HOCELI DRINA POPLAVITI SARAJEVO

Hoće li Drina poplaviti Sarajevo?



Naša
moralna obaveza je da na vatru uzvratimo vatrom. Jer, Lepa Brena je
vatra od poganluka i smrada koja hrli da zaboravom prekrije čistoću
uspomene na naše šehide, na sve što smo pretrpjeli od četničke vojske
kojoj je ona pripadala i čijoj dejtonskoj suštini pripada i danas. Mi
se moramo boriti za svoje izgubljene ljude, moramo ih otimati od
otimača i vraćati bosanskom poretku
Piše: Fatmir Alispahić

Neugodno mi
je pisati o događaju koji se treba zbiti 30. maja u Sarajevu, a o kome
sam sve napisao u ljeto 2004. godine. Mogao bih prekopirati kompletan
tekst pod naslovom ''Hajvani pune stadion na Tušnju'', koji sam objavio
u ''Walteru'', u povodu najave da će Lepa Brena gostovati u Tuzli 21.
avgusta 2004. godine. U tom tekstu ispisane su i sažete patriotske i
moralne dileme koje posljednjih hefti muče Sarajevo. Sve što se o
Breninom dolasku Bošnjacima moglo reći tada, važi i danas. Prije pet
godina ja sam bio usamljen u dizanju glasa protiv ugošćavanja Lepe
Brene. Izuzev mog teksta (koji se danas može pronaći na više web
portala), tada nije izrečen nijedan jedini stav protesta.
Lepa Brena
je u Tuzlu došla kao kraljica. Dočekao ju je aktuelni predsjednik
tuzlanske fondacije ''Istina, pravda, pomirenje'', koja se bavi
navodnom odbranom Tuzle od optužbi da je 15. maja 1992. na Brčanskoj
Malti počinjen ratni zločin. Predsjednik te fondacije je 1998. godine
štampao knjigu u kojoj se tvrdi da su branitelji Tuzle počinili zločin
na Brčanskoj Malti, da bi potom postao lider odbrane zatočenog Ilije
Jurišića i ostalih osumnjičenih Tuzlaka. Nevjerovatno. Toj njegovoj
kontraobavještajnoj komisiji/fondaciji, koja servisira srbijanske
agente i koja obmanjuje glupave Tuzlake, daju se stotine hiljada maraka
iz budžeta, od kojih niču vile i imanja. Sve im je to zaradio Ilija
Jurišić svojim zatočeništvom! Ali, nije moje da se petljam u ono što
cijela Tuzla neće da vidi. Velim, samo, Lepu Brenu i njenog muža po
Tuzli je sačekivao taj što se danas bavi Ilijom Jurišićem. A ko je taj?
Ma to nije bitno. Njegovo ime ništa ne znači. Za razumijevanje
gostovanja Lepe Brene u Tuzli 2004. godine bitno je znati kako su joj
prvo gostoprimstvo pružili miljenici gradske vlasti, dakle, oni koji
danas bajagi brane Tuzlu od agresije beogradskog pravosuđa. A kako neko
ko dočekuje Lepu Brenu može braniti Tuzlu od velikosrpskih laži i
optužbi? Samo tako što će biti ''lažni car Šćepan Mali'', osoba lažnog
identiteta, beogradski igrač koji se predstavlja kao branitelj Tuzle, a
zapravo je agent srbijanskog pravosuđa.

Tuzlanski jarani Lepe Brene

U
feleričnoj i oboljeloj Tuzli sve je moguće, pa i to da dolazak Lepe
Brene ima gradski značaj. Dočekuju je, dakle, faraonovi izaslanici,
slikaju se s njome, najavljuje se njena posjeta rudarima, posjeta djeci
u Domu bez roditeljskog staranja. Osjećam gađenje dok na lokalnim
televizijama pratim sve te ushićene najave, bez ikakve kritičke riječi.
U ovom tekstu iz 2004. napisao sam: ''Svi koji pristanu na ove sastanke
moraju biti svjesni da su predmet manipulacije i da time skrnave
dostojanstvo bosanske žrtve, kojoj je pomoć trebala od 1992. do 1995.,
a ne danas, i to na ovako jeftin i ponižavajući način. Isto vrijedi i
za najavu da će Brena posjetiti tuzlanske rudare i podijeliti besplatne
karte za koncert. Nekoliko stotina rudara je poginulo i ostalo trajnim
invalidima u borbama sa okupatorima koje je Lepa Brena zabavljala i
bodrila...'' U tekstu sam posebno reagirao na najavu da bi Brena mogla
obilaziti i dodirivati jetime, među kojima ima i djece čije su
roditelje pobili Brenini soldati. Nažalost, velim, taj moj tekst bio je
jedini protest protiv bombastičnih najava o tome šta će sve Brena
raditi po Tuzli, u interesu ''istine – pravde – pomirenja'', u ime koje
je poslije zaplatio Ilija Jurišić.
Tekst nije pobudio nikakvu
reakciju. Narednih dana nastavile su se pripreme za koncert na Tušnju.
Kada sam stavio walterovski naslov ''Hajvani pune stadion na Tušnju''
nisam ni slutio da će se ta uvredljiva kvalifikacija, izrečena u
ljutnji i rezignaciji, približiti realnosti. A evo i kako. Svakog ljeta
nad Tuzlom saspe po jedan olujni pljusak koji prebukira šahtove, potoke
pretvori u rijeke, niz okolna brda svuče hrpe šljunka. To su one kiše
od kojih pokisneš kad vrata od kuće otvoriš. E, takva je kiša poderala
nebo nad Tuzlom pola sata prije Breninog koncerta.
Mogao sam
zaplakati vidjevši kolone naroda koji uprkos olujnoj kiši ne odustaje
od Breninog koncerta. Narod, mokar do kože, šiban vjetrom, ide, hrli,
da ne okasni Breni na sastanak. Moja kuća je blizu stadiona na Tušnju
pa sam s prozora pratio ove nevjerovatne scene. Nikad neću zaboraviti
sliku jedne djevojčice koju otac žurno nosi u naručju dok za njima mati
nabada u miniću i na štiklama. Djevojčici su obukli lijepu haljinicu,
zavezali mašnice u kosu, bezbeli da je Brena vidi. Sve je to pokislo,
sljušteno, ugroženo, da čovjeku instinktivno dođe da istrči van, da
zovne te roditelje i to jadno dijete u kuću, da im dadne peškire da se
posuše, da dođu sebi. Ma, nije njima do suhoće, njima je do Brene, oni
hite da ne okasne, ga ugrabe mjesto, što bliže, da vide Brenu, da Brena
u te matere vidi štikle i minić, u djevojčice da vidi mašnice, pa ako
još mogodne da babo modernim mobitelom uslika dijete sa Brenom, pa da
se slika urami, da komšiluk vidi... Kakvi bolan šehidi, kakav genocid,
kakva Aladža i Ferhadija! Predavanje Breni je odricanje od svega što bi
nas trebalo činiti kao časne ljude. A te olujne noći predala se Tuzla,
ne samo zbog onih koji su napunili stadion na Tušnju, već zbog javnosti
koja je ostala posve mrtva, i posve saglasna sa činjenicom da je Tuzlu
pokorila osoba koja je zabavljala i bodrila iste one četnike koji su
25. maja 1995. sa Ozrena ispucali granatu i na tuzlanskoj Kapiji ubili
71 mladog čovjeka, čija prosječna starosna dob nije prelazila 22 godine
života. Ali, zašto bismo se čudili tome, kada je lokalni SDP godinama,
u vrijeme održavanja komemoracije na Kapiji, na Husinu organizirao
narodno veselje slaveći rođendan Josipa Broza. Sve je to jedan te isti
lanac razvrata. A ta javnost, u Tuzli, u rukama je tog istog SDP-a,
koji angažira jarana Lepe Brene da unovčava tragediju Ilije Jurišića.
Otud je Tuzla dolazak Lepe Brene doživjela kao prilog afirmaciji
tolerancije i multikulture koja u ovom gradu, kako reče tuzlanski
faraon Saparmurat, postoji ''7000 godina u kontinuitetu'', dakle, od
vremena kada su se mogli tolerirati polumajmuni među sobom, budući da
su političke razlike nastale tek u 19. stoljeću.

Godine prevare

Jedan
drugi Tuzlak zajmio je da tuzlanskim receptom zaborava i patriotskog
ugursuzluka opogani Sarajevo. Činjenica da je na mjesto kantonalnog
ministra kulture imenovan ispred SDA samo usložnjava podatak da je baš
on ugostio Lepu Brenu u Sarajevu, da se s njome bestidno prikazivao i
pozirao, a vrhunac je bila njegova emisija na FTV-u ''Veče s Emirom'',
koja je u cijelosti bila u funkciji dezinfekcije, deratizacije i
afirmacije lika i djela Lepe Brene. Emira Hadžihafizbegovića znam od
djetinjstva, iz iste smo mahale, i u to ime detaljnije ne govorim o
vremenima kada je na mitinzima po Tuzli dizao tri prsta i izigravao
velikosrbina, niti o vremenima hrvatske agresije na Bošnjake, kada je
po zapadnom Mostaru izigravao velikohrvata. Mislio sam da se čovjek
definitivno opametio. Ali, nije. U brlog svoga šićara i dvojnog morala
uvukao je i SDA koja ga je postavila na tobogansku funkciju kantonalnog
ministra. S Lepom Brenom je toliko pregonio da će razotkriti i ono što
je mislio da se zaboravilo. Šutjelo se u ime njegovog osvješćenja, u
ime ''Godina prevare'', koje je sada potvrdio kao projekat svoga
profiterskog života. Džaba mu sve kad je između časti bošnjačkog naroda
i Lepe Brene izabrao Lepu Brenu.
No, nije Emir jedini primjer
osipanja patriotskog morala u SDA. Aktuelna kantonalna ministrica
kulture i obrazovanja u Tuzli nije dozvolila 9. maja da učenici
prisustvuju otkrivanju spomenika šehidima, u okviru susreta dobitnika
najviših ratnih priznanja u Tuzli, jer je to, navodno, politizacija
djece. Pa kako antifašizam može biti politizacija djece?! Da li je
politizacija djece kada ekskurzije posjećuju Aušvic, Jasenovac,
Srebrenicu? Nije, jer se djeca na historijskim tragedijama uče da budu
slobodni i čestiti ljudi. Pa zašto bi sjećanje na antifašiste koji su
branili bosansku slobodu bilo politizacija djece, a ne – obrazovanje
djece?! Zato što se na funkciju zalutala tuzlanska ministrica nastoji
dodvoriti srpsko-hrvatskoj politici ''bošnjačkog napuštanja pozicije
žrtve''. U tome i jeste problem, što se bošnjačka kadrovska križaljka
ispunjava po kriterijima odrođenosti od naroda i njegovih duhovnih
interesa. To praktično znači da je vlast nad Bošnjacima okrenuta protiv
svog naroda, zabavljena prodajom narodnih interesa, a time i dovođenjem
Lepe Brene u naše živote. Narod i njegovi interesi su s druge strane
ove linije fronta, što znači da je koncert Lepe Brene u Sarajevu
državni interes, a otpor protiv koncerta Lepe Brene u Sarajevu
subverzija protiv državnih interesa, u dejtonskoj državi koju su
okupirale velikosrpske i velikohrvatske snage i čija se ideologija
bazira na instaliranju svega što vrijeđa, ponižava i potire ponos
bošnjačke žrtve.

Antifašistička obaveza

Jedan
brat (mudžahedin, bezbeli) od mene je prije neki dan tražio da za grupu
na facebooku dadnem svoj komentar oko koncerta Lepe Brene. Zbog onih
koji ne prate facebook (kao ni ja), taj ću komentar ponoviti u ovom
tekstu. Pod naslovom ''Lepa Brena je tenk Radovana Karadžića'' napisao
sam sljedeće:
''Zamislimo dva pojma – Sarajevo i Lepu Brenu – u
dvije historijske scenografije. Prva je Sarajevo poraženo od
Karadžićeve Vojske Republike Srpske, a druga je Sarajevo kakvo
poznajemo danas. Šta bi Lepa Brena radila u prvom, a šta u drugom
Sarajevu? Pjevala, naravno. Da li onda postoji ikakva razlika između
vojnog i dejtonskog poraza bosanske patriotske ideje? Razlike nema, jer
su manifestacije društvene svijesti potpuno iste danas, kao što bi bile
da su Sarajevo osvojili četnici. Prva stvar koju bi četnici uradili
jeste osvajanje medija, u cilju ispiranja mozga i promjene društvene
svijesti, zbog čega bi stanovnici Sarajeva ponovo zavoljeli Lepu Brenu,
kao da se ništa nije dogodilo, i kao da uopće nije bitno što je ona
zabavljala i bodrila četnike. Ali, to nam se dogodilo i bez vojnog
ulaska četnika u Sarajevo! Mediji su okupirani, patriotizam je prognan
i oporezovan, mozgovi isprani, pa je danas u Sarajevu više onih koji
vole Lepu Brenu nego ovih koji njen dolazak u Sarajevu doživljavaju kao
pobjedonosni ulazak tenka Radovana Karadžića u Sarajevo. I to kakav
ulazak? Ulazak sa veličanstvenim dočekom, gdje hiljade porobljenih
Sarajlija kliču u slavu svoga ropstva, svoga poniženja, svoje
pripadnosti vicevima o Husi i Hasi.'' Ima jedna misao oko koje sam se
premišljao, pa je nisam napisao u ovom komentaru, a to je da se mi
moramo boriti za svoje izgubljene i otete ljude, da ih moramo otimati
od otimača i vraćati bosanskom poretku, baš onako kako je Ilija Jurišić
naredio 15. maja 1992. godine: ''Na vatru uzvrati vatrom!'' Jer, Lepa
Brena je vatra od poganluka i smrada koja hrli da zaboravom prekrije
čistoću uspomene na naše šehide, na sve što smo pretrpjeli od četničke
vojske kojoj je ona pripadala i čijoj dejtonskoj suštini pripada i
danas. Ona nikada nije učinila ništa konkretno da se ogradi od
velikosrpskih zločina i da se izvini za svoje ratno saučesništvo na
strani zla. Stoga je ona ista ona Lepa Brena koja je zabavljala i
bodrila koljače bošnjačkog naroda. Otpor protiv njenog osvajanja
Sarajeva je antifašistička obaveza svakog Bosanca i Hercegovca.
Demokratija je diktatura pravila, a svaki identitet ima svoja pravila i
svoje granice. Nažalost, granica za Lepu Brenu ne počinje na Drini, već
povrh Sarajeva. Mi ne smijemo dozvoliti da nam Drina preplavi Sarajevo.