MUSLIMANSKI OBICAJI U CRNOJ GORI

I
Podgorica (današnji Titograd) u Crnoj Gori, tokom istorije pod Turcima,
spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovice
XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine.
Muslimansko stanovništvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo
u ogromnoj većini, slovenskog je porijekla, govore srpskohrvatskim
jezikom, koji stariji zovu "bosanskim", ikavskim govorom (refleks И
daje i u dugim slogovima, je u kratkim). ,,Mi smo Hercegovci, a jezik
nam je bosanski", govorio mi je Ahmet-aga Pokrklić koji je imao 84
godine kada sam se s njim upoznao.
Iako je ovuda prolazio važan put iz Arbanije u Hercegovinu, ipak se ne
opaža u narodnom životu uticaj ni šiptarskog ni turskog koliko
crnogorskog. Podgorički muslimani čuvaju vjerno stare narodne običaje,
pa čak i onakve, koji stoje u opreci s islamskim učenjem, a koje su
primili od Crnogoraca ili su ih zadržali iz vremena kada su i sami bili
pravoslavni.
U Podgorici je vladao patrijarhalan život. Tu se samo muškoj djeci kaže
da su đeca, dok se ženskoj veli đevojke. Tako, kad nekoga upitate
koliko ima djece, reći će vam na primjer, "dvoje", a poslije ćete
saznati da još ima i tri kćeri. Ako neko nema muške djece, pa ga
upitate, ima li djece, reći će vam da nema i dodaće: "Daće bog", a
poslije će dodati ispod glasa: "Imam dvi đevojke", ako mu kćeri nisu
udate, a ako su udate reći će: "Imam dvi kćeri." O muškim članovima
porodice se govori kao o puškama, pa se veli: "Naša je kuća bila vęljâ;
bilo nas je deset pušaka". Ako se nekome rodi prvo žensko dijete, pa
iza nje posobica, nastane u porodici kuknjava kao da se kakva nakaza
rodila. "Rodila mu se zmija prisojkinja", ili "Rodila mu se zmija
krabosnica", vele. Kad se muško dijete rodi, tada zapucaju puške u kući
gdje se dijete rodilo.
Običaji
Kumstvo. – Muslimani u Podgorici (Titogradu) se okumljuju između sebe
(vrlo rijetko) ili s pravoslavnima. Kumstvo je šišano, a sastoji se u
tome, da kum ostriže kumčetu malo kose iznad čela i sa sljepoočnica.
Tada mu kum baci u kosu kakav zlatnik, obično pola napoleondora. Potom
roditelji dječiji daruju kuma. Tako nastane kumstvo među dvjema
porodicama.
Ako se kome ne da u muškoj djeci, pa kad mu se jednom rodi muško
dijete, odmah nakon što mu pupak odrežu, okupaju ga i obuku, stave ga u
planinu (kolijevku) i iznesu pred dvorišna vrata. Jedna žena stoji za
vratima i čeka ko će prvi naići. Bez obzira koje vjere bio, makar i
gabel (Ciganin), žena svrati prolaznika: "Radi boga, da kumuješ tome
djetetu!" Prolaznik uzme kolijevku, unese je u dvorište i tu odmah
ostriže djetetu čuperak kose.
Pokrivanje žena. – Djevojčice se već od navršenih 12 godina "sakrivaju"
ili "pokrivaju", tj. povuku se u kuću, i kad izlaze na ulicu, moraju
biti pokrivene, da im se ne vidi ništa osim očiju Prije prvog svjetskog
rata nosile su podgoričke muslimanke na ulici feredže, dugačke ogrtače
s rukavima koji su padali niz leđa, a glava im je bila zamotana s dva
velika bijela "jašmaka", rupca, između kojih su se samo oči mogle
vidjeti. Iza prvog svjetskog rata nosile su podgoričke muslimanke tzv.
"ćereću", kratki ogrtač od crna platna, koje se ovdje zove tibet (u
Bosni i Hercegovini kazmir). Ćereća ima dva rukava, od kojih se lijevi
navuče na lakat savijene ruke, a desni visi niz leđa. Ćereća dopire do
pasa (sl. 1). Poslije drugog svjetskog rata ni podgoričke muslimanke ne
pokrivaju više lice i izlaze slobodno na ulicu.
Kod kuće su nosile dimije, koje su drukčijeg kroja nego u Bosni,
košulju i preko nje anteriju. Srebrni nakit preko prsa, koji uzdigne
sise, zove se kopčalak, a ilanlak je nakit na glavi, na vrsti fesa koji
se zvao ćelenpoš.
Vjeridba
– Djevojke se udaju najviše između 15. i 18. godine života. Rijetko
koja da prijeđe neudata dvadesetu godinu. U starija vremena su se i
mlađe udavale, čak i od 12 godina. Ako u Podgorici nema muškaraca za
ženidbu koliko djevojaka na udaju, onda se traži momak u kojem drugom
mjestu, u Tuzima ili u Skadru, da ne bi djevojka pošla za inovjerca.
Kako su se djevojke strogo krile, roditelji su momku odabirali
djevojku. Rijetko je kada momak, u dogovoru s kojom svojom rodicom,
udesio da vidi djevojku prije nego bude dovedena u njegovu kuću. To se
prije smatralo velikom sramotom, i kad bi djevojčin otac saznao da mu
je neki momak vidio kćer, ne bi mu je dao, pa da je i od najboljeg
roda; volio bi je vidjeti usjedjelicom ili mrtvom, nego je dati takvom
momku.
Rič za rič ("mali prsten")
–Rođak ili prijatelj momkov ode djevojčinoj kući, kad su roditelji tu
ili braća joj i nakon malo razgovora rekne: "Ja sam doša' da vi prosim
ovu đevojku za tim i tim momkom." Ima slučajeva da mu je odmah obećaju,
ali obično reknu: "Pričekajte pet-šest dana, pa ćemo vi poručiti."
Kad mu poruče da dođe, on pođe i ponese sa sobom prsten, zvanu burmu.
Kad popiju kafu, on dadne majci đevojčinoj prsten, a kad pođe kući, oni
njemu dadnu čevru. To se zove mali prsten. Tu odrede dan kad će doći s
,,veljim prstenom". A ako mu neće đevojku dati, poruče mu po kome
prijatelju iz đevojačke kuće: "Nemo" da dolazi!"
Vjeridba se sastoji u tome, što momak pošalje djevojčinoj kući, pošto
se njegova majka dogovori o tome s djevojčinom, i na to dadu pristanak
njihovi očevi, razne darove: "nebe"-šećera i novca (redovno u zlatu, u
napoleondorima), prsten i ružicu cvijeta, zamotanog u crvenu kartu i
svezano svilom ("velji prsten"). Novca pošalje više, ako hoće da mu
djevojka daruje veći broj prijatelja, znanaca i dalje rodbine.
Vjerena djevojka sjedi u očevoj kući od dva mjeseca, pa i do nekoliko
godina, ali najčešće jednu godinu, za koje vrijeme ne smije izići na
ulicu. Kad god vjerenik prođe ispred njene kuće, vjerenica mu mora
poslati darove kući, i to najdalje sutradan. Obično mu šalje koje
slatko jelo (revaniju ili gurabiju). Vjerenici izbjegavaju radi toga da
prođu ispred djevojčine kuće, da je time ne nagone na trošak.
Prekidanje
– Dvije do sedam sedmica prije nego će prevesti djevojku u svoju kuću
poruči mladoženja kada će se obaviti vjenčanje i kada će spremiti po
djevojku. To se zove prekidanje.
Vjenčanje
– Vjenčanje se obavljalo po šeriatskim propisima, pred kadijom.
Vjenčanju nijesu prisustvovali mladenci lično. Momak i djevojka
opunomoćili bi po jednog čovjeka iz svoje porodice i po dva šahita
(svjedoka), da umjesto njih pristupe kadiji i očituju da mladenci
dobrovoljno stupaju u brak. Ti opunomoćenici su se zvali većili. I
djevojka i momak dadnu to usmeno očitovanje pred svjedocima, koji onda
potvrde pred kadijom, da su čuli iz mladinih (odnosno mladoženjinih)
usta da pristaju na brak. Tada se još ugovori da, za slučaj kad ne bi
bilo među supruzima slaganja i kad bi moralo doći do rastave braka, muž
ima isplatiti ženi izvjesnu svotu novca (u vrijeme kad sam pisao ovu
radnju, najčešće 3001 ili 5001 dinar, a bilo je slučajeva gdje je iznos
bio i manji). Ta se ugovorena svota stručno zove mehri muedžel.
Vjenčanje se obično obavljalo u ponedjeljak. Između Bajrama, ramazanskog i hadžijskog ili kurbanskog, rijetko se ko vjenčava.
Svadba
-Ako se djevojka udaje za koga u Podgorici, onda so prevodi iz
roditeljske kuće u mladoženjinu u četvrtak. Međutim, ako se udaje u
koje drugo mjesto, onda ide u srijedu od kuće. Dan prije nego će se
mlada prevesti mladoženja joj pošalje oko 9 sati prije podne siniju. To
je dar u kome se nalazi ćurak, kratak kaput postavljen lisičinom i
izvezen zlatom, dva-tri para grevalja, papuča, tri do šest pari haljina
i kana (orijentalna boja za kosu, noge i ruke).
U srijedu navečer mladini ljudi donesu čeiz (obično jedan ili dva
velika sanduka, puna ruha i darova, jedan ili dva ćilima, ibrik i
leđen) u mladoženjinu kuću, a tada opet od mladoženje idu uvečer
djevojčinoj kući po sarajliju, baklavu. U mladinoj kući i novcem daruju
one koji dođu po sarajliju.
Od posljednjeg petka do srijede, prije nego će se prevesti, djevojka
leži u roditeljskoj kući pod gubicom. (pokrivačem). Pokrivena bude i po
glavi, a ne smije je vidjeti nijedan muškarac ni iz roditeljske kuće.
Oko nje sjede djevojke, njene drugarice. Ona cijelo vrijeme plače,
naravno bez suza, za djevojaštvom. U srijedu popodne je miju i naveče
je obuku u haljine koje joj je ženik poslao. To je samo proba. U
četvrtak ujutro, prije nego dođu po nju, mlada se potpuno opremi.
U svatovima je ženikova rodbina i prijatelji, koje on pozove, a pred
djevojčinom ih kućom dočeka i isprati njezina rodbina. U kuću ulaze
samo žene – jenđije i dječak koji će prstenovati mladu. Tamo ih
dočekaju opet samo žene koje ih nude šerbetom (slatkim pićem), ali one
odbiju i ne sjednuvši. Najstarija rekne: "Dajte nam to što je naše!"
Tada ukućani izvedu mladu, koja pred njih sjedne na .stolicu. Tu je
prstenuju, a onda je izvedu njezine sestre ili najbliže rodice ispod
ruku do kućnih vrata. Odatle je prime braća ili najbliži rođaci (ako
nema braće) do obornih vrata, gdje je predaju djeverima. Djevojka
izlazi vrlo sporo iz kuće; od obornih vrata do kola u kojima će se
voziti ide dugo vremena, tako da se micanje nogu gotovo i ne
primjećuje. Vode je dva djevera ispod ruku.
Kad se mlada dovede u mladoženjinu kuću, dočekaju je ukućani s pogačom,
bocom vode, musafom (Kuranom) i šećerom, a mladoženja iz hodnika je
dočeka na samim kućnim vratima sa sahanom bonbona, sitnog novca i
ječma. Hala (očeva sestra), tetka, ujna i strina drže pogaču.
Mlada najprije dohvati kockom šećera gornji prag, a onda uzme pod
pazuho musaf, u jednu ruku pogaču, u drugu ruku bocu vode i tako uđe u
kuću. Tada mladoženja baci preko nje i preko glava žena oko nje bonbone
i ostalo među djecu onim putem kud je nevjesta. došla. Šećerom dohvati
prag da joj bude slatko živjeti u toj kući, a stane na pušćetiju
(učinjenu ovčiju kožicu), da bude prema starijima meka kao vuna.
Nakon što mladoženja baci bonbone, ječam i novac preko nevjeste među
djecu, povuče se i zgodno se sakrije pod strop, da nevjesta, kad bude
prolazila kroz portik ili u kamaru, prođe ispod muža, u znak da će mu
uvijek biti podvlaštena.
U đerdek (ložnica) mladenci ulaze u četvrtak uveče, iza jacije (pete
dnevne molitve, oko dva sata po zalasku sunca). Dok mladoženja uđe u
đerdek, njegovi mu drugovi u oboru pjevaju:

Ljubio se bili golub sa golubicom,
gledalo ga mlado momče sa đevojčicom.
"Crven ti je kljun, golube, u golubice."
"Crvenija medna usta u đevojčice.
" To ne bio bili golub i golubica,
već to bilo mlado momče i đevojčica.
Kad mladoženja uđe u đerdek, mlada ga čeka stojeći u jednom uglu
prekrivena crvenim "kavrakom" (burundžukom) preko lica. On joj pristupi
i kvrcne je triput prstom u čelo. Ona drži desnu nogu malo pridignutu,
nastojeći da pritisne njegovu nogu, što bi imalo značiti da će on biti
"pod papučom". Nakon toga joj on skine kavrak s lica.
Za mladoženju i mladu se napravi slatko jelo, zvano rešedija, od koga
se polovica odvadi za mladoženjine drugove koji pjevaju. Oni pred
kamarom čekaju da im mladoženja iznese rešedije na pjatu, a oni se
pograbe o nju i slome odmah pjat na ona vrata.
Iza toga mladoženja u đerdeku klanja "dva rećata nafilata". Žene uopće
ne klanjaju, niti znaju klanjati. Tek pod starost pokoja žena nauči
ponešto od vjerskog rituala.
Sutra izjutra dolaze mladoženjini rođaci i daruju mladu.
Popodne toga dana mlada se "srami" ili "stidi". Dolaze žene i djevojke
da je gledaju, a ona stoji u jednom uglu i netremice gleda preda se.
U rod ide u prvi ponedjeljak i tamo noći jednu noć, a vrati se u novi
dom u utorak iza jacije. Po nju ode najotmjenija osoba u rodu, obično
svekar.
Kad ide u roditeljsku kuću, prati je vodarica s darovima, a kad se pođe
po nju, isto ide vodarica i mladoženjin brat, stric ili otac. Tada
roditelji iznesu sarajliju i kolača i to se dijeli svojti đuvegijinoj.
Svaki put za mjesec dana kada nevjesta ide roditeljima u pohode i kad
se vrati kući, roditelji šalju za njom sarajliju ili "tespić" (vrsta
slatkog jela).
Naricanje

– Kad dijete umre, mati mu ne ustaje s mjesta gdje sjedne, čak ni kad
ga ponesu da ga kopaju, dok se na vrate s grobovlja oni koji su ga
ponijeli. Uz nju sjedi neka žena od njezina roda, koja takođe ne
ustaje. Majka umrlog djeteta drži u krilu kakve zelene trave, obično
morač (drugdje to zovu komorač) i pospu oriza po njoj. Zimi, ako nema
ništa zeleno, ubere se grančica šipka (nar) u tu svrhu.
Kad umre odrasli muškarac, presvuku ga odmah u opranu preobuku, gaće i
košulju, i zamotaju ga u bijelu plahtu. Okrenu ga licem prema kibli
(pravac prema Kabi ili Ćabi, kamo se muslimani okreću pri molitvi; za
naše krajeve jugoistok), s glavom prema zapadu a nogama prema istoku,
legnu ga na dušek i pokriju jorganom. Na glavu mu metnu fes i pokriju
ga po licu čevrom (zlatom izvezenim rupcem). Tada posjedaju oko njega
žene. Ako je umrli imao ženu, ona mu sjedne niže nogu, a ostale žene
oko njega. Više glave mu sjedne ona koja zna najbolje kukati. Ako nema
koja takva muslimanka, onda se za taj posao najmi jedna pravoslavna
žena kojoj se za to dadne nagrada u novcu. Onda ona u stihovima nariče
kakav je taj mrtvac bio, koliko je vlaških glava posjekao (pa makar u
stvari nijedne – biva slavljen kao veliki junak), ko je od njegova roda
prije njega umro, kota ostavlja i ko ga oplakuje, poručuje po njemu
pozdrave ranije umrlima i slično. Sve žene na kraju svakog stiha po
taktu viču: "Kuku!" i udaraju dlanom o dlan, dok ne dođe hodža koji će
kupati mrtvaca. Tada, ako mrtvac ostavlja za sobom sinove, dođu svi i
poljube ga u ruku, dok se on nalazi na teneširu (stolu za" kupanje).
Kad nekoga mrtvaca ponesu iz dvorišta, ako niko za njim ne zakuka,
prebacuje se ukućanima, da su jedva čekali da taj bolesnik umre, i
kažu: "Nema ko da ga ožali." Sinovi za ocem obično viču:
"Lele mene, bâbo!"
I nakon toga dana kad čovjek umre i bude opremljen i ukopan nariče se
petkom i ponedjeljkom u kući gdje je umro. Za to se stavi mrtvačev fes
na jastak (ako je bio mlad, fes se zakiti cvijećem), sahat i prsten, pa
se oko toga žene okupe i nariču. To se ponavlja dugo vremena, obično
jedan mjesec, a na primjer za Tahirom Pokrklićem sedam godina se
naricalo.
I oko mrtve žene se plače; oko mlađih više, a oko starijih manje.
Levirat
– Kad umre muž a ostavi ženu bez djece, ona se odmah vraća u rod čim
njega ponesu na groblje, ako je neće uzeti djever za ženu. Po islamskom
bračnom pravu je dozvoljen levirat, koji se u staroj Podgorici
praktikovao. Desio se jedan slučaj u vremenu kad sam pisao ovu radnju.
.Žena (udovica) Medače Efovića udala se odmah za djevera. U brak se
faktički ne može stupiti dok ne prođe četiri mjeseca i 10 dana iza
smrti prvoga muža, dok se ne vidi da nije ostala od prvog muža
gravidna. Ako bude gravidna, čeka se dok rodi. i 40 dana poslije poroda
da bi se mogla za drugoga vjenčati.
Hajtar
– Kad koji musliman umre, odmah to mujezin oglasi s munare pozivom na
arapskom jeziku. Taj poziv se zove "salla". Čim se čuje salla, odmah se
svijet raspituje ko je umro i hita na "hajtar", tj. da izrazi saučešće
rodbini umrloga. Pri tome se ne ulazi u kuću. Rodbina umrloga stoji
pred kućnim vratima, a onaj koji izrazuje saučešće, stavivši desnu ruku
na prsa, stane pred svakog pojedinog i rekne: "Ostatku napredak!" ili:
"Da ti je zdravo glava i ostatku napredak!" Oni mu odgovaraju: "Zdravo
bio!" Kad je svima izrazio saučešće, onda sjede na stolicu ili klupu
koje se za to iznesu iz kuće. Potom ga jedan od rodbine počasti
cigaretom. Ovaj odlazi kad popuši cigaretu. Po tome neki stoje kraj
vrata, a neki sjede; zna se kome se izražava saučešće i ko ga izražava.
Kad je vrijeme ružno, onda se ide na hajtar u susjednu kuću, ako je nekog rođaka.
Prije je bio običaj da se dolazi i s groblja kući umrloga, gdje je
rodbina primala hajtar još tri dana, a potom bi se išlo na redovni
posao. Sada obično, kad se vrate s groblja, pogosti koji od najbližeg
pokojnikova roda učesnike sprovoda u kafani kavom, i odmah se ide na
posao.
Ovdje bih napomenuo i neke druge izraze kojima se nazdravlja ili
čestita. Kad te neko počasti kakvim jelom ili kavom reći ćeš mu: "Odžak
ti mamur bio!" (Dom ti bio nov, opravljen, jak), na što će ti on
odgovoriti: "Zdravo bio!" ili "Zdravo bio i veseo!" Ako ti neko od roda
iz drugoga mjesta dođe, Podgoričanin će ti, kad te sretne, reći:
"Veselo ti oko!" Odgovor: "Zdravo bio i veseo!" Kad se rodi nekome sin,
čestita mu se: "Bio bolan sin od oca!" Ako je otac mladić, onda se u
šali doda: ,,Ka' masak od magarca!" Običan je upit pri Prvom susretu
ujutro: "Jesi li se naspa (naspala)?" "Lipo; kako ti?" ili: "Ja dobro,
kako ti?" Konvencionalan upit pri susretu u toku dana je: "Jesi li
moga?" ili: "Jesi (li) mogla?"
Marač
– Prvoga dana mjeseca marta po starom kalendaru naloži se u oboru
vatra, preko koje preskače sva kućnja čeljad. To rade da im ne bi
naudila vještica.
Na marač se zapali kravlja balega, osušena na nekoliko dana prije, i
njome se okadi sva kuća, svi uglovi i pragovi u njoj radi nespomenice
(zmije) i kimaka (stjenica). Onda se ta goruća balega izbaci na
raskrsnicu.
Toga dana djeca viču ulicama: "Sureti, kukureti!" idu od kuće do kuće i
u svakoj ištu da im se što daruje. Domaćica dariva od svačega čega želi
da ima cijelu godinu.
Đurđev
– Dan uoči Đurđeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u
Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora,
koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i
mladoga sira. Sve živo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod
mlinskim ljevačem (žlijebom). Kuće se kite zelenilom i svakovrsnim
cvijećem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo
vodovoda i kad se voda držala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeća i
svakojaka zelenila. Sve se to opet naveče izvadi. Ko drži ovce, ujutro
rano zakolje jagnje za ručak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli
i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano
bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ručak se pravi
skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja).
Narodna nošnja
Turski putopisac Evlija Čelebija, koji je u našim krajevima bio
šezdesetih godina sedamnaestoga vijeka, opisujući Podgoricu i
Podgoričane, u VI svesci "Sejahatname", na strani 112–113, piše:
Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Skadar, sagradio je iste godine
ovaj grad, da bi Skadar osigurao od arnautskih ustanika i Mlečića. To
je nov grad u kršu, zvanom Crna Gora, tvrda građevina na četiri ugla, s
bedemima, jednom kapijom i hendecima. Unutra ima dizdar i 700 junaka. I
dan i noć su u boju. Ali im je odjeća vrlo smiješna. Kako je to
planinski kraj, pa je klima ugodna, to su uzrastom i stasom kao velike
platane. Glave su im koliko adanske tikve. Mišice su im debele kao
tikve za dolmu (punjenje). Iz grudi im izlazi glas kao iz velikog ćupa
(lonca). Pod potpunim oružjem skaču sa stijene na stijenu kao bagdadske
gazele. Žene su im, naprotiv, nježne i malene. Svi nose na nogama
pritegnute opanke. Listovi su im goli. Čak nemaju ni gaća. Većinom i ne
znaju šta je košulja. Na leđima nose neko smiješno usko i kratko ćebe.
Prsa i vrh ramena su im gola. Čudnovato je, koliko god su im glave
goleme kao kotao, toliko su im malene kape, samo kolik fildžan (šoljica
za kahvu). Privežu ih gajtanom s dvije strane, pa gajtan nataknu na
vrat i tako oblače kapu na glavu. Bog zna, ova kapica na ovoj velikoj
glavi se čini kao pozajmljena, ne može se obući. Ove gazije idu svaki
čas u četu i potjeru, pa su zadali strah ustašama iz Kotora, Klimenata
i Crne Gore. Podgorica je subašiluk u sandžaku skadarskom. Sudi im
subaša, drugoga suca nemaju. Unutra u gradu ima svega oko trista
tijesnih kućeraka, Fatihova džamija, anbarovi za pšenicu, dobar depo za
municiju, topovi i ublovi. Drugih ustanova:. hana, medrese, banje,
čaršije, pazara nema... (Preveo: Fehim Spaho).
Evlija Čelebija u svojim putovanjima gleda sve ono što je izvanredno i
to u svojim pričanjima preuveličava. Tako je i u Podgorici, prikazujući
mušku nošnju, pretjerao u mnogim stvarima. Do iza prvog svjetskog rata
bilo je Podgoričana koji su nosili nošnju sličnu onoj što je opisuje
Evlija Čelebija. Podgoričani su imali košulje, ali su ih nosili
razdrljene, da su se zaista prsa dobrim dijelom vidjela gola. ,,Usko i
kratko smiješno ćebe" je struka, mala kapa je tzv. "tunos-fes", na
kojemu je bila duga svilena kićanka, zvana puškul, koja je težila i po
pola oke. Kako je kićanka bila teška. To se taj fes zaista vezao za
vrat da ne spane. Inače su stari Podgoričani imali 3 kape: ćelenpoš,
takiju i tunos-fes. Ćelenpoš je bio od bijeloga platna i prošiven.
Takija je od crvenoga plata, a nosila se ispod fesa da ga sačuva da se
ne umasti od glave i ne uprlja. No i pored ovih kapa Podgoričani su,
kao što to rade i Arbanasi, zamotavali glavu u bijelo, tanko i prozirno
platno. Svi su nosili perčin, koji je bio pod kapom, a nosio se u stara
vremena zato da ,,kad Crnogorac ubije Turčina, pa hoće da mu glavu
posiječe, da ga ima za što ufatiti (da ga ne bi ufatija za nos)". Ljeti
su nosili svilenu bijelu košulju i bijele brageše od svile ili lana,
kako je ko mogao, a pas obavezno svileni (šalpâs, trabolus) ili vuneni
(crveni) Zimi su nosili košulju, anteriju od šamaladže, jelek, šalvare
sa crnim gajtanima sa strane i podvezicom ispod koljena. Šalvare su
išle jednim dijelom preko crevalja. Crevlje su nosili skadarske, od
crvene kože sa crnim rubom. Kad su bili u potpunoj opremi oblačili su
preko svega toga i fistan (vrsta suknje od kamreka, tankog bijelog
platna kojeg je bilo i do 40 metara u jednom fistanu). Zimi su nosili
talagane (kabanice s kapuljačom) i crne đurdine (krznom postavljene
kapute).
Fistana je nestalo još ispred prvog svjetskog rata, a bijele čakšire
(arnautske) su bile zamijenjene onima od plave svite (čohe). No i
takvih je čakšira kao i onih bijelih već nestalo. Posljednji koji je
nosio čakšire od plave svite bio je Murat Azganović (umro u Sarajevu
1961).

ďzvor:Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, 1962, Cetinje