RATNE STRAHOTE

-Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu
Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo
više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze
obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu
i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim
očima – ispovijedio se, prvi put, tada trinaestogodišnjak, Damir Kičić

Piše: Hazim Karić

Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir
Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci
deportovani kroz vlasenički kazamat „Sušica“ na tadašnju slobodnu
kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po
trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i
sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas,
kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih
zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u
Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je
nedavno hapšenje Dragana Bastaha - zvanog Car, Gorana Viškovića,
poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest
godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u
Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima
ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.

Oteti otac-
-Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i
provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom
Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga
sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto
Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije
toga vidio niti znam za njegovu sudbinu – ispričao je Damir Kičić
sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez
oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je
u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

- Oko tri sata ujutro
13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica
sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali
su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata
svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz
razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku,
brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da
idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i
njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević,
Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali
u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa
Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je
hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima – ispovijedio se tadašnji
trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog
daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog
ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića.
Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac
i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.

Škorpion na dječačkom potiljku

Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti.
Kada
je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu.
Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se
poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci
i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih
žrtava.

- Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada
me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me,
zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao
sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u
našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je
škljocnulo. - Imaš danas sreće – rekao je i ostavio me na miru –
ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom
košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku,
Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije.
Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu
ne znaju ništa.

- Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u
susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju
je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su
trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on
me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: - Za
tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja
moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se
jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom
bilo – govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da
svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a
ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što
su počinili.

Svjedoci ubistava

Amir Topčić je pozvan da
svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u
Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede
i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela
ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli
Elvis Đurić i Dragan Bastah - Car nekoliko dana prije potpunog etničkog
čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice
jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.

Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao
trafostanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj
grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam
deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve
ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice
i ko će odgovarati ako se radi nakaradno – kaže Amir Topčić. Na poziv
da svjedoči, izrevoltiran, nije se odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je
upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim
istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.

Odlučili su javno progovoriti

Takva
praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u
Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić – Jenki, a
samo posredno Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Na sudu bi se uskoro
trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah - Car, Goran Višković -
Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamoli
nagovještava njihovo skoro procesuiranje.

Za to vrijeme Amir
Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka
očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i
poznanicima, čiji posmrtni ostaci nisu još ni pronađeni. Zato su
odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja
iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.

Vlasenički Bošnjaci
su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz
Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine
nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a
nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog
života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet
i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije,
upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se
povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se
ništa ne može promijeniti nabolje.

Majčina patnja

- Ne
mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana, sve više pati, jer ne
zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci
odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta
uradio, da viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš,
teško je opisati koliko sam ogorčen – kaže Nedim Salaharević.

Hiljade ubijenih
Prema
svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992.
godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom
i artiljerijom JNA, ubijeno je 3.000 žena, djece i staraca. Na 117
lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada,
identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska
silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je
stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača,
Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima,
odakle su protjerani Bošnjaci.

Prioriteti
- Razumijem da je
Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka,
ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u
zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od 3.000 ljudi, a do
sada, petnaest godina poslije, identifikovano je tek nekoliko stotina
žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu
Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru – kaže Amir
Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i
dvojice braće.

Svjedoci

- Zbog svega što su
proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju,
mnogi svjedoci ne žele. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince.
Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na
slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na
ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u
jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta
je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i
on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa –
sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.

Osumnjičeni

Vlasenički
Bošnjaci su markirali neka imena osumnjičenih za počinjene ratne
zločine koje su vidjeli da učestvuju u silovanjima, ubijanjima,
etničkom čišćenju i organizaciji počinjenih ratnih zločina. Uglavnom su
to njihove komšije, poznanici, školski drugovi, a neki su odrasli u
zajedničkom druženju sa Bošnjacima: Dragan Nikolić - Jenki, Dragan
Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar, Ignjat Kraljević, Miloš Šargić,
Mišo Ćetković, Ljuban Stanišić, Goran Ninić - Nino, Zoran Obrenović,
Ognjen Ostojić, Svetozar Andrić, Mišo Pelemiš, Milan Ristanović, Dragan
Ignjatović, Ljubislav Petrović, Simo Stupar, Aleksandar Đurić - Aco,
Elvis Đurić, Goran Tešić, Veljko Bašić, Goran Gorić, Slađan Pajić, Momo
Todorović, Rade Vitorević, Todor Bošković, Saša Došić, Veselin Došić,
Mišo Gojgolović, izvjesni Majstorović, vozač u „Poletu“, Zoran Pajić,
Zoran Jovanović, Pero Đurić, Ljubomir Burlica zvani Ljubiša, Vera
(Miloš) Matić, Rajko Dukić, Vlado Stupar, Zoran Tešić, Dragan
Bjelanović, Rade Bjelanović, Milenko Golić, Miloš Matić, Mišo
Todorović, Vojka Celiković, Dušan Dosić, Milan Drakulić, Mane Đurić,
Goran Garić, izvjesni „Zenga“, Boban Kovačević, Goran Kovačević,
Dragiša Milaković, Miljan Miljanić, Čedo Pajić, Goran Pajić, Nebojša
Pajić, zvani Bajaga, Milan Samardžić, Pero Surić, Todor Todorović, Čedo
Vrzina, Mićo Vuković i drugi.

Srbin veći od Srba

Vlaseničani
poznaju Elvisa Đurića koji je protjerao svoju majku Bošnjakinju i ubio
svog daidžu da dokaže kako je veliki, lojalni Srbin. Na poziciji šefa
krim-policije u Vlasenici bio je do 2003. godine i tada mu se gubi
svaki trag. Njegov brat Aleksandar i danas živi u Vlasenici. Bili su u
„vodu smrti“ čiji su pripadnici izvršili najstrašnije zločine i etničko
čišćenje. Niko nije odgovarao zbog toga.

Hazim Karić

( www.genocid.org