Neuspjesni pokusaj na bijeg iz paklenog Srebrenog grada

Admin

Neuspjesni pokusaj na bijeg iz paklenog Srebrenog grada

Vrijeme je prolazilo i mjesec februar prode,a mart ,nove patnje i
granate jednu iza druge nam navracase ko gosti nepozvani . Tako cesto
da postadose dio nase "normalne" dnevnice, ponekad kada bih prestale
jedan duzi period stvorio bih se neki osjecaj praznine, kao da nam
nedostaju. Korica hljeba i pokoja granat da nas podsjeti da novo jutro
vjerovatno nece doci, a i ako dode da nista lijepo nece donijeti. Jer
sve sto nam je svima preostalo da gledamo smrt u oci, gubimo sve one
koje nam zivot znace i da zivimo u tom paklu sto zlikovci stvorise na
zemlji. Taj grad nekad svima sto bijese drag i od svih voljen, postade
nas zatvor i nasa smrt. Moji roditelji se promijenise i pretvorise u
neke nepoznate i tuzne osobe cija lica svakog dana sve manje i manje
iskazivase nadu i onu roditeljsku radost i toplinu. Tisina zavlada medu
njima i medu nama djecom kao da nam je neko ukrao glas, rijeci i
osmijehe. Sve nase nestade onog dana kad Tarik nas napusti i preseli na
ahiret.
Jedno vece dode otac umoran i ocajan, nase hrandbene zalihe bile su
prikraju,dok su sve humanitarne pomoci bile zaustavljene na linijskim
prelazima koje su kontrolisare srbske snage. Otac je sjeo onako umoran,
promrzo i jos uvjek sokiran Tarikovom smrcu, saopstio nam je da bih
trebali probati da se probijemo do sigurne teritorije Tuzle i da ce vec
sledeceg dana grupa ljudi krenuti prema Konjevic Polju, jer tu su
postojali neki prelazi koroz koje se jos uvjek moglo proci. Majka je
odmah pocela sa pripremom ono malo hrane za puta i potragom za toplom
odjecom meni i sestri. Sve je to nabrzinu bilo spremno i krenulo se na
spavanje kako bih se odmorili par sat do polazka koji je dogovoren u
tri sata noci kako bih izbjegli rizike granatiranja na otovorenom djelu
puta i kako bih zasli u sume prije nego zora svane.
Kucnuo je i momenat za polazak majka nas je probudila , obukla meni
i sestri skoro svaku haljinku koju smo imale nevazno jel to bilo malo
ili veliko jer zima vani je bila tako jaka. Izasli smo iz zgrade i jos
uvjek cini mi se mogu osjetiti onaj hladni vjetar koji je puhao i sa
sobom nosio krupne pahulje snijega pravo u moje lice. Na nasu nesrecu
nakon samo par sati kretanja uhavatila nas je mecava koja je bila tako
jaka da smo se morali traziti zaklon u sumskim gustim borama i jelama
na jedno sat ili nesto. Kasnije smo nastavili promrzli i gladni. Hodali
cijeli dan da bihse na kraju morali vratiti jer su granice bile opazene
i grupa koja je prije nas prelazila granicu bila je izmasakrirana i
skoro svi su bili pobijeni. Samo par njih je uspjelo da pobjegne
kravavoj ruci agresora i upozori nove grupe koje su se kretale prema
prelazu.
Krenuli smo opet nazad za Srebrenicu, noc je vec bila tu, a mraz i
vjetar su bili toliko jaki da vecinu moga tijela nisam vise osjecala.
Prsti u nogu i ruku toliko promrzli i ukoceni da sam plakala od bolova
dok sam hodala. Sestru je otac nosio na ledima i njoj je bilo puno
hladnije jer se nije kretela oceva tjelesna toplina je slabo prodirala
kroz veliki broj majci i dzempera. U jednom trenutku prestala je da
dise otac se uspanicio , spustio je na zemlju i poceo sa vjestackim
disanjem. Kada nije dobio reakciju u strahu i ocaju da gubi jos jedno
dijete jako je udario po grudima i nekim Allahovim cudom i davanjem ona
je otvorila oci i zakasljala se, ponovo je disala. Mislim da ocu i
majci, a i meni nikad nije svanuo olaksavajuci i sretniji trenutak u
zivotu ko kad je ona opet otvorila oci i pocela da kaslje. Nakon toga
roditelji su se odlucili da zamole konak kod nekog od mjestana koji su
bili jos uvjek u selu. Krenuli smo od vrata do vrata kucajuci i moleci
da se ugrijemo i odmorimo samo na par sati. Prosli smo oko jedno deset
kuca i svaki put poljubili vrata i krenuli dalje. Bili smo posli da
odustanemo kad nam jedan stariji covjek i njegova zena otvorise svoja
vrata i imado smo sta vidjeti velika soba puna ljudi, zena i djece.
Domacica nas toplo primi i ponudi nam nesto malo kukuruze i svjeze
prokuhana mlijeka. Saopstise nam da cemo majka, sestra i ja spavati u
kuci sa ostalim zenama i djecom te da ce muskarci morati konaciti u
stali gdje su takode na tavanu ubacili pec i napravili prenocista jer
im je nestalo mjesta u kuci. Odspavali smo par sati i nastavili nas put
nazad za Srebrenicu dozivotno zahvalni tim ljudima na pomoci i njihovom
gostoprimstvu. Nakon hodanja cijeli dan stigli smo u Srebrenicu u
Aksamske sate i od umora svi smo pospali i po prvi odkako je rat poceo
te noci smo mirno i cvrsto spavali bez prekida i nocnih mora.