Narod i zemlja Bosna

Admin

Narod i zemlja Bosna
I
Zemlja Bosna i njen narod sinonim su tragike gotovo bez primjera u
svijetu. Na relativno malom prostoru Balkanskog poluotoka Europe
stoljećima su se doticale, sudarale i prožimale kulture Istoka i
Zapada. Tu su se stapali u etničku cjelinu, ili više sličnih, autohtoni
Iliri i narodi koji su osvajali novi životni i politički prostor -
Rimljani, Avari i Slaveni - do kraja 8. stoljeća, a od druge polovine
15. stoljeća i Turci. Nakon 1878. godine u Bosnu stižu i pripadnici
drugih naroda u manjem broju, kao vojnici, činovnici, znanstvenici,
inženjeri, zanatlije ili pustolovi. Među njima najbrojniji su novi
osvajači Bosne i Hercegovine Austrijanci i Ugri, a slijede u manjem
broju: Česi, Slovenci, Slovaci, Poljaci, Nijemci i drugi. Iza naroda
koji su Bosnu doživljavali i prihvatili kao svoj novi životni i
politički prostor (Rimljani, Avari, Slaveni, Turci i Austrijanci)
ostajali su tragovi njihovih kultura. Iz rimskog perioda sačuvani su
brojni arheološki ostaci gradova (municipija), puteva, hramova,
grobnica, terma (kupališta), gdje su nađeni oružje, nakit, novac,
posuđe i drugi predmeti. Posebno su dragocijeni ostaci mozaika nađenih
u rimskim termama u Bosni, ostaci bazilika i ranokršćanskih kapelica,
te natpisa na latinskom jeziku na nadgrobnim pločama. Prve povijesne
vijesti o Bosni mogu se datirati u 6. godinu Nove ere kada su ilirska
plemena u Dalmaciji, Bosni i Podunavlju, pod vodstvom Batona, podigla
ustanak protiv Rimljana i bila poražena. Bosna se pominje i 393. godine
kada u ovu zemlju prodiru Goti i ruše stare rimske naseobine (Breza i
dr.). Avari su uticali na to da se nove povijesne vijesti o Bosni
pojave 567. godine kada Kutrigure iz Sirmijuma ulaze u Bosnu i nadiru
prema Jadranskome moru. Doprle su do rimskog grada Salone u Dalmaciji
koju su do temelja porušili . Neposredno iza Avara, ili kao Avarima
potčinjena plemena, tokom 7. i 8. stoljeća stižu i Slaveni. Oni stižu u
Dalmaciju s Peloponeza s kog ih tjeraju Bizantinci, nakon neuspjelog
osvajanja grada Soluna, i sa sjevera. O njihovom doseljenju u Bosnu
nema pouzdanih izvora i s pravom se može izvesti pretpostavka da su
slavenska plemena u Bosnu uveli Avari i da se to uvođenje odvijalo
postupno, tokom 7. i 8. stoljeća. Može se čak tvrdit i da slavenska
"bezimena masa" ulazi u Bosnu tek početom 9. stoljeća, nakon pada
Avarskog kaganata u čijem je sastavu bila i Bosna. Kad su Franci koncem
8. stoljeća srušili Avarski kaganat, Avarima se u povijesti "gubi"
svaki trag. Po Porfirogenetu ("Constantini Imp. Porphyrogeneti de
administrando imperio liber", Vjesnik Kraljevskog državnog arhiva
Zagreb, III/1928, str. 6) oni potiču "od hazarskoga plemena" i "oni
naučiše Turke hazarski jezik, pa do danas imaju taj govor, ali imaju i
drugi jezik Turaka". "Jednoga pako arhonta imaju oni, to jest ona tri
kabarska plemena, i to sve do današnjega dana" (Meursius smatra da se
Kabari treba da čita kao Avari). Dakle, Avari su uvijek imali arhonta,
pa i 948. godine. Oni su porijeklom Hazari. Povjesničari su utvrdili da
je pod avarskom vlašću postojao u našim zemljama oblik državne vlasti.
Na čelu tih prvih državnih zajednica bili su banovi i župani. Ti nazivi
su avarski. U Bosni je, kao u Dalmaciji, Hrvatskoj, Duklji, Zeti,
Raškoj, Zahumlju, Travuniji, Humu i Neretljanskoj oblasti, prvi oblik
vlasti avarsko kulturno nasljeđe. Ako su Kutrigure (Kurtugermat,
četvrto kabarsko pleme koje nabraja Porfirogenet) iz Sirmijuma 567.
godine prošle kroz Bosnu i pokorile je, onda se prvi oblik avarske
vlasti, nakon Podunavlja, mora tražiti u Bosni. Slaveni dolaze u Bosnu
postepeno, potčinjeni Avarima, ili nakon propasti Avarskog kaganata,
što je vjerojatnije. Uz autohtone Ilire u Bosni je ostao i veći dio
Avara. Dolaskom Slavena u Bosni od tri etnosa nastaje jedan. Da li su
prethodna dva pod dominacijom trećeg, posebno jezički, teško je
utvrditi. Da li je jezik autohtonih Ilira onaj hazarski jezik Turaka
(Ugra), ili je mješavina sve tri jezičke strukture dala današnji
bosanski jezik? Prije dolaska Avara i Slavena u Bosni, u rimskom
municpiju Bistue Nova (Zenica), je sjedište "ecclesia Bostoensis".
Romanizirani Iliri Bosne su već u ranom kršćanstvu. Biskupija Bistue
pominje se 530. godine na provincialnom sinodu u Spljetu (Split), a
532. godine pominje se biskup Andrija od Bistue u kojoj je bila i
bazilika čiji arheološki ostaci i danas postoje. O novopridošlim
slavenskim plemenima nema izvora od prije Nove ere. Herodot u svojoj
"Historiji" u Zakarpatju (4. stoljeće prije Nove ere) pominje samo
Skite i imena skitskih plemena. Za Skite Herodot kaže da su barbari. On
opširno bilježi njihove običaje koji su slični, a ponegdje identični,
slavenskim. Slaveni su zatekli na Balkanu vjerovanje u prirodna
božanstva (šume, zemlje, vode, sunca, mjeseca, itd.) što potvrđuju
legende, bajke, gatke, mitovi, a posebno do danas sačuvani pradavni
narodni običaji. Dio toga baštinjen je i od Avara i Ilira. Nije do sada
znanstveno istraženo u kom su obimu, i da li su uopće, ovi običaji,
legende, gatke, bajke i mitovi, slavenski, a u kom obimu
avarsko-ugarsko-turski te, napokon, i autohtono ilirski. Da li je
paganski, barbarski, kako Herodot tvrdi, osvajač koji je stigao iza
rijeke Istar (Dunav), koja je u njegovo doba bila granica do koje
dopiru civilizirani narodi, - više donio iz svoje pradomovine ili
zatekavši preuzeo, prisvojio? S obzirom na činjenicu da su nepismena i
paganska slavenska plemena stigla u pismenu Bosnu, koja je bila u
sastavu Rimskog carstva a zatim Avarskog kaganata, i da su tu zatekla
rimske gradove i naseobine, latinski jezik i pismo, autohtone Ilire,
romanizirane Ilire, te Avare, koji su uspostavili novi oblik vlasti u
koji su uključili i Slavene - pitanje je tko je potpao pod čiji
kulturni uticaj i tko je što od koga preuzeo i tko je što kome
nametnuo. Nomadi nikad ništa nisu donosili. Oni su, kako tad tako i
danas, samo rušili, pljačkali i ubijali.
II

Ne zna se puno o kulturi i vjerovanju autohtonih plemena Ilira u Bosni.
Arheološki ostaci su oskudni. O ilirskom jeziku zna se samo toliko da
pripada indoevropskoj satem grupi jezika. Međutim, nazivi rijeka i
planina u Bosni, onih važnijih, su ilirski ili ilirsko-romanski: Drina,
Bosna, Neretva, Tara, Una, Vrbas, Buna, Velež, Prenj, Majevica, Varda,
Mosor, Botunj, Dinara, Romanija, Timor, itd. Od Ilira i njihovog
jezika4 počinje zagonetka Bosne i njenog naroda. Zagonetka pisma
bosanice, imena rijeke, zemlje i naroda Bosne. Jer, povijesno je
nesporno da su u Bosni s Rimljanina i Avarima, kasnije i Slavenima,
živjeli autohtoni Iliri. Oni su imali svoj posebni jezik. Dokaz tome su
imena rijeka i planina u Bosni. Ime rijeke i zemlje Bosne .Pismo
bosanica nazvano je varijantom ćirilice. To nije tačno, jer je uvijek
jednostavniji oblik pisanja stariji od složenijeg. Dva naroda, bitni za
početak misli o samostalnosti naroda i zemlje Bosne, zagonetno nestaju
"bez traga". Prvi su Iliri, koji nadijevaju imena većih rijeka i
planina u Bosni, a drugi uspostavljaju prvi tradicionalni oblik vlasti
u Bosni na čelu s banom. Povjesničari čas Ilire romaniziraju, čas
strogo odvajaju, ali i marginaliziraju, naglašavajući da su pokorena
ilirska plenena žilavo čuvala svoj jezik i običaje. Ne naglašava se da
su autohtoni Iliri između 4. i 7. stoljeća mogli da prime rano
kršćanstvo, što je normalan proces, jer je rano kršćanstvo bilo vjera
obespravljenih, ugroženih, progonjenih, pa zašto ne i pokorenih naroda.
Ono je nudilo pravdu i spas. Iliri su u to doba tražili spas i nešto su
čekali. Sigurno ne dolazak osvajača. Ranokršćanske bazilike između 4. i
7. stoljeća u Bosni materijalni su dokaz da se kršćanstvo javlja u
Bosni prije dolaska Slavena i da su autohtoni Iliri primili ovu vjeru.
Dokaz tome je i "ecclesia Bostoensis", koja se pominje već u 6.
stoljeću. Ali, kako tamo neki Bošnjani, usto autohtoni, mogu biti
kršćani prije dolaska barbarskih južnih Slavena od kojih je sve
poteklo? Pa i sama povijest. I kako tamo neki Bošnjani mogu biti
pismeni prije južnih Slavena, ma pisali i latinicom? Da su govorili
ilirskim jezikom ne osporava se, jer tragova tom jeziku je veoma malo.
Ne dopušta im se da imaju avarski oblik vlasti u 7. i 8. stoljeću, kad
i ostala plemena južnih Slavena unutar Avarskog kaganata, već im se to
datira tek u 12. stoljeće. A.V.M. Schimek piše da se Bosna kao država
pominje već 867. godine !6 Iliri i njihov jezik bitni su za Bosnu, kao
što je bitna "ecclesia Bostoensis" u doba Rimljana, ili vladarska
titula ban u doba Avara. Ne može jedan narod, kao Avari, tek tako
nestati u povijesti. A ostadoše vladarske titule ban, župan ili joppan,
ostadoše banovine i županije. Da tu nešto ima, neka zagonetka, i da se
tu nešto pokušava sakriti govori mnogo toga. Ime rijeke Bosne je
etimološki ilirsko. A zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni.
Varijacija ovog imena je česta u izvorima ovisno o tome jesu li oni
latinski, bizantski, ugarski, njemački, slavenski, turski ili bosanski:
Bathinus, Bosthicus, Bostoensis, Bosona, Bissena, Bessena, Bosonium,
Bosnae i Bosnia. Lingvisti tvrde da je ime nastalo od ilirskog imena
tekućoj rijeci Bathinus.Ako su autohtoni Iliri u Bosni, kao i u
Dalmaciji, romanizirani, a zatim se "stopili" s novopridošlim
slavenskim etnosom, zašto veće planine i rijeke nisu dobile slavenske
nazive, kao i titule vladara? Od ilirskih plemena Desitijata, Autarija,
Japoda, Daorsa, Vonka, Mezeja i drugih jedino kao ime nisu nestali
Dalmati. Samo Bosna i Dalmacija imaju ilirska imena. Ikavska zamjena
jata i štokavski dijalekt karakteristični su bili stoljećima za Bosnu i
Dalmaciju. Po jeziku Dalmacija je bliža Bosni nego sjevernom dijelu
Hrvatske. Taj jezik nazivan je ilirskim, pa ilirsko-bosanskim i
ilirsko-dalmatinskim. U pitanju je jezik kojim je narod Bosne i
Dalmacije stoljećima govorio. U Bosni je to bio i službeni jezik, jezik
dvora, gospode i bosanske crkve, o čemu svjedoče nadgrobni kamenovi
uglednijih Bošnjana poznati pod imenom stećci, bilizi i mramorovi, te
povelje bosanskih banova. Natpisi i epitafi na njima
pisani su bosanicom na bosanskom jeziku. Za razliku od Bosne službeni
je jezik u to doba u Dalmaciji bio latinski, ali je u Dubrovniku, kao i
na otocima, pisana književnost i na pučkom, narodnom jeziku, koji je
tako postao i književni kao u Bosni. Bosna je, dakle, po jedinstvu
narodnog, crkvenog i književnog, ili službenog jezika, opet izuzetak od
ostalih južnoslavenskih zemalja. I kad je polovinom 19. stoljeća došlo
do nacionalno-romantičarskih pokreta i preporoda kod južnih Slavena -
oni su to smatrali i nazivali ilirskim preporodom ili pokretom. Zašto?
Odgovor je jednostavan. U sjećanju južnih Slavena ostala je nelagoda da
su samo Iliri, koje su zaticali, govorili svojim narodnim jezikom. To,
kad narod govori svojim govorom, nazvano je ilirskim jezikom. Znalo se
da to nije bio jezik crkve, koji je uvijek bio službeni jezik, u njenom
posjedu, kao i pismenost. A u crkvi se još uvijek upotrebljavao
latinski, grčki i crkvenoslavenski jezik. Kasnije i ruskoslavenski, kog
narod nije razumio. Ilirski preporod ili pokret značio je vratiti se
narodnom govoru, jeziku. Govoriti i pisati pučki, kako narod govori i
piše. A samo su u Bosni narodni govor i jezik stoljećima bili i
službeni i književni jezik! Taj su jezik prihvatili i bosanski
franjevci, jer je njihov zadatak bio da budu što bliže narodu i da ih
razumije narod koji ne želi da govori i piše stranim crkvenim jezikom.
I počeše nastajati kronike i evanđelja u Bosni na "ilirskom", bosanskom
ili "ilirsko-bosanskom" jeziku. I po jeziku je Bosna bila heretična, ne
samo po svojoj bosanskoj crkvi i patarenstvu u njoj, po svome imenu i
tvrdokornom čuvanju iskona. Što se tiče Bosne i njenog naroda, može se
slobodno izvesti hipoteza da je autohtoni bosanski narod, pod uticajem
latinskog i grčkog jezika (za vrijeme Rimljana, u okviru provincije
Dalmacije), te avarskog, ili "hazarskog" po Porfirogenetu (7. i 8.
stoljeće), a zatim crkvenoslavenskog jezika (9. i 10. stoljeće), -
postepeno, u više faza, gubio, zaboravljao svoj iskonski govor,
prihvativši na koncu jezik evanđelja. U ovom procesu koji je trajao
stoljećima bili su presudni pojava pisama glagoljice, bosanice i
ćirilice, između 9. i 11. stoljeća, i pojava evanđelja na narodnom, ili
"ilirskom" jeziku. Kao latinski i grčki jezik, crkvenoslavenski je u
početku bio "stran" da bi kasnije putem crkve postao dominantni,
službeni, pučki i književni jezik. Autohtoni stanovnici Bosne nisu
imali pismo. Ne čudi zbog toga što su na ostacima jednog hrama u Brezi
nađeni zapisi istočnih Gota na ninskom pismu (4. stoljeće n.e.), ili
što je na ilirskoj gradini Pod kod Bugojna nađen zapis (6. stoljeće
p.n.e.) na etrursko-umbrijskom jeziku, ili što su Iliri Daorsi (2.
stoljeće p.n.e.) u gradu Daorsonu (Ošanići kod Stoca) kovali novac sa
zapisima na klasičnom grčkom jeziku i pismu, ili što su autohtoni Iliri
Bosne u doba vladavine Rimljana epitafe umrlim roditeljima, ili
sinovima (Posaulj, sin Jacijev, Pines, Heliodor, Valerije Super, Surus,
Pinnes, Dioklecijan, Aurelije Verekundo, Kalimorfo i dr.) pisali
latinskim pismom na latinskom jeziku. Od praevropskog
etrursko-umbrijskog, preko grčkog, latinskog, avarsko-turskog,
tursko-hazarskog, hazarsko-ugarskog, do crkvenoslavenskog jezika,
protezala se viševjekovna amplituda pismenosti i zaborava vlastitog
jezika autohtonih Ilira Dalmacije i Bosne, kao i cijelog Podunavlja.
Taj jezik tako ostade samo u imenima umrlih Ilira Bosne i Dalmacije, u
hidronimima i toponimima, te u nazivima vladarskih titula, okruga i
zemalja. Međutim, brzo su ilirci izvan Bosne shvatili da je ilirstvo
povijesno uvjerljivo samo u Bosni i Dalmaciji gdje su očuvani neki
temelji toga, te su sve to, sav svoj zanos i oduševljenje narodnim
jezikom i približavanje narodu, - skrenuli u nacionalne okvire
hrvatstva, srpstva ili slovenstva, unutar kojih posve povijesno
utemeljeno funkcioniraju latinski, ugarski, njemački, grčki,
ruskoslovjenski i drugi jezici. Bosni je otet primat jedinstva narodnog
i službenog (književnog) jezika tako što je ovaj "ilirski", u biti
bosanski, ili bosansko-dalmatinski, jezik proglašen hrvatskim, srpskim
i slovenskim jezikom. Iz Bosne je ijekavska zamjena jata i štokavski
dijalekt. Ijekavica je kasnije u Srbiji zamijenjena ekavicom.
Znanstvenici su se kasnije dosjetili da Ilire proglase Albancima da bi
neutralizirali eventualne primisli o autohtonosti bosanskog etnosa i
ilirskom jeziku u Bosni. Pred početak rata koji je izbio jula 1991.
godine u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj, neki srpski znanstvenici su se
javno odrekli svojih naučnih radova o ilirskom porijeklu kosovskih
Albanaca. Da bi im osporili autohtonost i pravo na zemlju. Preko
autohtonih helenskih Dardanaca uvijek se u Srbiji ćutke prelazilo. Sve
su to krucijalna pitanja koja imaju i te kako veze s Bosnom i njenim
narodom. Jer, ime rijeke, zemlje i naroda je isto, a etimološki je
ilirsko.Samo Bosna ima pismenost i jezik koji je i narodni i književni,
od davnina.9 Upravo to je iritiralo dušebrižnike i povjesničare, koji
su zagrnuli rukave da Bosnu povijesno unište.
III.

Povjesničari, gotovo bez izuzetka, tvrde da je bizantski car Konstantin
Porfirogenet, godine 948. u djelu "De administrando imperio", prvi
pomenuo "horion Bosona". To je prevedeno kao "zemljica Bosna", a
ispravan prijevod glasi "dio Bosona", jer na grčkom jeziku horion znači
dio ili djelić. Međutim, jedan drugi bizantski kroničar, po imenu Jo.
Connamis (Ivan ili Jovan Kinamos), godine 1154. zapisao je sljedeće:
"Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema drugoj rijeci imenom
Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna
nije podložna velikom županu Srba, nego je sama zase, narod koji svojim
zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja." (Jo. Connamis: Historiarum
epitome. lib. III, A. Meineke, Bonnae, 1836). Što nam govore dva
bizantijska kroničara? Prvi, koji je bio car i za kog povjesničari
navode da su mu mnogi podaci nepouzdani, i drugi, koji je bio učesnik i
kroničar vojnih pohoda bizantskog cara Emanuela Komnena protiv Ugra. Na
strani Ugra, a protiv Bizantije, ratovao je 1154. godine bosanski ban
Borić. Porfirogenet pominje u svom spisu o narodima "horion Bosona" i
dva grada u njoj: Destnek ili Desnik i Katharo ili Kathera.10 Stoljeće
kasnije Kinamos jasno precizira granicu između "srpske zemlje" i Bosne.
Ta granica je rijeka Drina. A Bosna je zemlja, "sama zase", "nije
podložna velikom županu Srba". Ali i "narod, koji svojim zasebnim
načinom živi i sam sobom upravlja". Bosna (Bosona) je, po Kinamosu,
zemlja i narod. Taj narod ima svoj drugačiji način života, svoju
kulturu i vlast. To je bitno. Da Kinamosu to u Bosni izgleda sve
drugačije i strano. I zemlja i narod. A vladar te zemlje ratuje protiv
Bizantije. Kinamos je, znači, objektivan u sudu, jer opisuje zemlju i
narod koji je protiv Bizantije, te nema razloga da mu povlađuje.
Pominjući grad Katharo u "horion Bosona" Porfirogenet je vjerovatno
mislio na jedan grad te zemljice koji drže kathari, patareni, jer se
patarenstvo javlja u Bosni 939. godine. Ali, s obzirom na činjenicu da
riječ katharo na grčkom jeziku znači čist, bijel, Porfirogenetov grad
Katharo u Bosni je drevni grad Prusac koji se zvao i Biograd, bijeli
ili čisti grad. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić je 1332. godine
izdao Dubrovčanima povelju na bosanskom jeziku pisanu bosanicom: "Ako
ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove prid gospodina
bana...: ( Spom. dj. br. 85) Nakon Porfirogeneta i Kinamosa, koji
narodu i zemlji daju isto ime, bosanski ban Stjepan II Kotromanić narod
Bosne, kojim vlada, imenuje kao Bošnjani. Kroničar Lucius u djelu "De
regno Dalm. et Croat - libri sex", Amsterdami 1666, str. 309, navodi:
"Poslije toga, kad se rascijepilo kraljevstvo u dijelove, izabraše
Bošnjaci god 1079. sebi posebnog poglavara, isto učiniše Neretljani, a
Hrvati izaberu tuđinca." Mlečanin Andrija Dandolo tvrdi da je
"planinski kraj od Drine do Macedonije Raša, a s ovu stranu Drine
Bosna." Turski povjesničar Aali u djelu "Tarihi Aali", sv. IV, knj: I,
str. 12, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo
1912, 6-7, za Bošnjane, koje on naziva Bošnjacima, piše da su "po Bosni
poznati i po tekućoj rijeci prozvani." Gotovo svi najstariji relevantni
izvori potvrđuju da je ime tekuće rijeke, zemlje i naroda u Bosni isto,
odnosno da je ime naroda i zemlje nastalo po imenu tekuće rijeke. Ime
rijeke Bosne potiče od ilirskog imena Bathus, Bathinus. Osnova Bath se
izgovarala kao Both, kasnije i kao Bos. Na tu osnovu dodavani su
nastavci - on, - ona, - nianin, - niak i - anac: Bos-on, Bos-ona,
Bos-nae, Bos-toensis, Bos-thicus, Bos-nianin, Bos-niak, Bos-anac. Ali,
pisalo se i Box-ena, Biss-ena i Bess-ena. Od Bosnianin nastalo je
Bošnjanin, a od Bosniak Bošnjak. Naziv Bosanac je najmlađi, a javlja se
vrlo kasno u sjevernoj Bosni.
IV

Baton je bio vođa pobunjenih ilirskih plemena 6. godine Nove ere u
Dalmaciji, Bosni i Podunavlju. Ime Baton slično je prvom zapisanom
ilirskom imenu u drugom mileniju prije Nove ere: Batan. Ime Baton
asocira na prvotni ilirski naziv tekuće rijeke: Bathinus. Izvori ne
potvrđuju da je posljednja ilirska kraljica Teuta stolovala u gradu
Ardubi. To je i danas očuvani Vranduk u centralnoj Bosni iznad strmih
litica uz obalu rijeke Bosne. Uzvodno uz Bosnu, ispod brda Gradina, u
dolini zeničke ravnice, je mjesto Tetovo. Da li ranije Teutovo? Uz brdo
Gradina je selo Gradišće iz kog potječe veliki sudija Kulina bana po
imenu Gradiša. Ploča koja ga pominje, ispisana bosanicom na bosanskom
jeziku, nađena je u mjestu Podbrežje u blizini Tetova i Gradišća. Na
brdu Gradina je bio ilirski grad. U Podbrežju, gdje je ploča nađena
katolički živalj govori ikavski, kao i u Gradišću i Tetovu. To je taj
"ilirsko-bosanski" narodni govor o koji su se, mnogo kasnije, otimali.
Ikavski govor prostirao se sve do Dalmacije i njenih otoka. Po
lingvističkim pokazateljima Dalmacija je veoma blizu Bosni. Prijedlozi
da se ikavski govor štokavskog dijalekta uzme kao osnova za stvaranje
suvremenog književnog jezika imali su povijesnih osnova .Iz Bosne je
uzet štokavski dijalekt i ijekavska zamjena jata kao osnova suvremenih
književnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog. Jezik Bosne i njenog
naroda ostao je, i pored upliva turskog i drugih orijentalnih jezika,
najčišći. Suština svih jezičkih sporova i pitanja kod južnih Slavena
bio je taj "ilirsko-bosanski" narodni jezik, koji je bio i književni i
kao takav očuvan i krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada počinju
nacionalna preporoditeljska buđenja i pretenzije prema Bosni, njenoj
kulturi i povijesti. Narod Bosne zaista je žilavo čuvao svoj jezik.
Najstariji bosanski tekstovi datirani su između 10. i 12. stoljeća, u
vrijeme pojave patarenstva. Očuvani su na bilizima, mramorovima ili
stećcima, kojih je u Bosni oko 60 tisuća, te se mnogi lingvist,
arheolog i povjesničar posvetio njihovom proučavanju. Očuvane su i
mnoge povelje bosanskih banova i vlastele. Tekstovi, uklesani na kamene
nadgrobne spomenike bosanske vlastele i banova, su na bosanskom jeziku,
pisani bosanicom. I negacija autentičnosti i vrijednosti ovih
neuobičajenih i impresivnih spomenika kulture Bosne je srazmjerna
njihovoj veličini i vrijednosti. Pošto ih se nikako ne može nazvati
izrazom katoličanstva ili pravoslavlja u Bosni, jer je jedino
znanstveno jasno da su izraz bosanske pateranske osobenosti, naroda i
zemlje u središtu sudara kultura i svjetova, a koji želi da očuva i
izrazi svoju iskonsku posebnost i samosvijest, i koji svijetu i budućim
ostavlja poruke o svom bitisanju i udesima, o dobru ili zlu koje ga
zadesi, jedno se vrijeme o njima ćutalo da bi ih se na koncu potpuno
negiralo i zanemarivalo. Stećci govore samo o Bosni i Bošnjanima,
gnomično, jezgrovito, slikovito, metaforično i potpuno jasno. Tko ne
umije da čita ima oči da vidi bana Kulina kako sjedi na kamenoj stolici
(stećak iz Zgošće), didove i starce, koji su na čelu crkve bosanske,
vitezove na turniru ili u lovu, sunce, mjesec i druge solarne simbole,
jelena u bijegu, srne u šumi, žene i djecu. Malo je u svijetu tako
drevne i jasne simbolike i poruke. Likovi su plošni, ali govore.
Bošnjani s ovih kamenova i dan danas govore bosanskim jezikom, koji
narod razumije, i poručuju svome narodu da čuvaju svoju baštinu od
tuđih ratnika koji u Bosnu upadaju i hoće da je otmu. Oni koji ne
shvataju i napisane poruke ovih dobrih Bošnjana sigurno ne vole Bosnu
kao samostalnu zemlju i narod koji zasebnim načinom živi i sam sobom
upravlja. Oni žele da je Bosna podložna nekom tuđem velikom županu, a
Bosna se stoljećima tome odupirala. I zato postoje bilizi, mramorovi i
stećci, jer opominju bosanskim jezikom. Tim jezikom govorio je prosti
puk, ali i gospooda, vitezovi i njihove djeve, didovi, dobri gosti i
starci, ban i banica i sve što je živjelo u Bosni. Bio je to jedini
primjer države u tadanjem svijetu gdje narod i gospoda govore i pišu
isto. Pučki ili prostonarodni jezik bili su zanemareni i onemogućeni u
Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama. U njima je službeni bio
crkveni jezik: latinski, grčki, crkvenoslavenski, ruskoslovjenski i
njemački. Zbog toga je kod Hrvata, Srba, Slovenaca i Makedonaca
povratak ka narodnom jeziku datum u povijesti, a samo u Bosni nije.
Bosna ne može obilježavati kao godinu deset stoljeća narodnog jezika.
Zbog toga su Bosna i njen narod oduvijek bili izloženi negaciji i
strasnoj želji za potiranjem, uništenjem. Njena osobenost i posebnost
bode oči poznavaocima povijesti i vrijednosti u kulturi. Zbog
činjeničnosti posebnog naroda, zemlje, jezika i kulture, zbog
autohtonosti i ljepote u toj kulturi, zbog posebnosti i u religijskom
vjerovanju, zbog, na koncu, i velike i dirljive povijesti, zbog
umjetničke i arheološke vrijednosti stećaka, zbog činjenice da ni pod
višestoljetnom turskom upravom turskim jezikom nisu progovorili - i
Bosna i Bošnjani, Bosna i Bošnjaci su napadani ognjem i mačem, perom i
buhačem, i znanstveno negirani. Kad ni to ne bi uspijevalo, bili su
prezrivo ismijavani i potcjenjivani da bi lakše bili prevareni i
pokradeni, porušeni i opljačkani. Taj bosnacid traje stoljećima.
V

Kultura i povijest Bosne su osobeni i veliki, počevši od legendarnog i
stvarnog ilirstva koje je ostalo u trajnom sjećanju kod južnih Slavena
(Hrvata, Srba, Slovenaca i dr.), do bosanskih franjevaca koji su pisali
"ilirsko-bosanskim" ili bosanskim jezikom.13 Zbog toga su pisma
bosanskih krajišnika, koji su prvi primili islam, na bosanskom jeziku
pisana bosaničkim pismom, prije dolaska Turaka u Bosnu. I prvi fermani
turskih sultana i velikih vezira bili su na bosanskom jeziku, pisani
bosanicom.14 Na turskoj Porti postojala je i kancelarija za bosanski
jezik. Turci od 1463. godine do svog odlaska iz Bosne 1878. godine ne
uspijevaju nametnuti svoj jezik, iako su štampane novine, knjige i
službeni listovi na turskom jeziku, a pred kraj njihove uprave otvarane
i građanske škole (ruždije) u kojima je nastava bila na turskom jeziku.
I pored svega toga, Bosna i njen narod govorili su i dalje svojim
bosanskim jezikom. Turci Bošnjane koji su primili islam prvo zovu
Poturi (patareni), a zatim Bosniaci, Bošnjaci.16 O Poturima, Bošnjanima
koji su primili islam, ili domaćim, svjedoče i engleski izvještaji iz
Turske polovinom 17. stoljeća.Po ovim izvještajima, Poturi su ranije
bili patareni kršćani, te oni suosjećaju sa preostalim kršćanima,
većinom katolicima. U vjerovanju bosanskih Potura, bivših patarena,
osjeća se mješavina dviju kultura i religija. I Poturima, domaćem
islamiziranom stanovništvu, Turci uzimaju porez, kao i kršćanima.
Katoličko pučanstvo u Bosni sve više gleda u Hrvatsku iz koje mu stižu
poruke o matičnosti u Hrvatskoj, predočavane u nacionalnom smislu.
Nakon Karlovačkog mira, sklopljenog između Turske i Austrije 1699.
godine, katoličko stanovništvo, vođeno fratrima, seli u Slavoniju, a
islamizirano stanovništvo Slavonije doseljava u Bosnu, većinom u
Cazinsku krajinu. Na selišča, nenastanjenu zemlju ostalu iza katolika
Bosne, autohtonih Bošnjana, Turci naseljavaju pravoslavni živalj iz
Srbije i Turske. Dio autohtonih Morlaka Dalmacije primio je katoličku,
a kasnije i islamsku vjeru i kulturu. Turska pravoslavni živalj
naseljava uglavnom po krajinama prema Austriji, te mu daje i
privilegije u odnosu na domaće katolike u vidu oslobođenja od poreza
ili davanja prava na ubiranje crkvenih taksi, dažbina, koji su traženi
i od katolika, te su se ovi često žalili turskim vlastima, pa i samome
caru u Istanbulu. Iseljeni bosanski katolici nisu zaboravljali u
Slavoniji svoje bosnianstvo ili bošnjaštvo. U prezimenu mnogim od njih
ostade Bošnjak i Bosanac, a jednom svom naselju dadoše ime Bošnjaci. I
mnogi se je hrvatski pisac iz Bosne potpisivao kao Bošnjanin ili
Bošnjak, kao i najpoznatiji među njima Ivan Frano Jukić. Bosanski su
katolici nacionalizirani u Hrvate i to je danas činjenica koja se ne
može pobijati. Ali, ne može se pobijati i njihova autohtonost, osim
kasnije doseljenih katolika iz Europe koji su, dijelom, nacionalizirani
u Hrvate (Česi, Slovaci, Ugri, itd.). Bosanski pravoslavci su
nacionalizirani u Srbe, barem onaj autohtoni ilirski dio, a činjenica
je i da je dio patarena prešao u pravoslavlje, koji su također
autohtoni u Bosni, i da je gotovo većina pravoslavaca zaista srpskog
porijekla i da je naseljena u Bosnu zahvaljujući Turcima. Bosanski
katolici i muslimani, kao i dio pravoslavaca koji čuvaju svoju ilirsku
tradiciju, jedan su povijesni etnos u tri kulture, religije, s
različitim običajima. Ali, kad su u pitanju oni najstariji, pradavni
običaji (melos, bajke, gatke, legende, praznovjerja, itd )18 - tad su
svi oni identični. Opet iskon, ilirstvo, ime rijeke, zemlje i naroda:
Bosna. Opet stećci19 i stari bosanski tekstovi. Bosna se uvijek sebi
vraća. I kad je podijele i izmrve, kad joj sakriju ime, kulturu, pismo,
jezik, književnost i povijest - Bosna sa svojim etnosom pogleda u
stećke i vrati se sebi. Jer taj narod osim Bosne drugu zemlju nema.
VI

Bosnu nije preživjelo ni Rimsko, ni Tursko, ni Austro-Ugarsko Carstvo.
Nad njom su vladale i dvije bivše Jugoslavije. Prva,
unitarističko-rojalistička, zamišljena kao Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca. Druga, socijalistička, utemeljena u Jajcu 1943. godine na
osnovu antifašističke borbe svih naroda; do 1948. godine potpuno
staljinistička, a nakon 1966. godine nešto liberalnija sa totalitarnim
jednopartijskim sistemom vlasti. Ustavom iz 1974. godine trebalo je da
bude dokinuta srpska dominacija u vlasti, posebno u republikama, ali
taj ustav nikad praktično nije do kraja proveden, te ga je Srbija i
ukinula krajem osamdesetih godina. Sada na Bosnu ide i treća
Jugoslavija, ili Velika Srbija, zamišljena kao država svih Srba a prema
davno napisanom "Načertaniju" (1844. godine) u kom je prvi put
proklamirana jedna takva ideja. Bosna i Bošnjani od travnja 1992.
godine brane se svim silama od agresije zamišljene i povedene iz ove
treće Jugoslavije ili Velike Srbije. Nad Bošnjacima je načinjen
genocid, najteži u nizu sličnih od 1711. godine. Bio je to pokušaj da
se potpuno uništi novopriznata država Republika Bosna i Hercegovina, za
koju su se referendumom opredijelili Bošnjaci i bosanski Hrvati, kao
dva od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine u bivšoj
socijalističkoj Bosni i Hercegovini. Zbog tog demokratskog
opredjeljenja, koje je de facto bilo Ustavom zagarantovano, Srbi su na
dan priznanja Republike Bosne i Hercegovine otpočeli svoju agresiju
pobivši do decembra 1995. blizu 200 tisuća Bošnjaka, uglavnom
nenaoružanih civila. Bosna, koja je bila majka svih Bosanaca i
Bošnjana, svih njihovih kultura, jezika i religija, kao i jevrejske, u
koju se mogao skloniti svako tko je prognan i bez doma, u kojoj je
višeglasje i tolerancija postao idiom života - napadnuta je s
nevjerovatnom količinom mržnje. Na tu se zemlju i narod podigao
višestoljetni pritajeni bijes onih kojima nikad nije bilo stalo do
civilizacije u evropskom smislu, do multikulturalnog, multinacionalnog
života, do demokracije i tolerancije koja je u Bosni dio stoljetnog
naslijeđa. Bosna je ovaj put platila do sada najteži danak zaboravu
Bosne. Zaboravila je svoju povijest i izgubila osjećaj za opasnost. Taj
osjećaj izgubili su većinski Bošnjaci, većinom islamske
vjeroispovijesti, dok to nisu izgubili bosanski Hrvati vezani za
izvanbosansku matičnost kojom su njegovani hrvatski nacionalni interesi
u Bosni: povijest, kultura, jezik, pismo, književnost, religija i
običaji. Bošnjaci tome nisu poklanjali veliku pažnju osim između dva
svjetska rata. Uspavali su se u zaboravu, u neznanju vlastite
povijesti, bosanskog jezika i pisma, književnosti, kulture, običaja i
vjere. Vjeru islam još su donekle i poznavali i prakticirali. Većina
Bošnjaka, kao nacionalnost Muslimani, koja im je priznata Ustavom iz
1974. godine, bili su de facto odnarođeni putem škola u kojima njihova
djeca nisu učila vlastiti jezik, povijest i književnost. Od svih bitnih
nacionalnih komponenata socijalistički sistem pod srpskom dominacijom
ostavio im je samo vjeru islam i nacionalno ime, koje povijesno nije
bilo tačno. Na slabljenju, gubljenju i potpunom uništenju nacionalne
svijesti Bošnjaka radilo se više od jednog stoljeća. Oni su izgubili
osjećaj za važnost nacionalnog imena, kao i imena zemlje, jezika i
pisma. Uspavala ih je i vlastita utopijska priča o idealnom
multinacionalnom religijskom društvu. Zaboravivši svoje ime i svoju
povijest, a to znači i vlastitost, oni su zaboravili što su znaci rata,
što zahtijeva pripreme za obranu na temelju odbrambene tradicije
predaka. Naivno su pristali da ih se preimenuje, da im nacionalno ime
stalno asocira na vjeru, a povijesno ime Bošnjak asocira na ponos,
mnoge bitke, dobijene i izgubljene, i prije svega na pravo na zemlju
Bosnu koja je oduvijek bila njihova i koju su stoljećima branili i
mačem i perom. Povijest im je skrivana, zaturana, oduzimana, komadana,
da bi izgubili osjećaj vlastitosti i ponosa, da bi zaboravili ne samo
sebe, svoj jezik i pismo, već i svoju bansku, kraljevsku, a zatim i
vezirsku Bosnu unutar Turskog Carstva kom su dali velike vojskovođe,
državnike, vezire, pjesnike, znanstvenike, admirale, profesore,
kaligrafe, filozofe, pravnike i druge učenjake. Bošnjački je narod
krivicom drugih, ali i vlastitom, bio doveden do povijesne crne rupe
koja guta sve one koji se prepuste neznanju i zaboravu. Ali, nakon
genocida, koncentracionih logora i neviđenih poniženja i mučenja,
krvavijih i gnusnijih od onih iz Drugog svjetskog rata, Bošnjacima se
vratila njihova svijest o vlastitosti i gotovo izgubljeni ponos.
Shvatili su važnost imena, jezika, zemlje, kulture i svega što je dio
njihova bića i Bosne. Poveli su grčevitu odbranu od onih koji su
planirali i krenuli da ih kao narod Bosne unište. Tako su se spasili.
Vrativši se svojoj povijesti i tradiciji borbe za autonomnu ili
samostalnu Bosnu, Bošnjaci su morali da se prisjete jeničarskih buna
usred Istanbula, pokreta za autonomnu Bosnu Husein-kapetana
Gradaščevića 1831. i 1832. godine, otpora austro-ugarskim okupacionim
trupama 1878. godine, te slavi Bošnjaka iz Prvog svjetskog rata koji su
ratovali na strani Austro-Ugarske, Njemačke i Turske. Turska je gušila
i oštro kažnjavala vođe bošnjačkih buna socijalnog i autonomnog
karaktera. Gušila je svaku pomisao o bosanskoj posebnosti. Ona je
Srbiji dala i formalnu samostalnost 1830 godine,a nije je dala Bosni,
koju je 1878. godine politički i vojno ostavila na cjedilu.I svoj
formalni suverenitet nad Bosnom prodala je Austro-Ugarskoj da bi je
mogla anektirati.
VII

Povijest zemlje i naroda Bosne je tragična i veličanstvena. To je
zemlja koja povremeno utone u sebe, ali se uvijek iznova budi i vraća.
Njeno iskustvo dragocijeno je svakom narodu ove planete. Ono govori o
vlastitosti, o vijekovnoj toleranciji, o suglasju i prožimanju
različitih svjetova i kultura, vjera i učenja, koji se ponekad skupo
plaćaju. Na tu su zemlju vijekovima nasrtali oni koji ne razumiju i ne
žele takvo višeglasje. Bosna tad postane nemirna i krvava zemlja, koja
štiti svoj ponos i toleranciju, svoj kult višeglasja. Zvonici njenih
crkava i kula, glasovi njenih hramova i džamija jasno govore i
poručuju. Samo brđanski, nasilni element ne može to da prihvati. On,
kao takav i nije autohtono bosanski, te mu je tuđe sve što poručuje
ljudskost, kulturu i mir, stvaranje, graditeljstvo, a ne rušenje,
pljačku i zatiranje drugosti. Povijest Bosne je slojevita i do kraja
nikad objašnjena. I kad postoje nepobitni dokazi, izvori, arheološki i
epigrafski ostaci, neki se povjesničari trude da ih zaobiđu ili
pogrešno protumače. Cilj takvih oduvijek je bio da se poništi Bosna i
njen narod i dokaže da je on "oduvek naš", da se pominje samo kao
geografski pojam, ne kao državna tvorevina, iako postoje dokazi, i to
potpuno jasni, da se i Bosna pominje kao jedna od prvih država, uz
Hrvatsku, Rašku, Duklju, Makedoniju, Slovenju i Zahumlje.Iako, na
primjer, bizantski car Emanuel Komnen u svojoj vladarskoj tituli ima da
je "Manuel de Christo Deo fidelis rex Porphyrogenetus, Romanorum
imperator, piisimus, semper Sebastus, Augustus... Dalmaticus,
Ungaricus, Bosthicus, Servicus, Zecchicus...", on je, navodno, Bosnu
darovao ugarskom kralju Beli III, koji se oženio kćerkom Ludovika VII i
čija vladarska titula, nakon ženidbe, glasi: "In regno Bele regis
Ungarie sunt he terre: Ungaria, Dalmatia et Rama". U tituli Emanuela
(Manojla) Komnena Bosna se razlikuje od Srbije i navodi prije nje što
znači da neka nevažna i zabita Rama između Dalmacije i Bosne ne može
biti važnija i od Bosne i od Srbije. Zbog toga u vladarskoj tituli Bele
III nema Bosne, a Emanuel Komnen mu je darovao Ramu i ne znajući gdje
je to. Da Bosna nije Rama potvrđuje i "Ljetopis popa Dukljanina" koji
navodi da je Bosna dio Zagorja, a Neretva i Rama su u Podgorju. Kad god
je nešto od presudne važnosti za zemlju, državu i narod Bosne onda je
to po mnogim povjesničarima "mutno i nezahvalno" pitanje. A upravo tu
se treba zadržati. To su ime naroda i zemlje Bosne, jezik i pismo,
zagonetni nestanak Ilira i Avara, prvi oblik državne vlasti u Bosni,
dolazak Slavena u Bosnu, pojava kršćanstva u Bosni, pojava patarenstva
i stećci, vladarske titule, odnosi Bosne sa susjednim državama Hrvata i
Srba, izgradnja samostana, crkava, hramova i džamija, izgradnja mostova
i osnivanje gradova, razvoj pismenosti, kulture i školstva. Jer Bosni
se mnogo toga sakrilo, otelo, preimenovalo i preinačilo da bi njena
država, kultura i povijest, kao i narod, bili što marginalniji. Zbog
toga u povijesti Bosne mnoge crne rupe kojima se, govorahu, ne treba
baviti. Poznato je da se, na primjer, patarenstvo u Bosni javlja 939.
godine. Materijalni ostaci te kulture su ogromni. To su monumentalni
nadgrobni kamenovi koje je narod zvao bilizi, stećci i mramorovi.
Povijesno su neoborivi izvori o denuncijaciji patarenstva u Bosni, i
sam bosanski ban Kulin bio je žrtva te denuncijacije. Morao se,
navodno, javno odreći jeresi. A nešto prije te 1203. godine i tog
stanka na Bilinu polju u Zenici, otvoreno je Visoko učilište u Visokom
(1180. godine), na kom su studirali patareni iz sjeverne Italije i
južne Francuske.Među onima koji su bili na tom Visokom učilištu u Bosni
nalazimo i imena slikara i zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija.
Aleksandar Solovjev je u srpskom sinodiku našao poziv narodu da ne ide
za "Rastudijem bosanskim". To je Aristodije čije je ime toliko bilo
proskribirano. U znanstvenim polemikama on se navodi, uz brata Mateja,
kao jedan od važnijih proširitelja patarenstva u Bosni.Drugi
znanstvenici navode da je osnivač Bosanske crkve veronski katarski
biskup Belazinanca ili Belzimenca koji je iz Italije pobjegao na
Balkan. Dok se vrlo mutno odricanje patarenstva bana Kulina smatra
nepobitnim, dotle se jasni izvori širenja patarenstva u Bosni navode
kao mutni i nejasni. Tome ne pomaže ni postojanje Visokog patarenskog
učilišta u toj zemlji u to vrijeme i imena polaznika te škole. Zato je,
po tim povjesničarima, vrlo jasno i nepobitno da su se braća Matej i
Aristodije odrekli patarenske jeresi prije nego su nogom dotakli tlo
Bosne. U ovu kategoriju povijesnih mutljavina spada i navodno
krunisanje prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića u pravoslavnom
manastiru Mileševa u Crnoj Gori, a izvori govore da je Bartol iz
Alverna bio provincijal Bosne Srebrene od 1367. do 1407. godine i da je
u tom periodu sagrađen i samostan u Mileševu na Bosni (s. Nicolaus
Milossevo) ili Milu kod Visokog, te samostani u Zvorniku, Solima,
Kreševu, Fojnici, Jajcu, Tešnju, Konjicu, Livnu i Rami. Zašto bi se
prvi bosanski kralj krunisao izvan Bosne, kad je već teritorijalnim
osvojenjem obezbijedio svojoj vladarskoj tituli i ono "Srbije", i to u
manastiru koji ima isto ime kao i njegov samostan u Visokom. Ovakvih i
sličnih primjera iskrivljavanja i svojatanja povijesti Bosne je bezbroj
sve do navodnog pada Bosne pod Turke "šaptom". Zaobilaženi su podaci o
prijateljstvu bosanskog kralja Stjepana Tomaša i sultana Mehmeda II
el-Fatiha, o porazima koje su pretrpjeli Turci od bosanske vojske
između 1389. i 1463. godine, o oceubistvu koje je izvršio Stjepan
Tomaševič, nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša, o pozivu
bosanske kraljice Katarine i oca joj, velikog bosanskog vojvode i
hercega Stjepana Vukčića Kosače, Mehmedu II el-Fatihu da vojno
intervenira u Bosni u kojoj su izbili neredi, te da se kazni oceubica i
prekršitelj ugovora prema Turskoj i otimač krune kraljici Katarini
srpski despot Stjepan Tomašević, koji je proglašen bosanskim kraljem.
Veliki udio u ovoj povijesnoj igri s Bosnom imali su i sami Bošnjani,
Bošnjaci i Bosanci, koji su pristali da im je matičnost svugdje samo ne
u njihovoj zemlji Bosni. Pristali su i na njeno retroaktivno
nacionaliziranje, razvlačenje ka Zapadu ili Istoku, ka Hrvatskoj,
Srbiji, Turskoj ili Austro-Ugarskoj, da im se izvan Bosne određuje
svijest, povijest i kultura, da budu sve drugo samo ne ono što su
oduvijek bili: drevan i ponosan narod s visokim stupnjem tolerancije i
kulture. Vrijeme je da se Bošnjani i Bošnjaci kao etnos okrenu sebi i
svojoj zemlji, da vrate Bosni otetu joj kulturu, uzmu u vlastite ruke
svoju sudbinu i sudbinu svoje djece i da bogatstvo i prednost vjekovne
tolerancije i, višeglasja, bace u lice onima koji hoće da je uče kako
se multietnički živi, a zapravo snivaju kako da je podijele i razore,
jer ne podnose da u Bosni, u srcu Balkana, kao dijelu Europe, postoji
suživot i prožimanje kultura Istoka i Zapada. Zbog toga je Bosni
podmetnut rat. Učinili su to oni koji su uvijek željeli da Bosnu osvoje
ili podijele, unište kao narod, zemlju i državu. U pitanju su mračne
povijesne sile oličene u ideologijama "nenacionalnog elementa", "vere
pradedovske", "istrage poturica", "predziđu kršćanstva", povratka "u
viru", interesne sfere Zapada ili Istoka. Te sile instrumentalizirale
su svoje "crne ruke" i rušitelje i dopustile im da usred Europe počine
genocid mnogo strašniji od onog počinjenog nad Jevrejima. Ništa se ne
događa slučajno. U toj ludosti ima sistema. Bošnjani (Hrvati, Bošnjaci
i Srbi) treba da shvate da imaju samo zemlju Bosnu i da drugu nikad
neće imati. Susjedne zemlje uvijek će ih smatrati Bosancima koji ne
cijene svoju zemlju i svoj narod. Cijeniti svoju zemlju, narod i
državu, vlastitu nacionalnu kulturu, povijest, jezik, pismo i
književnost, trebalo bi da je osnovni zadatak svih Bošnjana Bosanaca.
To znači ne pristajati dalje da djeca Bosne budu žrtve tuđih igara,
zemalja i sila koje su u Bosni našle pogodno tlo za svoje stare planove
podjele svijeta. Ne dopustiti bilo kakvu podjelu - bit je opstanka
Bosne.

» BOSNA-MARKET
» BOSNA I BOSNJACI
» Zanimljivo!!! BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA