OBICAJU U BIH

	Ašikovanje na bosanski način
	Lijepe bosanske
	Na svadbenom veselju i kolo se zaigra

SVADBENI OBIČAJI U NAŠEM NARODU


Primjerice
u Bosni i Hercegovini (potrudit ću se da govorim generalno, te ovo sve
iz moje glave i iz onoga što sam imao priliku da vidim, iako moguće da
neke stvari budu nepoznate, sve zavisno od mjesta do mjesta), na dan
vjenčanja, svatovi se skupe u mledoženjinoj kući, gdje se proboravi
neko vrijeme. Hrana već bira, svakako, servirana za doček svatova, te
idu i pripreme za to. Naravno, prije svadbe, ugovore se neke obaveze
pojedinih osoba iz porodice, npr. odredi se "Stari svat" (po običaju
bude mladoženjin amidža, što je najčešće, ili evt. daidža, i on
predstavlja "glavnog svata"), zatim "Muštulukdžija" (onaj koji će prvi
mladoženjinoj majci prenijeti haber, da joj vode mladu ili kako se kaže
"da joj vode djevojku"). Takođe, "Bajraktar", onaj koji će nositi
zastavu - bajrak (danas je to uobičajena zastava bijelog polumjeseca i
zvijezde na zelenoj podlozi, ili zastava sa ljiljanima R BiH, službena
zastava Kraljevine Saudijske Arabije - šehadet), a koji je zadužen da
čitavo vrijeme čuva zastavu, jer ako je "ukradu" mladini, onda on mora
davati novac za nju.

Takođe, muzičar ili svirač, koji će biti svo vrijeme
prisutan, obično biva sa mladoženjine strane. Obično je to harmonika, u
starije vrijeme, neki od žičanih instrumenata (saz, šargija i sl.).
U mladinoj kući odrede se dvije "Jenđe", djevojke koje će biti zadužene oko mlade, njenog spremanja i svega što joj zatreba.

Takođe, kao strani običaj uvedeni su "Kum i kuma", od
kojih kum bude sa mladoženjine strane, a "kuma" sa mladine. Obično se
biraju rođaci, rodice, sestre, ili najbliži prijatelji.

Obred vjenčanja i ostalo
Svatovi se prvo skupe
kod mladoženje, boraveći neko vrijeme, tj. dok se svi ne skupe da idu
po mladu. Danas automobilima (nekada konjima dok su pjevali pjesmu)
kreću po nju i dolaze kod nje u kuću. Svatove dočekuje, otac, majka,
mladin amidža i sl. Takođe, ni ovdje zadržavanje ne traje dugo. Pjesme
koje se pjevaju u ovim prilikama su "Zlatni topi u grad udariše",
"Vrani se koni igraju" i druge. Danas je dosta drugačije, pa se narod
truje popularnim nabrajalicama srbijanskih pjevačica turbo-folk vrste,
najvećim slučajem. Nakon nekog provedenog vremena, mladu iz njene odaje
izvodi, npr. brat, ili rođak. Tada kum vrši otkup za nju, dajući tom ko
je izveo novac (simbolično). Tada oni budu neko vrijeme još, a onda
kreću. Može se, takođe i kolo poigrati tu.

Obično, mladine rodice, prijateljice ili neke od
žena, kite automobile sa cvijećem, karanfilima, i raznim vrstama
cvijeća u današnje vrijeme. Nekad su se konji kitili tako lijepim
nakitom, dukatima i šorvanima, prostirući preko sedla lijepe
rukotvorine, cvijećem i sl.da su svi zveckali dok bi išli po bosanskim
gudurama. Nekad se i putovalo po nekoliko dana po mladu. Istinita je
priča da su jedne prilike svatovi krenuli iz Stoca po mladu u Trebinje,
ali je ona već bila preselila od neke bolesti. Nije bilo mobitela ili
maila da se javi. To je poznata Fata Zubčević, kćer iz poznate begovske
porodice koja je opjevana u pjesmi "U Trebinju gradu, vel'ka žalost
kažu". Tada je imala svega trinaest godina. Ostavila je majci u amanet
riječi koje su opjevane u navedenoj pjesmi: "Svakom svatu po boščaluk
dajte, mome dragom vezenu mahramu, nek se znade da je im'o dragu...".
Nekad je mlada morala i za svakog svata otkati po ćilim. Nevjerovatno!
A danas - no coment. Mlada ne zna ispeći "jaje na oko". Nekad je i
mlada dok je dijete bila, tkala i vezla sebi ruho, peškire i sve
ostalo.

Stari svat, svirač, bajraktar, muštulukdžija i kum
se kod mlade kite posebno. Na leđa im se stavlja košulja ili peškir.
Takođe, neizostavan običaj je i "bacanje". Naime, dvije djevojke,
obično mlađe, rodice, nose dvije tacne, na jednoj su salvete ili u
današnje vrijeme, umjetne ružice s iglicom ili naljepnicom, kite sve
svatove, tako da svata zakite, a on baca na tepsiju (tacnu) novac. Po
pravilu je da taj novac ostane kod mladinih roditelja, što eto
predstavlja kao neki vid satisfakcije za nju, ali jok...danas te pare
idu mladencima (opet sve zavisi od mjesta i porodice), od čega onu
luduju i idu na medeni mjesec.

Danas je običaj da se ide prvo u općinske organe da
se mladenci vjenčaju. Nakon obavljenog vjenčanja u općini, ide se na
šerijatsko vjenčanje u neku od džamija. Obično se prolazi kroz crveno
svjetlo na semaforu, a na čelu kolone, kroz šiber automobila (obično
golfa 2 ili nešto jače) stoji kamerman koji sve bilježi, pa i da je
kiša, i da će ga "sandžija probiti kroz krsta", svejedno.

Nakon šerijatskog vjenčanja, kući trči prvo
muštulukdžija (obično danas u autu 100 na sat, uprkos i svim
mobitelima, mladoženjini znaju, ali eto, običaj je, običaj ). Svatovi
dolaze u kuću mladoženje. Na vratima čeka svekrva koja mladoj daje
hljeb i sito sa žitom koje mlada prebacuje rukom (žito, ili riža) iza
sebe, da kuća bude što berićetnija. Odmah da napomenem da nije naš
običaj da mladoženja unosi mladu preko praga što je zapadnjački običaj.
Takođe, nisam još naišao na ovakvo nešto u BiH, bar ja. Običaj je da i
mlada poljubi prag i svekrvu u ruku. Mlada može i da uđe u kuću ispod
mladoženjine ruke, sve zavisno od mjesta.

Mladu izuva obično manje dijete, kojem ona u cipelu
stavlja novac. Mlada i mladoženja nakon što sjednu, prvo uzimaju šerbe.
Hurmašice i baklava su neizostavne, kao i kadaif. Mladoj se donese
manje muško dijete koje ona u svom krilu okrene tri puta, radi evlada i
potomstva. Ostala "procedura" slijedi neoficijelno. Nekada je mlada
"dvorila", tj. stajala obično u jednom dijelu prostorije svo vrijeme.
Mlada je nosila na glavi "duvak" (veo) koji bi prekrivao njeno lice i
ostalo. U ovim situacijama, kod mladoženje pjevaju se pjesme "Dobro
došli, kićeni svatovi", "Trepetljika trepetala", kao i "Veseli se,
kućni domaćine" i dr.

Takođe, prije nije bio običaj "medeni mjesec", ali
to je danas postala neizostavna praksa emancipovanog svijeta. Antalija,
Dalmacija, Grčka ili Tunis...
Prije bi, odmah, sutradan dolazili gosti i rodbina sa boščalucima.

Naravno, ovu lijepu temu nisam htio kvariti sa
haramima koji se dešavaju na svadbama. O njima neću da govorim. Želio
bih da vi sada nastavite o ovome u vašoj sredini (mislim na porijeklo a
ne na strane zemlje).

P.S. da me ne napadate, većina običaja nema
utemeljenosti u šerijatu, ali neki običaji ne spadaju u harame, po mom
ima i lijepih stvari u svemu ovome. Narod koji ne drži do svojih
običaja i tradicije, kao i da ne postoji. Jer, ono što mi ne držimo za
svoje, srbi i hrvati uzimaju za svoje, pa tako govore o ćirilici kao
njihovom pismu, o guslama (a koje su iz Irana), te mnogim drugim
stvarima. Danas se ovih običaja dosta promijenilo. Izuzetna je želja za
prestižem, limuzine sa 6 i 8 vrata su uobičajene, itd. da ne
nastavljam. Esselamu alejkum!

autor: Efendija_BiH

ŽENIDBENI OBIČAJI MUSLIMANA U SARAJEVU DO DRUGOG SVJETSKOG RATA


Pod
terminom ašikovanje podrazumijevalo se viđanje i razgovaranje mladića i
djevojke kroz duži vremenski period, dok je termin ćosanje, koji je
raširen u nekim krajevima BiH bio nepoznat muslimanskom življu u
Sarajevu. Djevojke bi počele ašikovati između 15 i 16 godina, a mladići
između 17 i 18 godina. Ako bi djevojka prešla 25 godinu, a ne bi
stupila u brak, smatralo se da je „poutegla", tj. ostarila za udaju.
Načini na koji bi mladić „zagledao" djevojku bili su različiti. Tako bi
petkom djevojke stajale na vratima ili prozorima, a mladići bi hodali.
Onoj djevojci koja bi se dopala mladiću, a i on njoj, mladić bi išao na
prozor, tj. na „ašikovanje". Zatim, mladež bi se sastajala na
teferičima (veseljima) na koje su djevojke dolazile u pratnji roditelja
i starijih udatih žena.

Pri izboru bračnog druga pazilo se uglavnom na
porijeklo. Roditelji su mogli uticati na izbor, ali odluka je zavisila
od djevojke odnosno mladića (dakle vidimo kako se itekako primjenjivalo
šerijatsko pravo, ne znam što neko pokušava brisati svoje korijene i
svoju tradiciju). Prilikom udae i ženidbe u porodici se znao
redoslijed, ali on nije bio neprikosnoven. Pazilo se da se mlađa sestra
ne uda prije starije, ali je i tu bilo odstupanja, najčešće u slučaju
ako je mladić zaprosio mlađu sestru, bio je „dobra prilika" ili ako se
djevoka ukrala. Mlađa sestra se mogla udati prije starijeg neoženjenog
brata i tu nije bilo reda.

Ukoliko roditelji ne bi bili zadovoljni izborom
bračnog druga, mladić bi „krao" djevojku uz njezin pristanak, ali se
oni ne bi mogli vjenčati sve dok im roditelji ne bi dali izun, tj.
odobrenje (vidimo i ovdje sprovođenje šerijatskog zakona i islamskih
propisa oko udaje / ženidbe).

U slučaju ako bi mladić samo i dotakao djevojku, znači „potegao je", morao je i oženiti.
Domazetstvo
nije bilo rijetko. Za domazeta bi se reklo da se „udao" što je
označavalo pogrdu. A „udavao" se u većini slučajeva onaj mladić koji bi
ženio imućnu djevojku koja ne bi imala braće i sestara.

PROŠNJA DJEVOJKE


U prošnju djevojke išao bi neko
od bližnje mladićeve rodbine (amidža, brat i sl.), samo u iznimnim
slučajevima roditelji. Isprošena djevojka uglavnom je darivana prstenom
te biserom, dukatima, već prema imovnom stanju mladića. To što bi
djevojka dobila pri prošnji zvalo se biljeg ili amanet. Sam prsten bi
bio znak vjeridbe. U prisustvu prosca djevojka se ne bi pitala za
pristanak, nego bi to obavljali njeni roditelji u drugoj prostoriji.
Tek kad bi prošnja bila dovoljno okončana, djevojka bi unosila šerbe i
kahvu proscima s ciljem da je oni vide. Tada bi se ugovorilo vjenčanje,
pojedinosti oko svadbe itd. Svadba i vjenčanje ugovarani su u vrlo
skorom periodu. Djevojka bi darivala prosce, a mladoženji koji nije
išao u prošnju, i njegovoj bližoj rodbini slala je boščaluk - poklone.

I nakon vjeridbe mladić i djevojka bi se na isti
način vidjeli kao i u toku ašikovaja. Dolazaka u kuću nije bilo. Pri
tim posjetama budući mladoženja je vjerenici nosio sitne poklone.
Ukoliko je došlo do vjeridbe između mladića i djevojke koji se nisu
poznavali ranije, oni bi ugovorili da se negdje vide, ali nikako u
blizini djevojčine kuće, već obično u drugoj mahali. Za mladića koji bi
pošao da prvi put vidi svoju vjerenicu, govoreno je da ide na „zagled".

SVATOVI


Svatovi i na jednoj i na
drugoj strani bili su bliska rodbina i prijatelji, koje bi pozivala
posluga ili neko od djece. Mladoženjini svatovi sakupljali su se u
njegovoj kući, a svatovi koje bi pozivala djevojčina strana - u kući
njenih roditelja. Pazilo se da svadba bude uoči petka ili ponedjeljka.

Stari svat je, prema nekim kazivačima bilo manje
poznato svatovsko zvanje u Sarajevu. On je bio svatovski starješina
jedino u slučaju kad bi djevojka i mladić bili iz drugog grada. Po
drugima, pak, on je u muškom dijelu svatova imao glavno mjesto, dok je
u ženskim svatovima to bila svatica.obično, djever bi davao mladoj
prsten, ali to nije bilo isključivo. To je mogao i uraditi neko od
mladoženjinih svatova.

Prsten se ne bi djevojci javno stavljao na prst već
bi ga obično davali djevojčinim roditeljima, a oni djevojci. Sa
svatovima ne bi išao mladoženja. Mladoženjine svatove dočekivao bi neko
od najbliže djevojčine porodice, najčešće amidža. Roditelji to nisu
činili. U djevojčinoj kući muški i ženski svatovi boravili su u
odvojenim sobama (ovdje se kao sjaj sunca vidi jasno prakticiranje
islama i sunneta, pa ne znam što se neki čude i govore da neće uzimati
svoje običaje, a oni koji se stide svoje tradicije i običaja, ja ih ne
smatram niti građanima i pripadnicima te zemlje, a pogotovo ne
patriotima), a sama djevojka u zasebnoj prostoriji. Pred svatovima,
pored djevoke, krila se i njena majka. Ako to ranije nije učinjeno,
svatovi bi ovom prilikom donijeli mladoj haljine, tj. Kompletnu odjeću
koju joj šalje svekrva.

Jenđe, jenđije ili jenđibule, obično, mladoženjine
tetke, donijele bi mladoj, tzv. Čatkiju, veo od tila protkan zlatom.
Nakon izvjesnog vremena provedenog u djevojčinoj kući, uz čašćavanje
pri čemu bi se čašćavanje šerbetom obavezno darivalo i taj novac
pripadao je onoj osobi koja bi služila svatove šerbetom, svatovi bi
napokon zatražili mladu. Tada bi nastalo uzajamno nadgovaranje, sve dok
mladoženjina strana ne bi platila simboličnu svotu poslije čega bi
djevojka bila izvedena. Osobito se pokazalo ko že mladu izvesti i
nastojalo se da to bude neka od žena koja živi u harmoničnom braku.
Mladu bi preuzele jenđije, te kad bi je povele pokrile bi je čatkijom.
Prije polaska ženski dio mladoženjinih svatova kitila bi djevojka, a
muškarce mladić. Kitilo bi se vezenim rupcima „mahramama", a fijakrei u
kojima će se voziti svatovi, tzv. Mušebali - fenjerima i čevrmama.
Novac kojim bi se darivalo kićenje pripadao je onoj djevojci i mladiću
koji su kitili svatove. Zato se pazilo da oni budu iz manje imućnijih
porodica.

Mladoženjini svatovi bi pri dolasku u djevojčinu
kuću poveli sa sobom pjevače sa ćemanetima (violina). Kada bi mladu
poveli iz kuće njenih roditelja, posipali bi je bombonama i novcem koji
se čuvao kao sretan. Tada bi se obavezno pjevale pjesme „Zlatni topi u
grad udariše" i „Gorom jezde kićeni svatovi". Osoba koja bi prva javila
mladoženjinim ukućanima da dolaze svatovi bila bi darivana za muštuluk.
To nije bio niko iz svatova.

DOLAZAK MLADE U MLADOŽENJINU KUĆU


Djevojku
bi na vratima dočekivao mladoženja. Ona je ljubila najprije avlijski
prag i prolazila ispod mladoženjine ruke. Pri ulasku neko bi je malo
gurnuo naprijed. Pazilo se da djevojka ne stane tom prilikom mladoženji
na nogu, što bi značilo sramotu i znak da će biti „ženi pod nogama".
Kućni prag bi mlada također ljubila. Tu bi je sačekivala neka od
najbližih mladoženjinih ženskih rodica i stavljala joj pod lijevu ruku
u mahramu zamotanu pogaču, a pod desnu Kur'an. Potom bi mladu vodili
svekrvi koja bi je dočekivala „sjedeći". Mlada je ljubila najprije
svekrvu, a zatim redom sve prisutne žene u ruku. Kada bi mlada sjela,
stavljali bi joj u krilo malo muško dijete (koje se naziva „nakonjče")
koje bi ona darivala.
Čatkiju, veo, prvi joj je dizao mladoženja s
namjerom da je vidi. Čatkiju bi mlada bacala na druge djevojke,
najčešće na zaovu, da bi se što prije udala. I u mladoženjinoj kući
odvajali su se muški i ženski svatovi. Pjesma bez koje se nije moglo
zamisliti svadbeno veselje u mladoženjinoj kući bila je „Trepetljika
trepetala".

ČIN VJENČANJA

Ako svadba traje samo jedan dan, vjenčanje se obavlja
isto veče, jer se s vjenčanjem svadbeno veselje okončavalo. Vjenčavalo
se obično kod kuće, u prisustvu dvojice svjedoka i lica koje obavlja
vjenčanje (vjerski službenik). Mlada i mladoženja mogli su osobno
prisustvovati vjenčanju, ali je bilo uobičajeno da mlada stoji iza
zatvorenih vrata i otuda potvrđuje pristanak na udaju. Običaj je bio da
se svjedoci dogovore i o visini svote u koju se mlada vječava.
Ugovorena svota je imala funkciju osiguranja mlade, a nikako vid
kupovine. Taj novac joj se nikad ne bi davao sem u slučaju razvoda
braka.

Sve do dana vjenčanja sa mladom bi boravila
„obikuša", žena čija je uloga bila da pomogne mladi da se lakše
privikne na novu porodicu. Za ovu uslugu ona bi bila nagrađena pri
polasku. Ukoliko ne bi bilo svadbe, onog dana kad bi se obavljalo
vjenčanje, mladoženjihi roditelji bi priređivali večeru za najbližu
porodicu i rođake. Kao i na svadbi i pri večeri znala su se jela koja
su se servirala i red kojim je to činjeno. O spravljanju jela brinula
se žena koja se zvala „aščikaduna". U toku svadbenog veselja (nakon
obavljenog vjenčanja), mladence bi svodili u đerdek - ložnicu (soba).
Mladu bi odvodili neka od žena, a mladoženju njegov dobar prijatelj.
Tom prilikom bi ga udarali u leđa, a njegovi drugovi pjevali „Eno zora
svanut' mora". Nakon prve bračne noći, mladenci bi lomili pogaču koju
je mlada dobila dan prije. Pogaču bi umakali u med, i tako simbolično
iskazivali želju da im zajednički život bude „meden".

Kad bi mlada izašla iz đerdeka, darivala bi svatove, a oni bi pjevali pjesmu „Zapjevala bulbul ptica".
Sljedeći
dan po dolasku mlade u mladoženjin dom, mladoženja je slao mladinoj
porodici poklone. Onaj ko bi to nosio bio bi darivan.

DAN NAKON VJENČANJA


Dan nakon
vjenčanja priređivao se tzv. „Nićah za žene", na koji bi dolazila samo
mladoženjina ženska rodbina. Tom prilikom mlada bi sjedila na sredini
sobe, prekrivena velom i „prebirala" bi, tj. prelistavala Kur'an, a
zatim bi mladoj prisutne žene čestitale, a ona bi ih redom, počev od
svekrve, ljubila u ruku. Veo bi oj se tada skidao i ponovo bi je
posipali bombonama i novcem. Žene bi bivale obavezno počašćene. Nakon
izvjesnog vremena pozivane su tzv. Mladine sjelkinje, tj. njena ženska
rodbina. I one bi bivale počašćene, dok djevojke koje bi dolazile da
gledaju mladu, mogle su i nisu morale biti počašćene. Kod gledanja
mlada bi stajala na stolici kod ulaznih vrata.

Poznat je bio i običaj da se prvog petka ili
eventualno dva do tri petka od dana nakon venčanja u mladoženjinu kuću
skupljaju tzv. Sjelkinje koje su mladoj, te svekrvi i zaovi ponekad
donosile darove. Mlada bi se tom prilikom po više puta presvlačila da
bi se vidjelo šta joj je ko od mladoženjine porodice poklonio.

RUHO


Nije bilo uobičajeno da ruho
ide istog dana kad se povede djevojka, već i nekoliko mjeseci poslije.
Uz ruho bi išao neko od djevojčine bliže rodbine i prijatelja. U
Sarajevu se ruho nazivalo „čejzluk" ili „čejz". Ruho se već pri
prenošenju iz mladine u mladoženjinu kuću „slagalo na lice" da bi se i
tada vidjelo. Naročito se pazilo da njen ručni rad bude stavljen na
vidno mjesto. Ruho su obično raspakivale zaove ili neko drugi od
ukućana. Procjenjivanja nije bilo.

POSJETA MLADINOJ PORODICI


Zet je
prvi išao u posjet tazbini. Obično bi s mladom odlazio predveče i
ostajao na večeri. Uz njih bi išao i neko ko bi nosio darove (najčešće
djevojka, koja bi za tu uslugu bila darivana). Mlada bi zatim svakog
petka ili s mužem ili sama odlazila u posjet majci.

Iza „prvičina" (prvog odlaska), slijedili bi pohodi,
kojom prilikom bi mladina porodica darivala mladoženjine ukućane. Ni
pri pohodima se nije ostajalo dugo. Sa pohodima bi i ženidbeni
ceremonijal bio okončan.



ŽENIDBENI OBIČAJI MUSLIMANA U SARAJEVU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA


U
odnosu na već opisane običaje oko ženidbe muslimana iz Sarajeva u
periodu pred Drugi svjetski rat, mogu se evidentirati sljedeće izmjene,
koje se ogledaju:
1. U načinu upoznavanja mladića i djevojke (nastale kao posljedica tzv. emancipacije)
2. U vidnom porastu udaje bez odobrenja roditelja (djevojke su sve češće bježale). Prošnje su bile vrlo rijetke.
3. Svatova skoro nikako nije bilo (uzme li se u obzir ratom opustošena zemlja)
4.
Vjenčanje se obavljalo subotom i srijedom u Odboru, pa tek, ako bi to
mladenci željeli, provodilo bi se vjersko, odnosno vjenčanje koje je
bilo u običaju.
5. Amanet je već tada bio oblik tzv. vere (prstena)
koju bi mladoj poklanjao mladoženja pri činu vjenčanja, a svjedoci bi
joj obično poklanjali prsten kao vjenčani dar.
6. Nema pirovanja (veselja) po više dana. Nakon čina vjenčanja odlazilo se na ručak koji bi priređivala mladoženjina porodica.



ŽENIDBENI OBIČAJI MUSLIMANA U SARAJEVU ŠEZDESETIH I SEDAMDESETIH GODINA XX STOLJEĆA


1. Termin "ašikovanje" blijedi i sve više je u upotrebi termin "zabavljanja".
2. Starosna granica udaje / ženidbe se pomjera.
3. Roditelji skoro da nemaju nikakvog upliva pri izboru bračnog druga.
4. Mladić i djevojka se posjećuju i u toku zabavljanja (dolasci u kuću i sl.).
5. Česte su vjeridbe i tom prilikom se priređuje svečanost.
6.
Svatovi su opet redovni i brojni. Mladoženja dolazi sa svatovima po
mladu. U velikoj se mjeri konzumira alkohol. (Subhanallah, ovi navodi
su iz perioda 1960-ih, 1970-ih, a šta se danas dešava, danas se
"saljeva", ili ne znam više koji izraz da upotrijebim. Naravno, ne
treba sve generalizirati.)
7. Vjenčanju prisustvuje i djevojčina porodica, sem oca i majke.

Poslije vjenčanja s mladom odlazi njena najbliža
rodbina (brat, sestra) u mladoženjinu kuću, a ostali mladini svatovi
vraćaju se kući njenih roditelja gdje se nastavlja veselje.

8. Mlada sve češće nosi bijelu vjenčanicu.
9. Svadbena putovanja su redovna.
10. Od svatovskih zvanja su "kum" i "kuma".
11. Mlada i mladoženja se najčešće odmah odvajaju u zasebno domaćinstvo.
12. Darivanje mlade je i dalje poznato, s tim što ona uzvraća uzdarje.
13.
Sve su osjetniji uticaji običaja stanovništva doseljenog sa strane
(tako, npr. novac od darivanja sad se daje djevojčinoj maci, a osobi
koja čašćava svatove ruho u obliku skupog namještaja, itd.).