletje:

- Ma, sta kazes dedo, jutarnjega ti avdesta!

Dedo ga pogleda, pa rece!



- Jeste! Jeste, sinko!

- Fala tebi, dedo, i tvome sabahu, kad si mene tako jutros rano obradovo, sad cu ti u povjerenju sve ispricati.

Pričao je Kenan ono sto mu je na srcu. Nije se zaustavljao. Obilazio je oko dede. Poskakivao je. Zelio je da poleti.

Dedo je polahko odvraćao rukave, skopcavao je pulte, onda je rekao Kenanu:

- Nije ko hoce, vec kome je sudeno! Jeli sug... , sto su to tako radili.

Dedo ga blago pogledao i rekao:

- Idi!
Cura te ceka. Ona je tvoja! I, nemoj dugo da cekas, javi joj se.
Oprosti joj. Jos je nesto dedo pricao, Kenan ga vise nije slusao,
tracao je i gledao dedu. Zahvaljivao mu se.

Karmeli
rekose da ide cuvati ovce, sto je ona jedva i docekala.



Morala je
proci blizu kuce svoga momka. Dok je išla za govedima, tračala je, a ni
sama nije znala kuda i zasto. Sve joj je bilo nestvarno. Kao da sanja.
Jedina zelja joj se vrzmala u mislima:

- Oh! Kako bih voljela da ga vidim!

Njega nije bilo. Onda bi sama sebi govorila:

- Mora da spava! Nije svu noc spavo! To sam vidjela!

Karmelu je vidjela Kenanova majka. Ni sama nije vjerovala, ali je dmah pomislila:

- Kako cu sina obradovati!


Opet je u nevjerici sebi govorilanije:

- Je li ovo, uistinu, moguce!?


Onda se opet presbirala:

- Dobro sam je vidjela!


Cas
je bila sigurna. Cas je mislila da joj se, mozda, zbog bola u dusi ne
pricinjava. Njenu zbunjenost i nevjericu prekunuo je glas sa kućnih
vrata:


- Selam, majko!



Potrčala je mati da zagrli sina:

- Selam, sine! I mustuluk! Ako me stare oci nisu prevarile?


Znao je Kenan sta ce mu mati reci, pa je preduhitri:

- Nisu, majko! Nisu! Dobro si videla! Jeste se nocas Karmela vratila.


Mati i sin su podijelili radost. Uživali u iznenadnoj sreći, onda mati rece:

- Idi, sine! Dovedi Karmelu kradom! Idi! I sto prije neka dode!


Tako je i bilo. Treci dan

KENAN SE OŽENIO KARMELOM

DAMIJA U BRESTOVIKU
Prica o Sinanu iz Luke.

Evo jedne priče iz moje Luke. Ima puno lijepih i poučnih priča koje sam slušao kao dijete i zapamtio ih.
Na Vukoljinu Stanu kod Luke 1700. godine, živio je Sinan, imao je samo ženu, Nisu imali djece, a imali su puno zemlje. Nisu morali mnogo raditi, davali su zemlju drugima da rade popola. Sinan se bavio lovom i družio se sa uglednim ljudima. Djeci bi davao uvijek ponešto, ako ništa drugo nosio bi kocku šećera i to bi im dijelio. Bio je omiljen među djecom.
Sinan je odlučio da zasiječe bradu. Pozvao je hodžu i sve ljude iz Luke i Kruševa Dola. Spremio je ručak, a onda im reče:
- Dobri ljudi, da klanjamo podne!
Kada su klanjali podne namaz. Sinan se obrati brici:
- Brico, uzmi britvu te mi zasijci bradu!
Brico poče radi ono što mu je rečeno, hodža prouči dovu. Ostali ljudi rekoše:
Amin,
U dobar čas se sve završi, baš kako je Bog i odredio.
Sinan je skoro svako jutro išao u lov. Prvo bi svratio u Brestovik, blizu Stublića, gdje je bila velika voda sa 12 česmi. Tu bi Sinan uzeo abdest, te klanjao i onda bi išao u lov. Jedno jutro, dok je Sinan uzimao abdest, proču se ezan. Sinan požuri da ne zakasni. Taman kad je abdest uzeo, podiže glavu i pogleda u pravcu odakle je čuo ezan, ugledao je džamiju. Sinan se nije uplašio. Među zadnjim ljudima je ušao u džamiju te klanjao i otišao svojim putem. Sada je postao sretan čovjek, počeo se svakodnevno kupati i bolje oblačiti, te svako jutro ići tamo da klanja sa tim ljudima, Sinan je znao da to ne smije nikome reći. Znao je da klanja sa DOBRIM, jer tu nikad nije ni bilo džamije. Sinanu je svako jutro donosilo sreću, a sreća je bila biti i klanjati sa DOBRIMA. Sinanova žena je primijetila veliku promjenu u njegovu ponašanju. Bila je radoznala. Tako je počela pitati Sinana, što se stalno tako dotjeruje, sto stalno ide u isto vrijeme. Sinan je molio da ga ostavi na miru, ali ne bi fajde. Sinanova žena odluči jedno jutro da prati Sinana. Osvanuo je petak, a Sinan se uobičajeno spremao. Sve je to kradom radio da mu žena ne primijeti. Kad je Sinan krenuo, za njim je išla i žena, ali je bila oprezna da je Sinan ne vidi. Došao je Sinan do vode, pa kao svaki put, uzeo je avdest. U taj čas čuo je ezan. Kad je Sinan došao pred džamiju, sačekao ga je nepoznat čovjek pa mu reče:
- Moj, Sinane, tebi je trebalo još samo jutros da klanjaš sa nama pa da ideš sa nama, ali ne možeš, ti nisi sam.
To je rekao i odmah ga je nestalo. Nestalo i lijepe džamije. Sinan je, sa bolom u dusi klanjao sabah, te se vratio kući. Kad je žena vidjela da se Sinan vraća kući, brzo je kraticom došla kući, legla je i napravila se da je bolesna. Sinan je molio i zaklinjao ženu da mu kaže ja li ga pratila. Nije htjela priznati nego ga je prekorila:
- Šuti, Sinane, vidiš da ću umrijeti. Nikad u tebe nisam posumnjala.
Sinan je i dalje svako jutro išao tamo da klanja, ali više nije nikad vidio ni džamiju ni dobre ljude. Poslije deset godina Sinan se razbolio. Kad je vidjela njegova žena da će umrijeti, reče mu:
- Moj, Sinane, došlo je vrijeme da se halalimo. Sve ti halalim a i od tebe halal tražim. Halali meni moj, Sinane, što ti devet godina nisam kazala da sam te pratila tamo gdje si klanjao.
Kad je to Sinan čuo ništa nije rekao odmah je ispusti dušu.

Sedam djevojaka iz Šitareva
uhvatile su se za ruke i skočile sa stijena u Drinu

Bjesnio
je Drugi svjetski rat svom svojom sili-nom. Svijetom je zavladalo je
bezumlje. Stradavali su nenaoružani. U toku je bilo istrebljenje
Muslima-na Istočne Bosne od strane četnika. Muslimani su
nespremni i nenaoruženi dočekali rat. Mislili su da oni
nikom ne smetaju, da nikog ne ugrožavaju i da nema razloga da ih
neko dira.

Lošu
procjenu stanja i događanja, Muslimani su plaćali skupo.
Masovno se ginulo, sela su palje-na. Kao i u drugim krajevima Istočne
Bosne i u višegradskoj Župi su sela popaljena. Većina
sta-novnika je pobijena. Manji broj se uspio spasiti bje-žanjem
u nepristupačne stijene i pećine kanjona Drine.

Selo
Šitarevo je spaljeno. Prekodrinski i bosan-ski čestnici
su pobili stanovnike koje su zatekli u selu. Četnici su ostavili
namjerno nekoliko kuća da bi se u njih mogli vratiti izbjegli,
pa su ih onda hva-tali, mučili i ubijali. Žene, djevojke i
maloljetne dje-vojčice su silovali.


Odužio
se rat, četnici su bili apsolutni gospo-dari zla. Usavršalali
su medote mučenja, da bi za-dovoljili svoje poremećene
umove. Posebno su uživali u silovanju žena, djevojaka i
maloljetnih djevojčica uz prisustvo njihovih roditelja, rodbine,
komšija.


Stiglo
je jedno od ratnih proljeća. Iz pećina su se u selo vratili
oni koji su preživjeli zimu. Da bi opstali morali su nešto
posijati. Primijetili su to čet-nici. Napali su selo pred noć,
a onda se povukli.

U
jednoj kući sjedio je pored ognjišta đedo. Nijemo je
posmatrao kako vatra gori. Nije primjetijo da se svo žensko
stanovništvo sela skupilo u nje-govoj kući. Iz dubokih
misli probudio ga je orač, koji je u tom momentu glasno vikao
volovima:


- Hooo! Vraaatiiiiii!

povik orača volovima, kada dođu do kraja brazde, da se
okrenu i krenu u suprotnom smjeru.

Đedo
je zagladio rukom sijedu bradu. Pogle-dao prisutne i uz blagi osmjeh
ih upitao:

*



-Jeste li zivi?


-Eeee, đedo! Mi više
ne znamo od života šta da radimo.Odgovori mu ženskinje. Kao
da su jedva čekale da se nekom izjadaju, da traže savjet,
pomoć, spas.



Iznenada se otvoriše
vrata i uđe čoban koji je čuvao nekoliko ovaca pored
Drine. Zbog ratnih strahota je poludio. Svi su to znali. Ćutali
su i paž-ljivo slušali šta će reći.
Pogledao je sve prisutne i onda se obratio đedi:


- Đedo! Cijeli dan Drina
pronosi mrtve. Vidio sam ima i žena u dimijama.


Osjetio je da ga svi pažljivo
slušaju. Malo je zastao, onda nastavio:

*


-Vidio
sam sa brijega veliki dim, odmah iza našega brda.




Đedo, kao da je očekivao
ovo što mu je čobanin rekao, odgovori:

*



-Ne daju četnici ništa
posijati, sinko.




Đedo se zamisli, a žene
procviliže:

*


-Ne
smijemo više ovdje zakonačiti! Šta da radimo,
đedo?




Nije imao đedo snage da ih
pogleda. Gledao je u ognjište i tiho rekao:

*



-Zovite mi sina! Neka odmah
napusti oranje!



Došao
mu je sin. U kući je zavladao tajac. Đedo je tiho nastavio
govoriti:


- Znam šta se radi.
Dosta toga sam slušao i vidio. Nemoćan sam da pomognem.


Iznenada neko ispred kuće
viknu:

*

-Četnici!


Đedo, kao da je ovo
očekivao, odmah poče naređivati:

*


-Svi
bježite! Četnici dolaze u selo. I muški i ženskinje
neka bježe u stijene. Ja ću se sakriti u trnje, dok prođu.




Za nekoliko minuta selo je bilo
ponovo praz-no. Četnici su brzo stigli. Pretresali su sve gdje
bi mogao biti neko sakriven. Iz svake kuće su vikali jednom
bradonji:


- Nema nikog!



Onda bi, po ko zna koji put,
pljačkali i iznosili sve što može nečem
koristiti. Kada se ponovo oku-piše kod bradonje, on im reče:

*


-Idite
do Drine! Sve muške što nađete ubite i bacite u
Drinu. Ženskinje silovati!



Četnici se raziđoše. Rasporedili su se u stri-jelce
i pretraživali su sve.
Đedo
se sklonio u trnje. Od straha, da ga ne nađu četnici,
prestao je disati. Prošli su blizu njega, pa je mogao čuti
sve šta su naumili i kako će mučiti one koje uhvate.
Molio je Boga da se svi iz sela sklone u stijene. Tamo, valjda, ne
smiju četnici i ne znaju staze.

Nakon
nekoliko sati četnici su se u manjim grupama vraćali od
Drine. Čuo je da su uhvatili onog čobanina, ali ga nisu
ubili, kažu:



-Da je bio normalan ubili bi ga i
bacili i njega u Drinu. Došla je noć. Više niko
nije prolazio. Đedo je i dalje bio u trnju. Očekivao je da
se njegovi vrate. Nadao se da ih četnici nisu pobili, ali ga je
sve više obuzimao strah.
Iz
četničkog se sela čula pjesma i puškaranje.
Pokušavao
je đedo da se izvuče iz trnja gdje se sakrio. Nije mogao.
Ako tu ostane cijelu noć umrijeće od zime. Glad ga je
mučila sve više, pa mu je svo tijelo klonulo. Dugo se
mučio, ali je ipak nekako izašao. Nije mogao nikuda, jer
ništa nije vidio.

Sjeo
je đedo da se odmori. Odmah mu kroz glavu počeše
odjekivati krici ženskinja i jauci nekih ljudi, koje su četnici
uspjeli uhvatiti. Odzvanjali su četnički udarci i pomaganja
od bola. Uplašio se. Ustao i odmah pao, kao da ga je nešto
pokosilo. Pao je sa neke međe. Onesvijestio se. Kada je došao
svijesti osjetio je da se od zima sav trese. Nije znao gdje je, niti
odkud je ovdje. Pokušavao je da se prisjeti. Znao je šta
se dešavalo danju, ali nije znao kako je ovdje dospio. Krenuo
je i dugo vremena išao, onako, aklah kroz noć. Išao
je u pravcu kojeg je odredio po brdima. Uspio je doći do svoje
kuće.

Zastao
je i kroz šipilu brvana ugledao svjetlost vatre. Obradovao se.
Kao da ga je sunce ogrijalo. Snaga se malo vratila. Uspio je upitati:



-Je li to neko ima živ?



Odmah se čuo odgovor:


-Ima, babo! Hajde!

Đedi su se noge oduzele.
Pao je pred vrati-ma. Sin je čuo i istrčao te ga unio u
kuću. Kada se malo oporavio sin mu je ispričao da su svi u
pećini. On se vratio da ga traži. Smirivao je oca i govorio
mu:


-Mislio
sam da su te našli četnici i bacili u Drinu.


Malo je zastao, pogledao oca i
nastavio:


-Babo!
Drina svašta pronosi. Ovo se neće nikad zaustaviti.




Đedo, sav isprepadan,
drhtavim glasom je govorio sinu:


-Sine!
Ubijaće koga god ufate. Danas sam to čuo kaka četnici
pričaju. Ženskinje će silovati..




Kada se đedo malo pribrao,
rekao je sinu:


-Od sutra je naša kuća
pećina. Ponekad doći i ponešto sijati.


Đedo
jedini nije napuštao selo. U nužnim prili-kama sklanjo se
u jedno gusto trnje, odakle je imao pregled i na četničko
selo. Tako je znao kada četnici izađu iz sela.


Jedno
vrijeme u njihovo selo niko nije dolazio pa su uspjeli da nešto
posiju žita. Selo je počelo da oživljava, ali se đedo
počeo sve više da brine. Jednom prilikom je rekao sinu:


-Sine!
Ovo nije dobro. Nemojte da naćate više u kućama.
Sve ovo komšije srbi prate, pa kada se sakupimo, oni će
opet napasti.



Nastavili su mještani
Šitareva da bitišu. Nije to bio život. Noću
su bivali u pećinama. Preko dana su morali tražiti hranu.
Ponekad bi neki i zanoćili u svojim kućama.


Jednu
veče čuli su se u Šitarevu samo jauci i tupi udarci,
đedo je opet uspio da se sakrije na svoje mjesto, odakle mogao
da vidi i čuje gdje se šta dešava. Njegova
porodica je izbjegla ponovo u stijene.

Kada
je jutro osvanulo, tek tada je đedo svatio da je selo ponovo
puno četnika. Nisu se, kao uobičajeno, vraćali zorom
iz sela. Ovaj put svi su nešto tražili. Dozivali su po
imenu svakog mještanina.


-Kako nas sve znaju?



Razmišljao je đedo.
Mora da nas komšije traže. Možda, da nas sve pobiju.



-Šta ako ostanem ovdje
živ, a kuću mi zapale?




Svašta je lutalo po
đedinim mislima.

Opet
se pojavio onaj bradonja. Naređuje da se sve pretraži i da
se svo stanovništvo pronađe i pobije. Četnici se
razlaze na sve strane prema Drini i stjenama. Đedo je pomišljao:


-Ako
mi djecu uhvate, moram se i ja predati da mi skrate muke. Najgore je
ako nađu ženskinje.




Jedna grupa četnika
uhvatila je ponovo našeg čobanina i uz svakakvo mučenje
primoravali ga da im kaže, gdje se naše ženskinje
skriva u pećini.



Kada su saznali, četnici su
počeli opkoljavati pećinu i zvati naše djevojke da
se predaju.

Djevojke
su vidjele da su opkoljene i da četnici stežu obruč
oko pećine. Imale su još samo izlaz na jednu liticu,
visoku stijenu iznad Drine. Djevojke su se uhvatile za ruke i trčale
na stijenu sa koje su sve skačile u Drinu. Četnici su
pucali u njih dok su jos bile u zraku.


Čobanin
je pričao da su se zlikovci poslije toga samo zgledali i bez
riječi vratili u selo, koje su tada potpuno spalili.

U
to vrijeme Drina je tekla kroz kanjon. Kasnije je napravljena
centrala i nastalo je jezero.

Jedna
od tih sedam djevojaka imala je oko po-jasa svezanu ogru dukata, koja
je bila natopljena voskom. Drina je njeno tijelo izbacila u
Klotivacu, u mjestu Tiho. Tijelo je pronalašao neki čobanin.
Odmah je obavijestio partizane u selu. Partizani su uzeli sa djevojke
dukate i međusobno ih podijelili. Mještanima su naredili
da djevojku ukopaju.


Jedna od ovih djevojaka zvala
se Cura i to je tečična moje majke.[/size]

Prica iz Luke!



Čobanska Ljubav

Bilo je to nekada davno. Ponešto je bilo slično današnjici. Vladali su samo bogati, rijetko pošteni i jaki. Gradova još nije bilo. Bila su sela i muhtari (poglavice okruga). Kuće su bile pokrivene cijepanom šindrom ili slamom, većinom su bile bez poda. Ognjište za loženje vatre imala je svaka kuća. Iznad ognjšta su visile čađave
verige. Rijetke su verige bile od lanaca. Većinom su bile od žice. Živjelo se isključivo od ručne obrade zemlje i stočarstva. Stoku su čuvala djeca i stari. U vrijeme, kada nije bilo poljskih radova, stoku su čuvali i momci i djevojke. Čobani su se okupljali iznad sela na jednom proplanku, odakle su mogli vidjeti svoje selo. Igrali su se klisa i drugih čobanskih igara u kojima su pokazivali svoje vještine. I čobani su se međusobno razlikovali. Družili su se bogati sa bogatima, a siromašni sa siromašnim. Među njima bio je jedan dječak koji je poticao iz skroz siromašne porodice pa su ga zbog toga svi izbjegavali. Dječak je znao zašto ga zapostavljaju i često tjeraju od sebe, pa bi često izmišljao šale na svoj račun, da se ostali smiju, samo da ga ne tjeraju iz društva. Jednom je smislio šalu:


- Zamislite! Danas mi miš progrizao suknenu torbu, u kojoj nosim hranu. Taman toliko, koliko rukom mogu začepiti! -

Svi se nasmijaše i rekoše mu da laže. Dječak je dobro napredovao u svom
fizičkom razvoju. Bio je vrijedniji i ljepši od svojih vršnjaka. Često su ga, iz ljubomore, potcjenjivali i tjerali od sebe, jer su ga neke čobanice već zapažale.




Dječak se borio kroz život na razne načine. Jednom je uhvatio malo vuče, koje pripitomio i sa kojim se dobro sprijateljio toliko, da mu više nije bilo potrebno društvo, koje ga ignoriše. Njegov vuk mu je postao vjeran prijatelj. Dječak
u njega bio siguran da će se boriti koliko moze . Dok je jednom čuvao i igrao se sa svojim vukom, prišla mu je čobanica, kćerka od jednog bogataša i rekla:

- Gledam te, kako si lijep i vrijedan. Baš si onakav, kakvog moj otac želi imati zeta. - - Ja sam siromah, a tvoj otac želi bogata zeta, - odgovorio je iznenađeni dječak.





- Stani! Ja ću o tome odlučiti, - odgovori mu djevojka. Dječak se uplašio i
dobacio djevojci:

- Di! Ako te otac vidi da stojiš sa mnom ubiće me. - Čobanica se umiljato
nasmijala:
- Hodi, meni malo bliže, da te bolje vidim! -

- Ali ja sam siromah! - potvrdi još jednom dječak. -

- Ništa ne brini! Priđi još bliže! Zar nisi muško? - dječak, postiđen priđe do djevojke, te joj kao bogatašici, poljubi ruku. Djevojku obli crvenilo, na kratko se zbuni.

- Želim da ti kažem! Biću tvoja djevojka! To ne smiješ nikome reći! Kradom se moramo viđati, a ja ću stalno ocu govoriti kako si ti vrijedan i pamtan, dok te otac ne zavoli. Kada vidim da te otac zavolio, reći ću da sam se u tebe zaljubila i da drugoga neću. -


- Ali, onda će tvoj otac mene ubiti, da se ti ne udaš za mene. -



- Stani! I to ću riješiti! Reći ću ocu, ako ti išta uradi, da ću se ja ubiti. Sigurna sam da me voli i da to tebi neće uraditi. Dobar je moj otac ništa ne brini. - ubjeđivala je djevojka momka.

- Ali, ja sam već u tebe zaljubljen! Ja to ne znam kriti. Svi će to vidjeti. -

- Samo ti ništa nemoj pričati, oni ne smiju meni ništa. –

Dogovorili su susrete kradom, dok čuvaju, ili na nekom drugom usamljenom mjestu.

- Oh, kako bih voljela, da mi dođeš još večeras na prozor, da sazna majka da imam momka. -

- To nikako! - odgovori momak.

Dani su prolazili a oni su sve češće bili skupa. Često bi mu kradom ponešto donosila od kuće. Divila se njegovoj ljepoti i vještinama, koje je sa svojim vukom često izvodio. Jednom mu je rekla:

- Večeras ću reći ocu da sam zaljubljena u tebe. Već te primjetio da dolaziš noću i rekao majci, kako si lijep i vrijedan. -

Momak nije imao drugoga izbora. Bio je i on zaljubljen. Pristao je, pa nek bude, šta bude. Poslije porodične večere djevojka reče ocu.

- Oče! Želim da pričamo kao odrasli i da uvažavaš moje želje. -

- Zar to nisam do sada radio? - odgovori otac.

- Jesi, oče! Ali te molim, uradi ovaj put mnogo više za mene. -
Otac je mislio da kćeri treba nešto kupiti pa ga to nije brinulo.

- Samo ćeri reci, sve će biti! -

- Ali, oče, ja ne trebam kupovinu. -

Otac odmah nasluti, šta kćerka želi da mu saopšti, pa reče:

- Pametno, ćeri! samo pametno! -

- Svakako, oče! Zato i tražim od tebe odobrenje. Znaš, oče, već sam ti pričala. Ja sam se zaljubila u onog momka što si govorio, da ti je takav zet. Pa te molim da mi
ne smetaš u mojoj sreći. Hoću da se udam za njega, pa kad ništa nemala. -
Otac zašuti, onda ga obliše suze.

- Imaćeš ti, ćeri, sa njim sve! -
Kćerka je ustala i oca izljubila. Dogovorili su se, da poslije svadbe, dođe i živi sa svojim momkom u očevoj kući. Bila je svadba, kakva se ne pamti u selu. Kada se momak uredio, došla je do punog izražaja njegova momačka ljepota. Mnoge cure su uzdisale.



Porodice na obje strane su bile srećne i bolje su živjele nego ranije.

Vremena su prolazila. Taj momak postade muhtar (poglavica) svoga okruga. Jednom je bio neki veliki skup, na kom su bili prisutni oni čobani, sa kojima je muhatar čuvao, a sada ljudi. Muhtar se prisjetio svoje sirotinjske torbice koju je miš progrizao, a oni mu nisu vjerovali.
- Ljudi! Vjerujte, desilo mi se čudo! Imam gvozdeno ralo, kojim orem. Došo je miš pa mi progrizo to ralo, taman toliko koliko rukom mogu začepiti. -
Oni isti što mu nisu vjerovali, dok je bio sirotinja, da mu je miš progrizo
torbicu, svi u glas povikaše:

Hoće miš to, muhtaru! To je istina! -
- Jes’! Istina je! - povika muhtar.

- Dok sam bio sirotinja, niste mi vjerovali da je miš progrizo moju
sirotinjsku torbicu. Kada sam postao muhtar, vjerujete da je miš
progrizo moj gvozdeni plug... -


Begic Esed [Amir]
N.C. USA.

NOVA PRICA ,COSO U MLINU

STARI MLIN
Ja
sam zapamtio vrijeme kada u selu nije bilo struje. Nije bilo
raDiaa ni televizora. Nije bilo ni automobila. Život ljudi je bio
organizovan i prilagođen tim uslovima. Slobodno vrijeme se koristilo za
druženja. Ta druženja su imala svoj smisao i svoju vrijednost. Cijenili
su se oni koji su znali lijepo pjevati. Ako je neko znao svirati
tamburi, svirali ili dvojnicama bio je posebno cijenjen. Takođe, su
bili cijenjeni i pjevači junačkih pjesama uz gusle.
Iz
tog vremena mene su posebno oduševljavale priče. Bile su to priče koje
su na poseban način objašnjavale svaku životnu situaciju. Za svaku
teškoću, za svako veselje, za svaku prigodu bila je priča koja je ljude
upućivala kako treba postupiti. Bili su i ljudi, koji su znali pričati
te priče. Narod bi se okupljao na sijelima. Pripovijedač je svoju
zadaću ozbiljno shvatao i bio je svjestan poruke koju kroz priču
upućuje slušaocima. Sjećam se mnogih od tih priča. Jedna od njih je i
priča o starom mlinu.

Stari ljudi su pričali da ova priča potiče iz daleke prošlosti.
Moguće da je se desila u Luci.

Bilo
je jedno selo, koje je smješteno među brdima, daleko od drugih sela.
Ljudi su živjeli lijepo i dobro se međusobno slagali. To je bio jedini
način da opstanu i da svoje svakodnevne teškoće lakše podnose.

Živjeli su isključivo od poljoprivrede i stočarstva. U selo se moglo doći uskim stazama kojima su mogli proći konji.
Imali su u selu i seoskog vođu, kojeg su
svi dobro slušali. Ženili su se i udavali između sebe. Često je seoski vođa određivao ko će koga oženiti.
Nije
bilo škole u selu i blizini. Vjerovali su da postoji neka prirodna
sila, koja uređuje sve odnose među ljudima, kao i njihov život. Nisu
znali
šta je to. Kažu da je narod u tom vremenu lijepo živio. Imali
su često sijela. Igrali su uz muziku, koju su sami stvarali na
instrumentima, koje su sami pravili.
Posebno je
njegovana i cijenjena ljubav. Sve je činjeno da zaljubljeni svoju
ljubav krunišu brakom. Nije bilo rastvaljanja brakova.
Odjeću
je narod pravio od materijala koji su sami proizvodili. To su konoplja,
ćeten i vuna. Od obuće su poznavali opanke. Opanci su pravljeni od
goveđe kože, a oputa se pravila od ovčije kože. Od ovčijeg krzna su
pravili nešto slično bundi. Bili su to ogrtači, ali isključivo od dobra
runa.
Život ljudi su pratile različite nevolje, ali
su to oni organizovano preživljavali. Jednom je naišla suša. Nekoliko
godina je bilo vrlo malo kiše. Mnogi izvori su presušili, a na drugima
se smanjila količina vode.
Mještani sela su odlučili da naprave mlin u dnu sela


gdje se gotovo spajaju dva brda. Tu su mogli da sakupljati svu vodu koja
je tuda morala proticati. Taj mlin je jedini bio u upotrebi.
Ostali nisu radili zbog nedostatka vode.
Stari ljudi su govorili da ni jedna nevolja ne dolazi sama.

To potvrduje i ova priča.
Mlin
su koristili svi. Moralo se i noću mljeti da bi se zadovoljile potrebe
sela. Odjednom se pojavi zlo. Ljudi koji su mljeli noću ujutru bi bili
nađeni zadavljeni u mlinu.
U narod se uvukao strah. Više niko nije smio mljeti po noći. U selu je zavladala glad. Stariji ljudi i djeca pocese umirati. Niodkuda nije bilo na pomolu spasa. [/b]
Jednoga dana, pred samu veče, naišao je neki čovjek. Zatražio je da noći i da
jede. Mještani su ga doveli do seoskog vođe. On ga upita:
- Kako se zoveš?
Nepoznati mu odgovori:
- Zovem se Ćoso! Ja nemam nigdje nikoga.
Hodam po selima i tako preživljavam.
Seoski vođa mu odgovori:
-Ovdje nema hrane. Nemamo ti šta dati da jedeš.
Seoski vođa je malo zastao, pogledao u pridošlicu i nastavio:
- Imamo jedan mlin. Ko god melje noću u njemu, izjutra ga nađemo mrtva.
Ćoso je dugo ćutao. Onda se obratio vođi:
- Ja i onako nemam nigdi nikoga. Nema me ko žaliti. Ako ne jedem
nešto i tako ću umrijeti. Dajte mi da jedem i ja ću noćas mljeti u
mlinu.
Vođa je pogledao u oči Ćosu i rekao mu:
- Daćemo ti žito. Kada samelješ, skuhaj sebi pogaču.
Jedan od seljana se javi:
- Ja ću dati i ćurku.
Ćosi
se to dopalo i pristao je na ponudu. Seljani su brzo skupili žito.
Odveli su Ćosu do mlina. Pomogli su mu da zaspe žito u koš. Poželjeli
su mu da srećno preživi noć, a onda se vratili svojim kućama.
Ćoso je naložio vatru. Svaki čas je gledao može li od
samljevenog brašna napraviti pogaču. Pri tom je spremao
ćurku i tako stavio da peče pogaču i ćurku. Zaboravio je na priče koje su mu pričali o stradanju ljudi u ovom mlinu.

Vrijeme je prolazilo. Oko pola noći sa tavana nešto zajauka:
- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Ćoso se tada prisjeti priče da ljudi tu ginu.
Poče razmišljati:
Moram
biti živ do zore. Ovu prikazu što se javlja moram spriječiti da mi ne
prilazi. Moram biti priseban i ne smijem se uplašiti. To je jedini
način da se spasim.
Ćoso popravi vatru, a prikaza opet
sa tavana zajauka:
- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Prisjeti se Ćoso šta je naumio činiti. Odgovorio je prikazi:
- Ja sam gladan. Dok večeram, pa onda siđi i ogri se.
Ćoso je zaboravio da je gladan. Poče da
razvlači sa vađenjem hljeba i ćurke. Prikaza sa tavana ga stalno

požuruje:



- Hajde! Sve je pečeno. Večeraj! Šta čekaš?
Ćoso
je počeo jesti. Dugo je razvlačio. Bio je previše gladan, pa je počeo
jesti u neznani. Odjednom je vidio da je sve pojeo. Prikaza sa tavana
je to vidjela. Došlo je vrijeme da siđe, zatrese mlin i zaurla:
- Baciću!
Ćoso se svom snagom borio da bude priseban, pa je odgovorio smireno:
- Baci! Šta god hoćeš.
U
tom momentu nešto gruhnu pred njega. On pogleda. Vidi da je nešto kao
ljudska ruka. Uzme to u ruke pa je okretao, prevrtao. Nastojao je da
dobije što više na vremenu. Prikaza sa tavana ga je stalno
požurivala. Opet se čulo urlanje:
- Baciću!
Ćoso nije gubio prisebnost, opet je mirno odgovorio:
- Baci!
Pred njega pade i druga ruka.
Ćoso je uzeo i nju. Prevrtao je duže vremena. Onda je drsko
baci za vrata. Sa tavana se ponovo javi urlik:
- Baciću.
Ćoso i ovaj put ponovi:
- Baci!
Tada pred njega pade ogromna noga. Ćoso se uplaši, ali se sjeti
da mora biti pri punoj svijesti, pa i nogu poče da gleda. Ne može
da je odvoji od poda. I nju gurnu za vrata. Sa tavana se ponavljaše
urlici, sve dok i trup ne pade pred Ćosu.
Onda
se počeše da miču noge, ruke i glava. Sve poče da prilazi trupini. Tada
se sve spoji i ustade na noge ogroman čovjek. Prodera se na Ćosu:
- Ustaj! Odavno je vrijeme da se hrvemo.
Ćoso nije više imao nikakva izbora. Usta, te se poče
hrvati sa tim nalik čovjeku.
Hrvali se duže vremena. Ćosu obuzeše pjene po ustima. On pogleda u prikaze nema jos ništa. Tada Ćoso pomisli:
Znači, da je ovo puno vrijednije od mene. Može me samo zora spasiti.
Da li je daleko?
Tako se nosaše još neko vrijeme. Ćosu obuzeše krvave pjene, a
prikazu, tek malo bijele. Ćoso pomisli:
Ovako su svi ovdje umirali. Još nekoliko
minuta i ja ne mogu više. Moram pasti.
U tom momentu zapjeva horoz u selu. Prikaza povika:
- Pusti me! Moram ići!
Ćoso se ohrabrio, došla mu je neka posebna snaga, pa reče:
- Nikud ti ne dam! Nikuda ti više neš ići!
Što si dolazio? Što ubijaš ljude ovdje?
Sutra, kad dođu, hocu da te ubiju oni. Sve ću te dotle držati.
Prikaza je nastavila moliti:
- Pusti me, molim te! Nikad više neću doći.
Ćoso mu je onda rekao:
- Pustiću te, ako sigurno neš više nigdje ovdje doći.
- Neću!
Reče prikaza.
Horoz opet zapjeva. Prikaza je nastavila moliti:
- Molim te! Pusti me! Nikad više neću doći.
Popustio je Ćoso, rekao je prikazi:
- Dobro! Onda idi! Ako ikad dodeš, više neš otići!
Tada ga Ćoso pusti, jer nije više imao snage da ga drži.
Ćoso se odmorio, pa se umio.

Ubrzo se pomoliše ljudi sa halatom za kopanje. Došli su da ga ukopaju. Mislili su da je pogino i on.
Kada ugledaše Ćosu da je živ i da je žito samlio, bijaše im drago pa ga
zagrliše. On im sve ispriča.Vođa sela odredi da se Ćosi napravi kuća
i da ga odmah ožene. Tako je Ćoso postao ugledan u selu i zasnovo je
svoju porodicu.

Ako su živi i danas su dobro.

NAJTEZI--PUT U MOM ZIVOTU.

Najtezi
put u mom zivotu. - 05.03.07 06:18 Rat je u najvecem svom zamahu, smrt
je svuda, jednostavno cekas svoj red i nesanjas da ces preziviti ovaj
prljavi i bezdusni rat.Vijesti jedna drugu sustizu, svuda se sije samo
smrt,nema granica u broju poginuli.. Olovo je u opasnosti, trazi pomoc,
ko da ide i kako kada nema puta do Olova, prica se da Sarajevo mora
pomoci Olovu jer Tuzla i sama ima mnogo problema.Odluka je pala prvi
korpus salje pomoc Olovu.Moja brigada dobiva zadatak da salje jedan
svoj bataljon kao prvu pomoc. Ta pocast pripada mom bataljonu, dobivamo
naredenje da se spremimo za put, snijeg je ko nikada veliki, blizi se
nova godina ali se ona mora docekati negdi kod Olova.Sa moje mjesne
zajednice prvi izlazimo ja i jedan Focak,nervoza pomjesana sa svacim
drugim su stalno prisutni.Imam osjecaj da je doslo vrijeme da idem po
svoju smrt.Iz kasarne Marsalke sam donijo novo zimsko odijelo i jedan
sinjel od koga sam napravijo dobar prsluk a ostatak rajtovo nove zimske
pantole, imam i dobru bundu, u odnosu na druge ja sam se dobro
spremijo.Vecinom niko od nasih nije htijo uzeti nista od vojne odjece
sto ce se kasnije odraziti lose na njihovu spremnost u zimskim
uslovima.Dan je dosao i moram da krenem, znam da na tom putu imam samo
jednog dobroga druga iz Zepe a to je Zajko Hodic iz vrela.Uzimam svoju
opremu za koju sam napravijo i poseban rusak da bih mogla stati i nosim
jednu dobru majstorsku sjekiricu, rusak je dosta tezak , imam i pored
odjece i hrane za puta, narod iz komsiluka je doso na ispracaj,na
svacim ocima vidim i pitanje hocemo li se ikad vise vidjeti, stalno
gledam kradom djecu, osta ih zeljan sve se mijesa po glavi u grudima je
dah stao, glasa nemam niti mogu vise govoriti, uzimam svoje stvari i
bez rijeci izlazim iz kuce, zamnom i ostali, cujem plac, ali se nemogu
okrenuti, djeca me stigose i umalo se ne izgubih, borim se sa svim u
sebi.Ipak se odvajam nekako od mojih, krecem pjese, hocu da se okrenem
da hi jos jednom vidim, neko povika ne okreci se, ne valja, produzih
nekoliko korakai pomisli i onako ko zna hocu da hi vidim i u tom
momentu se okrecem i odma sam vidijo Melu i Adina koji su se popeli na
ogradu da bih me sto duze gledali.Nemoze se umrijeti kad hoces moras
cekati svoje vrijeme.Idem kraticom kroz groblje i zavidim mrtvima, sto
su se bar smirili, pomisli bolje i vama nego meni, idem preko Velesica,
zborno mjesto je Svrakino selo u skoli.Kada sam stigao pred skolu bilo
je mnostvo naroda, slika nezaboravna,meni je malo lakse, mojima je bilo
daleko da dodu ovdi, pomisli bar tu sam u prednosti nad ovima sto
placu, mi smo prva vojska koja izlazi iz Sarajeva.Postrjavamo se i
dobivamo poslednje upute kuda cemo ici i kako, tada tek saznajem da
moramo ici preko Fojnice, preko nekih planina, vecina ljudi ide u
farmericama, par njih i u patikama, nemaju ljudi drugo sta da obuju i
obuku.Idemo u koloni po dva, ima nas preko 500 prolazimo stalno kroz
spalir naroda sa obje strane, zene vicu, boze mili ko li se nece ziv
vratiti, koliko li ce hi se zivi vratiti. sebe cas vidim mrtvoga negdi
u krsu cas ranjenoga, slike razne kroz glavu prolaze.Pitam se deli sam
ja u ovim mnogim pitanjima.Sa Zajkom sam se ponovo naso ispred tunela u
Dobrinji, tada smo rekli da se vise necemo razdvajati do Olova, Zajko
mi rece da ima i Ibro Stitkovac kojega ja neznam, rekoh mu da ga dovede
i za kratko je bijo sa nama, rekli smo mu da mora biti ko i mi, da se
nas tri moramo pomagati na svakome mjestu, dogovor je bijo cvrst i
iskren.Prolazimo kroz tunel i ponovo je zbor u skoli u butmiru.Rekoh
Zajki da se drzimo stalno prvoga kraja, tako cemo biti u psihickoj
prednosti, kolona iz Butmira krece posle 22h .Pod Igman smo dosli medu
prvi 10 uz Igman ima sajla za koju se moras drzati da bih nekako izasao
na Igman,idemo dobro, jedan drugome pomazemo i prvi smo izasli na
cestu, vjetar neumoljivo puse, ponekad se moras okrenuti kontra da bih
uzo zraka, snijeg pada, i taman kada smo izasli na brdo ugledasmo
ljudsku figuru na cesti, okrenuh se nazad, ima nas desetak ukupno
ostali su u zaostatku za nama, idemo nema veze ko je i sta ce se
desiti, zivot je i onako dosadijo. Kada smo dosli covjeku, on nas poce
moliti, kaze smako sam sa tamicem sa puta ako ma iscupate ja ovdale
mogu ici sve cu vas povuci do Pazarica, ima jos puno do Pazarica rece
nepoznati. Rekoh da probamo, ali nejde, izvadim ja svoju sjekiricu pa
nasjecem jelovi grana te ih poturimo pod tockove, kamijon izleti na
put, te onda posjedamo a mene ko nagradise u kabinu, a ja nagradi i
zaju, tako mi rano stigosmo u Pazaric a zborno mjesto je u
kasarni.Poslednji su dosli tek u 1h po podne. Rucamo i opet pokret,
dosli smo pod neku planinu koja se zove kazu Lopata, brdo veliko, suma
je veca od radave, penjemo se uz neke okuke i na jednom prevoju
predlozi Zajki da nalozimo vatru, vec smo premoreni.Kako cemo je
naloziti po volikom snijegu rece Zajko.Idi od puta i kad vidis snijeg u
vidu plasta sijena, rastjeraj ga tu je krs i mora biti drva a ja odoh
traziti potpalu, tako sam ja sa mojom sjekiricom zacas nasjeko suhi
homorovih grancica a Zajko je naso dobar krs drva pa smo ogromnu vatru
nalozili uz koju je prezivijo noc jedan vod, bilo je dosta vatri ali mi
smo imali najbolju.Ujutro krecemo kroz planinu i nekako do noci
dolazimo u Fojnicu, opet negdi na ulazu pravimo logor vani, ali ovaj
put se kradu i drva ispred kuca lozi i ograda, izutra se ljudi zale ali
kome, zar imaju obraza da su ljudi bi nas nekako negdi smjestili, idemo
dalje, imam osjecaj da su mi noge i ramena odrezani i cudo mi da se to
sve ne razdvoji.Negdi smo iza Kiseljaka moramo malo pricekati mrak jer
taj dijo tuce cesto HVO vojska, napada prolazimo i tu prepreku, mi smo
u prvom redu, znamo da je negdi u Mostrama u skoli ponovo zbor i tu
odmor.Tim putem su vozili traktori i put je nikakav ali on nas vodi
kuda treba, negdi u 2h sata nocu smo dosli u skolu gdje su bila spremna
kreveta i po dva cebeta, rekoh zaja da uzmemo jos po jedno cebe i da
legnemo u hodnik tamo ce biti guzva, tako smo i uradili, narod je
dolazijo stalno, a mi smo spavali oko 8h izutra probudili su me bolovi,
pokuso sam da ustanem ali nisam mogo.Dugo vremena sam se zagrijavo dok
sam jedva dotako pod, bolovi su bili nepodnosljivi. Izaso sam napolje
od straha i u tom trenutku ugleda staru zenu sa dvije djevojcice kako
sjede na nekom drvetu, nekako ko robot him pridem pa hi upitam , otkud
vi tako rano ovdi , nena mi rece, sine mi smo od Visegrada pa smo culi
da je dosla Sarajevska vojska pa smo dosle nebili nam ko dao
hljeba,ugledah odma svoju djecu , pa se vratih u skolu i skupih cetiri
hljeba pa him dadoh, a nena povika zar sve ovo nama, nena sakri hljeb u
dimije pa ode, kada smo kasnije posli na dorucak morali smo ici sve do
podjele dorucka kroz spalir djece koja su trazila samo hljeba, ja bih
izabro najslabije i odozgo nekako mu dao svoje sledovanje, tu smo bili
3 dana. Nastavicubice i gore i bolje kako kad..




Nastavak,Najtezi
put u mom zivotu. Drugoga dana oko 10h neko rece, da se u Mostrama mogu
pojesti cevapi za cigare.Pomisli, boze zar cu docekati da pojedem opet
cevape,pred polazak dobili smo po 75 kutija cigara, svaki dan da imamo
po jednu kutiju, nas boravak negdi kod Olova ce trajati najmanje u
komadu 75 dana, zbog toga i dobismo po toliko kutija, posto ja nisam
pusijo cigare sam ostavijo da za njih kupuju moji namjernice, primjera
radi 1kg soli je jedna kutija cigara, 5 litar ulja, a ja sam ponijo sa
sobom 15 kutija za razmjenu, hrane ili bilo cega..Pitam Zajku hocemoli
ici na cevape, on mi odgovori, zar mozes od bolova i pomisliti da ides,
idu neki iz jedinice pa odoh ija, tako ti dodem i odma u prvu
cevapcinicu udem i sjedem za jedan sto, kada cevapdija izvoli te, rekoh
,moguli dobiti za cigare cevape i koliko kostaju, odgovori cevapdija
mozes , cevapi su za Visocane6 MARAKA A ZA TEBE 9 REKOH ZASTO MENI
TOLIKO SKUPLJE, KAZE TI SI STRANAC,pa kako cu biti stranac bolan,
jesamli ja vec poludijo, nisi, nisi ali tako vam je u Visokom,dobro,
donesi, odgovorih.Cevapi su dosli ja dado 2 kutije cigara a on mi vrati
tri marke, kaze jedna je kutija 6 maraka,krivo mi,neznam sta da
radim,vratim se u skolu i udem u jednu spavonu i pricam prisutnoj
vojsci, a izmedu njih me jedan zamoli da ja njih odvedem do te
cevapcinice i da him pokazem de ima druga skola kaze ima tu sestru iz
zupe,rekoh da je daleko, nekaje, rece samo da ja skupim raju, za malo
krenu njih oko 15 , ja him brate stalno ponavljam, sta mi se desi i
kako su ljudi ovdi neljudi i u taj cas stigosmo blizu cevapcare, eno
rekoh to je ta cevapcinica, ja dalje necu ici sad sam jeo i nejdi
povika jedan. Oni ulaze na vrata, i sami se posluzise, tako jos ponekim
te sakupise 3-4 vrece hrane te to odnesemo u skolu de izbjeglice
gladuju ko u logoru, tu ovaj i pronade sestru, za koju je donijo i
posebno vrecu sa hranom, slika, davi posmatraca,ostajes bez daha i
snage, kada se pribrasmo izbjeglice nam pricaju da pomalo jedu dva puta
dnevno, ko je nesto sijo u vlaskoj zemlji, od onih sto su je napustili,
morao je prvo da plati MZpo dulumu 50 km ili nemozes sijati umri.Pitaju
ljudi de MZ rekose u HOTELU tamo udemo, sve po pe esu savremeno cisto,
trazimo presednika, kada za malo dode, ovaj mu rece da idemo u pomoc
OLOVU i od danas ako izbjeglicama ne poveca i treci obrok po povratku
ratujemo sa Visocanima, tada izademo a taj dan se pozovu izbjeglice i
na veceru koja se vise nije ni ukidala.Trecega dana pokret ali, ovaj
put voze nas autobusi,odkad nismo, sjeli u autobus, krecemo i tako
stizemo u Vares, logor je na Zabrezju u kasarni koja je izgorela,kada
smo se nekako popeli kroz veliki snijeg, slika grozna, cad je svuda
prokislo, bez vrata i prozora, boze, kakolicemo. Ima dosta drva odma
lozim vani vatru, kazem Zajki hajmo, kuda veli, traziti spas,kakav kad
je naredeno da moramo biti svi skupa, idemo, vraticemo se, tako mi
ispred jedne kuce nademo u snijegu dusek pa ga osusimo, a medu vremeno
je stigo i najlon pa ja mojom sjekiricom za cas od neki letvi napravih
prozore u jednoj spavoni i vrata, dadose nam i neku pec, ali nikako,
nemoze dimnjak pun snijega, jedva i to krenu, palace smo napravili od
smrznuti fosni, daski, ludnica je ali boljega za nas nema.Izjutra jedna
ceta ide na liniju a druga u pripremu, moja ostaje, 7 dana.Tu smo se
taman malo udomacili ,kada dode red i na nas, da idemo u sumu u
pripremu, kazu. putovali smo 4h i stigli na planinu zvanu Zvijezda a
komanda ostaje u Siminu potoku.Kada sam dosao u pripremu, bilo je to u
nekoj velikoj sumi, sklepano je za spavanje nesta od daske colarice ko
baraka, pokriveno lepenkom a unutra opremljeno sa palacama ito na
sprat,kada si unutra sve vidis ko hoda vani imas samo jedno cebe,u
dojnji red palaca su spavali ljudi koji su imali vlastite vrece za
spavanje, taj dio smo zvali mrtvacnica, jer je tako bilo hladno.Poceli
smo dobivati hranu samo dva puta na dan ito nikakva hrana, da nas
napadnu cetnici niko nebi mogao pobjeci od iznemoglosti od gladi. doslo
je vrijeme i ja idem na liniju, bijo sam igrom slucaja na spoju sa
olovljacima, i ljudi su mi ispricali kako se sve desavalo oko Olova i
kako se tu ratuje, izgledalo je puno lakase nego u Sarajevu i tako je i
bilo.Ubunkeru nas je bilo 3 sedam dana danju i nocu,snijeg veliki, ali
ja sam nasao u Varesu ucinjenu ovciju kozu koja mi sada mnogo valja jer
je sterem i sve cujem dokle ona stize, nalomim i sitni jelovi grancica
pa prostrem i kad se zagriju da vidis nije lose, uvece se dogovorimo da
po jedan dezura, da lozi vatru a druga dva da spavaju po 4h dezura je
trajala, izutra koga zapadne on bi izaso i malo razgazijo snijeg da to
izgleda ko da smo strazu drzali.Glad je opasna, kazem jednom od mojih
jarana, hajmo po ovim napustanim selima i tako primjetimo de su sijati
krompiri te nademo lopate, pa razbacimo snijeg a onda stijamo kuda su
bili krompiri i tako pronademo torbicu krompira i nabasamo na po koju
glavicu luka i ja usput ubijem jednu kreju te napravim corbu koju ljudi
i danas pamte i pominju mi kad me vide, tako sam ja pomalo se potpomago
hranom i jedan dan vidim kuda je krmak presao, ja obidem krug i vidim
da nije izaso, zovnem Zaju i Ibru te IBRO ODE U HAJKU A NAS DVA NA
ZASJEDU, ZA MALO iBRO ZAGALAMI,kad se pomoli krmak ja malo pripucam te
ga dovucem do bunkera ljudi povikase nosi to tamo tako pogano, ja ga
onda nazad u potok pa ga ogulim i skinem meso sa butova i one kaise sa
kicme , napunim jednu kesu i jednu serpu pa to lijepo stavim u snijeg a
jedan komad posolim i na zar, kad se ispeklo a desilo se pomlado i
lijepo, ljudi vidose kako ja jedem i neumirem za cas ni kosti ne osta,
jedan mi jaran zakasnijo na krcmu pa se name i naljuti sto mu nisam
ostavijo, rekoh suti ima,jednom opet nestalo svega, vijaju se gavranovi
a ja se popnem na jedno brdo tu nam bila i osmatracnica, kad gavrani
nece da nailaze, osjetili me, ja udem u bunker oni naidu, ja se
pripremim, malo virim i kad oni naidose ja u zraku ubih jednoga bijo je
tezak oko jednuipo kilu meso supermedu vremeno nam je malo popravljena
hrana ali i dalje slaba.Cujemp da je 1kg kafe u Brezi 100km priblizava
se proljece, neko dode i kaze da je vidijo trag od ovce, ja sam znao da
je to srna, pa kazem mojima ako neko dode recite da sam u drvima?UZMEM
PAPOVKU I 7 METAKA SE ZADESI, REKOH NECU DALEKO, MALO GORI NADEM TRAG I
ZANJIM, KAD U JEDNOM MOMENTU OTISLO OLOVSKOJ OSMATRACNICI TE JA POSTO
NOSIM CETNICKU UNIFORMU MOGU ME UBITI, SKRENEM u lijevo kad odma udari
na drugi trag, vidim da je ispred ravan a u ravani je veliki snijeg,
reko nece ono u ravan pa se popnem na jedan brijeg i cucnem na jednom
panju,daleko sam negdi otisao, snijeg spada sa drveca, topli malo, nema
nista, ali meni lijepo, sve mi lici na nasu planinu,razmisljam hoculi
vise ikad doci na gornj Brestovik i Drum, kad mi se oci otese, ja
ugleda srndac gleda u mene, ja ti se ukoci, ni da trepnem, boga molim
da se samo okrene da uzmem pusku, koja stoji uz panj, bog dade, on se
okrenu ja pusku te lijepo nanisani i danas mislim da mi je to bijo
boziji dar,srndac veliji, lijep, zimska dlaka i rogovi, boze, srece, ja
sam najsrecni u ovoj planini i bijo sam za kratko, poljubim ga i polako
nazad ga vucem, dugo sam isao nigdi nema moga traga kad u jednom
momentu ugledah bunker ispred sebe na desetak metara, jarac ispade, ja
legoh, neznam ni desam ni imali koga ni ko bi tu mogao biti, niko se
necuje, reko cetnici cekaju da him i jarca dovucem i da oni ulove,ako
pokusam nazad ubice me, tako ode glava dabe, odlucim uzmem jednu bukvu
sa ulaza u bunker kao zaklon i polako se privlacim u medu vremenu vido
dalje redom jos bunkera,straha nemavise kada sam prisao, necujem nista
ali ima mnogo friski tragova od vojni cizama,u jednom momentu uletim na
vrata, i nedaj boze da su bili i nasi isto bi hi desilo, srecom nikoga,
obidem jos par bunkera te sjedem na jedno drvo kad naide covjek, ja ga
pitam koja je ovo vojska, kaze sidi pa pitaj i on zamice, ma reko koja
je jedinica, kad mi rece, zasija sunce, vrati se umjesto smrti sreca,
vratim se po jarca pa ga zaturim na leda a uzmem ga za bradu i prve
noge jednom rukom drugom za zadnje,pusku preko prsa, da sam to snimijo,
to bi bijo snimak moga zivota, kada sam dosao do moje jedinice, samo su
strazari ostajali ostalo je islo zamnom da to vide, jedan me zamoli
Zunic od Visegrada da on oguli jarca, de rekoh,uto naide kreja, ja uze
neki kalasnjikov i sa ruke je ubih oni da je uzmu, neka reko nejdi sad
ce i druga, za malo dode i druga ja i nju, kada je sve bilo gotovo
dodose dva kuhara, kazu poslo hi komadant da mu posaljem butove, reko
jeli poslo pare, kazu nije, recite komadantu da nema mesa bez para,
odose, bez imalo, kad za malo eto hi opet, koliko trzis, jedva se
pogodimo za 60maraka dam samo iskljucivo butove.POCELO je da
kopni,jedno jutro nas cetnici napadose, tada sam gledao kad granata
udari jeliku ili homoru, presjece kud je udari i to drvo pada dubke i
ponovo se zabija u zemlju, dobro prolazimo taj put poslije i mi
napadamo ali nas stize njihova atiljerija, ima ranjeni, jedan mi kaze,
Begicu molim te ubi me, ubi me ti to mozes, bijo mu je iznesen bubreg
gelerom, ...? Osto je ziv, poslije rata mi kaze ja sam zahatorijo na te
, sto me nisi ubijo, koje sam muke podnijo i danas hi trpim, brzo smo
se razisli, mala razlika ko i da sam mu ja te rane nanijo tako je
izgledalo.Doslo je proljece, jedan fejzic mi kaze hajmo prema Olovu da
trazimo krompira i luka, kupicemo, tako mo krenemo i dodemo do sela
Mizunovici, stanemo na sred sela, niko nas i ne gleda, gledaj reko de
ima stala i frsko dubre, tu cemo ici u kucu, eno kaze iz one stale
izade zena, vidimo de ude u kucu pa, zanjom,pokucamo, i odma otvaramo,
selam povika jos sa vrata, covjek primi selam pa usta te nam napravi
mjesto.Odma ugleda na siniji pita sirnica, kalja, hurmasice i kiseli
kupus salata, ma jedem ja to ocima brate, pita covjek sve, a ja
pozurijo pa i ono sto on i nepita,vezem ko sebi sto bi se reklo, moja
se prica covjeku dopade, pa me upita, znasli Amire, koji je danas
dan,rekoh znam ,jos dva dana pa idem u Vares da odmorim, zato i znam
koji je dan, a znasli jos sta sto je vezano za ovaj dan, reko neznam,
covjek usta pruzi mi ruku, ja se zbuni, pa mi rece cestitam ti BAJRAM,u
zivotu se svasta dozivi i prezivi,covjek je jaci od celika.Svu nam
hranu dade na raspolaganje, te nam rece da je bijo vozac i da je neko
djete poginulo na njegovu kamijonu i ako ne njegovom greskom da je zbog
toga nesrecan i da se bavijo lovom te mi pokaza svoje puske i
trofeje,nakupi nam krompira i luka po jednu teglu kajmaka pa mi pokaza
put dokuce de zivi Hamo Zulanovic kod jednoga Hrvata, tu se nademo,
malo i napijemo, malo i zaplacemo, tu mi je bijo najljepsi konak u mom
zivotu u krevetu na duseku od vune, bilo mi je zao ustati.Oko podne
krenem opet u sumu, kad gore dodem, kazu mi isao neko u Brezu, kafa
pojevtinila sada je kazu 60 dm , reko dobro je za ovi sto imam para
kupicu malo kafe i djeci kantu marmelade,druge sedmice cjena je pala na
30 DMa trce na 15DM gdje i ostala, o ratnim desavanjima, jednostavno,
nemogu da pisem, mislim na direktna desavanja.Jednostavno nemoguDOSAO
JE I DAN DA SE IDE ,mjena je dosla, idemo u Vares, da nocimo i onda
idemo, idemo nekim kamijonima do ns Igman, svi koji se vracamo zdravi i
zivi, veselismo, ja za mojih 60 DM sto cam prodao meso, kupim 1kg kafe,
1 kantu od 3kg marmelade1 margarin od 2kg, 5 l. ulja, 5kg secera, idem
sa dobrim rusakom sto je ko malo dosao u Sarajevo od nas.Kamijoni
polaze, nevidis kraja, kroz grad ulazimo, Zajko puca iz kolutasa Ibro
iz TETEJCA JA IZ DUGE DEVETKE SVE KROZ CERADU, NAS KAMIJON JE OPET
NAJZANIMLJIVI, dolazimo dugim putem na Igman, ko ce moj rusak snijeti u
hrasnicu, i za slaba konjcica bi bijo tezak, svi kazu nemozes, baci ali
kako doci u gladni grad, kako i donijeti, stojim ljudi prolaze,svakom
je dosta sebe.Sjetim se,nadem opet moju sjekiricu, pa osjecem tri guste
jelove grane, stavim rusak na njih a onda to svezem kanapom i svezem de
cu rukama drzati, pa kada sam kreno, samo sam vikao cuvaj i tako
prolijeto druge, to me zadrzavalo da ne padnem i opet sam bijo medu
prvima u hrasnici, ali jedva, jedva sam kuci dosao pod tim
teretom.Skratijo sam ratna dejstva, i mnogo cega jos, za to bi trebalo
mnogo vremena,nisam vodijo racuna o pravopisu, samo da sto prije
privedem kraju.Nemoj te se ljutiti,ima puno razloga za to a i snage
puno treba za tesku pricu.Tamo sam proveo 13 mjeseci i 17 dana, jednom
umalo i da ne ostanem ali eto nisam selam i fala na razumjevanju.

SPLAVARENJE U DAVNA VREMENA

TESKA VREMENA!

Splavarenje.Splavarili
su Krusevci i Lucani na krusevackom tocilu, bilo je proljece.Posto je
daleko,kuci su isli rijetko,spavali su u pecinama,krusevci odma pored
tocila, blizu Drine a Lucani malo dalje nizvodno.Neko od mladi otisao
je u selo po hranu.Usplavili su 9 splavi i ceka se bolje vrijeme da se
splavi puste i gone niz Drinu.Kisa neprekidno lije, vjetar je udarijo,
poznat u nasem narodu kao razvigorac.Dogovorili su se da krusevci
obilaze splavi,tokom noci da ih drina ne zaplavi.Lucani su polegli u
svoju pecinu, medu njima i covjek sa kojim radi i njegov maloljetni
sin.Kada su pospali iza pola noci ovoga covjeka sto ima sina probudi
neki glas.Jeste lijepo se cuje, hooop hoooop, uooooop,covjek se uplasi
to je medu splavrima bijo znak da ce neko poginuti, sledecega dana.Uh
djete je sa mnom, meni sta bude preznoji se covjek i opet leze,nebili
bar malo zaspo.Taman sto je zaspo,procu se se sviraci,usta pa nalozi
vatru i prvoga do sebe probudi pa ga upita, jeli on cuo svirace. Pa zar
me za to budis, ako te cime mlatnem po glavi beli ces cuti kako
sviraju. Okrenuse se jedan od drugoga i zaspase.Ujutru su ustali,neko
je skuhao cikuriju,u to doba izbise i oni sto su otisli po hranu.Jedva
smo presli potok, toliki nije bijo nikad, odgovorise.Nema nista novo u
selu. Neko povika hajmo ljudi da vidimo sta je sa s plavima,isli su
jedan za drugim i kad stigose do tocila, procu se glas,dobro je nisu
krusevci, ovo dolazi od Slapa, u taj cas ugledase,niz drinu, ide
razbijena splav, na nekoliko balvana vidi se covjek, koji pomaze,ljudi
se zbunise,jer i sami mogu doci u istu situaciju, u tom momentu, splav
udara u jedan kamen i covjeka nestaje. Malo zatim pomoli se jos 6
splavi i ljudi pitaju, jeli proso ziv Drago. Odgovorise da nijei od
tada taj se kamen prozvao, Dragin kamen.Krusevci rekose da su tri puta
pomicali splav, tokom noci.Opet neko vice, ovaj put niz tocilo,za malo
dode him sef koji se zvao Arif Starogorac. LJudi moraju se splavi
pustiti, vjetar je razbijo snijeg u planini, svaki dan bice gori.Svako
svoju splav dotegnu i u 10h pustise jedan za drugim.Poslednji je kreno
covjek sa kojim ide i njegov maloljetni sin.Prosli su Lucko tocilo,
Brusnicu, sada udaraju ispod Jagostica, gdje opasno, covjek se okrece i
govori sinu ,nedaj u srbiju da ne udarimo u borice. Borice se zvala
stijena kuda je bilo opasno proci,covjek ispravlja svoj prvi kraj i
kada je opasnost prosla okrece se prema sinu ali njega vise nema, tada
se kanjonom drine , pomjesano sa njenom hukom prolama njegovo pomaganje
ali ali nekako je dosao do Zvornika, i vise nije isao na splavarenje.
Poklon za komsije,bogami dosadno pisati,selm ko bude cito, za sada
toliko, Amir Begic sa Vukoljina Stana



Prica o Ademu Begicu.

Osamdeseti
godina sjedim sa Nezirom Sehicem u restoranu na Grbavici i pricamo o
nasem selu,o lovu,svi drugi gosti su nama nepoznati.Odjednom iza stola
do nas pita nas gospodin jeli slobodno da pitam.?Rekoh da samo izvolite
malo se napravih vazan posto je ovaj izgledao prai gospodin.Da vi mozda
niste iz Luke srebrenicke.rekoh jesmo,dabi bijo gost siguran ,opet
dodade,jeli to ona Luka kod Zepe?,jeste.Poznajeteli vi Adema
Begica?,pita nas nepoznati!Ja se malo neprimjetno nasmija ,a ovaj ce
odjednom sto se vi smijete? Kako da nepoznam svoga amidu.Gospodin tada
usta prestavi se i dodade da je rodom sa Drinska od Visegrada.Malo se
usuti a ja se zamisli boze stali je ado lose uradijo ovom covjeku,u tom
momentu ugleda suze covjeku niz lice,bi mi lakse ,ali ga pustih da se
pribere.Znate od 43 zelim da vidim ovog covjeka i nikako mi se neda,u
mojoj kuci taj Adem Begic bi bijo najveci gost u mom zivotu.Sad mi
prica godi i zelim da covjek sto brze prica.Imo sam samo 9 godina i sa
majkom sam otisao u Karakaj kod Zvornika trazili smo zita, sve smo
pjese isli, koliko dana neznam . Nasli smo zita sjecam se ja sam nosijo
11 kg majka 42kg dugo smo putovali , ja sam jedva isao bijo sam bos ko
i majka. Iduci putem pristizali su nas drugi koji su ko i mi nosili
zito, na Stublicu nasje bilo19 na sarenoj bukvi37 ta grupa je dosla na
Vukoljin Stan tu nas zaustavise dandari nesta ko milicija kazu nam svi
skinite zito i slozite pod ovu krusku .Placemo svi odreda alisila
nemoli moramo.Skinemo zito i posjedamo,kako zito ostaviti dovle ga
donijeli.Svi uglas placemo.Dok neko viknu evo Adema!Ko iz zemlje covjek
izade vicu ide iz Luke.Jase konja i nosi pusku preko krila.Selam
nazva,pa ko htjede proci,u taj cas zene zacvilise aAdem se okrenu i
upita nekako ljutito.Jeli to vi placete !Jeste!Sta vam je?Ovi nam brate
oteli zito.A znateli vi koje je cije zito.Povikase znamo.Nemoj neko da
pogrijesi.Viknuse dandari Ademe stani nemjesaj se ti.Adem se nije
obaziro sta mu dandari govore ko da ih i nema ,onda viknu !Kupi svako
svoje.Vise nismo bili ni bosi ni umorni za cas smo bili spremni za
pokret Adem je okreno konja i opet viknu predamnom.Pratio nas je dok
nismo ugledali Drinu.Tu je Adem stao i reko nam ,ja dalje ovdale necu
ici ,idite i ako vas neko do Slapa zastavi dodite po mene ako vas neko
dalje gori zastavi nejdite po mene.Zbog ovog djela ,zbog ove ljuskosti
zelim vidjeti Adema Begica.






HALIDOV MEZAR



Halid Zejnilovic je bijo najbolji lovac kojega je Luka ikada imala,pored toga Halid
je bijo jako simpatican covjek i odlicno je sviro i pjevo uz
gusle,sjecam se kako je zimi uz Ramazan poslije Teravije pjevo ljudima
koji su sa Efendijom obavezno negdi pravili sijelo uz Halidovu pjesmu i razne price i sale.Halid je jednoga petka sezdeseti godina poranijo u lov prije zore,kada je dosao pod Gradine na
domak Crnoga potoka u polovini stjena od Drine prema brdu,tu je
nesrecno pogino.Obzirom da je bijo u krivolovu zena mu je tek sedmi dan
prijavila njegov nesanak.Odma navece nas Efendija Idriz Begic organizuje
selo u potragu za Halidovim nestankom.Dijo ljudi idu jedni camcem
Drinom a vecina preko stjena,prvi dan je pretrazeno do Grada.Drugi dan
potraga se nastavlja i kada je jedna grupa dosla pod Gradine blizu
Crnoga-potoka,pronasli su od Halida sal,nize desetak metara i Halidovu
pusku,ali Halida nema,usledile su konstantacije sa starim ljudima koji
su bili u camcu i pomagali akciju sa Drine,od njih dobijaju upute da se
jedna grupa vrati u pretragu prema kuci i brzo su iduci u tom pravcu
pronasli mrtvoga Halida,koji je pored svih patnji ipak bijo posao kuci
i nedaleko od svoga tragicnog mjesta pokusao je da nalozi vatru koja se
samo bila zapalila,ali ubrzo i ugasila,Halid je peskirom zamotao ranu
na glavi i tu je umro.Jedanesti dan
policija i nas Efendija Idriz sa ljudima zajedno idu na uvidaj i da
ukopaju Halida,mezar je lahko iskopan propisno i Dzenaza je klanjata sa
oko 100 ljudi a Halid je kazu zbog proljetnog hladnog vremena izgledao kao da je tek zaspo,tako su pricali prisutni.

POGLED SA SARENE BUKVE.

Sarena bukva,dobila je svoje ime po Turskom vojniku koji se zvao Amir Ljuca.
Put
preko Vukoljina stana u proslosti je bijo vazan za veci dijo istocne
Bosne,koji je vodijo od Visegrada,Rogatice,djelimicno i
Han-pjeska,prema Srbiji,Zvorniku i drugim podrinjskim
mjestima.Prolazeci ovim putem Turska vojska se ovdi odmarala,inace ovdi
se vjekovima narod odmarao zbog samoga terena a sada zbog atraktivnoga
pogleda na kanjon Crnoga-potoka.Dok se vojska odmarala jedan vojnik se
potpisao na bukvi i narod to mjesto prozva sarena bukva jer su mislili
da je to neko samo saro.Amida od moga oca je u to vrijeme bijo u
Turskoj vojsci pisar,pa po dolasku kuci,sazno je da se po nekoj sarenoj
bukvi tako i prozvalo to mjesto,otisao je na lice mjesta i procitao to
ime i prezime a vojnik je bijo od Foce,Amir LJuca,po kome i ja nosim
nadimak.