Kroz Ceceniju

Admin

Cecenija

- Moramo veceras napustiti Grozni - rece Sulejman majci dok je obuvao
na natecene noge raskvašene vojnicke cizme koje se još nisu bile u
potpunosti osušile.

- Zar baš morate?- upita ga majka.

- Moramo, tako nam je naredeno.

- Da vas Allah cuva djeco moja- prošaputa majka. Evo ti malo
pogacica od kukurznog brašna, stavi ih sebi u džepove, jer ko zna
hocete li imati tamo šta da jedete.

Sulejman prihvati pogacice stavi ih u džepove, cvrsto zagrli majku, okrenu se i ode gubeci se kroz noc.

Veceras su se morali probiti kroz ruski obruc, prijeci preko
minskih polja i izaci na slobodnu teritoriju. To je bila taktika rata,
jer sam njihov boravak u Groznom ih je izlagao vecoj pogibiji i
stradanju nego ako budu van njega. Ako bi Rusi zauzeli planinska
podrucja ne bi imali poslije toga nikakve odstupnice, zato je njihov
izlazak iz Groznog bio nužan. Rusi su se hvalisali kako ni muha cak ne
može da izleti iz Groznog, a kamoli mudžahidi, te su govorili da ce ih
sve do jednog uhvatiti. Medutim, Allah cini ono što on hoce.

Sulejman je oprezno koracao kroz razrušeni Grozni. Oko sebe nije
mogao da vidi ni jedne gradevine a da nije bila oštecena. Iz mraka su
poput sablasti izranjale do temelja porušene zgrade. Grozni, njegov
voljeni grad po kojem je nekada mirno šetao je licio na utvaru. Rusi
nisu štedjeli da upotrijebe svo raspoloživo naoružanje kako bi satrali
Grozni i zbrisali ga sa lica zemlje. Gledao je ispred sebe u nekadašnju
zgradu od nekoliko spratova na koju su Rusi bacili bombu od devet tona
eksploziva, i od nje je ostao samo prah i pepeo. Još u prvom ratu
Grozni je bio razrušen grad, a sada su Rusi rušili i dokrajcavali
preostale ruševine. Ubrzo se našao sa svojom jedinicom te su se poslije
kraceg dogovora zaputili prema izlazu iz Groznog i prema minskim
poljima.Vec otprije su osmotrili teren i nekoliko puta pokušali da ga
razminiraju i prijedu, ali su Rusi svake noci postavljali nove mine.
Veceras nije smjelo biti povlacenja, veceras moraju izaci iz Groznog pa
makar i po cijenu života.

Kolona se kretala tiho, cak ni batovi koraka se nisu culi. Svaki
pa i najmanji šum bi mogao upozoriti Ruse i onemoguciti im izlaz. Polje
je bilo prepuno mina. Rusi su dobro znali da ce mudžahidi pokušati
proboj tako da su svaki dan cekali i osmatrali sa okolnih uzvišenja
njihova pomjeranja. Komandant Šamil Basajev je koracao zajedno sa
svojim borcima. Išli su u razmacima tako da ako slucajno neko nagazi na
minu ne nastradaju i ostali. Svaki milimetar, svaki korak, svaki pomak
u lijevo ili desno je mogao znaciti ili život ili šehadet. Koracali su
oprezno dobro pazeci da stanu na jedan te isti obris stopala koji se
ocrtavao pred njima. Šamil zastade. Dvoumio se u koju stranu da nacini
sljedeci korak. Kuda sada. Desno ili lijevo. Da li da nacinim veliki
ili mali korak. Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne
muhammeder-resulullah. Izgovori šehadet i iskoraci nogom u stranu. Dok
je polahko i oprezno spuštao nogu na zemlju osjeti kako se mina pod
njegovom nogom aktivirala. Svi na zemlju- uzviknu Šamil dok se
odbacivao u stranu, medutim mina je eksplodirala i geleri su pogodili
jedan dio njegovog stopala. Nastala je zbrka i pometnja medu
mudžahidima, Rusi su ih primjetili te su otvorili vatru po njima sa
svih strana. Naprijed, samo naprijed, uzvikivali su mudžahidi trceci ka
izlazu iz minskog polja. U tom metežu su mnogi i ne pazeci nailazili na
mine koje su ih raznosile na komade, a neki su ostajali bez
ekstremiteta. Neki su ostavši bez obadvije noge i ne želeci da ih Rusi
uhvate ubijali same sebe dok su drugi i dalje puzili ne bi li naišli na
sljedecu minu i tako ocistili put pred bracom.

- Moja ruka, moja ruka- zapomaga jedan od mudžahida ostavši bez desne ruke. Aaaaaaaa, moja ruka, zapomagao je kroz plac.

- Hajde šta placeš, -doviknu mu jedan borac, koji je puzao pored
njega,- vidiš li ono tamo na snijegu? I ne cekajuci da mu odgovori rece
mu:

- To je bila moja noga.

Ugledavši nogu svog brata saborca kako odvojena od tijela leži na
snijegu oko koje se širila crvena mrlja od svježe krvi i gledajuci ga
kako cvrsto podnosi bol, ovaj mudžahid stisnu zube i utihnu.

Te noci preselilo je na onaj svijet veliki broj mudžahida,
zadobili su šehadet koji su tako željno tražili. Da im se Allah smiluje
i obaspe ih svojom neizmjernom milošcu.

***

Od izlaska iz Groznog vec je prošlo par mjeseci, a nema nikakvog glasa
od mog Sulejmana, govorila je samoj sebi njegova majka. Ne znam Bože
dragi ni je li živ ili je mrtav. Ne mogu više izdržati ovdje moram ga
pronaci i moram pomoci našim borcima. Cula je da su se mudžahidi
rasporedili u planinama nedaleko od Groznog, ali gdje tacno nije znala.
Tiho, kradom i pod okriljem noci išuljala se iz Groznog i krenula u
potragu za svojim sinom Sulejmanom. Snijeg se prosipao iz nebeske vrece
zametuci tragove za njom. Hladni zimski vjetar je do kosti probodao
svojim ledenim dahom. Nogu su joj tonule kroz snijeg otežavajuci joj
kretanje, ali ona je ipak išla polahko i odlucno.

***

Od momenta njihovog izlaska iz Groznog Rusi su ih stalno napadali.
Racunali su na svoju brojnost, dobru opremljenost s jedne strane i na
malobrojnost mudžahida i njihovu iscrpljenost. Rusi im nisu
dozvoljavali da se odmore, niti da predahnu, tako da nisu imali vremena
ni da jedu ni da spavaju kako treba. Vatru nisu smjeli ložiti ni po
cijenu života, jer bi dim i vatra odmah privukli Ruse te bi otkrili
njihovu lokaciju. Ono malo pogacica što mu je majka bila dala na
rastanku je Sulejman vec odavno razdijelio sa bracom mudžahidima. Kako
bi mi sada dobro došla makar ona jedna majcina pogacica, pomisli
Sulejman dok je žvakao caj i zahvatao rukama pregršt snijega da se
napije. Vidio je kako neki borci gule koru s drveta i žvacu je. Bilo je
bitno bilo šta unijeti u organizam kako ne bi tijelo potpuno malaksalo.
Njihova postelja je bio snijeg. Njihov pokrivac je bio snijeg, a vjetar
bi im svake noci zviždao golicajuci ih svojim ledenim prstima. Mnogi
mudžahidi su imali promrzle noge, ali se na to nisu osvrtali.

U tim momentima dok je majka koracala tražeci svog sina, Sulejman
je ležao na snijegu cvrsto pridržavajuci pušku, oci su mu bile širom
otvorene, jer neprijatelj ih nije smio iznenaditi. Noge uopšte nije
osjecao, bile su u potpunosti promrzle, a kroz otvore na cizmama vjetar
se poigravao sa njegovim pomodrelim prstima. Zubi su mu cvokotali od
zime, a na trepavicama i obrvama se sakupljao snijeg. Pomjerao je noge
tamo amo ne bi li ih makar malo ugrijao, ali zima je bila nemilosrdna.
Osjecao je umor u mišicima. Oci željne sna, topline kucnog doma i
udobne postelje su se polahko zatvarale. Ne, govorio je sam sebi, moram
da izdržim, još malo pa ce doci smjena. Otresao je sa glave pahuljice
snijega, naprezao oci pokušavajuci da ostane budan. Kako li mu je samo
nedostajalo sna. Vec danima nije imao miran i ugodan san. Cak i njegova
mala razrušena kucica sa samo jednom neoštecenom sobom je pružala bolji
i sigurniji zaklon od ovog rova, ali šta je tu je, mora se izdržati do
kraja, do momenta konacne pobjede koja ce uz Allahovu pomoc zasigurno
doci. Naumpade mu jedan kur’anski ajet kojeg je cesto puta cuo:”Ako vas
Allah pomogne, niko vas ne može pobijediti”. Ako Bog da mi cemo izaci
kao pobjednici iz ovog rata.

Dok je ovako razmišljao osjeti kako ga neko drma dozivajuci ga.
San ga je bio savladao a da nije ni osjetio. S teškom mukom se pribrao
i došao sebi.
- Hajde Sulejmane, došla je smjena, idi i odmori se malo, -govorio mu
je Aslan. Osloni se na ruke i pokuša da ustade, ali ga noge izdadoše.
- Ne mogu da ustanem,- jeknu Sulejman,- noge su mi promrzle, uopšte ih ne osjecam.

Aslan ga prihvati pod rame i pomože mu da ustane. Moramo pod hitno u bolnicu.

***

Dok je koracala primicuci se planinama, zacu oštru naredbu, stoj, neko
povika. Stala je na mjestu zureci u mrak u pravcu od kojeg je dolazio
glas. - Tko ide? Zavika vojnik.
- Ja sam, Hava, došla sam da potražim svog sina,-progovori ona na cecenskom jeziku.

- Hajde nastavi dalje, možeš pitati nekoga tamo u jedinici.

Došavši u jedinicu ugleda par vojnika te bez ikakvog razmišljanja ih
upita da možda ne znaju za Sulejmana iz sela Shatoj. Vojnici se
pogledaše i samo odmahnuše glavom.

Gdje vam se nalazi bolnica- upita ih Hava. Vojnici joj pokazaše
bolnicu i ona se bez oklijevanja zaputi ka njoj. Možda je Sulejman bio
jedan od ranjenika, a možda je i šehid. Ugleda jednu bolnicarku koju je
poznavala te je upita da nije možda vidjela njenog Sulejmana, ali joj
ona negativno odgovori. Pogleda oko sebe. Na improviziranim ležajevima
su ležali ranjeni mudžahidi. Neki su imali amputirane ruke, neki noge,
neki su imali prostrijelne rane, a neki zavoje preko ociju.
- Vode, vode- vapio je jedan mudžahid. Malo osmotri gdje se nalazi voda
i donese je mudžahidu koju ovaj žedno ispi. Legavši ponovo na postelju
podiže kažiprst i izgovori šehadet tako osjecajno, polahko i
razgovjetno kao da se oprašta od ovog Dunjaluka, kao da tim šehadetom
otkljucava vrata dženeta pa zato pazi da svaki onaj zub i urez na tom
kljucu odgovara tim vratima. Izgovorivši šehadet sklopi oci i osmjehnu
se blago. Izgleda da je uspio da otvori ta Allahova vrata milosti, jer
vec sljedeceg momenta oci su mu bile u potpunosti zatvorene, utonuo je
u najdivniji san u koji ljudsko bice može da utone, jer zna da ce se
probuditi (uz Allahovu dozvolu) u dženetskim perivojima, po kojima ce
rijeke teci u kojima nece znati za tugu i bol ovoga svijeta, i služice
ih vjecno mlade hurije, a i oni ce biti vjecno mladi, u društvu
najboljih ljudi koji su krocili ovim svijetom i svi ce oni u Allahovo
lice gledati.
- Da mu se Allah smiluje i uvede ga u svoj obecani dženet,- prošaputa
Hava, gledajuci u lice tog mudžahida iz kojeg je zracilo neko
spokojstvo, i mir. Nije to bilo lice covjeka koji mrzi da napusti ovaj
Dunjaluk, bilo je to lice koje je željno cekalo ovaj predivni momenat.
Momenat kada njegova duša napušta Dunjaluk i odlazi na buduci ljepši
svijet. Momenat kada se njegova duša nošena rukama meleka uzdiže svom
Gospodaru, a svi prisutni na nebesima je blagosivljaju i pitaju cija li
to duša tako lijepo miri, ko je taj koga je Allah pocastio
šehadetom.Kako li je to samo divna nagrada, ali veliki broj ljudi to ne
zna niti osjeca.

Izašla je iz bolnice razmišljajuci o onome što je malocas vidjela.
Odlucila je da cim sazna za Sulejmana ostane sa mudžahidima i pomogne
im koliko može. Obišavši citav logor i propitujuci na svakom koraku
nije saznala ništa. Rekoše joj da ima još njihovih jedinica na drugim
dijelovima planine. Uzdahnu duboko i zaputi se u novu potragu kroz
bespuca Cecenije.

***

Sulejmanovo stanje je bilo veoma teško i kriticno. Noge su bile u
potpunosti paralizovane, dugo vremena je bio u dubokoj nesvjestici i
groznica ga je tresla. Dugo vremena se njegovo iznureno bice borilo da
preživi, i na cudenje doktora Sulejman je poslije nekoliko dana došao
sebi. Noge još nije osjecao. Nervi u nogama su bili uništeni. Medutim
najteže probleme mu je predstavljalo obavljanje velike i male nužde.
Bolovi su bili takvi da je nekada uz mokracu i krv izlazila. On je to
sve hrabro podnosio mada mu se lice grcilo od bolova. Doktor ga ga je
obavijestio ako se stanje pogorša da ce mu noge amputirati, htio je da
vidi da li ce njegov organizam moci da to prebrodi, a ako ne amputacija
je bila neizbježna, jer uvjeti za lijecenja takvih bolesti su bili
neadekvatni.

- Mnoga braca su dali svoje živote na Allahovom putu, pa mogu i ja
dati ako treba svoje noge, govorio je on doktoru. Osjecao je želju da
zajedno sa ostalim mudžahidima krene u akciju, da ociste svoju zemlju
od poganih sila kufra, ali sve su to bile samo želje. Njegove noge nisu
bile dovoljno jake da ga ponesu ponovo u nove akcije.

***

Noge su joj propadale u duboki snijeg. S teškom mukom ih je
izvlacila iz njega. Pred sobom je vidjela samo bjelinu koja je
zasljepljivala oci svojim blještavilom. Naokolo nije bilo ni žive duše.
Dobila je informacije o približnom mjestu gdje se nalaze mudžahidi i
kretala se u tom smjeru. Dok je tako koracala misleci o svom Sulejmanu
pred nju iskoci vojnik obucen u bijelo maskirno odjelo.

- Stoj, tko ide- povika vojnik.

- Ja sam majka Sulejmanova, tražim svoga sina, rekoše mi da je možda ovdje.

- Sulejman- izgovori vojnik kao da pita samog sebe,-cini mi se da
ima jedan kod nas, bolje receno bio je, sada je šehid, da mu se Allah
smiluje.
- Šehid, moj Sulejman šehid?- povika Hava, dok joj se srce steže.

- Ne znam, možda to nije isti onaj Sulejman kojeg sam ja poznavao. Otidi tamo u jedinicu i raspitaj se.

Moj Sulejman šehid. Ponavljala je Hava u sebi. Osjecala je tugu u srcu,
ako li bude istina što je ovaj vojnik rekao. Svi smo mi Allahovi i
njemu cemo se prije ili kasnije vratiti. Moram saznati je li uistinu
šehid, i da li ga je Allah pocastio tom divnom nagradom. Tuga i ponos
su se miješali u Havinom srcu. U prošlom ratu je izgubila muža i tek
što je rana malo zamladila izgleda da se otvarala nova. Sulejman joj je
bio sve što je imala. Došavši u jedinicu poce se raspitivati za svog
sina jedinca, ali su odgovori bili negativni. Mnogi su joj govorili i
spominjali nekog Sulejmana koji je hrabro zadobio šehadet, samo što
niko nije znao kako se prezivao taj mudžahid i odakle je bio. Umor,
slaba ishrana, mnoge neprospavane noci su ostavili svoj trag na Havinom
tijelu. Noge je sa teškom mukom pomijerala, ali nešto u njoj je
govorili da ne smije stati i da se ne smije predati. Moram saznati za
svog sina.

Vec je bila blizu bolnice gdje su bili smješteni ranjenici. Još
samo tamo nije bila. Dok je išla glavu je oborila ka zemlji i s mukom
se kretala ka bolnici. Kada podiže glavu ugleda kroz otvoreno šatorsko
krilo jednog mladica koji je dosta licio na njenog Sulejmana.

- Sulejmane- dozva ga majka.

Sulejman se okrenu i prepoznavši majku htjede da joj skoci u susret, ali noge, još nemocne ga izdadoše.

- Dodi mi moj Sulejmane- uzviknu majka i potrca ka sinu, ali umor,
iscrpljenost i tuga koju je nosila u sebi svo ovo vrijeme je obori na
zemlju. Više nije imala snage da hoda nego poce da puzi ka svom sinu
jedincu koji je samo nemocno raširio ruke cekajuci da majka do njega
dopuže.
- Hvala Allahu da sam te konacno našla, rece majka, grleci svoga sina. Koliko sam samo prepješacila da bih te vidjela.

Sulejman je gledao u svoju majku, njeno iznureno i mršavo lice iz kojeg
je zracila istinska majcinska ljubav. Kako li je samo ta ljubav bila
ogromna.Ljubav koja ne zna za granice. Na njenom licu najbolje se mogao
vidjeti sav bol i tuga koji nosi cecenski narod još od pamtivijeka.
Ispricao je majki da su mu noge bile promzrle te da ce možda biti
amputirane te da ima drugih zdravstvenih problema koji zahtjevaju
lijecenje van Cecenije. Njegova majka je otišla rekavši mu da saceka
nekoliko dana te da ce ona pokušati da ga izvede[/td][/tr][/table]

» Put kroz nasu planinu..
» Put kroz nasu planinu...
» KROZ SIROVU GORU
» Sulejmanov put kroz planinu
» MOJI PUTEVI KROZ PRIPECAK