OBICAJI U ZEPI

Babine

O porodilji u Žepi postoji interesantno vjerovanje, naime, 40 dana
prije porođaja hurije u dženetu počnu da prostiru svakog dana po jedan
dušek.Onog dana kada žena rađa bude ih 40.Ako žena na porođaju umre,
hurije se raduju i pjevajući je nose na onim dušecima na najljepša
mjesta u dženetu.Ako ne umre, hurije kukaju nad dušecima: "Nesretnica
nesretna, kud nam ne dođe..." i svakog dana sklanjaju po jedan
dušek.Ako umre poslije porođaja, žena će ležati na onoliko dušeka
koliko je još ostalo dana do 40.Žena koja umre trudna, na porođaju ili
do 40 dana poslije porođaja, odmah ide u dženet bez obzira na sve
dotadašnje grijehe.Još se vjeruje da je ženi 40 dana po porođaju
otvoren mezar i da je ona jednom nogom u njemu.

Kad nastupi porođaj, to se krije od svih, pa i od ukućana, a naročito
od djevojaka, jer se vjeruje da će biti utoliko teži ukoliko više lica
zna.Žena se sklanja od svih, i u njenoj blizini je samo neka žena koja
ima iskustva u tome i koja će intervenisati samo u slučaju ako se
porođaj nenormalno oduži.Ona pazi na to da nijedna vrata na kući ne
budu zaključana, naročito ako žena rađa prvo dijete, jer više ne bi
mogla da rodi.Ta žena je van sobe u kojoj je porodilja i ući će kod nje
tek kad sve bude gotovo, koliko samo da joj pomogne da pokupi i opere
prljave stvari.

Međutim, ukoliko se porođaj oduži, skupiće se nekoliko žena koje imaju
iskustva u tome.U tom slučaju su se vršile neke mađijske
radnje.Porodilja se stavljala da legne na mjesto na kojem se u toj kući
postavljaju da leže mejiti dok ih se ne opremi i iznese iz kuće,
također glavom okrenutom ka zapadu, a desnim uhom prema jugu.Tako bi
ležala dok ne osjeti tri napona, a onda bi ustajala da rađa.

Kad žena teško rađa, pomišlja se da možda neće roditi snijet (Mola
Hydalidora), jer je to mnogo teže roditi nego dijete.Od rođenja snijeti
se mnogo više krvari i mnogo teže oporavi.Ali, po uvjerenju starijih
žena, snijet je sevap roditi.-"To ti je, kao da si dvoje živih rodila!
Koja žena tri puta rodi snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će
poslije smrti svakako u dženet, toliko je to Bogu drago!".Po kazivanju
žena, snijet liči na snijet, parazit na kukuruzu, te se stoga ako i
zove.Izgleda kao goveđe srce.Čim se rodi, valja ga zavijenog u krpu
odmah u đubar ili pod kakvu voćku zakopati, jer se sahranjuje a ne
baca.Inače, vjerovanje o snijeti zabilježeno je samo kod Bošnjaka, dok
se kod drugih naroda ne spominje.

Za dijete rođeno u košuljici vjerovalo se da je sretnije od ostalih
ljudi.Nije mu se ni hamajlija pravila, jer se košuljica smatra
hamajlijom.Sa košuljicom se postupalo ovako: ispere se, osuši i odnese
hodži da je ispiše.Tako ispisana, košuljica se složena ušivala djetetu
u desnu mišku ili pod desni pazuh.To bi radio neki hodža tako što bi
razrezao kožu, stavio pod nju hamajliju, ušio kožu, ranu namazao
melemom i čvrsto vezao.

Koliko je porođaj težak čin opisuje i krajiška predaja.U trenutku
poroda ženi se razdvoje sve kosti u tijelu osim onih u bradi te je
stoga u narednih četrdeset dana ona u periodu obnavljanja.Nakon
porođaja, nastavlja narodna predaja, u ženinoj se utrobi prostre
četrdeset pastekija od kojih se diže po jedna svaki dan.U toj
četeresnici ona je slaba kao ptica na grani, oko nje su tada zli džini
i šejtani, na svakoj vlasi kose visi po jedan pa bi u tom kriznom
razdoblju njena kosa morala biti pokrivena bijelom maramom.

Posebno joj se branio izlazak napolje u akšam i noću kako ne bi negdje
ograjisala i poludjela.Ograničavanje kretanja porodilji treba ražiti u
njenoj takozvanoj porodiljskoj nečistoći na koju se vrlo rado lijepe
sve napasti i zla.Takav propis je nadalje štitio mladu majku i od
teških poslova kojih je ona u tom periodu bila oslobođena.

Koliko god je ona u opasnosti toliko je i tek rođeno dijete.U bešiku bi
mati često znala staviti djetetu muhliju (ekser) kako mu džinovi ne bi
mogli ničim nauditi.Ovaj adet proistakao je iz opšteprihvaćenog
krajiškoj vjerovanja da je dobro uza se držati nešto metalno protiv
zlih bića.

Babine su oduvijek smatrane sevapom i žene su ih vrlo rado činile u
svim epohama od srca.Taj se adet može promatrati i iz nekog
socijalno-humanog stava zajednice prema njenom novom članu ili kao sam
čin solidarnosti između žena.Objašnjavajući taj ritual nazrijeva se
njegovo pagansko porijeklo, naime, riječ je o obredu imitacije dolaska
vila suđenica te zato na babine dolaze samo žene, obično iz rodbine i
susjedstva.One donose poklone za dijete i simbolično ga daruju srećom,
zdravljem, ljubavlju...I sam dolazak, pohode na babine, pratilo je
magijsko pravilo – obavezno se išlo prije podne, dok se Sunce uspinje
ka nebu, na sretne i napredne dane ponedjeljak i četvrtak a ukoliko
žena rađa samo žensku djecu babinarke su određivale petak za dan
posjeta.Petak se smatrao zadnjim ali i muškim danom želeći na taj način
okončati rađanje ženski prinova i prizvati rođenje zdravog dječaka.

Interesantno je koliko se pažnje posvećivalo ritualima prizivanja sreće
samom novorođenčetu od njegovog dolaska na svijet.Prilikom izlaska iz
porodilišta sretni par i danas prati adet da ne idu odmah kući već da
prvo svrate bliskom prijatelju ili rođaku koji živi na nekom brdu kako
bi «djetetu sve išlo uz brdo».Vjeruje se da nakon toga bebu prati sreća
i zdravlje.

U Bosanskoj krajini ostao je običaj da se u babinama donosi hrana čija
je uloga da kod mlade majke očuva mlijeko i prizove sreću i berićet.To
je uglavnom bila maslenica sa pečenim piletom.I danas se može čuti kako
neka žena koja ima lake porode kaže da bi istog trena rodila za
maslenicu sa piletom, po kojoj je novopečena majka mogla da odredi i
spol svog budućeg djeteta.Po narodnom vjerovanju ona bi prvu maslenicu
donesenu u babinama prevrnula i pojela dva zalogaja.Tako si je
omogućavala dijete drugog spola.

Objavio/la gradvista
http://www.rogatica.com/index.php?option=com_fireboard&Itemid=54&func=view&catid=38&id=23570&limitstart=30