OBICAJU U LUCI

Admin

OBRADIO PROFESOR SULEJMAN LILIC

PREDGOVOR

Esedove
priče su me oduševile.

Svojim
pripovijedanjem, Esed me podsjetio na one rijetke ljude iz našeg
kraja, koji su imali dara da svojom pričom oduševljavaju
slušaoce. Ti ljudi su bili cijenjeni i poželjni.
Prenosili su poruke i upu-te, koje su imale odgovor na svaku
situaciju, na svaku nedaću i nevolju koja je nekog zadesila, ali
i poruku, kako prihvatiti nešto lijepo.

Esedove
priče svjedoče o kulturi i načinu živo-ta naših
ljudi. Priče su to o pravim ljudskim vrijed-nostima na kojima se
zasnivao život. Iz svake ne-daće bio je izlaz. Svaki
problem imao je rješenje.

Kroz
Esedove priče provlači se poruka ljubavi, pravde, istine i
ljudskosti. To je ono što čini život i bez čega
život nema smisla.

Esed
ima izuzetan dar zapažanja detalja, što njegovim pričama
daje posebnu vrijednost.

Lilić Mehmedalija Sulejman, prof.

OBIČAJI
U MOM SELU

Luka
je naseljena mahom ljudima iz Srbije, koji su ovdje doselili krajem
osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka.

Želio
bih napisati neke priče, ili bolje reći svoja sjećanja
na priče koje mi je ispričao očev amidža Avdo.

Sve se
tada vezivalo za neki događaj na osno-vu kojeg se pamtilo. Tako
je i sa Avdinom smrću. Umro je one večeri kada je Adil
Sulejmanović ože-nio Zemku iz Kruševdola. Oni su
sada, vjerovatno, đedo i nena.

Kao
dijete, sa Avdom sam čuvao goveda. Išao sam sa njim da ne
bude sam, da ima s kim progo-voriti. Tako je bilo u to vrijeme.
Ljudi, koji nisu bili sposobni raditi teške poslove, čuvali
su goveda ili ovce. Sa njima su išla djeca. Svi su na neki
način privređivali, onoliko koliko su mogli, koliko su bili
sposobni.

Imo sam
sreću da čuvam mal sa tako dobrim čovjekom.
Oduševljavao me je sa svojim pričama. Svaka je priča
imala svoju poruku, svaka priča mi je bilo novo saznanje o
nečemu. Tako sam upoz-navao svoje selo, njegove stanovnike,
kulturu, običaje, način življenja.

IKAN

Avdo
mi je često pričao o svom ocu Ikanu, mom prađedu. Imao
je običaj da kaže:
- Eeee, moj otac Ikan, je bio
poslednji čovjek u Šabanovićima, koji je mogao da
naredi svakome u porodici. Jes, vala, i u cijelim Begićima.
Volio sam te priče, pa bih ga
zamolio:
- Kako je on izgledao? De, mi pričaj Avdo!
-
Hoću, sinko! Ja volim o njemu pričati. Da ne zaboravim, a
da to neko mlađi zapamti. Avdo je priču
pričao ozbiljno, svečano, ponos-no.
-
Ikan je uvijek sjedio na minderu, na dušeku, koji je bio
zastrt zelenom čohom. Imo je crne široke čakšire.
Uvijek je nosio bijelu košulju, koja je imala malu kragnicu.
Bensulah je nosio sa džepovima. U jednom džepu je držao
šajbok, a u drugom duhan-sku kutiju i kresivo. Maramicu je
uvijek nisio zadje-venu za bensulah. Imao je najvišu lulu u
selu. Svi ispuše po dvije lule duhana, a Ikan bi i dalje pušio
prvu. Eh, nije stio pušiti svakaka duhana. Naručivo je
duhan iz Studenca. Iz malog sela Peći.

Bio sam
radoznao, pa bih ga priupitao:

- Kako je
Ikan izgledao?

Avdo bi se
malo odmorio, a onda nastavio:

-
Eeee, moj, sinko! Bio je visok i vrijedan. U starosti je imo veliku,
do pojasa ko snijeg bijelu bradu,kratke, a guste brkove. Povazdan bi
sjedio na minderu i zaglađavo bradu i brkove. Pio bi kah-vu i
šerbe sa upaljenom lulom. Pred njim je uvijek zimi morala biti
puna mangala žara.

Malo je
zastao, odmorio se i nastavljao pripovi-jedanje:
- Nikada nismo
večerali dok i poslednji ne bi klanjo. Onda posjedamo i čekamo
da nam naredi šta će ko sutra raditi. Niko nije smio
otići na sijelo, prije nego dobije zadatak šta če
raditi narednog dana.
Pogledao me da se uvjeri da li ga pažljivo
slu-šam, a onda bi nastavio:

- Ikan bi
često mijenjao članovima porodice po-sao. Jedino nije
mijenjo kućnu stopanicu. To je mo-rala biti najbolja kućanica
među ženskinjem u kući.
Uplašio sam se da
ne prekine pričanje, pa sam ga pitao:

- Jeste li morali postiti?

Avdo me
pogledao, malo iznenađeno, a onda je dodao:
-
Kako da nismo! Za to te niko nije pito ništa. Samo te zovnu na
ručak izjutra.
Želio
sam saznati što više detalja, pa sam upitao:
-
Jeste li imali sahat?
Odmah je nastavio priču:
- Kakav sahat? Stopanica ustane, kada
zapje-vaju prvi horozi. Skuha po dvije pite i ispeče, dok
zapjevaju treci horozi. Tada se ručalo. Kada zapje-vaju četvrti
nema više jesti i piti. Na teraviju smo išli svi.
Klanjalo se u Begićima u nečijoj kući, onda u Mujićima
i još ponegdi, sve dok nismo napravili džamiju. Svaku
veče je bilo sijelo. Svi glavni ljudi u nekoj kući. Mumin
se posebno spremi za doček sijeldžija. Gledao sam po tri
mangale žara se prip-reme. Izaberu najbolji duhan uz Ramazan i
najbo-lje suho meso, jabuke, kiseli kupus, krompir. Po svu noć
se jede, a udan stari spavaju. Boga mi, samo zimi. Ljeta su bila malo
teža za sve. Pamtim ja dva puta kada je ramazan bio uz
koševinu.
U Avdino doba u Luci je bilo desetak starih
lju-di, koji su obavezno sa dovom, zasijecali brade. To je bio znak
da se polahko počinju pripremati za onaj svijet.

MOJA
SJEĆANJA NA RAMAZANSKE DANE

Ramazan
se isčekivao sa posebnom radošću. Bilo je za to više
razlga. Tada smo i mi djeca, nekako, postajali ozbiljniji i rekao bih
u tim danima brže smo sazrijevali. Međusobno smo se
takmičili, ko će više dana postiti.
Odrasli su
se posebno pripremali. Uz Rama-zan nastoje da ne budu srditi ni prema
kome, pa ni prema nama djeci. Pred Ramazan bi glavni ljudi u selu
nešto se dogovarali u kući Mulanazifa Begića, koji
je bio hodža u našem selu.
Uoči Ramazana zamiriše svo selo,
svaka kuća. Običaj je bio, uz ostalo, da halva obavezno
zamiri-še. Prva veče teravije džamija bi bila
prepuna. Kasnije se mi djeca osipamo. Krademo se i idemo negdje na
sijelo, mahom kod Arifa na Poravan.
Svaki dan posta, cijelo selo
čeka ezan, da se omrsi. Iako su rijetki imali sahat, niko se ne
bi omrsio dok se ne čuje glas ezana Mulanazifova. Djeca bi se
iskupljala na pogodnom mjestu, da čuju ezan i jave u svoje kuće.

Sijela ljudi sa teravije se uredaju. Svaku veče sijelo je
bilo kod drugoga čovjeka. Mulanazif je bio glavni, kod njega je
bilo prvo sijelo, onda redom po starini: Hakija, Huso, Selman, Memiš,
Sulejman, Salih, Mujo... Jedna soba ili obadvije se pripreme za
sijela. Iskupe se findžani i najbolje što se ima za tu
veče. Posebno je iftar.
Ispod prozora bi sjedio hodža i
još dva čovje-ka, mahom su to bili Huso i Mujo Mujic ili
Memis. Sa strana se poredaju ostali. Nije bilo kreveta pa se
sjedilona podu – porani se. Na sredinu sobe bi se stavljala
jedna mangala sa žarom, a pred hodžu i njemu bliže
druga.
Ljudi se smjeste, te malo raskomote a onda počnu
paliti svoje lule i čibuke. U mangali se obavezno nađu
mašice za pripaljivanje duhana. Neko započne neku šalu.
Bio je to događaj, koji se desio u bližoj ili daljoj
prošlostii. Šale su mahom bile poučne. Često
bi se služili i starim, provjerenim uzrečicama i
poštapalicama. Sijelo bi
trajalo svu noć, do ručka. Sve ljude iz
pokrajina, a posebno iz Krusevdo-la, bi oni bliži oko džamije
pozvali sebi na ručak. Nije niko smio otići iz sela, a da
nije ručao kod ne-koga. Hodža bi znao koliko ima ljudi pa
bi ih prije nekako rasporedio. Napravio bi raspored ko će koliko
pozvati ljudi, ali da se to ne zna, da bude spontano.
Bajrami su bili
radosni, ali u toj radosti bilo je i tuge. Kada se završi
Bajram namaz, ljudi su prila-zili jedan drugom, grlili se i plakali.
Kada se malo priberu, neko bih rekao:
- Bože, mili! Ko li od
nas neće biti ovdje za sledeći Bajram?

Admin

HALID

Sijela
uz Ramazan nisu mogla bez Halida Zejnilovića. Po njega bi slali
nekog mladića,koji je siguran. Dok Halid ne dođe, njemu se
napravi mjesto gde da sjedne. Obavezno mora biti malo visočija
stolica radi guslanja. Halidova pojava na vratima izazvala bi veselje
svih prisutnih. Halid je bio
ljepuškast, nasmijan i uvijek raspo-ložen. Poslije
popijenog šerbeta i kahve čulo bi se:
- Dede, Halide,
počni! Ali vodi računa: Halil ne smije poginuti.
Halid
posluša. Namaže smolom gudalo. Popije malo studene vode.
Obriše čelo, pa počne zagri-javati gusle i
prilagođavati ih za uho prisutnim. U njegovim pjesmama morali su
biti prisutni Halil i Mujo, Omer i Ajka,Tale Ličanin, Tanković
Osman. Halid iznenada, lijepim glasom, uz gusle, započinje
pjesmu. Iako je bilo preko trideset ljudi, čuo bi se samo
Halidov glas. Kućna posluga radi samo što mora ali bez
glasa. Samo se očima svi sporazumi-jevaju.
Halid bi
pjevao oko dva sahata i kada bi se vidno umorio, hodža je imao
najbolji osjećaj za to, rekao bi:
- Dosta je! Odmori
malo!
Halid pronađe pogodno mjesto u pjesmi za prekid i
stane sa pjevanjem. Tada domaćica dono-si šta je
pripremila da počasti goste. Halidu se iz-dvaja prvom i najvise.
Njemu ne smije faliti ništa. Pale se ponovo lule i čibuci.
Domaćica iznosi prip-remljene gostive za probrane ljude. Među
ljudima se povećava znatiželja. Šta će biti u
pjesmi? Hoće li Halil zapasti u tamnicu? Hoće li osloboditi
ropstva sestru Ajku?
- Hoće, ako ja uživim!
Našali
se Halid, pa se opet napi vode iz dubo-kog bijelog lončića.
Dok bi pjevao nije jeo suho meso. Kaže, radi glasa, ali ga je
zato čekalo za dvojicu poslije pjesme.
Pola sahata ljudi bi pustili Halida da
se odmori, a oni bi pričali o raznim događajima iz
prošlosti. Često je bilo i šala na račun
nekog od prisutnih, kako je i gdje prije ašikovao. Ta tema je
bila zanim-ljiva svima. Svi su to prošli i rado se još
toga sjeća-ju.
- Eh, Halidaga! Jesi li se odmorio?
Upitao
bi neko iz prvog reda ljudi. Hodža bi od-mah dodao:
- Dede,
sokole! Hajde da vidimo!
Halid uzima gusle i ponovo gudalo
popravlja smolom i prilagodava zvuk za slušanje. Svi prisutni
šute i slušaju. Kada Halid pjeva svi ga gledaju, kao da
ga očima slušaju. Ako Halilu ne ide dobro u borbi, onda
bi se lica svih narštila. Čim Halilu krene bolje i lica
bi bivala veselija. Halid se ponekad na-šali kroz pjesmu na
štetu Halila uz osmjeh. Odmah nečija lula zaprijeti
Halidu. Sve su to bile vesele šale.
Halida su
zvali da pjeva za Radio-Sarajevo, ali bez radnog staža i zbog
toga je odbio ponudu. Poslije dugog pjevanja, Halid spušta
gusle i kaže:
- Za ovu noć je dosta!
Obično,
Selman Begić uzima gusle i zakiti ih sa zelenom novčanicom
od 500 dinara. Za 300 dinara se kosilo dan.
Ostali ljudi podrže Selmana i tako Halid prođe dobro.

Slušao sam kada priča da je znao uz Ramazan zaraditi po
tri dobre plate.

Admin

OPKLADA

Šezdesetih godina, grupa starijih
ljudi skupila se ispred prodavnice u Luci, kod kuće Izeta Begića. Bila
je jesen, kokuruzi su se unosili u kuće i komili. Čobani su se veselili
i pjevali, jer su sve više imali prostora za čuvanje. Ljudi su pričali
kako je rodilo žito i kakva će biti zima, prema prirodnim pokazateljima.

Negdje je bilo branje kokuruza pa se proču pjesma nekih djevojaka. Na kraju pjesme iz svakog kraja sela čula se momačka vriska.
Blizu
je mrak pa je sve u veselju. Neko je promijenio temu poslije djevojačke
pjesme. Očito nije bio zadovoljan sa svojom že-nom, pa je počela priča
kako žene ne slušaju, kako im ne treba ništa vjerovati. Priču su
pažljivo slušali oni kojima je godila, podržavali su govorni-ke. Oni,
kojima nije odgovarala, šutjeli su. U toku priče naišao je čovjek sa
Poravani i od-mah se uključio u razgovor. Hrabro je svima počeo da
kontrira. Tvrdio je da je njegova žena dobra. Da ga dobro poštuje i
sluša. Ubrzo je povišen ton priče među ljudima, često praćen smijehom.
Kada se činilo da su pridošlicu stjerali u ćošak, da i on prihvati
priču koja je do tada tekla, on im svima ponudi da je spreman da dokaže
da ga žena poštuje i da će se čak žrtvovati za njega. Prisutni nisu
vjerovali, a on je ponudio opkladu, da će nje-ga njegova žena na krkači
iznijeti iz Bara na Pora-van i to odmah, najdalje za sat vremena. Među
ljudima nasta žamor i brzo se dogovori-še da prihvataju opkladu.
Opklada
je bila u 2kg šećera i 200g prave kafe, kažem prave, jer se tada pila
cikurija, a pravu kafu pili su samo probrani gosti u svakom domaćinstvu
i svuda.

Ljudi iskupiše pare, te ih dadoše čovjeku , ko-ga međusobno odabraše, a ovaj čovjek reče:
- Ja odoh, a vi samo gledajte. Kada me žena iznese do moje kuće na Poravan pošaljite za mnom opkladu.
U
starih ljudi nema pogovora, ako čovjek izgubi, bilo je dogovoreno da
jedan dan radi gdje mu se odredi. Čovjek ode u Bare, u svoju njivu, a
ljudi ga sa pažnjom prate pogledom i pretpostavljaju šta ce se desiti.
Svi redom mislili da ce izgubiti opkladu. Čovjek dolazi u svoju njivu,
na međ, i odmah leg-ne, te počne pomagati toliko glasno da ga čuju
čobani. Kada su ga čuli i pitali šta mu je. Čovjek, pomažući, reče
čobanima da je toliko bolestan, te da mu odmah zovu ženu, hoće da umre.
Djeca se uplašiše te brzo dozvaše njegovu žene te joj reko-še:
- Evo ti čovjek umire u Barama, u vašoj njivi.
Žena
je samo zgrabila šamiju u ruke pa niz njive. Imala je preko 20 međa da
siđe do svog čovjeka, koji se skupio u klupko i pomagao:
- Šta ti je?
Povika žena, kada ugleda svoga čovjeka:
- Šuti! Hoću da umrem! Ovdje me i zakopajte!
- Ma, kako ovdje, zaboga!
Povika žena:
- Hajde kući!
- Ja se ne mogu ni pomaknuti. Kada sad umrem ovdje me i zarovi.
Žena se uplaši.
- Pa, hajde na krkaču, da te nosim.
- Ne mogu ni tako! Ja se ne mogu držati.
- Hajde! Ja ću te držati.
Ovo nisu mogli vidjeti ljudi sa kojima se opkla-dio, ali kada su vidjeli da mu ide žena nisu više bili sigurni u opkladu.
Žena
je čučnula i čovjeka uzela za ramena pa uz njegovu pomoć ga nekako
popela sebi, na leđa. Kada se čovjek smjestio, žena je krenula uzbrdu,
prema svojoj kući. Bilo joj je uistinu podaleko i naporno. Kada se žena
pojavila na vidiku, ljudi sa kojima se čovjek kladio, su ustali na noge
da gle-daju. Niko nije pričao dok oni nisu zamakli svojoj kući. Žena je
donijela čovjeka pred vrata. Selo se skupilo, jer se čulo da čovjek
umire, da ga žena sama nosi na leđima. I dok je ona razgledala, gdje i
kako da ga polahko spusti na zemlju, on skoči sa leđa i povika:
- Koje me doba, nisam bolju kobilu dojaho.
- Šuti! Jebo te ćaća!
Povika žena svom čovjeku. Onako i ljuta i ra-dosna.
- Šuti, ženo! Dobićemo opkladu.
Čovjek joj ispriča, a ona mu reče:
- Neka si im baš dokazo, da nije sve kako oni kažu.
Rahmet ovom čovjeku. Bio je dobar i šaldžija. A, ženi još uvijek dobro zdravlje i dug život

» OBICAJU U BIH
» Hod po Luci
» Obicaji u Luci
» Proljece u Luci
» Spomen Ploca u Luci