STARI MLIN I COSO

Naslov komentara: STARI MLIN I COSO Thu Apr 09, 2009 4:35 am

NOVA PRICA ,COSO U MLINU

STARI MLIN
Ja
sam zapamtio vrijeme kada u selu nije bilo struje. Nije bilo
raioaparata ni televizora. Nije bilo ni automobila. Život ljudi je bio
organizovan i prilagođen tim uslovima. Slobodno vrijeme se koristilo za
druženja. Ta druženja su imala svoj smisao i svoju vrijednost. Cijenili
su se oni koji su znali lijepo pjevati. Ako je neko znao svirati
tamburi, svirali ili dvojnicama bio je posebno cijenjen. Takođe, su
bili cijenjeni i pjevači junačkih pjesama uz gusle.
Iz
tog vremena mene su posebno oduševljavale priče. Bile su to priče koje
su na poseban način objašnjavale svaku životnu situaciju. Za svaku
teškoću, za svako veselje, za svaku prigodu bila je priča koja je ljude
upućivala kako treba postupiti. Bili su i ljudi, koji su znali pričati
te priče. Narod bi se okupljao na sijelima. Pripovijedač je svoju
zadaću ozbiljno shvatao i bio je svjestan poruke koju kroz priču
upućuje slušaocima. Sjećam se mnogih od tih priča. Jedna od njih je i
priča o starom mlinu.

Stari ljudi su pričali da ova priča potiče iz daleke prošlosti.
Moguće da je se desila u Luci.

Bilo
je jedno selo, koje je smješteno među brdima, daleko od drugih sela.
Ljudi su živjeli lijepo i dobro se međusobno slagali. To je bio jedini
način da opstanu i da svoje svakodnevne teškoće lakše podnose.

Živjeli su isključivo od poljoprivrede i stočarstva. U selo se moglo doći uskim stazama kojima su mogli proći konji.
Imali su u selu i seoskog vođu, kojeg su
svi dobro slušali. Ženili su se i udavali između sebe. Često je seoski vođa određivao ko će koga oženiti.
Nije
bilo škole u selu i blizini. Vjerovali su da postoji neka prirodna
sila, koja uređuje sve odnose među ljudima, kao i njihov život. Nisu
znali
šta je to. Kažu da je narod u tom vremenu lijepo živio. Imali
su često sijela. Igrali su uz muziku, koju su sami stvarali na
instrumentima, koje su sami pravili.
Posebno je
njegovana i cijenjena ljubav. Sve je činjeno da zaljubljeni svoju
ljubav krunišu brakom. Nije bilo rastvaljanja brakova.
Odjeću
je narod pravio od materijala koji su sami proizvodili. To su konoplja,
ćeten i vuna. Od obuće su poznavali opanke. Opanci su pravljeni od
goveđe kože, a oputa se pravila od ovčije kože. Od ovčijeg krzna su
pravili nešto slično bundi. Bili su to ogrtači, ali isključivo od dobra
runa.
Život ljudi su pratile različite nevolje, ali
su to oni organizovano preživljavali. Jednom je naišla suša. Nekoliko
godina je bilo vrlo malo kiše. Mnogi izvori su presušili, a na drugima
se smanjila količina vode.
Mještani sela su odlučili da naprave mlin u dnu sela

gdje se gotovo spajaju dva brda. Tu su mogli da sakupljati svu vodu koja
je tuda morala proticati. Taj mlin je jedini bio u upotrebi.
Ostali nisu radili zbog nedostatka vode.
Stari ljudi su govorili da ni jedna nevolja ne dolazi sama.

To potvrduje i ova priča.
Mlin
su koristili svi. Moralo se i noću mljeti da bi se zadovoljile potrebe
sela. Odjednom se pojavi zlo. Ljudi koji su mljeli noću ujutru bi bili
nađeni zadavljeni u mlinu.
U narod se uvukao strah. Više niko nije smio mljeti po noći. U selu je zavladala glad. Stariji ljudi i djeca pocese umirati. Niodkuda nije bilo na pomolu spasa. [/b]
Jednoga dana, pred samu veče, naišao je neki čovjek. Zatražio je da noći i da
jede. Mještani su ga doveli do seoskog vođe. On ga upita:
- Kako se zoveš?
Nepoznati mu odgovori:
- Zovem se Ćoso! Ja nemam nigdje nikoga.
Hodam po selima i tako preživljavam.
Seoski vođa mu odgovori:
-Ovdje nema hrane. Nemamo ti šta dati da jedeš.
Seoski vođa je malo zastao, pogledao u pridošlicu i nastavio:
- Imamo jedan mlin. Ko god melje noću u njemu, izjutra ga nađemo mrtva.
Ćoso je dugo ćutao. Onda se obratio vođi:
- Ja i onako nemam nigdi nikoga. Nema me ko žaliti. Ako ne jedem
nešto i tako ću umrijeti. Dajte mi da jedem i ja ću noćas mljeti u
mlinu.
Vođa je pogledao u oči Ćosu i rekao mu:
- Daćemo ti žito. Kada samelješ, skuhaj sebi pogaču.
Jedan od seljana se javi:
- Ja ću dati i ćurku.
Ćosi
se to dopalo i pristao je na ponudu. Seljani su brzo skupili žito.
Odveli su Ćosu do mlina. Pomogli su mu da zaspe žito u koš. Poželjeli
su mu da srećno preživi noć, a onda se vratili svojim kućama.
Ćoso je naložio vatru. Svaki čas je gledao može li od
samljevenog brašna napraviti pogaču. Pri tom je spremao
ćurku i tako stavio da peče pogaču i ćurku. Zaboravio je na priče koje su mu pričali o stradanju ljudi u ovom mlinu.

Vrijeme je prolazilo. Oko pola noći sa tavana nešto zajauka:
- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Ćoso se tada prisjeti priče da ljudi tu ginu.
Poče razmišljati:
Moram
biti živ do zore. Ovu prikazu što se javlja moram spriječiti da mi ne
prilazi. Moram biti priseban i ne smijem se uplašiti. To je jedini
način da se spasim.
Ćoso popravi vatru, a prikaza opet
sa tavana zajauka:
- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Prisjeti se Ćoso šta je naumio činiti. Odgovorio je prikazi:
- Ja sam gladan. Dok večeram, pa onda siđi i ogri se.
Ćoso je zaboravio da je gladan. Poče da
razvlači sa vađenjem hljeba i ćurke. Prikaza sa tavana ga stalno

požuruje:

- Hajde! Sve je pečeno. Večeraj! Šta čekaš?
Ćoso
je počeo jesti. Dugo je razvlačio. Bio je previše gladan, pa je počeo
jesti u neznani. Odjednom je vidio da je sve pojeo. Prikaza sa tavana
je to vidjela. Došlo je vrijeme da siđe, zatrese mlin i zaurla:
- Baciću!
Ćoso se svom snagom borio da bude priseban, pa je odgovorio smireno:
- Baci! Šta god hoćeš.
U
tom momentu nešto gruhnu pred njega. On pogleda. Vidi da je nešto kao
ljudska ruka. Uzme to u ruke pa je okretao, prevrtao. Nastojao je da
dobije što više na vremenu. Prikaza sa tavana ga je stalno
požurivala. Opet se čulo urlanje:
- Baciću!
Ćoso nije gubio prisebnost, opet je mirno odgovorio:
- Baci!
Pred njega pade i druga ruka.
Ćoso je uzeo i nju. Prevrtao je duže vremena. Onda je drsko
baci za vrata. Sa tavana se ponovo javi urlik:
- Baciću.
Ćoso i ovaj put ponovi:
- Baci!
Tada pred njega pade ogromna noga. Ćoso se uplaši, ali se sjeti
da mora biti pri punoj svijesti, pa i nogu poče da gleda. Ne može
da je odvoji od poda. I nju gurnu za vrata. Sa tavana se ponavljaše
urlici, sve dok i trup ne pade pred Ćosu.
Onda
se počeše da miču noge, ruke i glava. Sve poče da prilazi trupini. Tada
se sve spoji i ustade na noge ogroman čovjek. Prodera se na Ćosu:
- Ustaj! Odavno je vrijeme da se hrvemo.
Ćoso nije više imao nikakva izbora. Usta, te se poče
hrvati sa tim nalik čovjeku.
Hrvali se duže vremena. Ćosu obuzeše pjene po ustima. On pogleda u prikaze nema jos ništa. Tada Ćoso pomisli:
Znači, da je ovo puno vrijednije od mene. Može me samo zora spasiti.
Da li je daleko?
Tako se nosaše još neko vrijeme. Ćosu obuzeše krvave pjene, a
prikazu, tek malo bijele. Ćoso pomisli:
Ovako su svi ovdje umirali. Još nekoliko
minuta i ja ne mogu više. Moram pasti.
U tom momentu zapjeva horoz u selu. Prikaza povika:
- Pusti me! Moram ići!
Ćoso se ohrabrio, došla mu je neka posebna snaga, pa reče:
- Nikud ti ne dam! Nikuda ti više neš ići!
Što si dolazio? Što ubijaš ljude ovdje?
Sutra, kad dođu, hocu da te ubiju oni. Sve ću te dotle držati.
Prikaza je nastavila moliti:
- Pusti me, molim te! Nikad više neću doći.
Ćoso mu je onda rekao:
- Pustiću te, ako sigurno neš više nigdje ovdje doći.
- Neću!
Reče prikaza.
Horoz opet zapjeva. Prikaza je nastavila moliti:
- Molim te! Pusti me! Nikad više neću doći.
Popustio je Ćoso, rekao je prikazi:
- Dobro! Onda idi! Ako ikad dodeš, više neš otići!
Tada ga Ćoso pusti, jer nije više imao snage da ga drži.
Ćoso se odmorio, pa se umio.

Ubrzo se pomoliše ljudi sa halatom za kopanje. Došli su da ga ukopaju. Mislili su da je pogino i on.
Kada ugledaše Ćosu da je živ i da je žito samlio, bijaše im drago pa ga
zagrliše. On im sve ispriča.Vođa sela odredi da se Ćosi napravi kuća
i da ga odmah ožene. Tako je Ćoso postao ugledan u selu i zasnovo je
svoju porodicu.

Ako su živi i danas su dobro.

» STARI LJUDI
» Stari ljudi
» Stari snimci