NAGOVJESTAJ HIDZRE

Nagovještaj Hidžre


Godine 620. po Isa alejhisselamu obrediHadža su se obavljali početkom mjeseca juna. Resulullah, Muhammed,alejhisselam, je već nekoliko godina ranije običavao boraviti na Miniza vrijeme hadžskih obreda, i tamo prisutne hodočasnike pozivati uislam. Iako ranijih godina nije bio zabilježen neki značajniji brojpovratnika u čistu vjeru Ibrahimovu, alejhisselam, Muhammed,alejhisselam, vjerno čuvavši emanet opominjanja i pozivanja što mu gaje dragi Allah, Uzvišeni, podario, i te godine je strpljivo i odgovornoišao od šatora do šatora i prisutnim hodočasnicima govorio o islamu.Njegov govor posebno je dojmio šestericu hodočasnika, pripadnikaplemena Hazredž iz Jesriba, koji su tih vrelih junskih dana na Akabi udolini Mina veoma pažljivo slušali svaku riječ koju je Muhammed,alejhisselam, izgovarao. Za posebnu pažnju ove šesterice postojao jesasvim konkretan razlog.
Naime, u plodnoj oazi Jesriba nekolikostotina kilometara sjeverno od Meke u to doba živjela su dva velikaarapska plemena Evs i Hazredž. Iako su bili potomci dvojice braćerođene od iste majke, čija su imena i baštinili, njihove odnose jekarakterisala velika, dugogodišnja mržnja i česti ratovi. To njihovoneprijateljstvo, koje se prenosilo sa generacije na generaciju, nijemogla umanjiti ni zajednička prijetnja koja im je dolazila od njihovihsusjeda Židova. Iako su godinama živjeli zajedno i sa svojim židovskimsusjedima bivali u raznim savezima, pripadnici Evsa i Hazredža su većneko vrijeme iz njihovih usta mogli čuti sljedeće riječi:''Vjerovjesnik samo što nije poslan, slijedit ćemo ga, a vas ćemouništiti kao što su uništeni Ad i Irem''! Ta prijetnja bila je realnajer se odavno znalo da Židovi monoteisti nikako nisu voljeli Arapemnogobošce. S druge strane, među mnogim plemenima koja su živjela naprostorima Arabije ostalo je sačuvano sjećanje na potpuno uništenjeIrema i drevnoga naroda Ad koji je u njemu živio, kao i na uništenjedrevnoga naroda Semud. I jedini i drugi su bili mnogobošci i Allah ihje uništio zbog njihovih grijeha i zbog toga što odbijahu slijeditiNjegove poslanike koji su ih opominjali.
To sjećanje na propast drevnih narodabilo je, dakle, živo i među Arapima i među Židovima Jesriba. Židovi suse nadali da će im Allah poslati kao poslanika nekoga od njih i da će,slijedivši ga, steći Božiju naklonost i tom snagom pokoriti sva arapskaplemena u regionu. Evs i Hazredž, iako svjesni ove prijetnje, ipak nisumogli smognuti snage da se ujedine, ali im je ona stalno bila prisutnau njihovim mislima i slutnjama. I pomenuta šesterica hazredžijskihhodočasnika bili su, svakako, svjesni ove prijetnje. Takođe su znali ito da jedan od pripadnika plemena Kurejš iz Meke govori da je poslanikposlat od Boga i da poziva sve ljude u vjeru u jednog Boga. Zbog svegatoga se kod njih javila potreba da pažljivo poslušaju čovjeka kojitvrdi da je Božiji poslanik i tu priliku su pomno iskoristili tihjunskih dana na Mini. Ono što su vidjeli i čuli iz pojave Muhammeda,alejhisselam, i njegovih riječi dovelo ih je, svu šestericu, do čvrstoguvjerenja da je Muhammed zaista obećani Poslanik. Snaga tog uvjerenjakao i želja da prije Židova prihvate obećanog Poslanika navela ih je dasvi do jednog prihvate islam. Nakon toga oni su se vratili u Jesrib saobavezom da pozivaju u islam i ostale svoje saplemenike i sunarodnike.
Nakon završetka obreda na Mini,Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nastavio je svoju misiju u rodnomgradu. Pošto je njegova voljena žena Hatidža preselila na Bolji svijetprethodne godine, nakon dvadeset pet godina sretnog braka, već okogodinu dana živio je samačkim životom. U takvim okolnostima pred njimje, prirodno, bilo pitanje ponovne ženidbe. Ali koga da oženi? Tadilema bila je ubrzo razriješena. Sve je počelo jedne noći kada jeResulullah, Muhammed, alejhisselam, usnio nekog čovjeka koji je nosionekoga umotanog u svileni zamotuljak u rukama i taj čovjek mu reče damu je to žena i da je pogleda. Otkrivši svileni pokrov Muhammed,alejhisselam, je u rukama tog čovjeka vidio djevojčicu u kojoj je odmahprepoznao Aišu, šestogodišnju kćerku njegovog bliskog druga isljedbenika Ebu Bekra, Es Siddika. Probudivši se, Poslanik je odlučiosačekati, te nikome ne govoriti o ovom snu. Međutim, neke od narednihnoći ponovo je usnio Aišu ali ovog puta u rukama meleka. Iako je ovoveć bio sasvim očit i nedvosmislen znak, Muhammed, alejhisselam, je biosvjestan velike razlike u godinama jer je on tada, iako je imao izgled,ljepotu i držanje tridesetogodišnjaka, imao već preko pedeset godina, aAiša je imala svega šest godina. Doduše, takva razlika u godinama nijeu ta vremena bila nimalo čudna i neuobičajena. Štaviše, bilo je sasvimuobičajeno da odrasli ljudi žene djevojčice, naravno putem ugovora sanjenim ocem ili starateljem pri čemu bi djevojčica ostajala u svojojkući, a u muževu kuću je odlazila tek onda kada bi prirodno sazrela zabrak. Dakle, iako je takav postupak bio sasvim normalan i uobičajen,Poslanikov urođeni stid nije mu ostavio drugog izbora nego da na istinačin zaključi kao i prilikom prvog sna - prosto je rekao sam sebi:''Ako je ovo od Boga, On će dati da se to ispuni''. Ubrzo je stigao itreći znak ali ovog puta na javi a ne u snu. Naime Havla, žena Osmanaibn Mez'una, koja je nakon Hatidžine smrti pomagala Muhammedu,alejhisselam, i njegovim kćerima, predložila mu je da se ponovo oženi.Na njegov upit koga mu preporučuje ona mu je predložila Aišu EbuBekrovu kćer i Sevdu kćer Zem'inu. Shvativši da mu je to znak koji višene može zaobilaziti, Poslanik zamoli Havlu da pokuša u njegovo imeugovoriti brak sa ove obadvije žene. Sevda je u to doba bilatridesetogodišnja muslimanka koja se nedavno bila vratila iz Abisinije,a odnedavno je bila i hudovica, tako da je ona sa islamskom predanošćui radošću prihvatila ovaj prijedlog, jer koja bi to muslimanka moglapoželjeti boljeg muža od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam?! Istoje, naravno, bilo raspoloženje kod Ebu Bekra i njegove žene – tâ kojegbi to zeta mogli poželjeti mimo Poslanika, a što se tiče Aiše – panjezina velika ljubav prema Poslaniku je općepoznata. Tako se zbilo daje Muhammed, alejhisselam, godinu dana nakon ''godine žalosti'', kadasu umrli Hatidža i Ebu Talib, stupio u brak sa Sevdom i sa Ebu Bekromugovorio vjeridbu sa njegovom kćeri Aišom. Sevda se, naravno, odmahnakon udaje preselila u kuću svoga supruga, a Aiša je ostala sa svojimroditeljima sve dok ne sazrene za brak kada će se vjenčanje ozvaničitii ona preći u svoje novo domaćinstvo.


Već smo više puta do sada rekli da udoba o kojem govorimo situacija za muslimane nije izgledala nimalopovoljnom. Pritisci i udari nevjernika, mnogobožaca i dalje su biligorka realnost i izgledalo je da se povećavaju. Postajalo je sve višeizvijesno kako će se muslimani morati preseliti negdje gdje će imatizaštitu. Muhammed, alejhisselam, je u tom periodu dobio nagovještajtoliko željenog olakšanja u snu.
''Pokazano mi je mjesto gdje ćete se iseliti: vidio sam zemlju bogatu vodom i obraslu datulinim palmama, između dva grebena crnoga kamenja''; rekao je ashabima.
Došlo je vrijeme Hadža naredne, 621.godine po Mesihu Isau, alejhisselam. Šesterica hazredžijskih muslimanaiz Jesriba su u proteklih godinu dana pozivali svoj narod u islam i tajtrud je rezultirao određenim brojem preobraćenja. Ove godine petericaod njih ponovo su pošli na Hadž i sa sobom povedoše još sedmericunovopridošlih muslimana, tako da ih se ovog puta za Meku uputilo ukupnodvanaest i, što je veoma značajno, nisu svi bili isključivo pripadniciplemena Hazredž, već dvojica od njih bijahu pripadnici plemena Evs.Njih dvanaestorica su se i ovog puta sastali sa Resulullahom na Akabi udolini Mina i tom prilikom su Muhammedu, alejhisselam, dali zavjet navjernost i pokornost. Imam Buhari nam od Ubadet ibn Samita prenosi daje Muhammed, alejhisselam, tom prilikom rekao:
''Dođite i dajte mi čvrsto obećanjena vjernost - da nećete Allahu ništa ravnim smatrati, da nećete krasti,blud činiti, djecu svoju ubijati i da nećete potvarati, lažući o onomešto je između ruka i noga, i da nećete ni čemu što je dobro poslušnostodricati. Ko od vas ovo ispuni, Allah ima obavezu da mu naknadi. A koiznevjeri nešto od ovoga i bude kažnjen na dunjaluku - to mu je otkupza grijeh. Ko od ovog nešto prekrši, pa Allah to sakrije, do Allaha je- ako htjedne kaznit će ga, a ako htjedne oprostit će mu.''
Nakon ovog govora svih dvanaest mu je dalo zavjet na vjernost. Ovaj zavjet je u historiji ostao zabilježen kao Prvi zavjet na Akabi.Kada su nakon završenih obreda krenuli nazad, Poslanik im je pridružioi Mus'aba ibn Umejra kojemu je naložio da ode u Jesrib i tamo poziva naislam i poučava one koji postanu muslimani.
Mus'ab ibn Umejr je na najljepši načinpotvrdio ukazano mu povjerenje. Njegov veoma dobro osmišljen i mudrimisionarski rad u Jesribu tokom narednih oko jedanest mjeseci bio je,Voljom i Odredbom dragog Allaha, uzrok da veliki broj jesribskih Arapaprihvati islam. Vrhunac svega je bio kada je Sa'd ibn Muaz jedan odpoglavara plemena Evs primio islam. On je tada pozvao čitav svoj rod daprihvati Ibrahimovu vjeru i svi su to i učinili. Bilo je, naravno,mnogih prelazaka na islam i među Hazredžijama.
Kada je, po povratku u Meku kojihmjesec dana prije Hadža 622. godine po Mesihu Isau, alejhisselam,Mus'ab ibn Umejr izvijestio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ovelikom broju muslimana među pripadnicima oba velika arapska plemena uJesribu, samo mu je dodatno potvrdio istinitost njegovog sna. Poslanikje vrlo dobro znao da je oaza Jesrib upravo ona plodna dolina izmeđudva grebena crnog kamena koju je već ranije vidio u svom snu.
Te 622. godine po Isau, alejhisselam izJesriba je na Hadž u Meku stiglo ukupno oko sedamdeset i pet muslimana,i iz plemena Hazredž i iz plemena Evs. Među njima bijahu dvije žene,kao i neki od vodećih ljudi oba ova plemena. Oni su se za vrijemetrajanja obreda na Mini jedne noći tajno sastali sa Muhammedom,alejhisselam, u jednom klancu pored Akabe. Poslanik je tada bio udruštvu sa svojim amidžom Abbasom, koji tada još nije bio musliman, alije štitio svoga bratića i želio se uvjeriti da će jesribska plemenazaista i preuzeti obavezu Muhammedove, alejhisselam, zaštite prije negoim je on po dogovoru preda. Taj dogovor je i sklopljen i tom prilikomsu se i Hazredžije i Evsije svečano obavezali da će prihvatitiMuhammeda, alejhisselam, i da će ga ubuduće štititi od svih njegovihneprijatelja.
Ovo je bio izuzetno značajan iveličanstven događaj, događaj koji je nagovijestio prekretnicu uodnosima između muslimana i mnogobožaca, jer je tada Poslanik, po prviput nakon početka svoje vjerovjesničke misije, imao za sobom dvakompletna moćna arapska plemena. Vojna snaga islama se tako počepolahko, ali sigurno, pojavljivati na obzorju. Plemeniti Poslanik,Resulullah, Muhammed, alejhisselam, toga svakako bijaše svjestan, atoga bijaše svjestan i još jedan očevidac ovog značajnog sporazuma.Najveći protivnik istine i najveći neprijatelj i ljudskog i džinskogroda, Iblis, šejtan, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, pratio jetaj skup izbliza, i kada je sporazum sklopljen on je, ne mogavši višeda izdrži, viknuo na sav glas. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mutada, vrlo dobro znajući ko je taj što viče, po jednoj predaji odgovorida će se sa njim posebno pozabaviti, odnosno po nekoj drugoj predaji,da mu ubuduće više neće dati da predahne. Ovaj ugovor je u historijipoznat kao Drugi zavjet na Akabi i on je udario temelj nastanku islamske države u oazi Jesriba, kasnije Medine.



Po zaključenju ovog sporazuma,Resulullah je naložio svim muslimanima Meke da se isele u Jesrib. Seobesu ubrzo i počele pa su Kurejšije vrlo brzo primijetile kako mnogimuslimani napuštaju Meku i njezino šire područje i sele se u Jesrib.Oni su, svakako, znali i to da Evsije i Hazredžije masovno prihvatajuislam tako da se kod njih pojavio veliki strah od grada na sjeveru gdjese okuplja sve veći broj muslimana; grada koji samo čeka Muhammeda,alejhisselam, da ujedini iseljene muslimane Kurejšije iz Meke saEvsijama i Hazredžijama; grada koji se nalazi na domaku njihovogkaravanskog puta za Siriju i tako za njih i njihovu trgovinu postajesasvim realna i izuzetno velika opasnost. Zato su oni osjećali da podhitno nešto moraju učiniti, pa su tako sazvali skup svih svojihnajvećih predstavnika u vijećnici Meke. Kada su se okupili u vijećniciiznenada im se, prema nekim predajama, pridružio nepoznati starac ubijeloj odjeći koji im se predstavio kao starješina plemena iz Nedžda.Oni su ga vrlo srdačno prihvatili za sugovornika i tako je šejtanIblis, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, u liku tog ''mudraca''zauzeo svoje mjesto na tom skupu.
Tokom prilično duge rasprave predlaganasu i onda odbijana različita rješenja tog za njih gorućeg problema, anaposljetku je ipak prihvaćen monstruozni prijedlog Ebu Džehla,potvrđen i od strane ''mudraca iz Nedžda'' kao u toj situaciji jediniefikasan, da se ubije Muhammed, alejhisselam. Da bi se izbjeglamogućnost rata protiv Poslanikovog roda Benu Hašim, Ebu Džehl predložida svi ostali rodovi plemena Kurejš odrede po jednog mladića sa jakimporodičnim vezama i da svi ti mladići zajedno, istovremenim udarcem,proliju Muhammedovu, alejhisselam, krv kako bi ona pala na sve ostalekurejšijske rodove i tako bi Beni Hašimije, s obzirom da ne bi mogliratovati protiv svih ostalih kurejšijskih rodova, bili primoraniprihvatiti krvarinu koja im je, svakako, trebala biti ponuđena.Formalni poglavar Poslanikovog roda, njegov amidža, Ebu Leheb izgledada je naslutio o čemu će se na skupu govoriti pa je svjesno izostao saskupa kako njegovo prisustvo ne bi omelo zavjerenike. Imena ubica sutada bila određena i zavjera sklopljena sa čvrstom nadom da će ih toriješiti opasnosti, a među njima samo je Iblis, Allahovo prokletstvonad njim, bio svjestan da je njihov Stvoritelj, uzvišeni Allah očevidacnjihovog podlog plana:
Kad su tebi nevjernici zamkekovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamkekovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava! (8:30)
U tom smislu plemeniti i povjerljivimelek Džibril se odmah spustio na Zemlju, došao Resulullahu, Muhammedu,alejhisselam, obavijestio ga o toj uroti i prenio mu dozvolu i naredbunjihova Gospodara da se hitno preseli u Jesrib.


Čim je dobio obavijest od plemenitog ipovjerljivog Džibrila o dozvoli da se iseli, Resulullah, Muhammed,alejhisselam, je odmah otišao Ebu Bekru i naložio mu da spremi deve,opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu, te da ga čeka kodsvoje kuće. Aiša koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna ukući posvjedočila je u jednoj vjerodostojnoj predaji o tome koliko jenjezin otac plakao od dragosti što je određen da ide zajedno saPoslanikom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se zatim vratio svojojkući i obavijestio Alija ibn Ebi Taliba o zavjeri i planiranom odlaskuu Jesrib i rekao mu da ostane u Meki onoliko koliko je neophodno da sesve stvari koje su Kurejšije Poslaniku povjerili na čuvanje[1] vrate vlasnicima, te da nakon toga i on preseli u Jesrib.
Iste noći ubice su se okupile ispredkuće Poslanikove. Sva njihova razmišljanja o upadu u kuću zaustavila ječinjenica da su čuli glasove Poslanikove žene Sevde i njegovih kćeri. Ustrahu da im imena nebi zauvijek ostala okaljana među svim Arapima zbognarušavanja privatnosti žena, odlučili su da ne upadaju u kuću već dasačekaju Poslanika da izađe iz kuće i onda ga napadnu i ubiju.Rasporedili su se oko kuće čekajući pogodan trenutak.
Za to vrijeme Muhammed, alejhisselam,dao je svoj zeleni ogrtač Aliju i rekao mu da legne u njegov krevet, ida se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. Ali je tako i učinio,a Muhammed, alejhisselam je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta: "Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!" (36:9),napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogaovidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio potpunonevidljivim. Bijaše to još jedna od mu'džiza darovanih Pejgamberu.
Dok su zavjerenici čekali uvjereni daje čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovukrevetu Poslanik lično, Muhammed, alejhisselam, se žurno uputio ka EbuBekrovoj kući gdje su njih dvojica odmah uzjahali deve i izašli izMeke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug upravcu Jemena. Prije nego što im je Meka izašla iz vidokruga, Poslanikse okrenuo, još jednom pogledao Meku i rekao:
''Na svoj zemlji Božijoj ti si minajdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nijeprotjerao, nikada te ne bih napustio''. [2]
Ubrzo su stigli do planine Sevr ismjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini.Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim sesazna da je Muhammed, alejhisselam, nestao, mnoge potjere biti izaslanepo svim putevima kojima se izlazi iz Meke, a naročito onim koji suusmjereni ka Jesribu. Ebu Bekr je bio poveo i svoga sina Abdullaha kogaje, kada su se smjestili u pećini, sa devama poslao nazad u Meku.Abdullah i njegova sestra Esma u naredne tri noći donosili su im upećinu hranu, vodu i najnovije vijesti iz Meke, a Ebu Bekrov oslobođenirob Amir ibn Fuhejra, koji je preuzeo brigu o Ebu Bekrovim ovcama,svakodnevno je u vrijeme uobičajene ispaše dovodio stado do pećine ionda ga vraćao u Meku onim istim putem koji su koristila i Ebu Bekrovadjeca kako bi tako njihovi tragovi bili izbrisani. Od Abdullaha i EsmeResulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su saznali da suKurejšije ponudili nagradu od čak stotinu kamila onome ko ih pronađe ivrati u Meku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Mekeka Jesribu i tako se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug upravcu Jemena umjesto na sjever. Međutim, ta mudrost nije im biladovoljna jer je dragi Allah odlučio počastiti Svoga miljenika iposljednjeg poslanika Njegovom neposrednom pomoći i još jednim jasnimZnamenjem. Tako se desilo da su Muhammed, alejhisselam, i hazreti EbuBekr poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove,ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Očevidno se ulazu u pećinupribližavala grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samokurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu upećinu sa očevidnom namjerom da provjere ima li ih unutra. U toj,gledano ljudskim mjerilima, kritičnoj situaciji Ebu Bekr se u jednomtrenutku uplašio ali su ga odmah umirile mubarek riječi Muhammedove,alejhisselam: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah". Ubrzo sučuli glasove na ulazu u pećinu, ali ne i unutra. Progonitelji sustajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su daje nemoguće da ikoga ima unutra i da nema nikakve potrebe da se ulaziunutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo susasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Resulullah, Muhammed,alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili seveličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je On spasio. Iako je još istogjutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo velikostablo akacije pokrivajući polovicu ulaznog prostora. Druga polovica jebila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdui mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao dau tu pećinu već dugo vremena niko nije ulazio, tako da su progoniteljiodlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju.Sjećanje na ovaj događaj i veliko Znamenje dragi Allah, Uzvišenisačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana:
A ako vi Poslanika pomoćinećete pa, Allah ga je već pomogao onda kad su ga nevjernici nagnali dabježi, a s njim samo drug njegov bi, i njih dva bijahu u pećini. I kadje on rekao drugu svojemu: ''Ne strahuj! Doista, s nama je Allah''! Paje Allah podario Svoju sigurnost njemu, a njega vojskom pomogao koju viniste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja. A RiječAllahova, pa, ona je gornja! A Allah je silan i mudar. (9:40)
Osim ovoga još je jedan događajobilježio njihov boravak u pećini. Dok je Resulullah, Muhammed,alejhisselam, spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubootrovni škorpion. Ubod je bio izuzetno bolan ali hazreti Ebu Bekrnimalo ne pomače nogu jer ne željaše probuditi Resulullaha, Muhammeda,alejhisselam. Međutim, jaka bol mu izmami suze iz oka koje pokvasišePoslanika i tako ga probudiše. Vidjevši šta se zbilo Muhammed,alejhisselam, svojom mubarek rukom malo potra ranu na Ebu Bekrovoj nozii bol odmah prestade a otrov bi neutralisan. Postoji predaja utradiciji islama da se taj otrov vratio Ebu Bekru nekih dvanaestakgodina kasnije i da je on tim sevepom preselio na budući svijet. Iztoga bi se moglo osnovano pretpostaviti da je dragi Allah hazreti EbuBekru podario blagodat da umre šehidskom smrću braniteljaResulullahovog, a Uzvišeni istinu najbolje zna.
Nakon što progonitelji odoše, Muhammed,alejhisselam, i Ebu Bekr sačekače dolazak Abdullaha koji dođe, zajednosa Esmom, tačno u dogovoreno vrijeme. Donijeli su hranu i opremu zaput. Takođe je stigao i Amir ibn Fuhejra i to bez stada jer ih jetrebao pratiti na putu. Nešto niže u jednoj dolini čekao ih je vještipustinjski vodič koji se zvao Abdullah ibn Urejkit El Lejs. Vodič jošnije bio musliman, ali on bijaše povjerljiv i pristade da ih provedesve do Jesriba. Nakon što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nehtijući da jaše na tuđoj devi, od hazreti Ebu Bekra kupio devu koja ćebiti kasnije upamćena kao Pejgamberova deva Kasva, njih sučetverica pojahali na deve i krenuli. Pošto su znali da su se Kurejšijeuvjerile da ih nema na jugu, za njih je, prirodno, bilo najsigurnije daidu još neko vrijeme na jug da bi kasnije krenuli ka zapadu i izašli naobalu Crvenog mora. Potom su krenuli obalom prema sjeveru zaobilazećitako Meku u velikom luku. Vodič je oprezno birao zapuštene putevekojima je rijetko ko prolazio i na druge načine vješto izbjegavaokurejšijske potrage, tako da za vrijeme putovanja nisu imali nikakvogsusreta sa svojim progoniteljima, osim samo u jednom slučaju. Naime,uočio ih je jedan čovjek koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem ikrenuo na konju u potjeru za njima, ali je konj nekoliko puta propadaou pijesak. Suraka nije imao mudrosti i pronicljivosti da shvatiopominjujući karakter tih znakova, i uporno je nastavio da ih progoni.Na kraju je njegov konj potpuno upao u živi pijesak. Pozvao jeMuhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć, i oni sevratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vrationazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje jenakon toga susreo. Osim ovog slučaja, gdje se još jednom očitovalajasna Allahova zaštita nad njima, oni nisu imali nikakvih uznemiravanjana putu.


Nakon nekih dvanaesetak dana otkako sunapustili pećinu, negdje oko podneva u ponedeljak 27. septembra 622.godine po Mesihu Isau, alejhisselam,[3]stigoše u dolinu Akik. Iako bijaše vrijeme podneva kad je velika žega,ipak odlučiše da ne čekaju da ona mine, već se odmah počeše uspinjatiuz posljednje brdo koje ih je zaklanjalo od pogleda na oazu Jesrib ikada konačno stigoše do njegovog vrha, pred njima se otvori predivanpogled na pitomu dolinu, okruženu brdima u daljini, koja je stajalaizmeđu dva grebena od crnog kamenja, baš kako je Resulullahu Muhammedu,alejhisselam, bilo prikazano u snu. Dolina je bila puna zelenih vrtovai palminjaka između kojih su bile manje ili veće skupine kuća. Najgušćeje bio naseljen prostor u sredini doline koji se zvao ''Grad'' (naarapskom jeziku ''Medina''). Njima najbliže selo bilo je Kuba, iPoslanik je odlučio da još ne idu u Medinu već da prvo svrate u Kuba.Silazili su niz padinu s namjerom da pređu greben lave ispred njih, tepotom da kroz polja i palminjake dođu do Kubâa. Njihova bijela odjećajasno je odudarala od crno smeđeg kamenja u njihovoj pozadini tako dasu ubrzo bili primijećeni.
Velika radost zavladala je u Kubau gdjesu živjeli pripadnici Evsijskog roda Benu Amir, ali i mnogi odmuhadžira iz Meke što su se tu netom smjestili. Ljudi, žene i djecapohitali su iz svojih kuća u susret najdražem gostu. Muhammed,alejhisselam, smjestio se u Kubau kod jednog starca po imenu Kulsum, aEbu Bekra je poslao u obližnje selo Sunh gdje živješe pripadniciplemena Hazredž kako bi oba muslimanska plemena učestvovala uugošćavanju. Dan dva nakon njihovog dolaska iz Meke je stigao i Ali ibnEbi Talib koji je u međuvremenu vratio sve stvari povjerene Poslanikunjihovim vlasnicima i uspio izmaći pažnji Kurejšija. Po dolasku u KubaAli se smjestio zajedno sa Poslanikom. Resulullah, Muhammed,alejhisselam, je u Kubau postavio temelje mesdžidu (džamiji) koji jepostao prvim mesdžidom kojeg je on podigao od početka njegoveposlaničke misije. Za vrijeme boravka u Kubau, Muhammeda, alejhisselam,posjetili su mnogi ljudi, muslimani, i jedan broj Židova, ali jehistorija islama posebno obilježila posjetu Resulullahu jednog čovjekapo imenu Selman el Farisi.
Selman el Farisi je bio Perzijanacporijeklom iz sela Džejj u blizini Isfahana, ali je još u mladostinapustio vjeru svog naroda i postao ''kršćanin''.[4]Radi toga se iselio iz Perzije u Siriju gdje je služio jednog tamošnjegkršćanskog biskupa. Taj biskup mu je na samrtnoj postelji preporučio daode kod biskupa mosulskog. Tako je Selman mnoge godine proveo družećise sa kršćanskim mudracima i služeći ih. Svaki od njih mu jepreporučivao da ide narednom poznavajući njegovu mudrost i dobrotu.
Ne treba nikako zaboraviti da je u todoba u Arabiji, Mezopotamiji, Palestini, Siriji i drugim zemljama kojesu graničile sa Rimskim carstvom ili pripadale njegovim rubnimprovincijama, svakako mogao biti nemali broj onih ''kršćana'' koji suispravno slijedili Isaâ, alejhisselam,[5]ne smatrajući ga niti Bogom niti Božijim sinom, neuzubillah, već samoBožijim poslanikom. Oni zbog svoje ispravne vjere nisu mogli javnodjelovati u središnjim dijelovima Rimskog carstva gdje su se nalazilicentri oficijelnog kršćanstva utemeljenog na dogmi trojstva i drugimiskrivljenim dogmama, koje su ga potpuno udaljile od izvornogIbrahimovskog čistog monoteizma, te su se morali sklanjati kako uudaljene provincije na rubnim područjima carstva, tako i u susjednezemlje.
Uglavnom, sa priličnom pouzdanošćumožemo smatrati da je posljednji od kršćanskih mudraca kojeg je služioSelman el Farisi bio jedan od onih koji su poznavali istinski Indžiljer mu on na samrti nije preporučio da ide drugim kršćanskim mudracima,već mu je jasno rekao kako se primaklo vrijeme poslanja novog Božijegposlanika dodavši mu još i ovo: ''Bit će poslan sa vjerom Ibrahimovom,a pojavit će se u Arabiji i iseliti iz svoga doma u mjesto između dvagrebena lave, u zemlju palmi. Njegova znamenja su očita: jest će onošto mu se uruči kao dar a ne kao milostinja, a među plećkama mu jepečat poslanstva''.[6]
Tako se Selman našao na putu zaArabiju. Međutim, desilo mu se to da su ga ljudi kojima je platio da gaodvedu u Arabiju iznenada napali, zarobili i prodali u roblje. Kao robje došao u vlasništvo nekog Židova koji ga je potom prodao svomerođaku, Židovu iz jesribskog plemena Benu Kurejza. Došavši u tadašnjiJesrib, Selman je odmah prepoznao ''zemlju palmi između dva grebenalave''. Kao dobar vjernik, zahvalan Bogu strpljivo je podnosio svojrobovski status i čekao vrijeme dolaska očekivanog Poslanika. DragiAllah je nagradio strpljenje i žrtvu Svoga odanog roba koji je žudio zapravim putem, pa se desilo da je Selman čuo nekog Židova kakoobavještava njegova vlasnika da je u Kuba upravo stigao čovjek iz Mekekojega Evsije i Hazredžije priznaju za Božijeg Poslanika. Iste noćiSelman se iskrao sa imanja svog vlasnika i, ponijevši nešto od vlastitehrane, otišao u Kuba, gdje je zatekao Muhammeda, alejhisselam, urazgovoru sa ashabima. Ponudio ga je jelom koje je imao uz sebe jasnonaglasivši da mu ga daje kao milostinju. Muhammed, alejhisselam, jerekao ashabima da uzmu i jedu, ali on lično ništa nije htio uzeti.Velika radost je ispunila Selmanovo srce i dušu ali je on ipak, iakosiguran u to da je Muhammed sin Abdullahov iz Meke upravo onaj obećaniPoslanik, htio zadovoljiti svoje srce viđenjem pečata poslanstva. Iakomu to tada nije pošlo za rukom, on se ipak sa osjećajem velike radostivratio svome vlasniku bez toga da je ozvaničio svoj islam koji mu setad trajno ugnijezdio u srcu.


U petak ujutro 1. oktobra[7]622. godine nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, Resulullah, Muhammed,alejhisselam, zajedno sa Ebu Bekrom, Amirom ibn Fuhejrom i Alijem ibnEbi Talibom, uputio se u Grad oaze Jesrib, koji je od tada dobio naziv''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'', ili kraće rečeno''Medina''. U njihovoj pratnji nalazili su se Evsije Benu Amirije iPoslanikova rodbina iz roda Benu Nedždžar plemena Hazredž, i jedni idrugi naoružani, ali samo u svojstvu počasne pratnje kako bi se jasnoočitovala njihova čvrsta riješenost da štite Muhammeda, alejhisselam,što, naravno, bijaše samo simbolično jer su svi znali da mu u Medini neprijeti ama baš nikakva opasnost. Podne ih je zateklo u dolini Ranunagdje je živio hazredžijski rod Benu Salim. U toj dolini su svi zajednoklanjali Džumu koja je bila prva koju Muhammed, alejhisselam, klanjašeu Medini, a moguće je, s obzirom da muslimani nisu mogli javno klanjatiu Meki, da je ovo, ako ne prva, ono pouzdano jedna od prvih Džuma kojuje Poslanik uopće klanjao. Klanjali su na otvorenom prostoru i udžematu je bilo oko stotinu ljudi. Tada je Resulullah proučio hutbukoja je, kako nam prenose pouzdani izvori,[8] glasila ovako:
"Hvala Allahu. Njemu sezahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo odporoka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi nikou zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko naPravi put ne može uputiti.
Svjedočimo da je samo Allah Bog ida je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, kog je On uistinu poslaoda radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji Čas.
Onaj ko se pokorava Allahu iNjegovom poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovomposlaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.
Molimo Allaha, našeg Gospodara, danas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom poslaniku pokoravaju, kojislijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smoNjegovi i Njemu pripadamo.
O ljudi, mislite prvo na sebe iznajte da će svako od vas kad umre ostaviti svoje stado i doći predsvoga Gospodara, Kome nije potreban ni tumač ni posrednik, a Koji ćesvakog od vas upitati:
'Zar ti nije došao Moj izaslanik da te obavijesti? Zar ti nisam dao bogatstvo i počasti? Šta si od svega toga za sebe ostavio?'
Čovjek gleda i desno i lijevo, aline vidi ništa. Pogleda ispred sebe i ukaže mu se Džehennem. Ko se želiDžehennema spasiti, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema nito, onda neka izgovori neku lijepu riječ. Nagrada za svako dobro djeloje od deset do sedam stotina puta veća od učinjenog djela.
Neka je na vas mir i Allahova milost''.
Nakon završenog Džuma namaza krenuli suka Medini. Kako su prolazili kroz bašče i palminjake, pored nizova kućakoji postajaše sve gušći i gušći, svugdje su ih dočekivala nasmijana,radošću okupana lica ljudi, žena i djece. Mnoge ruke su hvatale povodacPoslanikove deve Kasve i čuli su se najtopliji pozivi da se Poslaniksmjesti kod njih, međutim, Muhammed, alejhisselam, svima je davao istiodgovor: ''Neka ona (Kasva) ide svojim putem, nju Allah vodi''.Poslanik je odlučio da svoj dom u Medini izgradi tamo gdje Kasva stanei klekne, znajući da će je dragi Allah, Uzvišeni, dovesti naodgovarajuće mjesto. Radost toga dana u Medini bijaše neopisivo velika.Svi se, i tadašnji ashabi i sve kasnije generacije muslimana i svimuslimanski povijesničari i historičari, slažu u jednom: Medina nikada,ni prije ni poslije tog dana, nije doživjela veće radosti i veselja. Izmnogih muhadžirskih i ensarijskih srca, grudi i grlâ izlijevali su sestihovi dobrodošlice uz pratnju bubnjeva i defova, stihovi koje jeislamska tradicija do dan danas, hvala dragom Allahu, očuvala odzaborava:
Taleal Bedru alejna min Senijetil–Vedai
(Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda)
Vedžebeš-šukru alejna ma de'a lillahi dai
(Zaduži nas zahvalnošću što Ahmed od Allaha tražio je)
Ejjuhel–meb'usu fina dži'te bi-l-emri-l-muta'i
(O, ti koji si od Allaha poslat među nas dolaziš sa onim čemu se trebamo pokoriti)
Džihte šerefte-l Medina merhaben ja hajre da'i
(počasti svojim dolaskom ovaj grad Medinu, merhaba o, ti najbolji pozivatelju)
Kasva je stigla u šire područje gdje suživjeli Hazredžije iz roda Benu Nedždžar i ušla u jedno prostranodvorište opasano zidovima u kojem je bilo nešto hurminih palmi i ostacineke ranije građevine i tu kleknula. Potom je ustala i krenula dalje,ali se opet vratila na isto mjesto, i konačno kleknula. Poslanik jetada sjahao i odlučeno je da se u tom dvorištu sagradi mesdžid iPoslanikov stan. Dvorište je pripadalo dvojici sirotih dječaka poimenima Sehl i Suhejl koji su htjeli pokloniti ga Muhammedu,alejhisselam, ali je on ostao uporan na insistiranju da im platiodgovarajuću cijenu, i tako je i bilo.
Odmah je započela gradnja i nakon nekogvremena sagrađen je Poslanikov Mesdžid u Medini. Mesdžid je imaozemljani pod i bio je ograđen zidom od cigle. U sjevernom ziduokrenutom prema Kudsu (Jerusalemu) nalazio se mihrab[9]oko kojeg je s obje strane bilo naslagano kamenje. U istočnom dijeluMesdžida sagrađen je stan za Resulullaha i njegovu porodicu iz kojeg suvrata vodila direktno u Mesdžid. Jedan dio Mesdžida bio je prekrivenkrovom od palminih grana kojeg su držali stubovi od palminih debala.
Kada je Mesdžid završen postao jecentar cjelokupnog vjerskog života u Medini. Tu je uspostavljen džematkoji su činili svi stanovnici Medine, jer ko bi klanjao za nekim drugimimamom mimo Muhammeda, alejhisselam?! I stanovnici udaljenijih sela sugledali da dođu što češće. Prema Sunnetu, u Poslanikovoj Džamiji su seu džematu klanjali svi propisani farz namazi, dok je Resulullah,Muhammed, alejhisselam, preporučivao da se neobavezni namazi (nafile)klanjaju pojedinačno, u vlastitim kućama, kako bi i domovi mogli bitiobasjani Allahovim nurom.
Po uspostavljanju medinskog mubarekdžemata, ubrzo se pokazala očevidna potreba da se pronađe način kako dase pozivaju klanjači na salat (namaz) u određeno vrijeme kako bi svizajedno klanjali. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, prvobitno jerazmišljao da se to čini putem puhanja u rog kako to čine Benu Israil,ali je od toga odustao. Kasnije je bio odlučio da se koristi drvenoklepetalo nakus koje su tada koristili kršćani u Arabiji, i utu svrhu su bile izrađene dvije odgovarajuće drvene udaraljke. Međutim,dragi Allah je ukazao na najbolje rješenje. Jedno jutro je Poslanikudošao Abdullah ibn Zejd i ispričao mu san što ga je bio usnio prethodnenoći. U snu je vidio čovjeka u zelenoj odori kako nosi nakus i zatražioje da ga kupi. Kada ga je čovjek u zelenom upitao što mu nakus treba,odgovorio je da je to za pozivanje klanjača na namaz. Tada mu tajčovjek reče da zna bolje rješenje od toga i poučio ga riječima ezana.Muhammed, alejhisselam, je odmah svatio da je to Allahov Znak izatražio je od Abdullaha da te riječi ponovi pisarima kako bi ih onizapisali, a prvi koji ih je počeo učiti bijaše hazreti Bilal Habeši.Tako ovaj crnoputi Abisinac, bivši rob Umejin koji se ne htjede svojegaislama odreći čak ni sa ogromnom stijenom na prsima ispod užarenogmekanskog sunca, postade u historiji poznat kao mujezin Resulullaha,Muhammeda, alejhisselam. Tim istim riječima ezana svi muslimani bivajupozivani na namaz (salat) i dan danas, i biće pozivani, inša'Allah, svedo Sudnjeg Dana.
Pored toga što je bila neprikosnovenicentar svekolikog duhovnog i vjerskog života, Poslanikova Džamija je,prirodno, postala centar cjelokupnog društvenog života u Medini. Osimšto su se tamo klanjali salati, učio Kur'an i izgovarale mubarekPoslanikove mudre riječi plemenite pouke, Poslanikov Mesdžid je bio izborište na kome su se riješavala sva važna pitanja za zajednicu. Tu,osim za Poslanika, bijaše dom i za jednu grupu ashaba, siromašnihmuslimana što se doseljavaše iz svih krajeva, a koji nisu imali gdje dastanuju osim u Mesdžidu na sofama, i tako su postali poznati po imenu''Drugovi sofe'' (Ehlus-sofa). Njih je hranila Poslanikova porodica ai, naravno, svi drugi muslimani. Najpoznatiji među njima je, svakako,Ebu Hurejre preko kojega su nam došle mnoge predaje (hadisi) oPoslanikovom govoru i ponašanju uopće.


Znameniti događaj Hidžre, kakose u islamskoj povijesti i tradiciji naziva preseljenje Resulullaha,Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu, osim svojih poznatih uticajana historijske tokove, svakako bijaše, voljom dragog Allaha, i vrelovelike mudrosti i pouke. U tom smislu Hidžra bijaše jedna plemenitakušnja za vjernike, kušnja koja objelodani mnoge ljepote mubareknutrine njihovih čestitih i pročišćenih srca i jasno ukaza na dvijeskupine mu'mina, koje časni Kur'an nazva muhadžirima i ensarijama.
Muhadžirima bijahu nazvanimuslimani koji se iseliše iz Meke u Medinu. Ta seoba za njih bijašeistinska kušnja, pravi test njihove iskrenosti u vjeri, jer valjalo je''stisnuti'' i ostaviti sve ono što se do tada godinama mukotrpnogradilo u Meki. Muhadžir je mogao eventualno ponijeti od svogabogatstva samo ono što je bilo pokretno i samo ono što je mogao nekako''prokrijumčariti'' s obzirom na veliku budnost i oprez Kurejšija.Međutim, svu svoju nepokretnu imovinu (kuće, dućani, zemljište),uključujući i stoku kao i sve veće zalihe trgovačke robe, muhadžir unajvećem broju slučajeva ne mogaše niti prodati niti ponijeti sa sobom.Pored svega ovoga, on moraše i napustiti sve rodbinske i trgovačke vezekoje je čitav svoj život do tada strpljivo gradio. Ukratko, Hidžra jezahtijevala od svakog muslimana da sve svoje u Meki ostavi bez ikakveizvijesnosti kada će se i da li će se uopće nekada tome vratiti, a daopet u drugom gradu, među ljudima njemu do tada uglavnom nepoznatim,ponovo počne od same nule. Svakako da to bijaše velika žrtva, ali suzato muhadžiri dobili i veliku blagodat od dragog Boga i visoke stepenekod Njega, o čemu Kur'an časni jasno kazuje:
One koji se isele Allaha radi,nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovome svijetu na lijepomjesto smjestiti; a nagrada na onome svijetu biće još veća - kad bi onisamo znali! (16:41)
Naravno, dragi je Allah mnogimmuhadžirima kasnije obilno nadoknadio sve ono što su ostavili (naročitonakon Hajbera), a i mnogi od njih su nakon trijumfalnog povratka u Mekuponovo povratili svoja materijalna dobra tamo. Međutim, do toga je ipaktrebalo da protekne određen broj godina, kada zbrinjavanje muhadžira uto, za njih najteže, vrijeme bijaše kušnja za njihovu braću u Medini,koji taj test položiše na najljepši način i tako i oni zaradiše velikepočasti kod dragog Allaha, Koji ih Svojom riječju plemenitog Kur'ananazva ensarijama, kako bi se naglasilo da su oni ''onī koji pomažu[10] i pružaju utočište na Allahovom putu''; i jasno reče kakve su im sve deredže i džennetske nagrade obećane:
Oni koji vjeruju i isele se, ibore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, oni su,zbilja, pravi vjernici, njih čeka oprost i obilje plemenito. (8:74)
Koliko su samo ensarije pomagalimuhadžirima najbolje pokazuje činjenica da oni nisu samo htjelivelikodušno ugostiti i pomagati svoju braću muhadžire, već su čitavusvoju imovinu dijelili na dva jednaka dijela, pa jednu polovinuzadržavali za sebe i čitavu svoju porodicu, a drugu polovinu bezuslovnopoklanjali svome bratu muhadžiru. Neki od ensarija, oni koji su bili ubraku sa više od jednom ženom, išli su čak i dotle da su nudilimuhadžirima da odaberu neke od njihovih žena od kojih bi se onda onirazveli i tako im omogućili, nakon propisanog vremena čekanja, da seudaju za njihovu braću muhadžire. Naravno, budući da je u to dobaPoslanikov Sunnet već bio trajno dokinuo raniju praksu vjenčavanja ženabez traženja njihovog pristanka, odnosno razvođenja od njih bez ikakveodgovornosti i obaveza prema njima, ne treba posebno isticati da je usvemu tome bila obavezno tražena saglasnost žena, bez čijeg pristankase ništa od toga uopće nije moglo obaviti.
Na ovaj način se na historijskoj sceni počeo pojavljivati islamski univerzalizamkoji prevazilazi sve nacionalne, plemenske, rasne, kulturne igeografske granice, budući da je svaki ensarija pomagao svoju braćumuhadžire uopće ne gledajući na njihovo plemensko porijeklo. Isto tako,muhadžiri primaše pomoć od brata muslimana uopće nerazmišljajući o tome iz kojeg on arapskog plemena potiče, ili da li jeArap ili nearap. Dakle, islamsko bratstvo koje prima u svoje mubareknaručje svakog muslimana bez obzira na njegovu naciju, jezik,rasu, bogatstvo itd, utemeljeno je za vrijeme Hidžre u odnosima izmeđuensarija i muhadžira. Međutim, ubrzo nakon Poslanikovog dolaska uMedinu desi se jedan događaj koji je iznudio da to međuslimanskobratimljenje morade dobiti i odgovarajuću formalnu stranu.
Medinski Židovi nikako ne htjedošeprihvatiti Muhammeda, alejhisselam, u njegovoj vjerovjesničkoj ulozi,mada znadoše u svojim srcima da je to istina, već ga jedino bijahuvoljni prihvatiti kao političkog vođu njihovih arapskih susjeda. U tomsmislu oni sve svoje odnose sa njim (o odnosu Židova općenito premaMuhammedu, alejhisselam, ako dragi Allah da, govorit ćemo opširnije unarednom podnaslovu) posmatraše, ne u duhovnom, već isključivo upolitičkom svjetlu. U takvim okolnostima, iz židovske perspektivegledano njihov odnos prema Poslaniku i muslimanima direktno bi ovisan onjihovim interesima. Budući da neki Židovi osjetiše kako im islamskojedinstvo između Evsa i Hazredža nikako nije u interesu, nedugo nakondolaska Muhammedovog, alejhisselam, u Medinu dođe do prvog značajnogizljeva židovske zavisti i spletkarenja što umalo po muslimane ne imadekatastrofalne posljedice:
... Jevreji su žudno iščekivali dolazakVjerovjesnika naviješćenog, i to ne radi prosvijetljenja duhovnog kojeće on donijeti, već zato da ponovno zadobiju svoju raniju premoć uJesribu. A onda, na razočarenje njihovo, vidješe da je potomak Ismailova ne Ishakov, onaj koji objavljuje istinu o Jednom Bogu, i to suspjehom koji zbilja ukazuje na pomoć Božiju. Pobojaše se da je ondoista Vjerovjesnik obećani, iz čega proisteče zavist prema narodukojem je on poslat. Ipak, s nadom da to nije, ustrajno pokušavahuuvjeriti sebe i druge da on nema sve istinske odlike Nebom datogPoslanika. ''Muhammed tvrdi da mu vijesti dolaze s Neba, a ne zna gdjeje deva njegova'', reče neki Jevrej onog dana kad je bila izgubljenajedna od deva Vjerovjesnikovih. ''Ja znam samo ono što mi Bog dâ daznam'', kaza Vjerovjesnik kad ču o tome, ''a On mi pokaza ovo: ona je uklancu, kazat ću vam kojem, zapeta za drvo uzdom svojom.''[11] Potom neki od Pomagača (ensarija) odoše, pa je nađoše tamo gdje on reče.
Mnogi Jevreji u početku pozdraviše onošto se činilo krajem opasnosti daljnjeg rasplamsavanja građanskog ratau Oazi. Ipak, u toj opasnosti bijahu i neke prednosti, jer podjelaizmeđu Arapa popravi položaj ne-Arapa, koji su često pozivani u saveze.Ali ujedinjenje Eusa i Hazredža učini stare saveze suvišnim, dok,istovremeno, Arapima Jesriba dade snagu veliku. Ugovor Jevreja sVjerovjesnikom omogući im da i oni sudjeluju u toj snazi. Ali, to jeznačilo i izvršavanje dužnosti u mogućem ratu protiv znatno većearapske snage koja se nalazi izvan Oaze. Moglo je biti i drugihnepovoljnosti za njih u novom poretku, koji dotad još ne bijašeiskušan, dok su stari poredak poznavali i bili dobro upućeni u putevenjegove. I uskoro, mnogi od njih počeše čeznuti za povratkom prošlosti.Jedan stariji jevrejski prvak od plemena Benu-Kajnuka, majstor umijećaiskorišćavanja nesloge među arapskim plemenima, bi nezadovoljan novimprijateljstvom između Eusa i Hazredža. Zato on nagovori jednog mladićaiz plemena svog koji imađaše lijep glas, da ode i sjedne među Pomagačekad se oni iskupe, pa da im kaže neke pjesme koje su skladali ljudi izoba plemena netom prije i poslije Buasa, posljednje bitke građanskograta – pjesme ruganja neprijateljima, hvaljenja djela junačkih,žaljenja za mrtvima, prijetnje osvetom. Mladić uradi kako mu je rečeno,pa brzo privuče pažnju svih koji tamo bijahu, prevodeći iz izsadašnjosti u prošlost. Ljudi od Eusa silovito pozdraviše pjesništvoEusa, a oni od Hazredža pjesništvo Hazredža. I onda se dvije stranepočeše prepirati jedna s drugom, i hvalisati uzvikujući optužbe iprijetnje, sve dok, naposljetku, ne provali poklič: ''Na oružje! Naoružje!'' I odoše do grebena od lave, odlučni da se opet biju. Kad tavijest dođe do Vjerovjesnika, on okupi sve Iseljenike (muhadžire) kojisu se u blizini nalazili, pa požuriše prema mjestu gdje se dvije vojskeveć bijahu rasporedile u bojni poredak. ''Muslimani'', zovnu on. Ipotom dva puta izgovori Ime Božije: ''Allah! Allah!'' ''Hoćete liraditi'', nastavi on, ''kao u danima neznanja, iako sam ja s vama, iBog vas uputio u islam i počastio vas njime, i time vam omogućio daraskinete sa putevima poganskim, i izbavio vas od nevjere, pa takoujedinio srca vaša?'' Istog časa oni shvatiše da su zavedeni izaplakaše, pa zagrliše jedni druge i vratiše se s Vjerovjesnikom ugrad, pažljivi i poslušni prema riječima Njegovim.[12]
Da bi još više ujedinio zajednicuvjernika, Vjerovjesnik tad uspostavi ugovor o bratstvu između Pomagačai Iseljenika, tako da svaki Pomagač ima brata Iseljenika, koji mu jebliži nego ijedan od Pomagača, a svaki Iseljenik da ima brata Pomagača,koji mu je bliži od svakog Iseljenika. Ali sebe i obitelj svoju iz togaizuze, jer bilo bi za nj odveć nepravedno da za svog brata izaberejednog Pomagača radije nego drugog. Zato, on uze Alija za ruku, pareče: ''Ovo je brat moj!'' Hamzu pobrati sa Zejdom. ...[13]
Svrha ovog bratimljenja dakako bijaše uPoslanikovoj želji da se svim muslimanima duboko usadi u njihova srcaplemenito svojstvo univerzalnosti islama koja kani apsolutnoeliminirati vrijednovanje muslimana prema njihovoj vanjštinikojom se odražava njihov ugled, bogatstvo, plemensko i nacionalnoporijeklo, jezik, tradicija, rasa itd; već hoće uspostaviti kriterijnjihovog vrijednovanja isključivo po čistoći njihovih srca i plemenitosti njihovog ponašanja.U tom smislu, Muhammed, alejhisselam, govoraše da dragi Bog ne gleda učovjekovo bogatstvo ili ugled, već jedinu u njegovo srce, a časniKur'an kaže:
O ljudi, Mi vas od jednogčovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo dabiste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvišeboji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (49:13)
Tako je ovaj pokušaj smutnje, umjestoda izazove razdor, kao što želješe Židovi koji ga izazvaše, u stvarijoš više učvrstio jedinstvo svih muslimana dajući mu novi kvalitetopćeg bratimljenja, čime su udareni čvrsti temelji za pojavljivanjejedne nove zajednice na Zemlji, naroda najboljeg od svih: Ummeta Muhammeda, alejhisselam.


Nakon velikog progona iz Palestine zavladavine rimskog cara Hadrijana negdje oko 135. godine po Isau,alejhisselam, Židovi su se raselili kojekuda po svijetu. Tako su seneka židovska plemena naselila širom Arabije, a naročito u plodnimoazama Hajbera i Jesriba (Medine). Vremenom su se iseljena plemenarazrodila u mnogobrojne rodove koji su kasnije postali samostalnaplemena, pa se više nije moglo govoriti samo o dvanaest plemena BenuIsraila. Iako su vremenom, prihvatajući nova imena i stupajući u bračneveze sa drugim narodima, manje više gubili vezu sa svojim izvornimporijeklom iz redova jednog od dvanaest osnovnih plemena Israila,Židovi su ipak imali snažan kohezioni faktor u svojoj jedinstvenojvjeri. Ali, nakon njihovog razlaza sa Isaom, alejhisselam, sasvim jejasno da se ne može govoriti o tome kako su oni ostali u okrilju čistevjere Ibrahimove, tj. islama, mada su oni to stalno isticali, a to činei dan danas. Jedan od Allahovih išareta o njihovom zastranjenju odizvorne vjere Ibrahimove, možda bi mogao biti sadržan i u tome što suoni sami svoju vjeru nazvali judaizam, jer već iz činjeniceda je zajednička vjera svih Židova imenovana prema nazivu jednog oddvanaest izvornih plemena (Juda), jasno se može osjetiti veoma snažannacionalni osjećaj, a i čitava teologija judaizma se bazira na tome daje to vjera ''odabranoga naroda'', dragom Bogu bližeg i Njemu dražeg odsvih drugih naroda svijeta. Judaizam je, dakle, u svojoj biti nacionalna vjera, a to je nespojivo sa univerzalnošću izvorne Allahove vjere koja je prava vjera Ibrahimova, alejhisselam.
Naravno, ranije generacije njihovihčestitih predaka zaista i bijahu Allahov odabrani narod, ali ono što sunjihovi potomci kasnije smetnuli sa uma jeste to da su čestiti izmeđunjihovih predaka te deredže kod dragog Allaha zarađivali ne samimrođenjem u okviru odabranog naroda, već iskrenom vjerom i čestitimponašanjem na Allahovom putu budući da im je bilo jasno kako statusodabranog Allahovog naroda sobom nosi i jednu izuzetno velikuodgovornost za ponašanje na ovom svijetu. Kasnije generacije se stadošeuznositi svojim plemenitim porijeklom, zaboravljajući na odgovornostkoju ono nosi, te sami o sebi stvoriše mit da ih dragi Bog voliizuzetnom ljubavlju, toliko velikom da im je osiguran Džennet samo zatošto pripadaju odabranom narodu. Dakle, prosta pripadnost odabranomnarodu po vjerovanju judaizma je jedina šansa za spas, uz uslov da seformalno poštuje Zakon, a dobro ili loše ponašanje kao da je nekako udrugom planu, kao da je pitanje bontona unutar zajednice odabranih.Dragi Allah Židove jasnim riječima upozorava na ovu devijaciju unjihovom vjerovanju u ajetima časnog Kur'ana:
Reci: "Ako je u Allaha Džennetosiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite,ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! AAllah dobro zna nevjernike. (2:94,95)
Međutim, ove plemenite riječi upute nemogaše naći puta do njihovih srca jer Židovi ne htjedoše prepoznatinjihovo Božije porijeklo. Oni su svakako u svojim svetim knjigamanalazili jasna predanja kako će dragi Bog poslati posljednjeg od Svojihvjerovjesnika i poslanika sa čistom vjerom Ibrahimovom, ali ih jenjihova nacionalna uznositost i oholost zaslijepila do te mjere dauopće nisu mogli uvidjeti istinu da će Poslanik biti poslat kao Božijirahmet (milost) svim narodima svijeta a ne samo njima, kako bi seAllahova vjera mogla proširiti među svim potomcima Ademovim,alejhisselam, i tako biti spas čitavom čovječanstvu, a ne samo''ulaznica za Džennet odabranom narodu''. Oni u takvom svom stanju idalje ostadoše tvrdokorno ubijeđeni da će Poslanik biti poslat samonjima, kao jedan od njih, kako bi se stavio na njihovo čelo i omogućioim tako, uz Allahovu pomoć koja ga prirodno prati, uspostavljanjeglobalnog židovskog carstva na čitavom svijetu. Židovi zato ne mogašeniti pomisliti da bi Poslanik mogao biti odabran iz redova bilo kojegdrugog naroda osim njihovog, iako su u knjigama Tevrata i Zebura, ipored svih izmjena u originalnim tekstovima, mogli sasvim jasnopročitati u osnovnom tekstu navještenja o očekivanom Poslaniku(Ponovljeni zakon, 18:18,19) da će Poslanik biti odabran ne izmeđunjih, potomaka Ishakovih, alejhisselam, već između njihove braće,potomaka Ismailovih, alejhisselam.[14]Ali, Židovi svjesno zanemarivaše čak i sasvim jasne navode o očekivanomPoslaniku u svojim svetim knjigama, ostavši potpuno čvrsti u ubijeđenjuda on mora doći iz njihovih redova, iz redova potomaka Ishakovih.
U ovakom duhovnom stanju bijahu iŽidovi Arabije u vrijeme pojave Muhammeda, alejhisselam. Oni su većneko vrijeme imali osjećaj da se sasvim primaklo vrijeme pojaveobećanog Poslanika i željno su ga očekivali ubijeđeni da će im njegovovodstvo osigurati Božiju pomoć protiv njihovih arapskih mnogobožačkihsusjeda, kako bi ih tako pokorili i uništili, a sve njihove imetke iblaga naslijedili. Sa takvim nadama i očekivanjima arabijski Jevreji suveć neko vrijeme u svojim dovama molili dragog Allaha da ih pomogneprotiv mnogobožaca.
Sa prvim vijestima koje su arabijskiŽidovi čuli o Kurejšiji iz Meke koji govoraše da je Allahov poslanik tesvoj narod i sve ljude pozivaše da obožavaju samo dragog Allaha i nikogdrugog osim Njega, ponovo je došla do izražaja njihova teška srčanabolest oholog nacionalizma.
Oni su, sasvim sigurno, u nutrinisvojih srca osjećali da je Muhammed, alejhisselam, doista poslat oddragog Boga, jer su sva njegova svojstva bila identična onome što jebilo zapisano u njihovim Knjigama, o čemu Kur'an sasvim jasno govori:
Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. (2:146)
I Musa odabra iz naroda svogasedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesipotres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i meneuništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradilibezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, uzabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodarnaš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudinam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se vraćamo Tebi!""Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Mojaobuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekatdavali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji ćeslijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati,kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze,koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćatiih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ihtereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu unjega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemuposlano slijedili postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede):"O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je nanebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrtdaje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, kojine zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njegaslijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)
Ali bez obzira na to što ga u svojimsrcima jasno prepoznaše kao obećanog Poslanika većina Židova Muhammeda,alejhisselam, i ne pomisliše istinski prihvatiti i slijediti.
Naravno, bijaše među njima i plemenitihljudi koji slijediše ono što u svojim srcima jasno osjetiše, paPoslanika prihvatiše. Sasvim je moguće da su neki od tih Židova svojuodluku o prihvatanju islama donijeli pod jakim dojmom onoga čemu ih je,nekih trinaest godina ranije (dakle otprilike u vrijeme kada jePoslanik već počeo primati prve Objave), na samrtničkoj postelji poučionjihov veoma cijenjeni učenjak Ibnul Hejjeban.
Ibnul Hejjeban bijaše Židov koji se uJesrib doselio iz bogate i plodne Sirije. Njegova duboka i iskrenapobožnost, velika učenost i lijepo ponašanje učinili su da je ubrzopostao veoma omiljen kod svih stanovnika oaze, kako kod njegovihsunarodnika Jevreja, tako i kod Arapa. Njegov ugled postade još većikada je dragi Bog, kako se prenosi, uslišio kišne dove koje Mu je tajdobri čovjek upućivao u nekoliko slučajeva žestokih suša i od Svojebeskrajne milosti spuštao kišu. Kad je osjetio da mu se približila smrtIbnul Hejjeban je svojim sunarodnicima uputio posljednju poruku:
''Jevreji, razmislite! Šta je to što menavede da ostavim zemlju kruha i vina radi zemlje tegobe i gladi?''''Ti najbolje znaš'', uzvratiše oni. ''Dođoh u zemlju ovu'', nastavion, ''u očekivanju izlaska Vjerovjesnika, čije je vrijeme blizu. Uzemlju ovu on će se iseliti. Imadoh nadu da će biti poslati za mogavremena, da bih ga mogao slijediti. Čas vam je njegov blizu.'' [15]Ove riječi duboko su se urezale u srca onih koji su ih čuli, pa nekiŽidovi, zahvaljujući njima, kasnije prihvatiše Muhammeda, alejhisselam,iako je on Arap i primiše islam.
Naročito upečatljiv bi i primjerAbdullaha (Husejna) ibn Selama. Husejn ibn Selam, jedan od poglavaramedinskog židovskog plemena Benu Kajnuka, bijaše čovjek duboke iskrenei čvrste vjere, plemenitog morala i učen rabin. Svojom iskrenompobožnošću i mnogobrojnim dobročinstvima Husejn uspjede uglačati svojesrce i izoštriti srčani vid do te mjere da mu tradicionalno tumačenjejevrejske vjere, kojem je on u svojoj rabinskoj službi svakodnevno bioizložen, nikako nije moglo zamagliti vidik niti otupiti vjerničkupronicljivost. Tako je Husejn svojim čistim srcem jasno mogao vidjetikako naviještenja o obećanom Poslaniku zapisana u Tevratu i Zeburu kažuda on, ma koliko službena teologija judaizma tvrdila kako obećaniPoslanik mora biti jedan od Jevreja, potomaka Ishakovih, ipak neće doćiizmeđu sinova Ishakovih, već između njihove braće, sinova Ismailovih,kao i to da on neće znati ni da čita ni da piše.[16]Kad se Husejn našao u blizini Muhammeda, alejhisselam, njegovopročišćeno i uglačano srce bez imalo sumnje i neodlučnosti u njemuprepozna obećanog Poslanika. Došao je u tajnosti do Muhammeda,alejhisselam, i pred njim izgovorivši svjedočenje Božije jednosti injegova poslanstva (šehadet), primi islam. Muhammed, alejhisselam, mutom prilikom dade ime Abdullah, tako da Husejn ibn Selam od tog dana binazivan Abdullah ibn Selam. Abdullah predloži Muhammedu, alejhisselam,da se prije nego što se obznani njegovo prihvatanje islama njegov narodupita o njemu, kakav mu je položaj i ugled kod njih. Muhammed,alejhisselam, prihvati ovaj prijedlog te skloni Husejna u svoju kuću,[17]pa potom pozva po neke od najuglednijih ljudi iz redova plemenaKajnuka. Kada dođoše u Džamiju, na Poslanikov upit o Husejnu oniodgovoriše najljepšim pohvalama o njegovoj učenosti, pobožnosti ičestitosti i još dodaše kako je on jedan od njihovih poglavara inajučevnijih rabina. Tada Muhammed, alejhisselam, dade znak i ondaAbdullah izađe pred njih i javno posvjedoči svoje primanje islama,ujedno ih pozvavši da slijede njegov primjer, budući da i oni, kao ion, u svojim srcima doista znaju da je Muhammed, alejhisselam, zaistaposlat od dragog Boga. Međutim, oni se uzoholiše i započeše sa grdnjamai poricanjem bilo kakva njegova ugleda među njima, iako su ga samominut ranije hvalili punim ustima.
Koliko je nama poznato, a dragi Allah najbolje zna, Abdullah ibn Selam je pomenut u časnome Kur'anu:
Reci: "Kažite vi meni šta će svama biti ako je Kur'an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete, i akoje jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je on od Allaha, pa onpovjerovao, a vi se uzoholili." Allah, zaista, neće ukazati na Praviput narodu koji sebi nepravdu čini. (46:10)
Međutim, kako ranije rekosmo, Abdullahbi samo jedan od malog broja Židova koji prihvatiše Poslanika, dokogromna većina njih, nažalost, to odbi učiniti. No, kako je dragi Allahod strpljivih najstrpljiviji,[18] i od milostivih najmilostiviji, Jevreji ne biše uništeni žestokom kaznom, već im se dade vremena da čuju mnogobrojne[19]ajete časnog Kur'ana koji im kazivaše o njihovoj mubarek prošlosti,potvrđujući tako istinitost Knjiga koje se kod njih nalaze i pružajućiim sasvim jasne znakove budući da niko od Arapa nikad nije mogao ništaznati o mubarek povijesti Benu Israila (sve te pripovijesti bijahunjihove tajne zapisane na hebrejskom u njihovim knjigama koje nikomdrugom nisu bile dostupne niti razumljive); i pozivaše ih strpljivo imilostivo da prihvate Božiju posljednju Objavu.
Iz tog obilja izdvajamo sljedeće ajete časnoga Kur'ana:
O sinovi Israilovi, sjetite seblagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali- ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte! Vjerujteu ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što viimate, i ne budite prvi koji u to neće vjerovati. I ne zamjenjujteriječi Moje za nešto što malo vrijedi, i samo se Mene bojte! I istinusa neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite! Molitvuobavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju ivi obavljajte! Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pritome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osimposlušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da ćese Njemu vratiti. O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje kojusam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao; ibojte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa uciniti, kada seničiji zagovor neće prihvatiti, kada se ni od koga otkup neće primiti ikada im niko neće u pomoć priteći; i kada smo vas od faraonovih ljudiizbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali ažensku u životu ostavljali, a to vam je bilo veliko iskušenje odGospodara vašeg, i kada smo zbog vas more rastavili i vas izbavili, afaraonove ljude, na oči vaše, potopili; i kada smo Musau četrdeset noćiobećanje ispunjavali, vi ste, u njegovu odsustvu, sami sebi činećinepravdu, tele obožavati počeli. Zatim smo vam, i poslije toga,oprostili da biste zahvalni bili; i kada smo Musau Knjigu, kojarastavlja istinu od neistine, dali da biste Pravim putem išli. (2:40-53)

NASTAVAK JE ISPOD,KAO REPLIKA....

S obzirom da sljedbenici Knjige odbišeprihvatiti njegovo poslanstvo, a dobro znajući da je naredba dragogAllaha da se ljudi ne smiju nagoniti da prihvate vjeru, Muhammed,alejhisselam, prihvati realnost multivjerske zajednice u Medini, a otome mu jasnu uputu dadoše sljedeći kur'anski ajeti:
Mi smo objavili Tevrat, u komeje uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, kojisu bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženoda čuvaju Allahovu Knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se kad budetesudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamijenjujte riječiMoje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onom što jeAllah objavio, oni su pravi nevjernici. Mi smo im u njemu propisali:glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub,a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu tood grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allahobjavio pravi su nasilnici.
Poslije njih smo Isaa, sinaMerjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, anjemu smo dali Indžil, u kome je bilo upustvo i svjetlo, i da potvrdiTevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo upustvo i poukaonima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bilinaredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni kojinisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici.
A tebi objavljujemo Knjigu,samu istinu, da potvrdi Knjige prije objavljene i da nad njima bdi. Iti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se zaprohtjevima njihovim, i ne odstupaj od istine koja ti dolazi; svimavama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vassljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome štovam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćetese svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilaziliobavijestiti. (5:44-48)
Ajeti, kao što se vidi, jasno ističu dau uslovima zajedničkog egzistiranja jevrejske, krćanske i muslimanskezajednice na istom prostoru, sve zajednice trebaju živjeti u miru itoleranciji, svaka slijedeći ''svoj'' Vjerozakon i natječući se udobrim djelima. Pri tome se svi međusobni odnosi imaju regulisatipravednim i valjanim ugovorom koji će obavezivati sve strane. Saglasnoovim smjernicama Muhammed, alejhisselam je zaključio sporazume sa svimhebrejskim plemenima u oazi.
S obzirom na jasno svjedočanstvoBožijeg porijekla svih originalnih sadržaja Tevrata, Zebura i Indžila,Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i svi muslimani na ove sporazumegledaše isključivo sa duhovne strane, želivši prije svega drugoga unjima vidjeti jedno čestito savezništvo između vjernika monoteista saciljem zadobijanja Božijeg zadovoljstva.
S druge strane, Židovi u ovimsporazumima ne htjedoše vidjeti nikakvih duhovnih sadržaja, većisključivo svoje interese, pa tako, još od samog početka zajedničkogživota u medinskoj oazi sve svoje odnose sa muslimanima zasnovašeisključivo na političkim a ne duhovnim elementima.


Plemeniti događaj Hidžreta svakako jemuslimanima, milošću dragog Allaha, donio mnoge blagodati neizrecivevrijednosti i značaja koji su u povijesti Ummeta bile itekakoprepoznate i cijenjene, pa je čak i donesena odluka u vrijeme hilafetahazreti Omera da se muslimanski kalendar započne računati upravo odselidbe Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu. Ali, uzmnogobrojne blagodati Hidžra, odnosno preciznije rečeno, uspostava islamske vlastiu Medini, njome prouzročena, muslimanima je donijela i jednu veomaopasnu ali neizbježnu neugodnost. Koliko je nama poznato prvinagoviještaj ove nove opasnosti za muslimane bijaše objelodanjen upočetnim ajetima kur'anske sure ''Bekara (Krava)'' koja u cijelosti biobjavljena u Medini neposredno nakon Hidžreta.
Na samom početku ove sure Allahove plemenite riječi časnoga Kur'ana prvo jasno ističu plemenita svojstva mu'mina (iskrenih vjernika):
Elif Lam Mim. Ova Knjiga, ukoju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allahabojali, onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvuobavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali i onimakoji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što jeobjavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrstovjerovali. Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će onošto zele ostvariti. (2:1-5);
zatim opisuju zločin koji kafiri (poricatelji) sami sebi svojim oholim nevjerovanjem čine:
Onima koji neće da vjerujudoista je svejedno, opominjao ih ti ili ne opominjao, oni nećevjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očimanjihovim je koprena; njih čeka patnja golema. (2:6,7);
i onda upozoravaju muslimane na sasvim novu skupinu ljudi sa kojima se oni tada počeše susretati, munafike (licemjere, dvoličnjake):
Ima ljudi koji govore:"Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!"; a oni nisu vjernici. Oni nastojeprevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebevaraju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava;njih čeka bolna patnja zato što lažu. Kada im se kaže: "Ne remetite redna Zemlji!"; odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!" Zar?! A, uistinu,oni nered siju, ali ne opažaju. Kad im se kaže: "Vjerujte kao što praviljudi vjeruju!"; oni odgovaraju: "Zar da vjerujemo u ono u što bezumnivjeruju?" A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju. Kada susretnu onekoji vjeruju, govore: "Vjerujemo!"; a čim ostanu nasamo sa šejtanimasvojim, govore: "Mi smo s vama, mi se samo rugamo." Allah njih izvrgavaporuzi i podržava ih da u svome nevjerstvu lutaju. Umjesto Pravim, onisu krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvudobit, i oni ne znaju šta rade. (2:8-16)
Prema tome, Objava Muhammeda,alejhisselam, i sve muslimane jasno upozori da je vrijeme kada unjihovim redovima bijahu samo čestiti vjernici, ljudi iskreno i potpunoodani dragom Allahu i Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, definitivnoprošlo. U Meki muslimani bijahu na margini društva, a često i brutalnozlostavljani tako da niko nije svojim ulaskom u islam mogao ostvaritinikakve značajne ovosvjetske koristi. Zato se u Meki muslimanimapridruživahu samo vjernici koji iskreno vjerovaše i bijahu spremni nažrtve i odricanja. Međutim, nakon Hidžreta Resulullah, Muhammed,alejhisselam, postade neprikosnoveni vladar Medine icjelokupne muslimanske zajednice, tako da su sada mnogi poricatelji inevjernici imali razloga da se pretvaraju da su iskreni u vjeri kako bitako osigurali ''svoj dio kolača''. Ovi dvoličnjaci svakako su za vjerunajopasniji ljudi, istinska zmija u njedrima, i to baš zbog svoglukavog pretvaranja koje može zavarati vjernika.
Primjerâ mu'mina, prve od tri skupine ljudi pomenutih na početku sure Bekara, bijaše jako mnogo: Vjerovjesnikova porodica - Ehli-bejt, kurejšijski muhadžiri, hazredžijske i evsijske ensarije, mu'mini porijeklom iz redova ostalih arapskih plemena i naposljetku mu'mini nearapi, poput naprimjer Perzijanca Selmana.
Selman el Farisi je koristio svakidjelić svog izuzetno rijetkog slobodnog vremena da boravi u bliziniResulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da bi se što više napajao sa togpredivnog Allahovog vrela istinske mudrosti i pouke. Međutim, Selman,iako bijaše haman potpuno uvjeren u istinitost Muhammedovog,alejhisselam, poslanstva, ipak željaše vidjeti i njegova mubarek leđa.Još uvijek su mu u ušima odjekivale mudre riječi pouke njegovog bivšegučitelja da svaki Allahov vjerovjesnik ima vidljivi biljeg na svomemubarek tijelu, pečat vjerovjesništva i da se ovaj pečat kodočekivanog posljednjeg Poslanika nalazi na njegovim leđima, izmeđunjegovih mubarek plećki, tako da Selman osjećaše veliku želju da vidiMuhammedov, alejhisselam, pečat vjerovjesništva i tako potpuno smirisvoje srce i od sebe odagna posljednje sumnje. Nakon nekog vremenaukazala mu se povoljna prilika na mezaristanu Beki-garkad(Džennetul-bekija) gdje je susreo Muhammeda, alejhisselam, u razgovorusa svojim drugovima nakon završenog klanjanja dženaze nekom od ashaba.Resulullah, alejhisselam, je sjedio između ashaba i razgovarao, aSelman je obilazio oko njih u nadi da će vidjeti pečat poslanstva.Poslanik je uočio njegovu želju i u jednom momentu, kada se Selmannalazio iza njegovih leđa, rukom je smaknuo ogrtač. Ugledavši pečatvjerovjesništva tačno tamo gdje je i očekivao da ga vidi, izmeđuMuhammedovih mubarek plećki, Selman je iz krajnjih dubina svog srcazaplakao i poljubio Muhammeda, alejhisselam, koji ga je pozvao dasjedne pred njega. Selman el Farisi je tada ispričao svoju priču aResulullahu je bilo jako drago da su je ashabi mogli čuti kako bi sepojačalo vjerovanje njihovo. On je kasnije, iz istih razloga, urazličitim situacijama znao zatražiti od Selmana da ponavlja tu pričukako bi se izbacile sumnje i učvrstila vjera u srcima prisutnih. Selmanel Farisi je toga dana i zvanično prihvatio islam izgovorivši Šehadet,svjedočanstvo Božije jednosti i istinitosti poslanstva Muhammedova,alejhisselam, ali se ubrzo morao vratiti na imanje svog židovskogvlasnika iz plemena Benu Kurejza. Iako mu je svakako izuzetno teškopadala odvojenost od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i svojebraće muslimana, Selman je strpljivo podnosio svoj robovski položaj,dobro znajući da mu je takvu sudbinu upravo dragi Allah u tom vremenuodredio i da mu je mu'minska strpljivost najbolji put da se ta kušnjana najljepši način okonča, što se doista, milošću dragog Allaha, idogodilo nakon četiri godine, o čemu će se kasnije, inša'Allah, neštoviše kazati.
Primjerâ kafira, druge od tri,u suri Bekara pomenute, skupine ljudi, nažalost, takođe ima mnogo, jervećina ljudi, kako je to u Kur'anu časnom jasno kazano,[20]inače neće da vjeruje. Pa tako i arapski mnogobošci, čvrsto vezani zavlastitu idolopokloničku tradiciju, baš poput stoke, na Božije porukebijahu srcima i očima slijepi a ušima gluhi.[21]Židovi opet oholo odbiše slijediti poslanika koji ne potiče iz redovaodabranog naroda, iako u svojim srcima znadoše da je on odista poslatod strane dragoga Boga.
Interesantan bi slučaj poricanja ineprijateljstva jednog čovjeka iz plemena Evs, Ebu Amira. Ebu Amir jošod ranije u Jesribu bi poznat kao čovjek koji vjeruje u jednog Boga ikoji tvrdi kako slijedi istinsku vjeru Ibrahimovu. Dugo je postio inosio je grubu vunenu odjeću pa ga zato nazvaše ''monah''. Ove osobinemu pribaviše određeni vjerski ugled u oazi, kao i izvijestan brojsljedbenika, ali njegovo srce, nažalost, ne bijaše zdravo, što seobjelodani netom po Poslanikovom dolasku u Medinu kada Ebu Amir jednogdana dođe do Muhammeda, alejhisselam, navodno da se raspita o njegovojvjeri:
... Među glavnim neprijateljima islamabijahu dva rođaka, sinovi dviju sestara, ali, jedan od Evsa, a drugi odHazredža, po očevima svojim. Onog od Evsa, Ebu-Amira, ponekad nazivahu''monah'', jer dugo bijaše isposnik, a bilo je poznato i da nosi odjećuod vune. Tvrdio je da slijedi vjeru Ibrahimovu, i stekao je izvijestanvjerski ugled među ljudima Jesriba. Došao je Vjerovjesniku, nedugonakon dolaska njegovog, navodno da ga pita o novoj vjeri. Odgovoreno muje riječima Objave, koja ju je više puta odredila kao vjeru Ibrahimovu.[22]''Ali ja sam u njoj'', reče Ebu-Amir, pa ustrajavajući, i poredVjerovjesnikova poricanja, on ga optuži da je krivotvorio vjeruIbrahimovu. ''Nisam'', reče Vjerovjesnik, ''nego sam je donio bijelu ičistu.'' ''Dao Bog da lažac umre kao usamljeni izopćenik uizgnanstvu!''; reče Ebu-Amir. ''Neka bude tako!''; reče Vjerovjesnik.''Neka Bog to učini onome koji laže!'' Ebu Amir uskoro spoznade danjegov ugled vrlo brzo gubi značaj. Još više ga ogorči što je Hanzala,sin njegov, odan Vjerovjesniku. Nedugo nakon toga, on odluči dapreostale sljedbenike svoje, ukupno njih desetak, povede u Mekku, očitone shvatajući da je to početak iseljeništva, na koje je sam sebeprokleo. ...[23]
Što se tiče one treće skupine, skupine munafika, ''klasični'' primjer njihov bi Abdullah ibn Ubejj, ''monahov'' hazredžijski tetić.
U vrijeme prije Poslanikovog dolaska uMedinu ugledni Hazredžija Abdullah ibn Ubejj bijaše prilično popularani kod Evsija bez obzira što poticaše iz suparničkog plemena. Kada setome dodaju njegove veoma prisne veze sa jevrejskim plemenom BenuKajnuka, postaje sasvim jasno zašto se među mudrim ljudima oaze, uvrijeme brutalnih građanskih ratova i uništavajuće bratoubilačkemržnje, najviše govorilo baš o Abdullahu ibn Ubejju kao najboljemkandidatu za vladara Jesriba, zajedničkog kralja i Evsija i Hazredžijakoji bi svojom harizmom mogao konačno okončati krvave ratove i,koristeći veze sa Židovima, donijeti mir, harmoniju i prosperitet uoazi. Abdullah svakako bijaše potpuno svjestan te ''ružičaste sudbine''što mu se u bliskoj budućnosti osmjehivala i nimalo ne žaljaše truda damudro i strpljivo izgrađuje prisne odnose sa što većim brojem ljudi, imeđu Arapima i među Jevrejima. Međutim, baš nekako u doba kad jeizgledalo da mu jesribsko kraljevsko prijestolje stoji na dohvat ruke,islam se poče sve više širiti među Evsom i Hazredžom i na taj načindrugi čovjek, Muhammed, alejhisselam, u njihovim srcima dobi najvećuljubav i njihovu trajnu odanost. A, kad se Poslanik preseli u oazu,Abdullah ibn Ubejj svakodnevno bijaše svjedokom kako se njegov ranijiugled topi, baš poput leda na jarkom suncu, pred Muhammedovom,alejhisselam, harizmom, kojoj ne mogaše odoliti čak ni dvoje njegovedjece: istoimeni sin Abdullah (Abdullah ibn Abdullah ibn Ubejj) ikćerka Džemila. Iako mu sin i kćerka postadoše iskreni i čestitivjernici, Abdullah ibn Ubejj, nažalost, bi isuviše zaslijepljen svojomuznositošću i vladarskim ambicijama, pa nemaše duhovne čistote ipronicljivosti da osjeti kako harizma čovjeka kojeg je smatrao svojimsuparnikom u stvari ima nebesko porijeklo. Njegovo srce tako ne bi ustanju prepoznati Resulullaha, čovjeka odabranog od dragogBoga da bude Njegov poslanik na Zemlji, već on u Muhammedu,alejhisselam, samo vidje suparnika čija ga izuzetna harizma stalno bacau sjenu i njegove vladarske ambicije, do jučer sasvim izvjesne, danaspretvara u puste želje i maštanja. Zbog toga je Abdullah ibn Ubejjosjećao veliku zavist prema mubarek Poslaniku, ali je osjećao i to damora prihvatiti islam kako ne bi izgubio ono ugleda koliko mu je jošbilo ostalo.
Abdullah ibn Ubejj je tako riječimaizgovorio šehadet i formalno obavljao namaze, ali su njegovi postupci,u situacijama kada bi mu popustila pažnja pa bi nehotice postupio uskladu sa onim što je u svom srcu osjećao, toliko puta očevidnopokazali njegovu zavist i netrpeljivost prema Muhammedu, alejhisselam,da je mnogima u Medini bilo jasno kako njegovo srce nije istinskiprihvatilo iskrenu vjeru u dragoga Allaha i Njegovog poslanikaMuhammeda, alejhisselam. Zbog toga Abdullah ibn Ubejj ostade upovijesti islama poznat kao primjer dvoličnjaka, čovjeka koji samoformalno prihvata i prakticira vjeru u želji da tim pretvaranjemostvari neke svoje dunjalučke interese, ali je u svom srcu onporicatelj i nevjernik.


Dok je trajala gradnja Mesdžida uMedini Muhammed, alejhisselam, je stanovao u kući Ebu Ejjuba. PlemenitiEbu Ejjub bijaše istinski mu'min koji davaše sve od sebe da bude valjandomaćin najljepšem gostu kojeg je ikada neki domaćin ugostio:
... Ebu Ejjub priča: ''Kad je BožijiPoslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem, došao kod mene, nastanio se udonjem dijelu kuće, dok smo ja i moja majka stanovali u gornjem.Jedanput sam mu rekao: 'Božiji Poslaniče, meni je doista neprijatno igolemo mi je to da ja budem iznad tebe, a ti da budeš dolje. Hajde tiprijeđi gore, a mi ćemo sići dolje!' 'Ebu Ejjube', odgovorio je on,'meni i ovima sa mnom je zgodnije da budemo u donjem boju!' Tako jePoslanik ostao u donjem, a mi na gornjem spratu kuće. Jedanput se,međutim, deslio da nam se razbije veliki krčag pun vode i mi smopožurili da je pokupimo bojeći se da ne prokapa na Božijeg Poslanika itako mu nanese neprijatnost. Vodu smo kupili jednim komadom kadife kojije na sebi imao rese, jer nismo imali čim drugim. Spravljali smo mu ivečeru i slali je na donji sprat. Kada bi nam vratio posudu s ostatkomhrane, moja majka i ja bismo dodirivali mjesto na kojem bi ostalitragovi njegove ruke. Potom bismo preostalu hranu pojeli, nastojećitako postići berićet. Desilo se da smo mu jedanput poslali večeru ukojoj je bilo luka, da li bijelog ili crvenog, ne sjećam se više, iPoslanik ju je vratio. Na hrani nisam primijetio nikakav trag njegovihruku! Zabrinut zbog toga, odmah sam otišao do njega. 'BožijiPoslaniče!'; rekao sam. 'Vratio si nam večeru, a na hrani nisamprimijetio ni traga od tvoje ruke! Moja majka i ja smo do sada, kad godbi nam ti vratio posudu u kojoj ti je bila večera, dodirivali mjesto ukojem bi se ocrtavala tvoja ruka nastojeći na taj način postićiberićet!' 'Večeras sam u hrani osjetio miris ove biljke', odgovorio je,'a ja se noću u osami obraćam svome Gospodaru. Međutim, što se vastiče, vi ga možete jesti!' I mi smo, doista, pojeli tu hranu, noPoslaniku više nikada nismo u jelo stavili luka!'' ...[24]
Još jedan upečatljiv primjer ovogiznimnog gostoprimstva pokazivaše se, kako se to prenosi a dragi Allahnajbolje zna, i u tome što je Ebu Ejjub, boravivši na gornjem spratu,nastojao hodati uglavnom pored zidova, maksimalno izbjegavajući hodanjepo sredini sobe, kako bi što je moguće više izbjegao za njega izuzetnoneugodnu mogućnost da mu noga bude iznad Poslanikove mubarek glave.Zbog ovakvog gostoprimstva plemeniti Ebu Ejjub ostade u historijiislama poznat po imenu Ebu Ejjub El Ensari. Na ahiret je preselio ustarosti od osamdesetak godina kao šehid na zidinama Konstantinopolisa(Istambula) gdje mu se i dan danas nalazi mezar.
Gradnja Džamije u Medini ne bijaše samopuka izgradnja odgovarajućeg mjesta za obavljanje namaza i doma zaPoslanika i njegove žene i djecu, već značaj tog mubarek posla imađašedaleko značajniju vrijednost. Voljom dragog Allaha u tim mubarek danimagradila se još jedna Allahova Sveta građevina na Zemlji, treća poredoslijedu izgradnje, ali druga po značaju i svetosti kod dragogAllaha.[25]Znajući to, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, lično je učestvovao uizgradnji ovog mubarek Mesdžida, svakako uz osjećaj velike časti ineizrecive radosti. Osim same Džamije Poslanikove, dragi Allah odredi,kako nam to mnogi vjerodostojni hadisi jasno govore, da i čitav gradMedina postane Njegovo Sveto mjesto (el mekan el muqaddes) na Zemlji.
Završetkom gradnje Poslanikove džamijeujedno je izgrađen i njegov stan u njenom istočnom dijelu, pa jeMuhammed, alejhisselam, preselio iz Ebu Ejjubove kuće u svoj novi dom iodmah potom poslao svoga usvojenog sina Zejda u Meku da mu dovedesuprugu Sevdu i kćeri Ummu Kulsum i Fatimu. Sa njihovim dolaskom,budući da je Rukajja još ranije učinila hidžru zajedno sa svojim mužemOsmanom, čitava Poslanikova porodica se okupila u Medini, osim njegovenajstarije kćerke Zejnebe koja je ostala u Meki sa svojim mužemEbul-Asom koji, mada bijaše veoma dobar i plemenit, još uvijek bi gluhna poziv islama.
Zejd je tada u Medinu doveo i svojuženu Umm Ejmen i njihova malog sina Usamu. Kada su se i oni doselili,Muhammed, alejhisselam, osjeti kako bi bilo potrebno da Zejd oženi jošjednu ženu, po godinama njemu bližu. Dragi Allah najbolje zna da li jePoslanik, eventualno osjećao neki vid obaveze prema Zejdu, s obzirom dasu svojevremeno baš njegove riječi hvaljena jake vjere i plemenitogmorala čestite Umm Ejmen bile sevepom Zejdovog insistiranja da ju oženiiako je bila znatno starija od njega, ali je znano da se Muhammed,alejhisselam, obratio Abdullahu ibn Džahšu, sinu svoje tetke Umejme iod njega u Zejdovo ime zatražio ruku njegove lijepe sestre Zejnebe.Zejnebi predloženi brak nije bio pri srcu, ali je ona kao čestitamuslimanka bespogovorno poslušala Poslanikovu sugestiju i udala se zanjegova posinka Zejda.
U to vrijeme je i Ebu Bekrov sinAbdullah u Medinu doveo Umm Ruman, Esmu i Aišu, pa su se tako steklisvi uslovi da Poslanikov brak sa Aišom, tri godine ranije ugovoren uMeki, sada bude i zvanično sklopljen:
... Vjerovjesnik i kćeri njegove tad senastaniše sa Sevdom u novoj kući njezinoj. Nakon mjesec ili dva, bijašeodlučeno da bude obavljena svadba Aišina. Ona tad imađaše samo devetgodina i bijaše izuzetne ljepote, kako se i moglo očekivati po lozinjezinoj. Kurejši dadoše ocu njezinom ime Atik, a neki kažu da tobijaše s obzirom na lijepo lice njegovo.[26] O majci njezinoj Vjerovjesnik reče: ''Ko hoće da vidi ženu od krupnookih hurija rajskih, neka gleda u Umm Ruman''.[27]Aiši je Vjerovjesnik bio dugo vrlo blizak i drag, i navikla se da gaviđa svakog dana, osim u toku onih nekoliko mjeseci kad su on i otacnjezin već bili iselili, a ona i majka njezina ostale u Mekki. Odnajranijih godina svojih gledala je oca i majku kako se odnose premanjemu s takvom ljubavlju i poštovanjem kakvu nikom drugom nisuiskazivali. Ne propustiše priliku da i njoj saopće razloge za to. Dobroje znala da je on Poslanik Božiji, da ima redoviti razgovor s melekomDžibrilom, te da je jedini među živim ljudima koji je uznesen u Nebo ivraćen odatle na zemlju. Sama prisutnost njegova kazuje o tomeuznesenju i prenosi ponešto od užitka rajskog. U čudesnom doticanjunjegovom taj je užitak gotovo opipljiv. Kad drugi bijahu savladanivrućinom, ruka njegova bila je ''studenija od snijega i mirisnija odmošusa''.[28]Izgledao je, uz to, kao onaj koji ne stari, poput vječnika. Oči njegovene izgubiše ništa od blistavosti svoje. Crna kosa i brada njegovazadržaše mladićki sjaj. Tijelo mu imađaše čilost čovjeka koji imadvostruko manje godina od onih pedeset i tri minulih od Godine slona.
Za svadbu bijahu poduzete male pripreme– za Aišu ni u kom pogledu dovoljne da bi imala osjećanje velikog isvečanog događaja, pa se ona, kratko prije nego što je trebalo danapuste kuću, iskrade u dvorište kako bi se igrala s prijateljicom kojaja naišla. Ona kaže: ''Igrala sam se na klackalici, a moja dugalepršava kosa bijaše razbarušena. Dođoše i odvedoše me iz igre, ipripremiše me''.[29]
Ebu Bekr je kupio finog crvenogprugastog platna iz Bahreina, pa je od njeg napravljena za nju svadbenahaljina u koju je tad odjenuše. Onda je majka njezina odvede u novukuću, tek izgrađenu, pred kojom je čekaše nekoliko žena od Pomagača(ensarijki). Pozdraviše je riječima: ''Zauvijek u zadovoljstvu! Nekasve bude dobro!'' I uvedoše je Vjerovjesniku. Stajao je tamoosmjehujući se dok joj je ćešljana kosa i dok je kićena ukrasima. Zarazliku od drugih njegovih ženidbi, na ovoj nije bilo svadbenogveselja. Sve učiniše koliko je moguće jednostavnijim. Donesena jezdjela mlijeka, pa nakon što se on iz nje napi, ponudi je njoj. Onasnebivljivo odbi, ali kad on ustraja, ona otpi, pa zdjelu ponudi Esmi,sestri svojoj, koja sjeđaše pored nje. I ostali se iz zdjele napiše.Onda se svi raziđoše, pa ženik i mlada ostadoše zajedno. ...[30]
Mubarek brak Muhammeda, alejhisselam,sa hazreti Aišom zaista je faktor kušnje za modernog čovjeka udanašnjem vremenu. Razlog tome je dakako u činjenici da je u vrijemekada je brak sklopljen Resulullah, Muhammed, alejhisselam, bio ustarosti od oko 53 godine, dok je hazreti Aiša imala, kako se prenosi,navršenih 9 godina života. Postoje i predaje da je ona u vrijemeozvaničenja udaje imala oko 12 godina, ali je ipak, koliko mi znamo,sigurnije prvo mišljenje zbog hadisa iz vjerodostojnih zbirki kojijasno spominju starost od 9 godina hazreti Aiše u vrijeme kada se onazvanično udala za Muhammeda, alejhisselam. Dragi Allah najbolje znakako je uistinu bilo, ali se bez sumnje može kazati kako je, gledano pomjerilima razuma modernog čovjeka, Aiša bila ''maloljetna'' u vrijemeudaje. Upravo zbog ovog suda o ''maloljetnosti'' uzoholjeni ljudskirazum, odnjegovan u filozofiji današnjeg vremena, koje mnogi mudriljudi s punim pravom nazvaše vremenom ''pobune čovjeka protiv Boga'',uistinu se glede sklapanja ovog mubarek braka nalazi na kušnji, jer muje prva reakcija da ga osudi zbog velike razlike u dobi bračnihpartnera.
Razum ateista i nemuslimana, dakleljudi koji ne vjeruju u Božiji odabir Muhammeda, alejhisselam, zaNjegovog vjerovjesnika, tu nema mnogo dilema i on žuri sa energičnomosudom ovog čina, koju katkad manje ili više prikriva, i to isključivozbog pragmatičkih razloga, budući da je svjestan da je velikom dijelučovječanstva Resulullah najdraži od svih ljudi. Ovakvom razumu ništa neznači argument da je ovaj brak sklopljen uz znanje dragog Boga i saNjegovim blagoslovom i dopuštenjem. To ga, naprotiv, čak i iritira jerje naviknut da svako upozorenje na nužnost pokoravanja apsolutnomznanju dragog Boga, a priori shvata kao neki tabu, neku zabranu koja gaograničava u njegovoj kreativnosti i slobodi, čemu se on automatskiprotivi i želi da i o onome što je došlo od dragog Boga sudi po svojimmjerilima. Zbog toga se oštrica kritike ovakvih ljudi može ublažiti,kako se nama čini, samo njihovim dubljim upoznavanjem izuzetnihljudskih i ''ovosvjetskih'' vrlina Poslanikove mubarek ličnosti. No, sobzirom na našu nemoć da ovakve ljude osvijestimo, mi se na njih ovdjeviše nećemo puno obazirati, a dragi Allah upućuje koga hoće i On,hvaljen neka je, najbolje zna koji od takvih ljudi zaslužuju da buduupućeni.
Sasvim je drugačija situacija kad jeriječ o vjernicima muslimanima, ali takvim čiji je razum profiliran podjakim uticajem savremenih intelektualnih tokova i predrasuda, pa su ioni takođe skloni prvoj instinktivnoj reakciji osuđivanja ovako raneAišine udaje, ali se ipak ustručavaju kritika, budući da su svjesniveličine mubarek Poslanikove ličnosti kod dragog Allaha. Takvi vjernicimogu u svojim srcima osjećati nemir zbog tih unutarnjih konfliktnihosjećanja i zato njima treba posvetiti posebnu pažnju i ne treba žalititruda da im se pokuša smiriti uznemireno srce. Upravo tim ljudimaželimo posvetiti naredne retke ovog kazivanja gdje ćemo, ako dragiAllah dadne, pokušati navesti naše shvatanje o tome kako se, vezano zaovo pitanje, može smiriti srce.
Počinjemo sa razmišljanjem o dvojnoj prirodi ljudskog razuma,a ono što želimo reći najbolje se može vidjeti na zamišljenom primjerudvojice modernih naučnika koji su npr fizičari i astronomi, a jedan odnjih je osvjedočen vjernik u dragog Boga, Stvoritelja, dok je drugiateist. Ne možemo niti jednom od njih dvojice poreći visok stepenintelegencije i enormno akademsko znanje, ali se dešava da, mada njihobojica svojim britkim razumima posmatraju isti svemir i istu prirodu,jedan svojim razumom vidi Znakove dragog Allaha koji ga još višeučvršćuju u vjerovanju, a drugi opet svojim razumom vidi ono što ga jošviše učvršćuje u nevjerovanju.[31] Pitamo se kako je to moguće da njih dvojica koji operišu istom naukom čiji su zakoni identični za svakog ko ih proučava, i koji promatraju istu priroduoko sebe, imaju potpuno suprotne spoznaje i izvlače, isto tako, potpunosuprotne, zaključke?! Ovo se po našem mišljenju može objasniti samotime što su njihovi razumi istovjetni samo po svojoj vanjštini, dok su po svojoj biti potpuno različiti. Po nama, dakle, ovaj primjer jasno pokazuje dvojnu prirodu ljudskog razuma, a pošto ne mogu biti dvije istine, to ćemo jedan od njih prepoznati kao istinski razum, a drugi od njih kao pseudo razum (varljivi, neistinski razum).
Ako se upitamo na bazi kojeg kriterija možemo razlikovati istinski od pseudo razuma, jasno nam je da je jedini kriterij apsolutna istina,pa ćemo tako istinski razum definisati kao onaj koji čovjeka približavaapsolutnoj istini, a pseudo razum kao onaj koji čovjeka udaljava odnje. S obzirom da je upravo dragi Allah Onaj koji je apsolutno istiniti(Hakk), to ćemo istiniti razum definisati kao onaj koji čovjeka približava dragom Allahu, a pseudo razum kao onaj koji ga udaljava od dragog Allaha.[32]
Ako sada nastavimo razmišljati o istinskom razumu ključ njegove suštine nam daje časni Kur'an:
Poslanik vjeruje u ono što muse objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje uAllaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi neizdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo ipokoravamo se (semi'na ve et'ana); oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (2:285)
Dakle, suština vjernika ogleda se učinjenici da oni svjedoče apsolutno savršenstvo dragog Allaha, Bogajednog i jedinog, koji je apsolutno iznad i najsitnije manjkavosti iograničenja, pa tako i svakoj Njegovoj odredbi svjedoče apsolutnosavršenstvo bez imalo manjkavosti i apsolutno dobro bez imalo zla, paju, bez imalo dvojbe, potpuno prihvataju izgovarajući riječi: ''Semi'nave et'ana (Čujemo i pokoravamo se)''. Oni tako svoj razum spuštajuničice, na sedždu dragom Allahu, Sveznajućem pred svakom Njegovomodlukom koja dođe do njih, bez obzira na to kako njihovom razumu onaizgledala. Čak i ako im se, kad se nađu pred istinom od svogaGospodara, ''razum'' njoj čudi i kada kao da im šapuće da tu nešto nijeu redu, oni tog glasa, znajući da je od prokletog šejtana, ne slušajuniti jednog trena, već svoj razum sedždom i iskrenom predanošću ucijelosti pokoravaju istini od Hakka, od dragog Allaha i nastoje svojasrca njome zadovoljnim učiniti nebi li se kod njih posvjedočila istinaplemenitih kur'anskih ajeta:
I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe (O, Muhammede, a na taj način i Gospodara tvoga koji te Svojim vjerovjesnikom učinio) ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65)
To je istinski razum, onaj koji hoće uvijek biti zadovoljan dragim Allahomi svakom Njegovom odlukom, onaj koji se iskreno pokorava apsolutnomZnalcu čije savršeno znanje svjedoči, zabranjujući sam sebi da i jednogtrena sudi o Njegovim odlukama, već jedino sebi dopušta promišljanje o tome kako da na najbolji način izvrši ono što je naređeno i kako da, eventualno, pronikne u savršenu mudrost Allahove odredbe što dublje može.
Istinski razum se, dakle, voljno odričeslobode svog suda i nastoji svoje promišljanje što može više približitiBožijoj Riječi, dobro znajući kako u savršenosti može učestvovati samoonoliko koliko slobodu vlastitoga nesavršenog promišljanja uspijeusmjeriti u tokove potpune i iskrene predanosti i pokornosti Božijemsavršenom sveznanju. A, budući da dragi Allah, kako to jedan hadisveli, unižava onoga ko sam sebe uzdiže, a uzdiže onoga ko se pred Njimiskrenom sedždom unizuje, onda čovjek, kad on zajedno sa svojim razumomsedždu dragom Allahu učini i Njegovu odredbu bez pogovora prihvati:''Semi'na ve et'ana (Čujem i pokoravam se)'', uistinu nadahnućem dobivaistinsko znanje od dragog Allaha u onoj mjeri koliko dragi Allah,Sveznajući hoće da ga pouči:
Allah je, nema boga osim Njega,Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što jena nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati zanekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i štaće biti poslije njih, a od onoga što On zna drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvaća i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni! (2:255)
Prema tome, suština istinskog razumasastoji se u tome što on zna i prihvata vlastitu ograničenost inesavršenost, pa ne dopušta sebi da sudi o dragom Bogu; i što mu jejasno da sklad sa savršenstvom u spoznaji i istini može ostvaritijedino putem potpunog predavanja i pokoravanja Savršenom Bogu. Jasno muje i to da će uvijek znati samo ono čemu ga dragi Allah pouči i onolikokoliko ga On pouči, a on je uvijek zadovoljan s dragim Bogom i s onimšto mu On dadne. Zbog toga istinski i razum i može približavati čovjekadragom Allahu, Hakku kod koga je apsolutna istina.
A, pseudo razum svemu ovome je suprotnost. On hoće da sebe stavi iznad dragog Bogai sebi daje za pravo ocjenjivati valjanost Božijih odredbi. Pseudorazum je, dakle, ohol i umišljen, sebe stavlja u centar svega i o svemuhoće da daje vlastiti sud. Ničemu neće da se pokorava, pa čak ni odlucidragog Boga. Zato ga možemo nazvati i šejtanskim razumom sobzirom da je prokleti Iblis, suočen sa Božijom naredbom o sedždiAdemu, alejhisselam, sebi dao za pravo da sudi o Allahovoj odluci ipresudi, neuzubillah, kako je ona pogrešna zato što je njega, stvorenogod vatre učinila nižim od onoga ko je stvoren od zemlje, donijevši zatoodluku da je ne izvrši. Dobro je znano šta se zbog ovog desilo saprokletim Iblisom i jasno je da će isto proći svako onaj ko ide istimputem oholosti, davanja sebi za pravo da o dragom Bogu sudi i budeporicatelj Njegovih odredbi. Pošto, kako maločas napomenusmo, dragiAllah unižava onoga ko sam sebe izdiže, šejtanski je razum putudaljavanja od dragog Boga, udaljavanja od Hakka i apsolutne istine; izato je to pseudo razum, koji čovjeku, ako ga slijedi, samonevjerovanje i propast povećava. Tako se i dešava da imamo svjetskipriznate naučnike, vrsne znalce nekih Allahovih mjera i zakonitostikoje nazivamo prirodnim zakonima, ali oni nažalost u Njega ne vjeruju itako svojim ''razumom'' samo svoju propast povećavaju.
Da se, konačno, vratimo svadbi Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Aiše.
Ako neko istinu da je hazreti Aiša bilau dobi od 9 godina kad se udala, promatra u perspektivi pseudo razuma,jasno je da će on u tome nalaziti samo nešto što je ružno, nedopustivoi čak, neuzubillah, perverzno. Takav će, nažalost, sam sebe upropastitizato što je ovdje u pitanju niko drugo do Resulullah, Allahovodabranik, poslanik i miljenik, kojeg klevetati, napadati, optuživati iosuđivati, znači izazvati protiv sebe srdžbu silnog Boga i sam sebebaciti u žestinu njegove savršeno bolne kazne – da dragi Allah sačuvaod toga sve one u kojima On svojim sveznanjem vidi i trun dobrote ičestitosti.
Međutim, gledati na ovaj mubarek brakočima istinskog razuma znači posvjedočiti da je taj mubarek brak, bezobzira na hazreti Aišinu mladost, od dragog Allaha[33]određen i blagoslovljen, te po tom osnovu odlučno odbaciti svakueventualnu negativnu reakciju u duši, svjedočeći savršenost i ljepotutakve Allahove odredbe i takvog postupka Njegovog plemenitog poslanika.A onda, kada ljudski razum pred Allahovom istinitom odredbom i mudrošćuučini sedždu i usmjeri se samo ka interesovanju da otkrije plemenitumudrost sadržanu u tome, dolazi od dragog Allaha nadahnuće koje smirujesrce.
Čovjek onda može osjetiti kako jenjegova briga vezana za udaju izuzetno mladih djevojaka u stvariopravdana jer joj je suština u plemenitoj želji da mlada curica budesačuvana od eventualnih psihičkih i fizičkih trauma. Ali, čovjek ćepotom, milošću dragog Allaha, uvidjeti da se njegova mjerila pokazujupogrešnim i da je njegova granica zrelosti osoba sa navršenih 18 godinaživota u stvari neutemeljena, jer svaki dječak i djevojčica, to jesvakome apsolutno jasno, postaju spolno zrelim i osjećaju seksualnupotrebu znatno prije tih famoznih 18 godina starosti. Jasno mu je ondai to da je apsolutno nezamislivo kriviti, neuzubillah, dragoga Boga štoje odredio da polno sazrijevanje bude u dobu prije 18 godina. Tada muse otkriva istina da se psiho-fizička spremnost za brak ne određujenekom vremenskom granicom starosti od toliko i toliko godina, već prijestanjem zrelosti konkretne ličnosti. Nerijetko se dešava dasu neke osobe od 16 godina psihički znatno zrelije od nekih drugih sa30 godina starosti, a spolno su, ponavljamo, svi zreli prije 18 godinastarosti.
Dakle, mi nemamo pravo tvrditi da sumladići i djevojke generalno nezreli prije 18 godina, a zreli nakontoga. To je stvar individualnog slučaja. Neko sazrije prije tog doba, aneko čak osjetno kasnije. Zbog toga čovjek ne treba da se ''pravipametan'' i precizno određuje vremenske pragove sa generalnim važenjemza sve slučajeve. Mubarek brak Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Aišega tome poučava.
Ali, ovaj mubarek brak, to je na ovommjestu veoma značajno sasvim jasno istaći, čovjeka isto tako poučavakako se sklapanje braka mora zakonski regulirati tako da se obaveznoosiguraju: ozbiljnost, odgovornost, bračna sreća i harmonija, adekvatnabriga o djeci, mogućnost finansiranja bračnog života i drugi relevantnifaktori formiranja zdrave porodice. Ovakve pouke se upravo iz mubarekbraka mogu izvući kada se shvati kako je za Aišu van svake sumnje svakitrenutak zajedničkog života sa Poslanikom bio ispunjen najljepšimosjećajima i iskustvima, srećom i ljubavlju, bračnom harmonijom bezikakvih trauma bilo fizičkih bilo psihičkih.
Prema tome, osnovna pouka je u tome dase društveno treba regulirati da se brak sklapa onda kada se objektivnomože postići da supružnici žive u svim ljepotama jedne čestite i zdraveporodice, bez obzira na njihovu konkretnu starost.
Završavajući ovo kazivanje o seobiMuhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu, želimo pomenuti još jednumu'džizu, još jedno veliko čudo Poslanikovo.
Oaza Jesriba od pamtivjeka bijašepoznata po groznici koja se javljala svake godine u isto vrijeme.Allahovom milošću domaće stanovništvo je vremenom postalo otporno na tugroznicu, ali je ona predstavljala ozbiljnu opasnost za sve došljake,pa se nerijetko znalo desiti da se došljak razboli i umre.[34]Nedugo nakon Hidžreta desilo se da su se Ebu Bekr, Bilal, Amir ibnFuhejra i još neki muhadžiri razboljeli. Mada se u prvi mah učinilo daje situacija ozbiljna, problem je riješen kada je Muhammed,alejhisselam, uputio dovu dragom Allahu da ta groznica bude odagnana izMedine, koju mu je Svemilosni ispunio, pa se groznica više nikada nijeponovo pojavila u ovom mubarek gradu.
Haris Čengić



_{[1]Muhammeda, alejhisselam, su oduvijek svi u Meki uvažavali kao El Emina– pouzdanog, poštenog, povjerljivog; pa su mu čak i njegovineprijatelji povjeravali stvari i dragocijenosti na čuvanje jer su samou njega imali takvo povjerenje.
[2]Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovanna najranijim izvorima'', str. 130., odnosno na str. 146. u Ljiljanovomizdanju.
[3]Ovako stoji kod Ebu Bekra Siradžudina (str. 136., odnosno 152. uLjiljanovom izdanju). Moguće je da postoje i drugačija mišljenja. DragiAllah najbolje zna.
[4] Vidi napomenu u narednoj fusnoti.
[5]U stvari oni i nisu bili kršćani, već muslimani, istinski sljedbenici,Mesiha Isaâ, alejhisselam, što će i potvrditi preporuka Selmanu odstrane posljednjeg mudraca kome je hizmetio da ide čekati očekivanogPoslanika. O svemu ovome pogledati više u kazivanju o Mesihu Isau, alejhisselam,a mi smo ovdje uslovno koristili termin ''kršćanin'' samo zbog toga dabismo napravili razliku između tih muslimana koji su slijedili Indžil imuslimana koji slijede Kur'an i Sunnet Resulullaha, Muhammeda,alejhisselam.
[6]Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovanna najranijim izvorima'', str. 134., odnosno na str. 151. u Ljiljanovomizdanju.
[7]Odnosno tri dana nakon dolaska u oazu 27. septembra 622. godine. Vidi uEbu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovanna najranijim izvorima'', str. 136., odnosno na str. 152. u Ljiljanovomizdanju.
[8]Jusuf Ramić, ''Izbor Poslanikovih hutbi'', EL-KALEM, Sarajevo, 2001,str. 31., i str. 59.; Istu hutbu bilježi i Ibn Hišam na str. 105..
[9]Kasnije je, kada su spušteni ajeti Kur'ana o promjeni kible odMesdžidul Aksâa u Kudsu ka Kabi u Meki, mihrab premješten u sredinujužnog zida okrenutog ka Meki.
[10]Arapska riječ ''ensari'', dakle prvotno ima značenje pomagača, onihkoji pomažu. Interesantno je da ista ova riječ u časnome Kur'anu javljai u 52. ajetu 3. sure Ali Imran označavajući Isaove, alejhisselam,učenike (havarijjune) kao pomagače Allahove vjere: A kada seIsa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: "Ko će biti pomagačimoji na Allahovom putu (men ensari ilallah)?"; "Mi"; rekoše učenici,"mi ćemo biti pomagači Allahove vjere (qale-l-havarijjune nahnuensarullah), mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo miposlušni Njemu.
[11] Ibn Ishak, Život Poslanika Allahovog (Sirat Rasul Allah), str. 361.
[12] Ibn Ishak, Život Poslanika Allahovog (Sirat Rasul Allah), str. 386.
[13]Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovanna najranijim izvorima'', str. 140-141., odnosno na str. 156-158 uLjiljanovom izdanju.
[14] O ovome smo već govorili u kazivanjima o Musau i Isau, alejhimesselam, a želimo još jednom poštovane čitaoce uputiti na tekst ''Šta Biblija kaže o Muhammedu, s.a.v.s.'' koji se nalazi na ovoj istoj stranici.
[15]Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovanna najranijim izvorima'', str. 66., odnosno na str. 71-72 uLjiljanovom izdanju.
[16]Već smo u ovim kazivanjima više puta citirali kur'anske ajete(7:155-158) koji su očevidan dokaz da je u Tevratu bilo jasno zapisanoda očekivani Poslanik neće znati da čita i piše.
[17]Stajali su u prostoru džamije pa ga je Poslanik sklonio u svoju kuću unjezinom istočnom dijelu. Ovako je najvjerovatnije bilo jer je veomalogično da je sve posjetitelje Poslanik primao u prostoru džamije radiočuvanja intime i privatnosti svog doma i pogotovu radi pojačaneobaveze sakrivanja od muškaraca koja je bila nad njegovim ženama. DragiAllah najbolje zna.
[18]U jednom hadisu prenose se riječi Muhammeda, alejhisselam, gdje on kažekako je dragi Allah od svih strpljivih najstrpljiviji jer bez obzirašto Ga ljudi negiraju i odbijaju Mu pokornost, Svemilosni ih ipakneštedimice obasipa svojom milošću daje im zdravlje i imetak.
[19]Između svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika prije Muhammeda,alejhisselam, u časnome Kur'anu se najviše govori o Musau,alejhisselam. Vjerujemo da je jedan od razloga i želja dragog Allaha daIsrailćani u tome prepoznaju Božije autorstvo Kur'ana i prihvate islam,a On najbolje zna.
[20] Kur'an, 12:103
[21] Kur'an, 7:179
[22] Kur'an 2:135: Onigovore: "Budite jevreji, odnosno kršćani, i bićete na pravome putu!" Tireci: "Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nijenikoga Allahu ravnim smatrao."
[23]Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovanna najranijim izvorima'', str. 141-142, odnosno na str. 158 uLjiljanovom izdanju.
[24] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, 104.,105.
[25]Prva izgrađena Sveta građevina na planeti Zemlji jeste Kaba(Mesdžidul-haram) u Meki. Druga, izgrađena 40 godina kasnije, jesteBejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu (Kudsu). Treća po vremenuizgradnje bijaše Mesdžid (Džamija) Muhammeda, alejhisselam, u Medini.Međutim, prema jednom vjerodostojnom hadisu, raspored po stepenusvetosti ova tri mubarek objekta u tri mubarek grada jeste: 1. Kaba, 2.Poslanikova džamija u Medini, 3. Bejtul-makdis u Jerusalemu.
[26]Muhammad Ibn Ishak, ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)''priređen i bilješkama propraćen od 'Abd al-Malika Ibn Hishama, str.161.
[27] Muhammad Ibn Sa'd, ''Kitab at-Tabaqat al-Kabir'', VII, 202.
[28] Buharijeva zbirka hadisa, 61, 22
[29] Muhammad Ibn Sa'd, ''Kitab at-Tabaqat al-Kabir'', VIII, 40-41
[30]Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovanna najranijim izvorima'', str. 146-147., odnosno na str. 163-164 uLjiljanovom izdanju.
[31]Ovo se u stvarnom životu zaista i desilo: ugledni američki astronomKarl Sagan (Carl Sagan) napisao je veoma poznatu knjigu o svemiru''Kosmos'' iz koje su sasvim vidljiva njegova ateistička ubjeđenja, dokje rahmetli Salih Behmen, koji je bio profesor fizike i matematike, usvojoj knjižici ''Islamski odgovori'' izjavio da ga nikada nijednaknjiga nije toliko učvrstila u svjedočenju dragog Allaha i Njegovejednosti (tevhida) kao što je bio slučaj sa pomenutom Saganovom knjigom.
[32]Ovdje nas apsolutno ne interesuje odbijanje ateista da dragog Boga uzmukao izraz apsolutne istine, jer mi svjedočimo Njega, Jednog, Jedinog,Istinitog (Hakk) i Živog (Hajj), a ovo ovdje upravo i govorimo kaoolakšanje onima koji su vjernici, a eventualno mogu osjećati nemir usrcu zbog Poslanikove ženidbe sa Aišom u dobi od devet godina. Takvimaje takođe kao i nama upravo dragi Allah apsolutni odreditelj istine.
[33]Poštovanog čitaoca želimo podsjetiti da je odluku o zaručenju Aiše udobi od 6 godina Poslanik donio, ne vlastitom inicijativom, već teknakon dva jasna snoviđenja i još jednog znaka na javi, o čemu smogovorili na početku ovog kazivanja o Hidžri.
[34]Da li je ovo bio sevep preseljenja na ahiret Poslanikovog oca Abdullahaibn Muttaliba, to dragi Allah najbolje zna, a moglo bi izgledatilogičnim.}