Bosanske pjesme

Admin

Bosna žubori; nad pitomim krajem

Anđeo mira širi laka krila -

I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću

Mistične priče šapće večer mila.

Bosna žubori i ko rujne usne

Cvijetne tiho obalice ljubi,

Pa tamo negdje, poput moje misli,

Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom

Nestašno sitni igraju se vali;

Ah, čini mi se, moj anđele, tako

Da ljubav tvoja srcem mi se šali.

Zapis o
Bosni (
Mak
Dizdar )
Pitao jednom tako jednoga vrli
pitac neki

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je

Ta Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedan zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna.

B o s n a

(Nedžad Ibrišimović)

Bosna, to je jedna
dobra zemlja.

Kad plače klobućaju kiseljaci.

Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.

U tišini jedna njiva.

U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.

Kad Bosanac liježe na počinak

On polako glavu spušta na zemlju

Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.

Majka se popne na brdo iznad pruge

Pa mahne mašinovođi.

Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću

U kući živi starica

Njen smjeh je ajet o džennetu.

Skloni obuću kad prelazis Unu, Savu, Drinu

Operi noge u rijekama

Bosna je ćilimom zastrta.
Bosni

( Enver Čolaković )
O Bosno moja, o jado
moja, o zemljo moja!

O ti moj kameni i bijedni kršu

s kozama, panjima a mršavim konjima,

čija su leđa oglodali samari,

čije su noge iskrivili sjenari

kad su s planina kroz duboki snijeg

vukli teret težak, sitnom blagu hranu.

O ti moj gladni sušićavi raju

koliba, bunjišta, horoza i jare,

tebe ubijaju. Hoće da te nema

i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,

bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,

i nisu tvoji crni dijamanti

iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke

bili prvi nakit što me zimi kiti -

volim te i plačem, i plačem,

ali ne nad grobom

jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,

I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.

Bosno moja, moje tugovanje,

Bosno moja - tužno robovanje!

Bosno moja - ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi,

dok klokoće mandra u kotlu ijednom,

dok rijeke teku i potoci tvoji,

koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja bodri

i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,

pjeva našu pjesmu,

pjeva pjesmu Bosne,

pjeva sevdalinku.

Bosno moja, moje tugovanje,...

Bosna
(
Enes Kišević )
Ti nisi više san

Ti si suza iz sna

Bossanium moja

Bossnium moja

Bolna mi ne bila.

Ti privjesak ničiji nisi.

Ni čest. Ni prćija.

Bosna si bila.

Bosna ćeš biti.

Bosna bosanska sva.

Osvajača tvojih silnih

Tko više i imena zna?

A ti si i
dalje

Bossana moja

Bosna bosanska sva.

Bisseno, Bosseno,

Bosno moja,

Tko te svojatao ne bi

Kad su i voda i ptica

I cvijet

Bivak našli u tebi.

Ginut će za tebe

Bošnjak tvoj

Ma bila pod noktima sva

Da nikada više.

Bolna mi ne budeš

Suzo moja iz sna.

Đerzelezu
Ale
(Enver
Čolaković,16.oktobar 1950.)
Osedlaj najbržega
ata,

najoštriju sablju opaši,

s majkom halali se brzo

i kreni, Đerzelezu Ale!

Prašinu otresi sa ruha

i čupavu podigni kosu

s očiju umrlih davno,

pa hitro izjaši iz groba

u borbu za opstanak Bosne!

U Džennetu ne miruj više,

ako si mu'min i junak,

majčine ne gledaj suze,

ako si ponosni Bošnjak.

S nebeskih kad modrih visina

snesu te meleki amo

do tvoga zapuštenoga groba,

nek at te već osedlan čeka.

Potegni buzdovan i sablju,

pa jurni kroz prašnjavu Bosnu

i gledaj, i bori se, Ale!

Nek te ne začude gladni,

poniženi, jadni i bosi

Bošnjaci u izlizan jaram

zapregnuti, kada ih spaziš.

Nek te ne začudi, Ale,

što nećes čaršije naći,

ni kule begovske, hane,

ni tople hamame, ni žene

u žaru, il feredži crnoj.

Nek te ne začudi, kada

u džamiji mjesto džemata

pronađeš konje i ovce:

to narodu oteti mal je

kog šejtanu daju u danak.

Ti samo razmahuj sabljom

i jaši kroz prašnjavu Bosnu,

neka te očaj bar vidi

i u tebe nasluti spas.

Kad dušmanin zaišće sablju

buzdovan i s prsa ti toke

i zlatni sahat i saruk

pa čak i kosu sa glave,

nedaj mu, nedaj mu, Ale,

već nastavi kružiti Bosnom.

Kad kao šugavi prosjak

u Džennet se materi vratiš,

reci joj: Ne strahuj majko

za svoga sina junaka,

veći su veći i jači Đerzelezi

danas Bošnjaci i hrabrije

danas se bore

jer žive i prkose vragu

dok smrt mu opaku slute.

Bosna i Hercegovina - moja domovina
(AdIla elagić)
Virim kroz prozor
otvorene duše i gledam u bezdan.

Tišina vrišti poput glasova vječnih besmrtnika.

Budi moj san. San koji živi kao vječno svjetlo.

San, koji se zove Bosna.

Ona, čiji je život sjedio na ivici otvorenog prozora i gledao smrt u oči.

Život, koji danas treperi u očima neznanih duša jedne domovine.

Moje domovine.

Još jednom ću se sjetiti svega što nam je dala.

Svake noći prosute po nebeskom svodu, svake želje za novim svitanjem.

Neke duše, sretne u vjeri života, ili možda onog što je svima uvijek i bila
-jedna vječna ljubav, vječna majka.

Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za
Bosnu riječi ne postoje.

Svaka je
sitna i nevidljiva i ne može obuhvatiti bujicu mojih misli.

Mada vrijedi pokušati. Mada vrijedi voljeti ono neopisivo.

Domovinu.

I onda, kad zatvorim oči vidjet ću njenu bol, ali ću je pustiti da ostane
nezaboravna.

Vidjet ću prkos u životu i smrti.

Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu.

B o s n i
(Povodom
uredbe o ukidanju službenog naziva - Bosna)
Ubijaju te. Smrtnu ti
izrekoše osudu.

Tebe više ne smije biti.

I uspomenu valja čak kriti

na tebe.

O, Bosno
moja, o, jado moja, o, zemljo moja,

majko i nano i neno!

Zemljo, ti crna crnice prhka

iz koje niče snijetljivo klasje

i nekad - kad su opake suše

stabljike krhke, žute, polusvele -

namjesto bujnih i zelenih šuma

kukuruza...

O, ti moj kameni i bijedni kršu

s kozama, panjima, mršavim konjima,

čija su leđa oglodali samari,

čije su noge iskrivili sjenari

kad su s planina kroz duboki snijeg

vukli težak teret, sitnom blagu hranu.

O, ti moj gladni sušičavi raju

koliba, bunjišta, horoza i jare,

potoka, što pjesmom svog vječitog toka

neveselu našu sevdalinku poju,

pjevaju poravno, mada nije ravno

ništa u tebi, neg zgurena brda,

povijena leđa i kvrgave šake.

Tebe ubijaju. Hoće, da
te nema

i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!...

U tebi nisam ugledao sunca,

tvojom me riječju ne uspava majka

u bešici prostoj kraj ognjišta crna

uz klokot žute na vergili pure...

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač

bilo prvo ruho božansko što vidjeh,

i nisu tvoji crni dijamanti

iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke

bili prvi nakit, što me zimi kiti -

ipak te volim, i plačem, i plačem,

ali ne nad grobom,

jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom

i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,

koja dozvoljava da te tako hule!

Bosno moja, moje tugovanje!

Bosno moja - tužno robovanje!

Bosno moja - ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi,

dok klokoće mandra u kotlu ijednom,

dok rijeke teku i potoci tvoji,

koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja
bodri

i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,

pjeva našu pjesmu,

pjeva pjesmu Bosne,

bijene, ponosne,

pjeva sevdalinku:

Bosno moja, moje tugovanje,

Bosno živa, Bosno vječno živa!...

MOJA I TVOJA
DOMOVINA
( Salih
Čavkić)
U srcu Balkana,

iskovana od planina,

odjevena šumom,

začinjena cvijećem

i mirisom ljiljana i jasmina,

bez ravnica

osim nekoliko kraćih polja

i rječnih dolina, usjeklina,

pećina i mnoštvom potoka

i rijeka koje se na trenutak pojave

iz svojih klisura i dubina,

leži zemlja Bosna i Hercegovina.

Skrnavljena, porušena, pogorena,

hiljade puta prevarena,

vjekovima pljačkana, izrabljivana,

krvlju i suzama natopljena,

zemlja naših djedova, Bosna i Hercegovina

Od Une do Drine, od Save do Neuma

i Jadranskog Mora, prostire se domovina moja.

Iz njedara njenih k'o srčane žile

teču prema jugu i sjeveru rijeke sinje,

Una sa Uncem i Sanom,

sinom i kćerkom svojom,

dijeli Bihać i Bosansku Krupu,

teče prema Bosanskom Novom,

prihvata Sanu,

prema Bosanskoj Dubici obilazi Kozaru,

potomu ravnicom krivuda,uz granicu samu,

i kod Jasenovca sliva se u Savu.

Istočno od Une,

tutnji i vileni,

Vrbas sa Ugrom i Vrbanjom,

Pliva ga plijeni.

Tamo malo dalje u centru samom

ovjekovječena imenom ljepotom i slavom.

Jedno drago ime sa puno ponosa,

kao i kolijevka naša zove se Bosna.

Zenicu i Doboj po sredini djeli

da kod Šamca i Savu oplemeni.

Južno od Bosne, Neretva klisure siječe,

u mjesečevom luku okolo Prenja na jug skreće,

pod Veležom smješka se Mostaru,

ispod Gabele pogled na tvrđavu staru.

Malo dalje nastupa u horu

i svoju vodu predaje Jadranskom moru.

Na istoku poznata svima,

kao lopov granicom tutnji, zovu je Drina.

Iskovana od planina, odjevena šumom,

mirisom ljiljana i jasmina u
srcu Balkana,

moja i tvoja Domovina Bosna i
Hercegovina.

Iz grobova ustaju...
(Iz zbirke pjesama "Planeta
Sarajevo"od Abdulaha Sidrana)
Silaze u grob ko djeca bezazleni,

Bosanski Muslimani.

U progon odlaze,

ko djeca lakovjerni,

Bosanski Muslimani.

U progon, u grob, ko djeca neoprezni,

odlaze, silaze,

Bosanski Muslimani

Pogledaj sad! Iz progona, sa daljina,

iz izgnanstva, sa strašina, vraćaju se -

dobri Bošnjani!

Ozbiljna lica, iz grobova ustaju,

u vjeri čvršći,

dobri Bošnjani.

Jakog srca,iz grobova ustaju,

u duši ljepši,

dobri Bošnjani.

Iz grobova ustaju,

u duhu jači, jači i žešći,

dobri Bošnjani.

Kako ih je, Bože, malo ostalo,

a kolika, Bože, svjetlost pobjede,

sa lica im zrači!