HAMZA ORLOVIC BOSNJAK
SUNCE
je svom vrelinom pržilo stijene tvrđave na Bosforu. Svi junski dani su
vreli na Bosforu, a ovaj je trebalo da bude vreo i krvav. Sultan se
plašio velike pobune u cijelom carstvu, pa je naredio da se odrubi glava
pobunjeniku Hamzi Orloviću Bošnjaku, koji je ležao okovan u tamnici,
obasjan tek ponekim sunčevim zrakom, koji se probijao kroz željezne
demire na malom otvoru na vrhu ćelije.
Hamza je sasvim mirno čekao da dželati izvrše sultanovu volju. Kadija je
trebalo da njegovu glavu, umotanu u krpu, donese pred sultana kao dokaz
da je njegova volja izvršena. Istinu o pogubljenju će čuvati sultan i
kadija, i sultanovi bedemi. Dželati ionako nisu znali ništa o žrtvama.
Njihovo nije bilo da znaju, njihovo je bilo da glavu što brze odvoje od
tijela. Da je sultanu trebalo da istina ostane samo njemu, i kadija bi
ostao bez glave.
Hamza od života nije odustajao, iako mu nije mnogo ostalo. I život u
željeznim bukagijama u hladnoj ćeliji na Bosforu bio je njegov život. To
nikom nije pripadalo, ni sultanu, ni Allahu, ni bogovima njegovih
starih, nikom osim njemu.
- Svi smo mi anđeli okovani ljudskim tijelom - ponavljali su njegovi
bosanski preci. Njemu su još dodali i sultanove okove.
- Ako ti je samo jedan dan života ostao, pred tobom je cijela budućnost
- govorila mu je majka svoju ili nečiju mudrost. Njemu nije ostao ni
cijeli dan, ali je htio da to malo života bude samo njegovo.
- Ne srdi silnika, Hamza - ponavljala mu je majka dok je rastao, poučena
gorkim iskustvom, kao što je i njoj njena govorila. On je ipak srdio
silnika.
- Kažu da su se naši preci molili bogovima na bosanskom jeziku - ostao
mu je u uhu poput šapata i nevjerice glas majke ili babe Bosiljke, davno
udate za Orlovića. Šapat mu se mnogo kasnije pretvorio u tutnjavu i
grijao mu dušu plamenom, koji je on širio carstvom koje je od toga
podrhtavalo. Nakon pedesetak godina ćutnje, nakon pola vijeka sljepila u
vjeri bez svog jezika, Orlović je progovorio krikom svih na silu
zanijemjelih Bošnjaka. Krik se čuo do neba, a nebo se sultanovom voljom
spustilo Hamzi na glavu.
U Stambolu je bio janjičar, koji se izvještio u svim viteštvima
askerluka i završio sve vojne i duhovne škole koje su mu dali. Nešto mu
je govorilo: ”Uči još, uči, Hamza”. I, učio je. Prevodio je sve molitve
sa arapskog na turski i bosanski jezik. Tragao je za riječima i porukama
kojim bi preveo allahove riječi objavljene Muhamedu. Imao je u tome
uspjeha, i to ga je ponijelo. Danima je proučavao knjige, izgovarao
naglas misli i poruke na svom jeziku. Počeo je i janjičarima iz Bosne
govoriti na bosanskom, a zatim i Turcima na turskom. Njima je ljepota
Muhamedove misli ljepše zvučala na njihovom, nego na arapskom jeziku.
Konačno su shvatili poruku, i umjesto nerazumljivog šaputanja, počeli su
naglas izgovarati i sebi namijenjene poruke svete knjige. Hamza je
objašnjavao janjičarima, a poslije i običnom narodu, šta znače molitve i
kako mogu biti snaga vjernika:
- Bismilla - hirrahma - nirrahim - učio je na arapskom, a zatim prevodio
na turski i bosanski.
- U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.
- Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve
resuluhu.
- Ja srcem vjerujem i jezikom izjavljujem da ima samo jedan Bog-Allah i
da je Muhamed Božiji rob i Božiji poslanik - prevodio je Hamza i
nastavljao:
- Ali, kako da vjerujemo, i kako da jezikom izjavljujemo ako ne
razumijemo, braćo? Ako hoćemo da nam milost Allaha dželešanuhu dotakne
samo dno srca, njegove poruke moramo jezikom poslati do srca.
Narod se napokon počeo grijati na ljepoti poruka zapisanih u Svetoj
knjizi, tek pošto su prevedene i kada ih je razumio.
- Maliki jev-middin. Ijjake na'budu ve ijjake nest'in. Ihdi-nessiratal -
mustekim, siratallezine en'amte 'alejhim, gajril-magdubi 'alejhim,
ve-leddallin - učio je Hamza pred narodom, dok mu se melodičan, lijepi
glas širio poput pjesme slavuja. A kad je počeo prevoditi, pjesma je
ulazila u dušu i nagonila ljude da se zamisle nad njom.
- Vladaru sudnjeg dana. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć molimo!
Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si darovao svoje blagodeti, a
ne na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali.
- Za milost ne treba čovjeka moliti, čovjeka ne treba obasipati
obožavanjima, bio on asker, prodavač čaja kraj Bosfora, kadija ili
sultan - objašnjavao je Hamza podižući glas - samo Allaha dželešanuhu
srcem treba slijediti i ponizno obožavati.
I dok je prevodio i objašnjavao Muhamedove poruke u Hamzinoj duši sumnji
nesklonoj pojavila se sumnja da Allah ne traži od njega spasenje kao što
on, Hamza traži od Njega.
Hamzino ime se pročulo po cijelom carstvu, a one koji su mislili kao on
nazvali su Hamzalije.
- Šta hoće te Hamzalije? - pitao je sultan predstavnike kalifata, koji
su se brinuli o Muhamedovoj vjeri u carstvu.
- Hoće da se muslimani mole na svom jeziku Allahu dželešanuhu.
- Aha - ispravio se sultan i upitao - A šta vi o tome mislite?
- Vaša svjetlosti, molitve bi izgubile ljepotu svoje melodije.
- Samo to?
- Svako bi na svoj način počeo tumačiti poruke Allaha dželešanuhu
poslate Muhamedu alejhisselamu, svojim jezikom - objašnjavali su.
- Samo to?
- Vaša svjetlosti, mi više ne bismo bili potrebni narodu kao tumači i
zaštitnici vjere.
- Samo to? - čulo se ponovo sa sultanskog mindera.
- Vaša svjetlosti, vaše carstvo je građeno kao jedinstveno u Muhamedovoj
vjeri, a ona u jednom jeziku. Vi odlučujete hoće li se vjera podijeliti
na jezike, a ako se podijeli, hoće li se vaše carstvo sačuvati.
Sultan je ustao sa mindera i hodao s rukama na leđima, od prozora koji
gledaju na cvijetne vrtove njegovih dvora, do prozora koji gledaju niz
Bosfor prema Aziji.
- Šta piše u vašim knjigama kadija za ove i ovakve? - upitao je sultan
kadiju, rastavivši ruke i upirući desnom u njegovom pravcu.
- Nevjernik, heretik, presvijetli sultane, što huli na Allaha i sultana.
- Šta vi u kalifatu kažete? - upitao je sultan pokazujući rukom onog
koji se brinuo o vjeri, ali je nastavio, ne dajući mu da govori - Znam,
znam, niste im potrebni kao tumači Allahovih poruka. Heretik, znači,
heretik. Dovedite mi tog heretika! - naredio je, dajući znak da samo
kadija može ostati.
- Odakle si, askeru? - pitao je sultan Hamzu, koji je stajao pred njim u
okovima.
- Iz Bosne sam, presvijetli, iz zemlje gdje ljude nikad nisu držali u
okovima.
- Skinite mu okove! - naredio je.
- Manji si nego što sam te zamišljao, askeru - rekao je kad su mu
skinuli lance sa nogu.
- Nije to Vaš grijeh, presvijetli, već onih koji su htjeli da me učine
grešnijim. Što je griješnik veći i grijeh mu je veći.
- Kažu, tražiš da se muslimani Allahu dželešanuhu mole na svom jeziku.
- Ne tražim ja, presvijetli, to je zahtjev Kur'anskog ajeta: ”Eš-hedu en
la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”. Ovim
ajetom, ovim svetim Kur'anskim ajetom se od nas muslimana traži da srcem
vjerujemo i jezikom izjavljujemo da postoji samo jedan Bog-Allah i da je
Muhamed Božiji rob i Božiji poslanik. Vi mi recite presvijetli kako da
srcem vjerujemo i kako da jezikom izjavimo ako ni srce ni jezik ne
razumiju? Da bi razumjeli, moramo tumačiti poruke izgovorene na
arapskom, da bi ih tumačili, trebalo bi da ih prevedemo, a prevedeno
postaje naše i ostaje u duši. Zamislite snagu svog carstva u kojem
muslimani uz pet vakata namaza srcem ponavljaju Allahove poruke koje im
oči otvaraju?
- Vaša svjetlosti, ne dajte da heretik tumači Kur'anske ajete -
progovorio je kadija, zapanjen drskošću do maloprije okovanog Hamze.
- Sikter, kadija - ućutkao je sultan kadiju, zadivljen Hamzinom
hrabrošću.
- Veliš, oči otvaraju, oči otvaraju - ponavljao je sultan, hodajući po
dvoru uznemireno kao maloprije, kada su mu o Hamzi pričali.
- Kada bi narodu oči bile otvorene, šta bi sultani radili? - upitao ga
je sultan.
- Presvijetli, Allah je Muhamedu alejhisselamu poslao objavu, da snagu
da svim muslimanima, a ne samo sultanima.
- A ha, a misliš li da sultani više vole pametne nego poslušne?
- Presvijetli sultanu, ja ne znam šta sultani više vole, ali znam da su
Allahu dželešanuhu draži oni koji su na njegovom putu.
- Zar sultani ne slijede Allahov put?
- Allah dželešanuhu zna ko slijedi njegov put. Da bi muslimani slijedili
Allahov put moraju ga znati, a ne mogu ga znati ako im nije u srcu, u
kojem može biti samo ono što je poznato. Zato srca treba Islamom
ispuniti, ali Islamom koji ljudi razumiju.
- Šta je za tebe Islam?
- Islam je moć Allaha dželešanuhu, kojom hranim dušu i krotim tijelo.
- A da si sultan, šta bi za tebe bio Islam? - nastavio je sultan
radoznalo.
- Islam koji hrani duše i kroti tijela muslimana, neuporedivo je jači od
Islama koji je samo košulja sultanovog carstva.
- Ti nikad nećeš postati sultan, a i kad bi postao, carstvo bi ti se
odmah raspalo. carstva traže vladare i podanike. Vladari vladaju
zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive. Ti si dokučio ono
smio nisi smio dokučiti - izgovorio je sultan pokazujući slugama da ga
vode.
- Allaha, bojiš li se Allaha presvijetli ... - pitao je Hamza dok su ga
izvodili.
- Takvih, takvih se plašim - spuštao je sultan zagledan kroz prozor koji
niz Bosfor gleda prema Aziji.
- Vjera je jezik - bilo je posljednje što je izgovorio Hamza Orlović
Bošnjak kome su sultanove sluge odrubile glavu u Stambolu 6. juna 1573.
godine.[/font]
***
[/size]
Home 
portal 
Gallery 
Traži 
Registracija 
Login 
Wed Oct 14, 2009 1:46 am
