NAJZNACAJNIJE LICNOSTI I DOGADJAJI U HISTORIJI

NAJZNACAJNIJE LICNOSTI I DOGADJAJI U HISTORIJI

BOSNE I HERCEGOVINE

http://www.camo.ch/historija-bih.htm

Autori: Ivan Lovrenovic i Vildana Selimbegovic


KULIN: Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao
status legende u bosanskoj povijesti. Sacuvani fragmenti svjedocenja o
Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna
ekonomski prosperira. Kulinov trgovacki ugovor s Dubrovnikom, cuvena Povelja Kulina bana,
sklopljen 1189, poticao je dubrovacke trgovce na eksploataciju
bosanskih rudnika, a historicari ga smatraju vrijednim zbog cinjenice
da je rijec o najstarijem poznatom drzavnom dokumentu pisanom na
narodnom jeziku. Krizu u relacijama sa susjedima Kulin je zadrzao u
okvirima crkvene politike i neutralizirao tako sto je sazvao skup na
Bilinom polju, 1203. godine, gdje su se okupili poglavari Katolicke
crkve u Bosni i javno obznanili "pogreske". Povod za ovaj skup bio je
citav niz optuzbi koje je tadasnji vladar Zete, u nastojanjima
diskreditiranja i Bosne i Dubrovnika, uputio u Rim. Optuzbe su, za to
doba, bile vrlo teske: Kulin, njegova porodica i podanici optuzeni su
kao heretici. Historicari smatraju da su poslanice imale za cilj da od
pape ishode odobrenje za otimanje bosanske zemlje, i bas u Kulinovom
umijecu da se sve okonca mirnim putem vide njegovu najvecu vladarsku
vrijednost.
STJEPAN II KOTROMANIC: Ban bosanski, vladao je od 1322. do 1353.
godine i za njegovo vrijeme Bosna se prilicno prosirila. Prvi je, vec
1326. godine osvajanjem knezevine Hum, povezao Bosnu i Hercegovinu u
teritorijalnu cjelinu "od Une do Drine i od mora do Save". Sklopio je
znacajne ugovore s Dubrovnikom i Mlecima, dobro se slagao i sa ugarskim
kraljem. Po njegovu dogovoru s generalom Franjevackog reda Gerardom
Odonisom osnovana je 1340. Vikarija bosanskih franjevaca. Stjepan II
Kotromanic pokopan je u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine,
a iza njega je ostala bosanska drzava nezavisna, jaka i mocna, najvise
zahvaljujuci znatnom razvoju rudarstva (bakar, srebro, olovo, zlato).
TVRTKO I KOTROMANIC: Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao
je od 1353. do 1391. godine. "Za druge polovine Tvrtkove vladavine
Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio
danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste
pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je
tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju" (Noel Malcolm). Godine
1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili
(danasnji Arnautovici) nadomak Visokog. U vrijeme Tvrtkove vladavine
primjetna je politicka stabilnost, znacajan kulturni i duhovni
napredak, sto sve zajedno Bosnu cini najsnaznijom juznoslavenskom
zemljom. Bosanska Tvrtkova vojska pod vodstvom Vlatka Vukovica 1381.
dobija bitku kod Bilece protiv nadirucih turskih trupa. Pod istim
vojskovodom bosanski vojnici su 1389. godine porazili desno krilo
turske vojske na Kosovu. Neki historicari biljeze odmah nakon Tvrtkovog
krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na juznoslavenskim prostorima.
Naredni zlatnici u Bosni pojavit ce se tek sa Stjepanom Tomasem.
S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan.
Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

STJEPAN TOMASEVIC: Posljednji bosanski kralj. Naslijedio je
1461. godine prijesto svoga oca Stje-pana Tomasa. Iste godine po
dolasku na vlast u poslanici papi predvidio je tursku najezdu, trazeci
pomoc. Pocetkom 1463. godine pomoc je zatrazio i od Mletaka,
upozoravajuci da Turci toga ljeta kane zauzeti cijelu Bosnu, a nakon
toga ce, predvidja on, zaprijetiti mletackim posjedima u Dalmaciji. No,
sve je bilo uzalud. Historija ga pamti kao rijedak primjer vladara koji
je uspio izgubiti dvije drzave: Stjepan Tomasevic je, naime, ozenivsi
se kcerkom srpskoga despota, bio i posljednji srpski despot, koji je
izgubio Smederevo i despotovinu. Njegovo pogubljenje u Jajcu, u kojemu
je i krunisan papinom krunom, simbol je propasti srednjovjekovnog
bosanskog kraljevstva i samostalnosti.
FRA ANDJEO ZVIZDOVIC (1420? - 1498, Fojnica): Bio je kustod
Vikarije bosanskih franjevaca u vrijeme prodora sultana Mehmeda II na
celu ogromne turske vojske u Bosnu 1463. godine. Pod tim udarom bivaju
unistene preko noci sve politicke i duhovne institucije Bosanskoga
kraljevstva. Tada se susrecu sultan Mehmed, kao osvajac i novi gospodar
zemlje, i fra Andeo Zvizdovic, kao predstavnik svoga naroda. Rezultat
toga susreta 24. svibnja 1463. na Milodrazu kod Brestovskoga jest
ahdnama, carska povelja, kojom se bosanskim katolicima, uz obecanje
lojalnosti, garantira sloboda vjere. Stvarnost, naravno, nije bila
idilicna kao svecani ton carske ahdname, no ipak je taj ugovor izmedju
sultana i fratra bio kroz vijekove temelj ocuvanja identiteta bosanskih
katolika-Hrvata. Autenticni prijepis ahdname cuva se u franjevackom
samostanu u Fojnici.
JURAJ DRAGISIC, Georgius Benignus, de Salviatis (Srebrenica, oko
1450 - Barletta, 1520): U franjevacki red stupio u samostanu u
Srebrenici, a nakon turskoga osvojenja pobjegao u Jajce, pa u Italiju.
Studirao filozofiju, teologiju, filologiju na najvecim evropskim
sveucilistima. Humanisticki pisac i intelektualac, koji je odrzavao
veze s najznacajnijim ljudima svojega doba. Autor mnogih filozofskih i
teoloskih radova, koji i danas pobudjuju kriticku paznju. Bio je medju
rijetkima koji su u ime individualne i znanstvene slobode branili
Savonarolu i Reuchlina u velikim i opasnim polemikama toga doba.
GAZI HUSREV-BEG (Serez, 1480 - Kuci, 1541): Upravljao bosanskim
sandzakom s prekidima u raz-doblju od 1521. do 1541, koje je obiljezeno
ogromnim osvajackim pohodima sultana Sulejmana u Evropi. Gazi
Husrev-beg istaknuo se u mnogim vaznim osvajanjima u Dalmaciji,
Slavoniji, Hrvatskoj, Ugarskoj (Knin, Skradin, Ostrovica, Mohac,
Obrovac, Jajce, Banja Luka, Pozega, Klis itd). S druge strane,
Husrev-beg se istaknuo kao graditelj Sarajeva, u kojemu je izgradio
najvece i najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu
dzamiju, Gazi Husrev-begovu medresu i biblioteku, bezistan itd, a
Sarajevo transformisao iz kasabe u bogat grad s razvijenom trgovinom i
zanatstvom. Poginuo u pohodu na pobunjene Kuce 1541, sahranjen u
Sarajevu.
MEHMED SOKOLOVIC (1506 - 1579): Veliki vezir turske carevine
rodjen je u selu Sokolovici nadomak Visokog odakle je odveden kao
dijete - danak u krvi - te skolovan u Jedrenu. Poslije bitke na Mohacu
1526. i Becu 1529. postao je kapudan-pasa, tj. ministar mornarice,
1549. je rumelijski beglerbeg, a 1551. glavni zapovjednik turske vojske
u ratu sa Austrijom. Za vojnicke zasluge dobio je cin i zvanje treceg
vezira 1555, drugi vezir postao je 1561, zatim 1562. sultanov zet, a
vec 1565. veliki vezir. Kao veliki vezir Sulejmana Velicanstvenog,
prilikom pohoda na Austriju krio je njegovu smrt i odrzao red u vojsci
do dolaska sultana Selima. Za Selimove vladavine bio je gotovo
neograniceni gospodar Carevine, cijoj je velicini i uspjesima i sam
pridonio. Njegovom zaslugom Austrija je pristala na mir 1568, a 1570.
osvojio je Arabiju. Obnovio je tursku flotu, unistenu u bici kod
Lepanta 1571, ojacao disciplinu u vojsci, radio na razvijanju
prosvjete, knjizevnosti i umjetnosti. Planirao je radove na kopanju
Sueckog kanala i kanala Don - Volga. Po Selimovoj smrti bio je veliki
vezir Murata III. Zivot je izgubio kao zrtva atentata nekog dervisa.
Njegova zaduzbina je i kamena na Drini cuprija.
FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631): Propovjednik,
pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao
u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige,
pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze
hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih
zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama
i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas
svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni
izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno
zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.
HASAN KAFI PRUSCAK (1544 - 1615/1616): Najmarkantnija licnost
islamske znanosti u intelektual-nom zivotu Bosne na kraju 16. i
pocetkom 17. stoljeca. Kafijevo djelo o uredjenju drzave Temelji
mudrosti u uredjenju svijeta je jos 1824. godine pobudilo paznju
znamenitog francuskog orijentaliste Garcina de Tassyja, koji ga prevodi
na francuski i tako priblizava Zapadu. Hasan Kafi Pruscak rodjen je u
Pruscu, skolovao se u Stambolu i u Bosnu se vratio kao zreo
tridesetogodisnjak. Na osnovu podataka iz njegove autobiografije,
napisao je jedanaest djela iz pet naucnih oblasti, od kojih se
izdvajaju Metod uvodjenja u jurisprudenciju, Mac kadija o kaznjavanju,
te remek-djelo Temelji mudrosti u uredjenju svijeta. Kao nagradu za
svoje najvaznije djelo sultan mu je fermanom darovao Prusacki kadiluk,
u kome ce osnovati medresu.

HUSEIN-KAPETAN GRADASCEVIC
(Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833): Jedan od pokretaca autonomisticke
pobune, a od sastanka u Travniku 1831. njezin vodja. Vodio bosansku
vojsku u borbu sa sultanovom; na Kosovu porazio velikog vezira Mehmeda
Resid-pasu. U pregovorima s Portom, koji su tada uslijedili, Bosancima
su priznati neki zahtjevi. Po povratku u Sarajevo, Husein je proglasen
za bosanskoga namjesnika. No, dogovori su iznevjereni, pa bosanska
vojska 1832. ponovo zaratuje sa sultanovom. Ovoga puta gubi bitke,
izmedju ostaloga i zbog nelojalnosti hercegovackoga gospodara Ali-pase
Rizvanbegovica. Husein se povlaci na teritorij Austrije, dobija
pomilovanje od sultana uz uvjet da se ne moze vratiti u Bosnu.
Dozivotno odrediste mu je bilo Trapezunt, ali je, ne stigavsi tamo,
umro u Carigradu (otrovan - p.o). Podigao je mnogo zaduzbina, a
dopustio je fra Iliji Starcevicu da u selu Tolisi 1823. otvori prvu
katolicku skolu u BiH.
FRA IVAN FRANO JUKIC (Banja Luka, 1818 - Bec, 1857): Pisac,
etnograf, pasionirani borac za kulturnu emancipaciju Bosne i
Hercegovine. Pokrenuo jednu od prvih svjetovnih skola u Bosni (Varcar
Vakuf, 1849), radio na osnivanju prvog kulturnog drustva (Kolo
bosansko), formulirao ideju nacionalnoga muzeja, pokrenuo i uredjivao
prvi knjizevni casopis (Bosanski prijatelj), napisao prvu
historiografsko-geografsku sintezu (Zemljopis i poviestnica Bosne). U
vidu promemorije (Zelje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini...),
koju je uputio sultanu Abdul Medzidu, formulirao je embrio prvoga
modernog ustava, u kojemu za Bosnu trazi politicke, kulturne i licne
slobode, svjetovno skolstvo, javnost uprave, reformu privrede i
poreznog sistema, postansku sluzbu, tiskaru i slobodno novinstvo. Umro
u izgnanstvu.
VASO PELAGIC (Gornji Zabar, 1838 - Pozarevac, 1899):
Revolucionar i publicist. Kao upravitelj Bogoslovije u Banjoj Luci zbog
sirenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog
sudjelovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga
interniraju 1876. Za razliku od ostalih relevantnih sudionika u
ustanku, koji su favorizirali njegovu nacionalno-politicku dimenziju,
spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagic je inzistirao na
njegovoj socijalno-oslobodilackoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi
u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator
socijalisticke ideje iza sebe je ostavio Istoriju bosanskohercegovacke
bune, Odgovor na cetiri drustvena pitanja, Umovanje zdravog razuma.
Posljednje godine zivota proveo je u zatvoru u Pozarevcu.
MEHMED SACIR KURTCEHAJIC (Bijelo Polje, 1844 - Bec, 1872): Prvi
moderni bosanski novinar i urednik. Nakon sto je zavrsio osnovnu skolu,
sam se obrazovao, naucio turski jezik i stupio u drzavnu sluzbu. Zudio
je za evropskom naobrazbom, ali, kako je pisao: "U nasim krajevima nema
skole gdje se predaju vise znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao
jedan evropski mladic." Krajem 1868. uz saglasnost Osman-pase pokrece
prve bosanske novine, Sarajevski cvjetnik. Redovito je pisao, a u
svojim clancima je dosljedno zagovarao potrebu evropeizacije Bosne i
bosanskoga drustva, te toleranciju i razumijevanje medju konfesijama i
narodima. U maju 1869. postavljen je za direktora Vilajetske
stamparije, a usput je obavljao i posao zvanicnog tumaca u Vilajetskoj
vladi. Bio je clan Vilajetske skupstine, a od 1872. i gradonacelnik
Sarajeva. Ne zna se gdje je sahranjen, ali se zna da je umro u Becu,
1872. obolivsi od tuberkuloze.
SAFVET-BEG BASAGIC
(Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historicar,
politicar. Jedan od najmarkantnijih zacetnika moderne bosnjacke
muslimanske knjizevnosti i bosnjacke nacionalne svijesti. Gimnaziju
pohadja u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom
nacionalistickom omladinom u polaganju kamena temeljca Starcevicevom
domu, zbog cega mu rezim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje
mature. Na Beckom sveucilistu slusao orijentalne jezike i historiju.
Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao drustva
Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktorirao u Becu iz orijentalnih
jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih
jezika na Zagrebackom sveucilistu, ali je u medjuvremenu izabran za
zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora.
Nakon Prvog svjetskog rata Basagic kao kustos radi u Zemaljskom muzeju
do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i
dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), povijesne i
knjizevnopovijesne studije (Kratka uputa u proslost Bosne i
Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u
islamskoj knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u
Turskoj Carevini), sacinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.
KOSTA HOERMANN (Bjelovar, 1850 - Bec, 1921): Kulturni radnik, od
1878. visoki cinovnik austro-ugarske vlade u Bosni i Hercegovini. Prvi
upravitelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888), u kojemu je
utemeljio muzejsku knjiznicu i uredjivao (od 1889) Glasnik Zemaljskog
muzeja. Pokrenuo izuzetno znacajni knjizevni casopis Nada (1895), koji
je uredjivao S. S. Kranjcevic. Osnivac Balkanoloskog instituta u
Sarajevu (1908). Uza sve ostalo sto je, neobicnom energijom i
ustrajnoscu, ucinio za strukturiranje kulturnoga zivota u Bosni i
Hercegovini, Kosta Hoermann ostaje veoma zasluzan na polju
folkloristike, kao sakupljac, autor i izdavac monumentalne zbirke
Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, 1888-89.
JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt,
diplomirao na beckoj Akademiji. Od 1885. do 1921. zivio u Sarajevu,
gdje je bio na celu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo
najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas
Predsjednistvo, biskupska rezidencija, bogoslovija, niz stambenih
objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i
znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspjesno
kombinirao elemente tradicionalne bosanske gradnje i secesije. Poticao
je sistemsku zastitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti.
Bio je i prvi dirigent prvoga javnog pjevackog drustva u Sarajevu
(Maennergesangverein, 1887).
MEHMED SPAHO (Sarajevo, 1883 - Sarajevo, 1940): Clan Narodnog
vijeca BiH i ministar u vladama od 1921. do 1941. godine. Profesor dr.
Mehmed Spaho bio je prvi Bosnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od
trojice ministara iz BiH i to po etnicko-vjerskom kljucu: Hrvat dr.
Tugomir Alaupovic bio je ministar vjera, a Srbin Uros Krulj ministar
zdravlja. Spaho je takodjer jedan od dva priznata zastupnika
Jugoslovenske muslimanske organizacije medju 11 Bosnjaka od 42
zastupnika Narodnog vijeca SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska
organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupnickih
mjesta: Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem
bosnjackih lokalnih politickih organizacija u februaru 1919. godine.
Imala je i svoj politicko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik
JMO bio je tuzlanski muftija hadzi hafiz Ibrahim Maglajlic, a JMO je na
izborima za Ustavotvornu skupstinu Kraljevine SHS raspisanim novembra
1920. u BiH osvojila najveci broj glasova i 24 mandata. Njen
najistaknutiji clan zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji
nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921, dobija
novi ministarski resor - industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom
izborila clan 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji
prepoznat kao "turski paragraf", a kojim se, zapravo, odredjuje da BiH
tada "ostaje u postojecim granicama". Tokom 1923. JMO se raspada na dva
krila, Spaho ostaje u jednom (JMO), a Maglajlic u drugom (JMNO), no
Spaho figurira u vladama sve do 1941, a nakon sto uspostavlja tijesnu
saradnju sa Stojadinovicevim i radikalima Antuna Korosca.(otrovan
1941.g. u Beogradu - o.p).

DZEMALUDIN CAUSEVIC (1870 - 1938): Reisul-ulema koji na pocetku
20. stoljeca pripada grupi na-prednih muslimana i nastoji da unaprijedi
narodni jezik i knjizevnost muslimana toga doba. Prije no sto ce
postati reis, objavljuje na bosanskom jeziku Mevlud hafiza Saliha
Gasevica u 37.000 primjeraka. Kao reis-ul-ulema cetvrtog jula 1914.
oglasio se apelom muslimanima savjetujuci ih da se ne ukljucuju u
progon i unistavanje imovine srpskog stanovnistva koje je poprimilo
znacajne razmjere na pocetku rata. Taj njegov Proglas stampan je u
listu Jeni Mishab. Nastavak njegovih nastojanja za samostalnost
muslimana ilustrira se jasnim istupom prilikom susreta sa dr. Antunom
Koroscem u Sarajevu, kojem se Causevic izjasnio protiv tadasnjih
nastojanja da se Bosna prikljuci Ugarskoj i opredijelio se za suradnju
juznoslovenaca. Da je on saradnju zamisljao na ravnopravnijim osnovama,
iskazao je u svom intervjuu objavljenom u francuskom listu Le temps
aprila 1919. godine kada je Causevic progovorio o progonima Bosnjaka:
"Hiljade ljudi ubijenih, sest zena spaljenih, 270 sela opljackano i
unisteno, eto bilansa za muslimane prilikom svecanog stvaranja
Jugoslavije, kojoj smo se spremali sluziti svom dusom. Mi smo ipak
Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatraju nas
uljezima." Upravo zalaganje za Srbe dalo je ovim izjavama reisa
Causevica svojevrsnu tezinu, ali nije spasilo muslimane da budu
izlozeni i daljim torturama - novembra 1924. dogodit ce se genocid u
selu Sahovici. Kada je Kraljevina Jugoslavija 31. januara 1930. godine
donijela Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici i tako propisala da ce
reisul-ulemu u Beogradu, clanove ulema-medzlisa u Sarajevu i Skoplju,
te devetoricu muftija postavljati kralj, Dzemaludin Causevic je
zatrazio umirovljenje i sestog juna 1930. je penzioniran. Godine 1937.
sa M. Pandzom izdao je prvi prijevod Kur'ana.
JOSIP BROZ TITO
(Kumrovec, 1892 - Ljubljana, 1980): Titova marsalska, drzavna,
predsjednicka, partijska i ina biografija manje-vise je poznata, a ono
sto nije i danas je predmet rasprava njegovih biografa sirom svijeta. U
svakom slucaju, Tito je za svog zanimljivog zivota, ali i u casu smrti
- bio politicar i licnost koja je na znacajan nacin obiljezila epohu,
prije svega zbog svoje diplomatske visprenosti i odnosa prema spoljnoj
politici drzave na cijem je celu bio, ali i zbog stvaranja tzv. treceg
bloka, Pokreta nesvrstanih. Tek ilustracije radi: ovaj metalski radnik
ne samo sto je bio pocasni clan svih akademija i univerziteta na
prostoru bivse Jugoslavije, te doktor vojnih nauka, vec je bio i
pocasni doktor univerziteta u Rangunu, Bandungu i Adis Abebi, a njegova
sabrana djela sadrze vise od 60 knjiga. Titova sahrana se danas
ocjenjuje kao najveci skup svjetskih drzavnika do toga vremena. Kada je
o Bosni i Hercegovini rijec, jos u toku rata 1941 -1945. Tito daje punu
podrsku formiranju ZAVNOBiH-a, a vec 1946. godine istice njen poseban
znacaj kao visenacionalne zajednice i u godinama koje slijede insistira
na bh. posebnosti, narocito na njenom kulturnom i politickom identitetu
kojeg u svojim istupima redovno podrzava kao poseban i utoliko vazniji.

IVO ANDRIC (Dolac, Travnik, 1892 - Beograd 1975): Studirao je
filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Becu, Krakowu i Grazu, a zavrsava
nauke doktoratom u Grazu 1923. zbog kojeg danas nosi teret teskih
kritika i optuzbi. Jos za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andric se
isticao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i hapsen.
Poslije Prvog svjetskog rata ulazi u diplomatsku sluzbu i vise godina
vrsi duznost cinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukurestu,
Madridu i Zenevi. Prije pocetka Drugog svjetskog rata postaje poslanik
u Berlinu, a slomom stare Jugoslavije prestaje biti diplomata. Poslije
rata intenzivira pisanje, koje je zapoceo u ranoj mladosti, kada
nastaju njegovi prvi knjizevni radovi objavljivani u omladinskoj stampi
- Hrvatski djak, Bosanska vila... Pravi pocetak njegova literarnog
stvaralastva jeste Ex Ponto, stampan u Zagrebu 1918, a iza njega
slijede Nemiri, Put Alije DJerzeleza, Pripovetke... Poslije Drugog
svjetskog rata nastaju Gospodjica, Travnicka hronika i Na Drini
cuprija. Nobelovu nagradu za knjizevnost dobio je 1961. godine.
Najznacajniji moderni bh. pisac.
MESA SELIMOVIC (Tuzla,
1910 - Beograd, 1982): Jedan je od najznacajnijih bh. pisaca.
Filozofski fakultet zavrsio je u Beogradu, a do Drugog svjetskog rata
bio je profesor gimnazije, da bi tokom rata dvije godine proveo u
ustaskom logoru. Pripadnik je NOB-a, a nakon rata obavlja citav niz
duznosti u Sarajevu i Beogradu, gdje je i umro. Bio je umjetnicki
direktor Bosna filma, direktor Drame Narodnog pozorista u Sarajevu,
glavni urednik Izdavacke kuce "Svjetlost". Njegov roman Dervis i smrt
jedan je od najznacajnijih romana nastalih na prostoru bivse
Jugoslavije i istovremeno jedan od specificnih i cijenjenih modernih
romana koji se odlikuje vanrednim nacinom pripovijedanja, osobenim
stilom u tretiranju covjeka i zivota Bosne. Objavio je jos zbirke
pripovjedaka Prva ceta, Tudja zemlja, Djevojka zlatne kose, studije Za
i protiv Vuka, Pisci, misljenja, razgovori, Sjecanja, filmske scenarije
Tudja zemlja, Noci i jutra, te, naravno, romane: Tisine, Tvrdjava,
Magla i mjesecina kao i nedovrseni Krug. Dobitnik je Ninove nagrade
1966, Goranove 1967, Njegoseve 1969. i Nagrade AVNOJ-a 1970.
HAMDIJA POZDERAC (1924-1988): Hamdiju Pozderca historicari vec
sada opisuju kao komunistickog politicara, znacajnog za razvoj BiH.
Clan SKOJ-a od 1940. godine, partizan od 1941, clan KPJ od 1943.
godine. Zavrsio je Visoku partijsku skolu u Moskvi i Filozofski
fakultet u Beogradu, bio je sekretar sreskog komiteta u Bihacu,
predavac na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, clan Predsjednistva
CK SKJ i CK SK BiH, Izvrsnog komiteta CK, sekretar Sekretarijata i
predsjednik Predsjednistva CK SK BiH, te clan Predsjednistva SFRJ.
BRANKO MIKULIC (1928-1994): Branko Mikulic, po struci ekonomista
a po opredjeljenju politicki radnik, bio je clan Predsjednistva SFRJ iz
BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i
Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, clan CK SK BiH,
predsjednik skupstine sreza Sarajevo, sekretar Izvrsnog komiteta CK SK
BiH, predsjednik Izvrsnog vijeca Skupstine SRBiH, predsjednik CK SK
BiH, clan Predsjednistva CK SKJ. Za eru Pozderca i Mikulica vezuje se
najznacajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata, zlatne
godine razvoja BiH i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po
svemu ravnopravne clanice bivse Jugoslavije. Upravo zbog njihovih
insistiranja na ubrzanom ekonomskom i privrednom jacanju republike, sto
je neminovno pratilo i jacanje i izgradjivanje knjizevnih, vjerskih i
kulturnih institucija i pojedinaca unutar sva tri i svih drugih naroda
u BiH, po procjenama historicara, Bosni su nametani fabricirani
slucajevi nacionalistickih istupa. Ova se teza narocito potkrepljuje
aferom Agrokomerc, za koju analiticari novije bh. historije tvrde da je
montirana upravo da bi izazvala politicki krah Hamdije Pozderca, u to
vrijeme clana Ustavne komisije bivse Jugoslavije.
ALIJA IZETBEGOVIC (Bosanski Samac, 1925): Diplomirani pravnik,
politicar po uvjerenju. Sudjeno mu je kao pripadniku Mladih Muslimana
1946. godine i tada je dobio tri godine zatvora. U poznatom Sarajevskom
procesu 1983. godine ponovo je otisao u zatvor. Ovaj put razlog je bila
Islamska deklaracija, koju je napisao 1970. godine i zbog koje je od
presudenih cetrnaest odlezao pet godina i osam mjeseci. Politicku
karijeru Izetbegovic je poceo 1990. kao osnivac i lider SDA, nacionalne
stranke Bosnjaka. U karijeri politicara imao je teskih propusta, ali i
zvjezdanih trenutaka - i u jednom i u drugom slucaju najvise se volio
pozivati na narod, u cije se ime ne libi odlucivati. Njegova je vlast
danas medju Bosnjacima neogranicena i neupitna. Protivnici mu zamjeraju
preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los
odabir kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne
pravi klasicni begovat. "Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo
muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski
narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje
dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Izetbegovic je cesto bio na
velikim kusnjama, osobito za vrijeme rata, i pred velikim odlukama za
vrijeme kratkog a dramaticnog perioda u bh. historiji. Pritisnut sa
svih strana - izmedju razlicitih svjetskih interesa, zelja i politickih
nauma, uklijesten i u samoj Stranci demokratske akcije od strane
vlastitih jastrebova, ucijenjen od partnera na vlasti, ipak je uspio
stvoriti karizmu prvog u Bosnjaka. Deklarativno se nije prestao
zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika
svodi na bosnjacko-muslimansku, i na zadrzavanje osobne vlasti.
DOGADJAJI


De administrando imperio - latinski naslov spisa (O upravljanju
carstvom), sto ga je 958. godine bizantski car Konstantin Porfirogenet
(903-959) sastavio za svojega sina Romana, kao uputu za vodjenje
vanjske politike Carstva. U djelu su podrobno opisani svi narodi koji
obitavaju na granicama Carstva, njihovi obicaji, historija, politicko
ustrojstvo. Spis je vazan za ranu povijest svih juznoslavenskih krajeva
i naroda, pa i za Bosnu - u njemu se ona prvi put u svjetskoj povijesti
spominje po imenu.
MISIJA CIRILA I METODA: Po rezultatima i po procesima koje je
izazvao u kulturnoj i duhovnoj povijesti juznoslavenskih naroda, pa i
sire, poduhvat sto su ga ostvarili solunska braca Ciril (Konstantin
Filozof) i Metod, do danas zadrzava u pravom smislu rijeci milenijsku
vaznost. Kodificiravsi tadasnji slavenski jezicni standard (koji je
funkcionirao na ogromnom prostoru od Jadrana do Kijeva i od Soluna do
Moravske), stvorivsi prvo slavensko pismo, glagoljicu, a zatim i
cirilicu, prevevsi na slavenski cjelokupnu Bibliju - oni su uveli
slavenski jezik medju "bozije jezike" (do tada samo: hebrejski, grcki i
latinski), i tako zapravo uveli Slavene u Povijest i Civilizaciju. U
Bosni cirilometodska akcija je omogucila nastanak izvanrednih primjera
biblijske pismenosti i specificnu jezicnu redakciju, a u najtjesnjoj
vezi sa cirilometodskim tradicijama je i pojava Crkve bosanske.
FRANJEVCI U BOSNI: Iako historicari dolazak franjevaca u Bosnu
vezu za period vladavine Stjepana II Kotromanica, oni su pojedinacno i
u grupama u Bosnu ulazili i nesto ranije, a sve sa zadatkom
"sprecavanja krivovjerstva". Prva misija veze se za fra Fabijana iz
Motovuna (Istra), koji u Bosnu stize 1324. godine. Njegovi uspjesi
ponukali su papu da 1327. godine zabrani dominikancima da se mijesaju u
poslove franjevacke misije u Bosni i okolnim provincijama, a vec 1340.
godine osnovana je Bosanska vikarija na cijem je celu bio fra Peregrin
Saksonac. Historicari se slazu da je 1385. godine vikarija obuhvatala
35 franjevackih samostana od kojih su samo cetiri bila u Bosni: u
Visokom, Lasvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. bit ce podignuto u
samoj Bosni jos 12 samostana. Uz utvrdjivanje u vjeri, te
prosvjetiteljsku, obrazovnu, kulturnu i duhovnu ulogu koju su franjevci
imali u srednjovjekovnoj Bosni, valja spomenuti i njihov diplomatski
ucinak i znacajne graditeljske pothvate.

PAD BOSNE POD TURSKU VLAST: Od prvih bitaka s turskim cetama
krajem 14. stoljeca, preko velike invazije Mehmeda II Osvajaca 1463.
godine, do konacnoga pada Jajca 1528, Bosna i Humska zemlja (kasnija
Hercegovina) "padale" su stotinu i cetrdeset godina. U tom dugom
procesu, koji je podjednako vojni, ekonomski i administrativni,
proljetna kampanja, koju je Mehmed II poduzeo u svibnju 1463, bila je
znacajan vojno-politicki dogadjaj: propascu bosanskih gradova,
vlastelinskih dvorova i rodova, pogubljenjem kralja Stjepana Tomasevica
tada je prestalo postojati Bosansko kraljevstvo kao politicko-drzavna
struktura. To je, istovremeno, bio dramatican civilizacijski lom: Bosna
se oprasta od zapadnoevropske krscanske civilizacije, i biva
integrirana u orijentalnoislamsku, u politickoj formi Osmanskoga
carstva. To je znacilo i stvaranje potpuno novog drustvenog i duhovnog
okvira, s dalekoseznim posljedicama. Masovna islamizacija, koja u
historiografiji jos nije dovoljno objasnjena, te osmanski konfesionalni
sistem u kojemu se etnicki i politicki identitet izrazavao samo kroz
vjerski, a konfesionalni prvaci ujedno bili i politicki predstavnici
naroda, generirali su onaj tip nacionalno-politicke diferencijacije,
koji se i pet stoljeca kasnije, u nase dane, pokazuje kobnim za
opstanak BiH kao harmonicnog drustva. Prva dva stoljeca osmanske
vlasti, do poraza Turske u Beckom ratu 1699, bili su i u Bosni
razdoblje opcega prosperiteta i monumentalnih gradnji. medjutim,
razdoblje nakon toga vrijeme je dugotrajne i sve dublje dekadencije,
politicki trajno optereceno krizama oko tzv. "istocnog pitanja", a ono
je odredilo dominantnu sliku turske epohe kao tmurne i drustveno
regresivne.
DOLAZAK SEFARDA: U decenijima nakon velikog egzodusa iz
Spanjolske 1492. godine, kada su ediktom Ferdinanda II i Izabele Zidovi
istjerani iz zemlje, jedan dio dolazi i u Bosnu i naseljava se mahom u
gradskim sredinama - Sarajevu, Travniku, Mostaru i Banjoj Luci.
Prihvaceni od turskih vlasti, Sefardi ovdje organiziraju svoje
vjersko-politicke zajednice i zadrzavaju i dalje razvijaju svoje
tradicije. Postaju nezamjenljiv element u razvoju urbanizacije - u
trgovini, zanatstvu, ljekarnistvu. U sferi tzv. rabinske knjizevnosti
upotrebljavaju hebrejski jezik, a u svakodnevnom zivotu ladino. Medju
najautenticnije kulturne tekovine bosanskih Zidova ubrajaju se njihove
narodne pjesme - romanse, a kao remek-djelo i danas se cuva Sarajevska
hagada nastala u Spanjolskoj u 13-14 stoljecu, donesena u Bosnu i
zbrinuta i sacuvana, uz puno peripetija, i tokom proslog rata.
OSNIVANJE GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE: Gazi Husrev-begova
biblioteka osnovana je 1537. godine u Sarajevu kada je sagradjena i
Gazi Husrev-begova medresa. Biblioteka je predstavljala najznacajniju
ustanovu ove vrste na Balkanu u osmanskom periodu. medju obiljem
knjiga, rukopisa i dokumenata na orijentalnim jezicima, nalazi se i
bibliografsko izdanje Kur'ana izradjeno po narudzbi velikog vezira
Mehmed-pase Sokolovica, a pronadjeno tek 1902. godine u njegovom rodnom
selu Sokolovici. Ovaj Kur'an, po mnogim ocjenama, predstavlja
remek-djelo islamske kaligrafije. Biblioteka je trebala pomoci ucenike
Gazi Husrev-begove medrese, koju neki historicari smatraju prvom
visoko-skolskom ustanovom u Bosni, i zbog toga traze da zapravo godina
njenog osnivanja bude godina od koje ce se racunati postojanje
univerziteta u BiH. Uporiste zahtjevu pronalaze u uporedbi sa tadasnjim
evropskim univerzitetima koji predstavljaju izucavanje slicnih naucnih
disciplina pod okriljem Katolicke crkve. U Gazi Husrev-begovoj medresi
toga doba ucilo se: darul-hadis (katedra za islamsku tradiciju), meani
bejan (retorika), kelam (dogmatika na metafizickoj osnovi), tefsir
(tumacenje Kur'ana), ahkjam (serijatsko pravo), usul (institucije
serijatskog prava) i sve ono sto traze mjesni obicaji.
PRVA STAMPARIJA: U manastiru Sopotnica kod Gorazda 1519. do
1523, u ranom postgutenber-govskom razdoblju, Bozidar Gorazdanin drzi
stampariju u kojoj su stampane knjige za crkvenu upotrebu. Prva je u
Bosni i istovremeno prva medju Juznim Slavenima nakon stamparije u
Obodu nadomak Cetinja.
OBNOVA PECKE PATRIJARSIJE: Iako je prezivjela propast srpske
srednjovjekovne drzave, Pecka patrijarsija postepeno je izgubila
utjecaj i jurisdikcijski prostor. Ona je obnovljena tek 1557. u okviru
velikih zamisli o harmonicnom sredjivanju drzave i carstva u doba
sultana Sulejmana i njegova administratora vezira Mehmeda Sokolovica,
koji je za prvoga patrijarha postavio svojega brata Makarija. Pod
jurisdikciju obnovljene patrijarsije stavljene su sve juznoslavenske
zemlje koje su Turci osvojili, pa i BiH. Tako je postavljena idejna,
organizacijska i politicka osnova srpskog crkveno-drzavnog i
nacionalnog jedinstva. Intenzivirana je gradnja manastira i crkava, te
sjajnoga fresko-slikarstva i ikonopisa. Ni kasnije ukidanje
patrijarsije, zbog politickog opredjeljivanja peckih patrijarha u
protuturskim ratovima (1766.), vise nije moglo ponistiti ni umanjiti
pansrpsku integralisticku ideologiju.
STVARANJE BOSANSKOG PASALUKA: Bosanski pasaluk (beglerbegluk ili
ajalet) nije, kao u vecini drugih podrucja Osmanskog carstva,
uspostavljen odmah poslije pada Bosanskog kraljevstva, vec tek 1580.
godine. Naime, do njegovog osnivanja osvojene zemlje su bile
podijeljene u tri ajaleta kojima su sredista bila izvan bivse
Jugoslavije (Sofija, Budim, Temisvar). Osnivanjem Bosanskog pasaluka
znatan dio juznoslavenskih zemalja dolazi pod neposrednu upravu
bosanskog pase za kojeg historicari kasnije biljeze "da je pod svojom
kapom drzao vece podrucje negoli ijedan bosanski kralj". Granice
Pasaluka mijenjale su se zavisno od ratnih uspjeha: od Drave na
sjeveru, preko podrucja izmedju Save i Kupe, na zapadu do rijeke
Korane, na jugu preko Obrovca do usca Zrmanje, odnosno na liniji Zadar
- Dubrovnik, sa turskim skradinom i makarskom krajinom. Dalje na jugu
Pasaluk seze od Dubrovnika do Ulcinja, Bara i Kotora. Na sjeveroistoku
od Niksica, Kolasina, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara, Nove Varosi,
Priboja, Visegrada, Srebrenice, Zvornika, Loznice i Sapca, zatim Savom
do Race. Prvi beglerbeg Bosanskog pasaluka bio je Ferhad-beg Sokolovic,
koji kao pasa vlada do 1588. godine. Vezirsko sjediste Pasaluka bilo je
najprije u Banjoj Luci do 1639, zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku
do 1850, a potom opet u Sarajevu.
VOJNA EKSPEDICIJA EUGENA SAVOJSKOGA: U okviru dugotrajnoga
austrijsko-turskoga Beckoga rata 1683-1699, cijim zavrsetkom pocinje
naglo opadati moc Osmanlija na Balkanu, odigrala se 1697. velika
oruzana provala austrijskoga vojskovodje Eugena Savojskoga dolinom
Bosne sve do Sarajeva. Njezine posljedice bile su katastrofalne:
poharana i popaljena zemlja i gradovi, unistena dotadasnja socijalna i
etnicka struktura u velikom dijelu Bosne. Katolicko stanovnistvo gotovo
cjelokupno izbjeglo za Eugenovom vojskom povlaceci se u strahu od
odmazde, i od te demografske katastrofe nije se oporavilo nikad.
Nestalo je njihovog trgovacko-obrtnickoga sloja, koji je do tada igrao
znacajnu ulogu u urbanoj svakodnevnici i kulturi bosanskih gradova. Od
preko trideset franjevackih samostana u Bosni, ostala su samo tri
(Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kresevo), i u neka svoja drevna mjesta
(Srebrenica, Zvornik, itd.) oni se nisu nikad vratili. Veoma je
pojacana ideoloska omraza izmedju islamskoga i preostalog krscanskoga
stanovnistva.
PORAZ TURSKE POD BECOM: Drugi i posljednji pokusaj turskih
sultana da osvoje kljuc centralne Evrope - Bec, okoncan je porazom
turske vojske pod Becom 1683. godine, cime je istovremeno zapoceo
sesnaest godina dugi rat. Sultana Ahmeda II, koji je izgubio Ugarsku i
od svih utvrdjenih gradova zadrzao samo Temisvar, nasljedjuje Mustafa,
koji nastoji da povrati izgubljene zemlje i autoritet Imperije. Biljezi
pocetne uspjehe i zauzima nekoliko tvrdjava - Lipa, Lugos, Karansebes,
te se 1696. godine sprema za veliku ofanzivu zbog koje dovodi 130.000
vojnika i dunavsku flotu u Beograd. Kada se vojska pokusava prebaciti
preko Tise, septembra 1697, dozivljava strahovit poraz, nakon kojeg
Eugen Savojski krece u svoj pohod ka Sarajevu. Novi veliki vezir
Husein-pasa Cuprilic, uz posrednistvo Engleske i Holandije, pristaje na
mirovne pregovore koji ce se odrzati u Sremskim Karlovcima od novembra
1698. do 26. januara 1699. godine. Turska je u medjuvremenu znatno
uzdrmana i svima je jasno da je ovaj ogromni politicki konglomerat
iscrpio svoje mogucnosti. Granice Bosanskog pasaluka Karlovackim mirom
povlace se na Savu i na Dinaru; otada je Bosna najisturenija pokrajina
Turskoga carstva prema Evropi i krscanskom Zapadu. To, kao i
permanentna a sve dublja kriza Carstva, uzrokovat ce u Bosni opce
pogorsanje zivota, a posebno interkonfesionalnih i interetnickih
odnosa.
HASANAGINICA:
Kada talijanski prirodnjak i knjizevnik Alberto Fortis 1774. u svom
putopisu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) objavljuje Zalosnu
pjesancu plemenite Asanaginice, zapocinje "svjetski pohod" ove narodne
balade. Kao umjetnina najvisega reda, 92 deseterca ove pucke pjesme
postaju predmetom analiza i divljenja najvecih svjetskih umova. U epohi
romantizma prevode ju na sve velike jezike Goethe, Puskin, Nodier,
Mérimée, De Nerval, W. Scott, Tommaseo, Mickiewicz, a kasnije je
prevedena na mnoge druge jezike, sve do japanskoga i kineskoga. Na
nasemu jeziku/jezicima vise puta je dramatizirana i ekranizirana.
Anticku snagu i dramaticnost, te estetsku savrsenost originala ni jedna
od tih preradbi nije dosegnula, niti su knjizevnoznanstvena tumacenja i
analize dokucile zagonetnost njezinih motivacija.

PACIFIKACIJA BOSNE 1850-1851: Krvavim akcijama sultanovoga
marsala Omer-pase Latasa okoncan je otpor bosanskih begova i aga
reformama, kojima su turski sultani nastojali modernizirati Carstvo i
spasiti ga od posvemasnje dekadencije. Imao je taj otpor veoma
ambivalentan karakter, jer je, osim konzervativne dimenzije ocuvanja
feudalnih povlastica, sadrzavao i autonomisticke politicke teznje, i ni
do danas nije svestrano istrazen i povijesno elaboriran. U kolektivnom
puckom pamcenju Latasova kampanja ostala je upamcena po okrutnosti i
masovnim progonima pobunjenika u tamnice Male Azije.
SKOLA ZA ZENE: Iz ruku vezira Topal Osman-pase Staka Skenderova
je 1858. godine primila ferman kojim se odobrava osnivanje prve skole
za zensku djecu i ona nastaje na Varosi, blizu Stare pravoslavne crkve
u Sarajevu.
POCETAK MODERNOG ZURNALIZMA: U doba vladavine Topal Serif
Osman-pase, bivseg admirala i beogradskog namjesnika, Bosna je
ubiljezila citav niz kulturnih reformi. Prva moderna stamparija stigla
je u Bosnu 1866. godine i bila je vlasnistvo Ignjata Soprona iz Zemuna;
kasnije je otkupljena od strane vilajetske uprave i presla u drzavno
vlasnistvo. Za Sopronovog doba izlazio je Bosanski vjestnik, nedjeljnik
od kojeg je sacuvano 25 brojeva i dva vanredna izdanja. Po preseljenju
stamparije u Begovu dzamiju, pocinje izlaziti Bosna (od 1866. do
1878.), "list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi". List
Bosna stampan je na osam strana - cetiri unutrasnje arabicom i na
turskom jeziku, a cetiri spoljasnje na bosanskom, cirilicom i
pravopisom Vuka Stefanovica Karadzica.
ZELJEZNICA: Prva zeljeznicka pruga u Bosni sagradjena je 1872.
godine. Prvobitno, projekt je predvidjao izgradnju velike pruge od Beca
do Carigrada. Realizirana je dionica od Banje Luke do Bosanskog Novog.
Koncesiju za izgradnju dobio je Austrijanac Hirch od turske vlasti.
USTANAK 1875-1878: U ljeto 1875. godine pocinje ustanak u
Hercegovini pobunom srpskih seljaka, a potom se ustanak siri na
Krajinu, dijelove istocne Bosne pa sve do Sandzaka. Najveci dio
muslimanskog stanovnistva je pasivan, sto donekle objasnjavaju osnovni
razlozi ustanka koji su klasicne socijalne prirode. Doduse, ustanak je
motiviran i borbom za ocuvanje vjere, u cemu prednjace pravoslavni
svecenici od kojih se mnogi deklariraju kao ustanicke vodje. Neposredan
povod buni je bio razrez i uzimanje desetine za nerodnu 1874. godinu i
trajao je sa manjim ili vecim intenzitetom gotovo tri godine. Ustanak
je imao i siroke medjunarodne reperkusije i izravan uticaj na tok
rjesavanja "istocnog pitanja", izravno prethodeci Berlinskom kongresu i
odluci evropskih sila da Austro-Ugarskoj povjere mandat za upravljanje
Bosnom i Hercegovinom.( U ustanku je ucestvovalo i muslimansko
stanovnistvo, ali ne tako masovno kao sto je to bilo srpsko - o.p.)

BERLINSKI KONGRES:
Velike sile sastale su se 13. juna 1878. u Berlinu. Rusija, Turska,
Austro-Ugarska, Njemacka i Engleska su na dnevnom redu imale reviziju
Sanstefanskog ugovora, ciji je 14. clan predvidjao neku vrstu
autonomije za Bosnu. Britanski predstavnici su predlozili da se
Austro-Ugarskoj povjeri mandat upravljanja Bosnom. Nakon znacajnog
diplomatskog pritiska na turske predstavnike, oni su na sjednici 4.
jula procitali izjavu da je "carska vlada uzela u vrlo ozbiljno
razmatranje misljenje kongresa o pogodnim sredstvima za povracaj mira u
Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadrzava
sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa
beckom vladom". Na osnovu toga Bismarck objavljuje da je Austro-Ugarska
dobila mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. Tako je Austro-Ugarska
diplomatskim putem krenula ka BiH, koju ce anektirati 1908. godine.
U AUSTROUGARSKOM COMMONWEALTHU 1878-1918:
Instaliranje austrougarske uprave nad BiH znacilo je novi veliki
civilizacijski lom u historiji ove zemlje, po dubini analogan onomu od
prije cetiri stoljeca, s dolaskom Osmanlija. I ulazak austrougarskih
okupacijskih trupa u Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1878. godine bio je
dramatican i krvav, docekan je isprva oruzanim otporom, izazvao je
potom ogromnu pometnju i veliki val iseljavanja muslimanskoga svijeta.
No, ostaje trajno intrigantan onaj proces koji je vrlo brzo medju sve
stanovnike BiH, bez obzira na vjeru i etniju, unio percepciju
austrougarskoga razdoblja kao zlatnoga doba, koja nije izblijedila ni
do danas. Doista, za vrlo kratko vrijeme, mjereno samo s nekoliko
desetljeca, BiH je u tom razdoblju u mnogim vaznim aspektima zivota
pocela postajati integralnim dijelom srednje Evrope. Bez obzira na sve
kontroverzije, koje u vezi s austrougarskim nacinom upravljanja Bosnom
i Hercegovinom i dalje ostaju otvorene, od ogromne vaznosti je
cinjenica da je BiH bas u tom razdoblju, zahvaljujuci smisljenoj
kulturnoj politici i plejadi izvanrednih istrazivaca, stekla znanje i
svijest o vlastitoj kulturnoj proslosti i kulturnom identitetu.
USPOSTAVA REDOVITE CRKVENE HIJERARHIJE 1881: Otkako je u
politickim previranjima u 12. i 13. stoljecu bosanski katolicki biskup
napustio svoju (vrhbosansku) biskupiju i otisao u Djakovo, pa sve do
austrougarske okupacije 1878, Katolicka crkva u Bosni bila je
zastupljena samo redovnicima - franjevcima. Godine 1881. Sarajevo
ponovo postaje sjedistem nadbiskupije, a za prvoga nadbiskupa
postavljen je Josip Stadler. Izrazit predstavnik antiliberalnog smjera
u Katolickoj crkvi, ali i neobicno sposoban i energican organizator i
graditelj, Stadler je ostavio dubok trag u zivotu Katolicke crkve i
katolika-Hrvata u BiH. Kontroverzije izmedju biskupijskoga klera i
franjevaca, koje su zapocele tada, nisu konacno smirenje nasle ni do
danas.
OSNIVANJE MEDZLIS ULEME: Grupa sarajevskih muslimanskih
uglednika se 1881. godine obratila caru u Bec trazeci da se u Sarajevu
postavi vrhovno vjersko starjesinstvo i tako su muslimani dobili Ulema
medzlis i reisul-ulemu. Prvi reisul-ulema je bio dotadasnji sarajevski
muftija Omerovic. Nadleznosti reisul-uleme i Medzlisa sastojale su se
uglavnom u tome da ispituju kandidate za serijatske sudije, da ih
predlazu vladi na imenovanje. "Vakufskom povjerenstvu" stavljeno je u
nadleznost da ispita i ustanovi sve vakufe u zemlji, da nadzire njihovu
upravu i da izradi pravilnik o vakufskoj upravi. Samog reisa, clanove
Ulema medzlisa i predsjednika Vakufskog povjerenstva imenovao je car
osobno na prijedlog Zemaljske vlade.

OSNIVANJE ZEMALJSKOG MUZEJA: Prije austrougarske okupacije u BiH
nije bilo naucnih ustanova. Da bi se sprijecilo odnosenje i propadanje
spomenika kulture, te da bi se pocelo sa sistematskim proucavanjem
prirodne i drustveno-povijesne osnove zemlje, osnovano je 1885.
Muzejsko drustvo, a potom 1888. Zemaljski muzej BiH. U okviru Muzeja
1908. osnovan je Zavod za ispitivanje Balkana. Slobodno se moze reci da
je Zemaljski muzej, sa svojom razgranatom multidisciplinarnom mrezom
arheoloskih, etnografskih, geoloskih, bioloskih istrazivanja, sa svojim
naucnim publikacijama i dugogodisnjim doprinosom generacija znanstvenih
radnika i autora - do danas ostao najznacajnijom i u svijetu
najrenomiranijom bh. naucnoistrazivackom i muzeoloskom ustanovom.
SARAJEVSKI ATENTAT:
Pucnji kojima je Gavrilo Princip na Vidovdan 28. juna 1914. ustrijelio
austrijskoga nadvojvodu Ferdinanda i njegovu zenu Sofiju, u opcu
recepciju povijesti dvadesetoga stoljeca uveli su Sarajevo kao
zloslutni simbol, mjesto zlocina kojim je zapocela najveca svjetska
ratna klaonica 1914-1918. Kod nas je desetljecima dominirala slika o
dogadjaju, formirana u pseudonaucnim, nacionalno-ideologijskim
publicistickim i historiografskim radovima, koja je predstavljala
apologiju atentatora, njegova cina i njegovih drugova, tzv. "Mlade
Bosne". Cinjenice o mracnoj pozadini, iako nisu bile nepoznate,
ignorirane su. A one bi se mogle povezati i u jednu drukciju
interpretaciju. Onu koja bi govorila o velikoj manipulaciji, u okviru
koje je Apisova (Dragutin Dimitrijevic, sef srpske vojne obavjestajne
sluzbe i vodja teroristicke organizacije) sluzba upotrijebila socijalnu
frustriranost i nacionalnu zazarenost siromasnih bosanskih mladica,
pretvarajuci ih u teroriste, za racun profanih interesa drzavne
politike. Gavrilo Princip je uhapsen i osudjen na 20 godina teske
tamnice: umro je aprila 1918. u tamnici Terezin u Ceskoj, a u Sarajevo
je njegovo tijelo preneseno 1921. godine.
OSNIVANJE KRALJEVINE SHS:
U Beogradu je prvog decembra 1918. godine svecano proglaseno
ujedinjenje Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom i
Kraljevinom Crnom Gorom u kojoj se prvi put organizira teritorijalna
cjelina na ideji jugoslavenstva. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
postala je centralisticka monarhija sa dinastijom Karadjordjevica na
celu. Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Madjarskom i Rumunijom
odredjene su posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je
ugovor u Rapalu 1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar,
ostrva Cres, Lastovo, Losinj i Palagruzu. Rijeka je bila nezavisna, ali
je 1923. prikljucena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su
Senzermenskim ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u vecem
dijelu Koruske opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920.
godine potpisan je mirovni ugovor sa Madjarskom: u sastav Kraljevine
SHS usli su Prekomurje, dio Baranje, Backa i zapadni dio Banata.
Granice sa Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919.
zakljucen u Neiju.
ZAVNOBiH: Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja
BiH odrzalo je svoje prvo zasjedanje 25. i 26. novembra 1943. u
Mrkonjic-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uredjenje Jugoslavije
u kojoj ce BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i
Muslimani u njoj zivjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer
"Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i
srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji
ZAVNOBiH-a. Kada je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a ozakonjena odluka o
federativnom uredjenju Jugoslavije, uslijedilo je Drugo zasjedanje
ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do drugog jula 1944. godine i
nizom odluka fakticki konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna
federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je donesena i posebna
deklaracija o pravima gradjana BiH, kojom se "njenim gradjanima i
narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost izvojevana
u zajednickoj borbi protiv okupatora i domacih izdajnika". Na svom
trecem zasjedanju u oslobodjenom Sarajevu, odrzanom od 26. do 28.
aprila 1945. godine, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupstinu BiH,
a istovremeno je vec 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Prvi Ustav
NR BiH donesen je 31. decembra 1946. godine.
KRAJ DRUGOG SVJETSKOG RATA:
Jugoslovenska federacija proglasena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29.
novembra 1943. godine potvrdjena je na Trecem zasjedanju AVNOJ-a u
Beogradu, augusta 1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske
konferencije, u AVNOJ su usli clanovi Narodnooslobodilackog fronta i
poslanici skupstine iz 1938. godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je
preimenovan u Privremenu narodnu skupstinu, a uslijedili su izbori za
Ustavotvornu skupstinu 11. novembra 1945. godine. Na sjednici skupstine
koja je uslijedila 29. novembra 1945. godine proglasena je Federativna
Narodna Republika Jugoslavija, koja je svoj prvi Ustav donijela 31.
januara 1946. godine, a po kojem je FNRJ bila savezna narodna drzava
sacinjena od sest republika i dvije autonomne pokrajine. Svaka
republika imala je svoju skupstinu, ustav i vladu. Kraj rata BiH je
docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na
500.000.
EMANCIPACIJA I AFIRMACIJA BiH: Sedamnaesta sjednica CK SKBiH
odrzana februara 1968. godine najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se
u njenim zakljuccima po prvi puta jasno definira da su Muslimani
poseban narod u BiH, nakon cega se u popisu 1971. godine i tretiraju
kao zaseban narod, u ovom periodu kao da se potiru dotadasnji strahovi,
zablude i pogreske u politici prema Muslimanima, a istovremeno se
snazno potencira opca politika nacionalne ravnopravnosti. Paralelno s
tim pocinje snazna graditeljska i privredna ekspanzija po kojoj ce BiH,
mjereno brzinom razvoja, prednjaciti u tadasnjoj Jugoslaviji. Analogni
procesi republicke emancipacije zapocinju i na mnogim planovima kulture
(mediji, izdavacka djelatnost, obrazovanje, likovna umjetnost,
knjizevnost, sve znacajnija supkulturna produkcija, teatar, film), kao
i u opcem podizanju standarda i priblizavanju modernim oblicima zivota
u svijetu. No, kako se Tito 1972. priklonio drustveno regresivnom
modelu gusenja liberalistickih teznji u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji,
Bosna i Hercegovina postat ce, zbog svojih specificnih strahova od
nacionalizma, "tvrdjavom" titoizma. Tako ce onaj prvi proces nesumnjive
afirmacije drzavnosti i napretka u mnogim oblastima zivota biti
paradoksalno pracen obnavljanjem politike "cvrste ruke". U takvom
ambivalentnom i lomnom politickom stanju BiH ce docekati kraj
socijalistickog sistema i raspad Jugoslavije.
1990: Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike Bosne i
Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na
mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o
narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski
i visestranacki izbori, nastaje Stranka demokratske akcije BiH, koju
osniva Alija Izetbegovic, u julu iste godine Vladimir Srebrov osniva
Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica
BiH, ciji je prvi predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro
zamijeniti Stjepan Kljuic. Kasnije ce na celo SDS-a doci danas
najtrazeniji od strane Haskog tribunala - Radovan Karadzic. Zbog
izrazenog nacionalizma Slobodana Milosevica i jasne poruke sa
Gazimestana, HDZ BiH i SDA BiH u predizborne kampanje ce uci vezanih
zastava. Izbori su odrzani iste jeseni, a da bi ostvarile nadmocnu
vecinu, pobjednicke nacionalne stranke sklapaju koaliciju. Fikret
Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima, svoje mjesto u
Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA Aliji Izetbegovicu, koji postaje
predsjednik Predsjednistva BiH 25. novembra 1990. godine.
1992: Pocetak najkrvavije agresije na ovim prostorima. I mada je
u pitanju bliska proslost, malo se ko danas slaze kada je zapravo
poceo. Jedni ce reci da je rat u BiH poceo sa zbivanjima u selu Ravno,
drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum
pocetka agresije uzimaju peti april, kada je nesto oko 15 sati poceo
napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. No, ako je proljece i
bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je
bilo jasno: Bosna i Hercegovina je zapaljena ognjem, koji ce sve do
Daytona goriti zestokim intenzitetom. U jesen 1992. godine poceli su
prvi sukobi izmedju Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH, koji su
eskalirali u proljece 1993. godine, a okoncani marta 1994 -
Vasingtonskim sporazumom. Krajem marta 1992. godine Alija Izetbegovic
tvrdio je da u ovoj zemlji rata nece biti jer za rat treba dvoje, a
pripadnici Zelenih beretki i Patriotske lige danas govore o znacajnim
jedinicama i kakvoj-takvoj spremnosti za prvi atak na Bosnu... Bez
obzira na to, svjetski analiticari se slazu: ova je zemlja bez vojske i
bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju,
koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao,
sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda. Koliko god je
i ta cinjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i
polozaja Bosne i Hercegovine, nece se nikad, s druge strane, moci
zanemariti uloga Armije BiH u opstanku zemlje.

DAYTON:
Zracna baza Wright-Patterson nadomak Daytona, SAD, postat ce znacajno
mjesto bosanske povijesti, kada u njoj 21. novembra 1995. godine tri
predsjednika - Alija Izetbegovic u ime Bosne i Hercegovine, pokojni
Franjo Tudjman u ime Hrvatske, i Slobodan Milosevic, danas lice sa
haske tjeralice, u ime Srbije - stavljaju svoje parafe na dokument po
kojem u ovom casu nastojimo da zivimo. Dakle, Dejtonski sporazum,
dejtonska Bosna i dejtonski ustav nakon tri sedmice teskih pregovora
postaju stvarnost BiH. U casu nastajanja sporazuma, ova je zemlja
biljezila 250.000 mrtvih, milion i po izbjeglih i raseljenih te potpuno
razrusene gradove, spaljena sela i unistenu privredu. U Daytonu je BiH
definirana kao skup dvaju entiteta, od kojih onaj za dva procenta veci
- Federacija, dobija kantonalno uredjenje, utanaceno jos u Washingtonu
1994. Iako je od samog starta bilo veoma mnogo skeptika i puno
argumentiranih primjedbi, drzava kakvu ni teorija ni praksa do toga
casa nije poznavala, pocinje da dobija svoje obrise. Istina, najvise
zahvaljujuci prisustvu medjunarodnih faktora na ovom prostoru, medju
kojima su danas sve glasniji oni sto priznaju da Dayton ipak mora imati
i alternativu.

http://www.camo.ch/historija-bih.htm

http://www.camo.ch/historija-bih.htm