Bajram u Bijeljini

Admin

KRVAVI BIJELJENSKI BAJRAM 92

Bijeljina je za javnost zatvoren grad.Vec na izlazu iz opstine Tuzla
nezvane goste docekuju barikade, sleper i nekoliko automobila. U
delegaciji sa kojom pokusavamo proci uz vojnu pratnju su dr. Biljana
Plavsic, Fikret Abdic i general Prescevic. Naoruzani srbi vec tu
vracaju ekipu TV Sarajevo i evropske posmatrace sto ne obecava nista
dobro. Citav put od izlaska iz Tuzle do Bijeljine kontrolira kordon
naoruzanih srbskih teritorijalaca, koje je Arkan stavio pod svoju
komandu i oznacio bijelom trakom oko rukava. Tu je i obavezan folklor:
uzdignuta tri prsta i neuredni ljudi. Prolazimo kroz Ugljevik, svuda su
naoruzani srbski teritorijalci.

Dok ulazim u Bijeljinu, jezim
se od avetinjskih slika koje vidim. Na vecini kuca su zatvoreni
prozori, spustene zavjese, roletne. Susrecem sa nevjerovatne
udaljenosti jedan uzasnuti pogled zene, i vidim jasno oci koje necu
nikada zaboraviti. Slusamo bijeljinski radio i cujemo razgovjetno da je
taj dan ekipa komunalnih radnika pronasla na deponiji 25 nepoznatih
leseva. Kasnije mi isto to govori srbski teritorijalac sa trakom oko
ramena i izgleda da je zbog toga jako ponosan. Dodaje da ima jos leseva
koje smetljari trebaju pokupiti. Jedan od beogradskih novinara, mojih
dobrih prijatelja, kaze mi da su gradske ulice pocistili prije dolaska
delegacije. Vec na samom prolasku kroz grad, primjecujem prizor od koga
se ledi krv u zilama: na vrhu dzamije vihori se srbska zastava. Drugi
je dan Bajrama, najveceg muslimanskog praznika.

Kasnije
saznajem da su i na drugu dzamiju stavili srbsku zastavu. U kratkim
razgovorima sa gotovo sumanutim bijeljinskim muslimanima, koji su
skupili hrabrosti da izadju pred Fikreta Abdica, saznajemo da je
dzamija i opljackana. Abdic je pokusao da udje u dzamiju, koja se
nalazi preko puta prijeljepog bijeljinskog parka. Zaustavili su ga
naoruzani ljudi i objasnili mu da je u blizini snajperist. Usput,
zapucalo se iz nekoliko oruzja i rezija je bila potpuna. Tada se
dogadja cudo. Dobro zasticenom Arkanu, u setnji bijeljinskim ulicama
prilazi sijedi novinar iz Sarajeva, kojeg nisam poznavao do tada. Zove
se Vlado Mrkic i kaze mu mrsko: -Sram vas bilo zbog ovoga sto ste
uradili nasim bosnjacima! Arkan se okrenuo i zaprepasteno pogledao u
Mrkica. Abdic i Plavsicka, citava svita se zaustavila i ukocila.
Nastupila je tisina. Sta bre pricas? Ko si ti? Upitao je Arkan.

Ja
sam Vlado Mrkic, novinar "Oslobodjenja". Sram vas bilo. Ja sam zivio u
Bijeljini sa Bosnjacima kao sa pravim komsijama. Zbog ovoga ce vam se
suditi, sigurno. Covjek je zavrsio, Arkan je zacudjeno gledao u njegovu
licnu kartu i okrenuo se prema Plavsicki, koja je sa mrznjom pogledala
prema Vladi Mrkicu. Odnekud se stvorio Ljubisa Savic Mauzer i negdje
odvukao Mrkica. Kasnije sam cuo da je 4-5 sahata proveo u zatvoru i da
je nakon svega pusten. Fikret Abdic je u kasarni razgovarao sa
generalom Savom Jankovicem i njegovim oficirima. Prvi utisak o ovim
oficirima je da se radi o izgubljenim ljudima, koji neznaju sta bih to
vise i kome uopste mogli reci. Nesto pokusavaju, gotovo sapatom, ali na
pola recenice uglavnom odustaju. Mucnu atmosferu ponekad prekida Fikret
Abdic svojim pitanjima. Uzalud. Oficiri djeluju kao neko ko se sbio u
svoje kasarne pred zlom sto se desava u avetinjskom gradu, koji je
valjda njihov. - Mi smo ucinili koliko mozemo. Primili smo ove ljude i
nahranili ih - govori general Savo Jankovic o izbjeglicama u svom
logoru. - Ljudi su ovdje smjesteni,

njih oko 300, ali ih je
daleko vise u Patkovacu, negdje oko 1.500. Ovdje su i Srbi i Bosnjaci,
u Patkovici su sve Bosnjaci. Zelim ih sve vidjeti - govori Abdic. Ubrzo
nakon toga medju oficirima se osjeti strah. Jedan od njih, pukovnik,
svaki cas izlazi i obavjestava da je moguc napad na kasarnu. Nevjesti,
nisu ni pokusavali slagati kako treba. Namece se pitanje: sta se to
zeli sakriti. Napokon, nakon ovoga treceg izlaska, pukovnik poziva
generalaJankovica koji se obraca Abdicu: - Morate hitno u zgradu
opstine, jer tamo je gospodja Biljana Plavsic. Tamo cete razgovarati sa
Arkanom. - Moram popricati sa izbjeglicama, uzalud sam dolazio ako ne
popricam sa njima - govori Abdic. Na izlasku, susrecemo se sa
izbjeglicama. Oko nas steze se obruc naoruzanih. Ljudi placu i uzdisu.
Potpuno izgubljene zene zahvaljuju se Armiji na tome sto ih je primila
i ugostila. Nekada su izdvajali pare za Armiju. Abdic pita, pokusava
nesto doznati. Zbijeni smo u gomili ljudi. Ne vjerujem svojim ocima.
Svi tesko disemo. Svugdje okolo je plac, gorko se narice, tegobno.
Jednu od zena pitam sta je ovdje bilo. Nevjeruje mi da sam tu kako bih
saznao istinu. Samo upucuje pogled nevjerice, a onda govori o klanju i
teroru, o ubijanju Muslimana.

Prica mi da je vidjela kako su
zaklali dvojicu brace kosica, uglednih bijeljinskih intelektualaca.
Fikreta Abdica odguruju od gomile, a mi idemo prema opstini. Na vratima
sale gdje ce se odrzati sastanak stoji Arkan i vraca nepozeljne. Sa
mnom je i Velibor Golubovic, dopisnik Radio-Sarajeva, cije smo
izvjestaje o "oslobodiocu" Arkanu vec slusali na radio stanicama. Arkan
ima dva covjeka sa sobom. On sebe naziva generalom, iako kazu, ima oko
300-400 boraca. Tu su majori Bijeljinac Mauzer i izvjesni Suca, sa
izgledom kriminalca. Omaleni arkanovac, sa ogromnim zjenicama dolazi i
trazi dokument od Golubovica. -Sa Radio-Sarajeva sam - govori
Golubovic. - Vi ruzno pisete o srbima i lazete. Izlazi dolje, pred
zgradu! - Priskacu neki ljudi i govore o rodbinskoj vezi Golubovica i
generala Kukanjca, ali je arkanovac neumoljiv: - Sto odmah, bre, nisi
rekao. Izlazi napolje! Covjek koji je kao i ja dobio najruzniji zadatak
da dodje u Bijeljinu, sada pita sa strahom: - Hoces li reci svojima da
me ne ubiju...- Nakon toga naredjuje da odvedu i mene, ali me snazno
vuce natrag iz ruku dvojice srbskih teritorijalaca Prascevicev adutant,
sa kojim sam se zblizio i koji sanja povratak u svoj Pozarevac. Pocinje
cak svadja izmedju Pedje i arkanovca. Ovaj mi drzi hekler na celu dok
se odguruje sa Pedjom. Izlazi zatim Arkan i rastjeruje svoje. Svi
poslusno nestaju u trenutku i ja sa Prascevicevim pratiocem nastavljam
razgovor kao da nista nije bilo...

Malo kasnije, kad se sastanak
zavrsava, prilazim Arkanu: - Da li je predato naoruzanje, kao sto je
trazeno - pitam. -Jedna trecina. Opet posjete za Fikreta Abdica.
Ulazimo u jednu zgradu, u stan gdje je lijes u kome lezi starica
Mirjana Ilic. Poginula je od zalutalog metka u svojoj kuci. Ne mogu,
kazu da je sahrane i vec cetiri dana les je u praznom stanu. Izlazi
covjek sa djetetom u narucju. Bosnjak je, zena Hrvatica. Njegov sincic
u narucju zove se Mirza. Samo da ovo prestane - govori uspaniceno i
dodaje - neka bude i Srbija, neka bude bilo sta, samo da mi djeca zive.

Prilazi mi cudna osoba u Bolnici i govori polusapatom: - Niko
nije ostavljen u zivotu od ranjenih. Kako ce postedjeti njih kad su
klali nevine ljude samo zato sto su Bosnjaci. Ubijen je i Milo Lukic,
brat Veljka Lukica Kurjaka. Cetnici su ubili jos dvoje Srba i ne znam
ko su. Koracam za kolonom i sad mi postaje jasnija muka ljudi koji
zatvoreni u podrumima cekaju dalju sudbinu. Imaju li djece? Placu li
nocu tamo dole u mraku? Koliko ce jos izdrzati tamo? Pitam se sta mi se
ovo dogadja? I onda odskocim od ulice, jer stao sam na lokvu zgrusane,
osusene krvi. Ulice nisu bas najbolje oprane...Ispred mene arkanovci
govore o pljacki dzamije i o mnogo mrtvih u njoj. Fikret Abdic ulazi u
radio SIM da razgovara sa bijeljinskim Bosnjacima.

Fikret
razgovara, a ja od jednog arkanovca, portira izmoljavam tranzistorcic i
ukljucujem. Sumnjam da ce ga pustiti u program. Moje su sumnje tacne.
Bradati, celavi novinar Petar Simic vise se prepire nego sto razgovara
sa Abdicem, a svaki cas napada predsjednika Izetbegovica. Abdic
razgovara u prazno i jasno je da Bijeljina krije svoje zlocine. U tom
trenutku prilazi zena koja razgovara sa Abdicem. Nakon tog mucnog
razgovora okrece se meni i pominje JUTEL. Oni ce doci ubrzo, rekla je
to kao da govori nekakvu formulu za spas bijeljinskih muslimana. -
Zvali smo ih i molili samo da nam se napravi izlaz iz ovog pakla. Neka
nam se otvori nekakav prolaz samo da izadjemo. Sve cemo ostaviti. Eto
im sve - i kuce i stanove, eto im sve sto smo mukom sticali citavog
zivota, ovdje u gradu vise nejma zivota za nas... Pokazala mi je na
sumanutog covjeka koji je bezciljno hodao okolo. Zove se Jusuf Danovic.
- Citavu porodicu su mu zaklali...Dok je govorila izgubio sam se u
imenima. Koliko ima mrtvih ljudi po Bijeljini, u kucama? Vidio sam
vladiku Kacavendu.

Vidio sam u jednom trenutku i Gorana
Hadzica, samozvanog sefa SAO Slavonije. U parku uz obezbjedjenje,
Plavsicka moli Arkana da JNA preuzme grad, dok generali Prascevic i
Jankovic sjede na klupi. - Ne dolazi u obzir, odgovara samozvani
general. Prvo da ovo ovdje pocistim pa idem na Bosanski Brod. Gledao
sam Armiju u kojoj je ovaj poslasticar imao vise autoriteta od dva
slomljena covjeka sa cinom generala. Gledao sam kako mu Prascevic, cak,
raportira. - Jeste li bili u Vukovaru, upitao je Arkan Fikreta Abdica i
kad je dobio negativan odgovor, poslasticar je dodao samozadovoljno: -
to je nesto nezaboravno. Pojavljuje se doktor Klicanovic, koji
protestira zbog opste pljacke muslimanskih kuca. - To se ne smije vise
dogadjati, prekinite s tim odmah, obraca se covjeku u sivkastom odjelu
koji ocigledno radi u srbskom kriznom stabu. Zatim Klicanovic govori
nesto nevezano, meni nejasno, o mucenju jednog djeteta. Gospodja
Plavsic daje intervju za "Ekspres politiku" i zahvaljuje Arkanu na
intervenciji u Bijeljini. Ljubi ga na odlasku.

Izvor: http://www.armijabih.com/

» Bajram
» BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN!