IZRAEL BJESAN

IslamBosna.ba
- Izraelsko ministarstvo vanjskih poslova je kritikovalo švedsku
demokratiju i slobodu govora. Pogledajmo šta ih je toliko uzbudilo. U spornom članku, jedan autor iz najtiražnijih švedskih dnevnih novina Aftonbladet, Donald Boström je poduzeo istraživački pohod o slučaju rabina iz Nju Džersija, koji su optuženi za pranje novca i korupciju (pogledaj
Videovijesti). U svojoj istrazi on dolazi do Izraela, gdje otkriva
slučajeve ubijanja mladih Palestinaca od strane izraelske vojske te
vađenja organa, koji su se zatim po paprenim cijenama prodavali u
SAD-u. Reakcija izraelske javnosti je bijesna. Po običaju, sva
argumentacija izraelskih vlasti se svodi na "antisemitizam" i "širenje
mržnje prema Jevrejima". Njihova kritika nije upućena samo na članak
nego na čitavu švedsku demokratiju. Pročitajmo zato čitav članak, koji
je objavljen u Aftonbladetu.
Našim sinovima pljačkaju organe
"Ja sam ono što vi zovete 'matchmaker' (sparivatelj)", rekao je Levy Ishak Rosenbaum
iz Brooklyna (SAD) na jednom tajnom snimku sa FBI agentom za kojeg je
on mislio da je mušterija. Deset dana kasnije, krajem jula ove godine
Rosenbaum je uhapšen u vezi s velikom aferom korupcije, koja je
otkrivena u Nju Džersiju: rabini, od naroda izabrani i povjerljivi
zvaničnici, su godinama prali novac i krijumčarili organima.
Rosenbaumovo
"sparivanje" nije imalo nikakve veze s romantikom, nego s kupovinom i
prodajom bubrega iz Izraela na crnom tržištu. Prema vlastitoj izjavi,
on kupuje organe od manje imućnih ljudi u Izraelu za 10.000 dolara i
prodaje ih očajnim pacijentima u SAD-u za 160.000 dolara. Zakonsko
čekanje na bubreg u prosjeku iznosi 9 godina.Tužioci su
rastresli američku transplantacionu industriju. Ako se ovo ispostavi
kao istinito, to će biti prvi put da se trgovina organima dokumentuje i
u SAD-u, prema riječima jednog novinara iz "New Jersey Real-Time News".Na
pitanje koliko organa je prodao, odgovara Rosenbaum: "Quite a lot."
(Poprilično mnogo) I nikada nisam pogriješio", hvali se on dalje.
Njegova djelatnost traje već mnogo godina.Francis Delmonici,
harvardski profesor i transplantacijski hirurg te upravni član u
National Kidney Foundation's Board of Directors, kaže u istim novinama
da se ovakav način krijumčarenja organima, kao u Izraelu, također
odvija širom svijeta. Procjenjuje se da je 10 % od 63.000
transplantacija bubrega u svijetu ilegalno.
Najprometnije
zemlje u ovoj djelatnosti su Pakistan, Filipini i Kina, u kojoj se
organi uzimaju od pogubljenih zatvorenika. Ali snažne sumnje postoje u
Palestini, da se također tamo mladi ljudi hapse te da im se bez njihove
volje uzmu organi, kao u Pakistanu ili Kini, prije nego ih pogube.
Jedna vrlo ozbiljna optužba koja postavlja dovoljno pitanja
Međunarodnom sudu pravde (ICJ) da bi se započela istraga o izraelskim
ratnim zločinima.Izrael je ponovo aterirao na vjetrometinu zbog
svoga nemoralnog načina prometa organima i transplantacijama. Zemlje
poput Francuske su prekinule saradnju po pitanju organa s Izraelom već
devedesetih godina, a "Jerusalem Post" je pisao da "se očekuje da
uskoro i ostale zemlje Evrope slijede primjer Francuske."Polovica
novih bubrega koje je Izrael nabavio od početka 2000. godine su
ilegalno kupljeni u Turskoj, Istočnoj Evropi ili Latinskoj Americi.
Izraelsko zdravstvo ima potpuno znanje o tome šta se radi, ali ne radi
ništa da to zaustavi. U 2003. godini na jednoj konferenciji je
zaključeno da je Izrael jedina zapadnjačka zemlja koja ne osuđuje
ilegalno tržište organima ili poduzima pravne korake protiv ljekara
koji učestvuju u kriminalnim radnjama. Naprotiv, glavni ljekari u
velikim bolnicama su umiješani u najveći broj ilegalnih
transplantacija, kako izvještava Dagens Nyheter od 5. decembra 2003.
U pokušaju da izađe na kraj s manjkom organa u zemlji, tadašnji ministar zdravlja Ehud Olmert
je pokrenuo jednu veliku kampanju 1992. godine da nagovori narod
Izraela da postanu donatori organa. Pola miliona pamfleta je
podijeljeno u lokalnim novinama, u kojima se građani pozivaju da
prepišu svoje organe onima koji ih trebaju, nakon svoje smrti. Ehud
Olmert je bio i prvi koji je to uradio.
Već par sedmica nakon
toga je "Jerusalem Post" izvještavao o uspješnosti kampanje. Ne manje
od 35.000 osoba je prepisalo svoje organe, odnosno 500 mjesečno. U
istom članku je novinar Judy Siegel napisao da je razlika između
potražnje i ponude još uvijek ogromna. Red za transplantaciju bubrega
je iznosio 500 osoba, a samo 124 se je moglo operisati. Od 45 osoba
koje su trebale jetru, samo 3 su dobile mogućnost da se operišu u
Izraelu.U isto vrijeme kampanje nestalo je nekoliko mladih
Palestinaca, a njihova tijela vraćena u njihova sela 5 dana kasnije,
mrtva i rasporena (vidi sliku). Priča o rasporenim tijelima je
prestravila narod na Zapadnoj Obali i u Gazi. Govorilo se i o
dramatičnom povećanju broja nestalih, s naknadnim noćnim pokapanjem
obduciranih mladih ljudi."Bio sam u blizini, dok sam radio na
jednoj knjizi, kada su me više puta kontaktirali službenici UN-a, koji
su bili uznemireni ovim događajima. Rekli su mi da misle da se vrši
krađa organa, ali da su spriječeni u djelovanju. Po ugovoru za jednu
TV-stanicu putovao sam uokolo i razgovarao s velikim brojem
palestinskih porodica na Zapadnoj Obali i u Gazi, koje su smatrale da
su njihovim sinovima bili ukradeni organi prije nego su ubijeni. Jedan
od tih primjera, na koje sam naišao na ovome svome jezivom putu, je bio
mladić Bilal Ahmed Ganem, koji je bacao kamenje na Izraelce.Bilo
je blizu ponoći kada se začula buka motora izraelske vojne kolone na
ivicama malog sela po imenu Imatin na sjeveru Zapadne Obale. Svih 2
hiljade stanovnika sela se je diglo i stajalo u mraku poput tihih
sjenki. Neki su ležali na krovovima kuća, drugi su stajali iza zavjesa,
kuća ili drveća, koji su davali zaštitu u mraku, i pod zabranom izlaska
ipak davali slobodan pogled na mjesto pokopa prvog mučenika sela.
Vojska je prekinula dotok struje selu i područje je bilo zablokirano
kao ratno područje- ni mačka se nije mogla pomaknuti van kuće a da ne
rizikuje život. Mrtva tišina mraka je bivala prekinuta samo tihim
jecanjem i ne sjećam se da li smo drhtali zbog zime ili napetosti."
Pet
dana ranije, 13. maja 1992. godine, je jedna specijalna izraelska
jedinica napravila zasjedu u seoskoj stolarskoj radionici. Zadatak im
je bio da 19-godišnjeg Bilala Ahmeda Ganana učine bezopasnim, jednog od
aktivnih palestinskih "bacača kamenja", koji je izraelskoj okupacionoj
vlasti zagorčavao život.
Bilal Ganem je bio jedan od vodećih
bacača kamenja, koji je bio tražen već par godina. To je značilo da je
on zajedno s ostalim dječacima, bacačima kamenja, živio pod vedrim
nebom u brdima Nablusa. Biti uhvaćen je značilo smrt, a sve priče o
torturama, koje se prožive prije toga, nisu stvar činile ljepšom.
Dakle, zato su se krili u brdima. Ali iz nekog razloga je Bilal jednog
dana sišao u selo i hodao nezaštićen te prolazio pored stolareve kuće,
tog nesrećnog dana usred maja. Zašto je došao baš tog dana nije mogao
odgovoriti ni Telal, njegov stariji brat. Možda je nestalo hrane pa su se morale popuniti zalihe.
Za
izraelske specijalne snage sve je išlo po planu. Oni su palili
cigarete, stavili ispred sebe limenke Coca-Cole i u miru i tišini
pogledali kroz pokvareni prozor. Kad je Bilal bio dovoljno blizu,
trebalo je samo povući obarač. Prvi pucanj je pogodio u prsa. Prema
svjedočenju stanovnika sela, nakon toga je pogođen po jednom u obje
noge. Nakon toga su dva vojnika iskočila iz stolarske radnje i pucali
mu još jednom u stomak. Napokon su ga uzeli za stopala i odvukli ga niz
kamene stepenice stolarske radnje. Stanovnici sela zatim kažu da su
ljudi iz UN-a i Crvenog Krsta, koji su bili u blizini i čuli pucnjeve,
požurili na mjesto događaja da se pobrinu o ranjenom. Rasprava o tome
ko bi se trebao pobrinuti o ranjenom se završila tako što su izraelski
vojnici unijeli teško ranjenog Bilala u jedan džip i odvezli ga na kraj
sela. Tamo je čekao jedan vojni helikopter koji je preuzeo Bilala i
odvezao ga u nepoznato.Pet dana kasnije, on se vratio, mrtav i
zamotan u zelenu bolničku tkaninu. Kada se vojna kolona, koja je
dovezla Bilala iz obdukcijskog centra Ebu Kebir kod Tel Aviva,
zaustavila pored mjesta Bilalovog posljednjeg mira, neko je prepoznao
izraelskog komandira koga su znali kao kapetan Jahja.
"Najgori od svih njih", šaputao mi je on na uho u mraku. Kada su ljudi
kapetana Jahje istovarili tijelo i zamijenili zelenu tkaninu sa
svijetlom pamučnom tkaninom, izabrano je nekoliko muških rođaka da
završe posao, da iskopaju zemlju i zamijese cement.
Zajedno
sa oštrim zvukom lopata čuli su se i pojedini grohoti vojnika koji su u
čekanju prepričavali viceve jedni drugima. Kada je Bilal polagan u
mezar, potekla mu je krv iz prsa i iznenada je bilo jasno onim
najbližim kakvom nasilju je on bio izložen. Bilal nije bio prvi koji je pokopan rasporen uzduž sve do brade i špekulacije o namjeni su započele.Pogođene
palestinske porodice na Zapadnoj Obali i u Gazi su sigurne šta se
njihovim sinovima desilo. Naše sinove su koristili kao prisiljene
donatore organa, kažu rođaci Halida iz Nablusa, kao i mama Riada iz Dženina i braća po majci Mahmuda iz Nafesa u Gazi, koji su svi bili nestali jedan broj dana, a zatim vraćeni mrtvi i obducirani.
"Zašto
ih drže do 5 dana kod sebe prije nego ih mi možemo pokopati? Šta se
dešava sa tijelima za to vrijeme? I zašto ih obduciraju kada je uzrok
smrti sasvim očit i u isto vrijeme protiv naše volje? I zašto tijela
vraćaju noću? I zašto je okolina zablokirana u vrijeme pokapanja? I
zašto s vojnom pratnjom? I zašto se isključuje struja?" Pitanja braće
iz Nefesa su mnoga i uznemirujuća.
Bližnji ubijenih nemaju više nikakve sumnje u ovoj stvari.Glasnogovornik
izraelske armije uprkos svemu tvrdi da su Palestinci izmislili priču o
krađi organa. Svi Palestinci koji budu ubijeni, rutinski se obduciraju,
smatra on.Bilal Ahmed Ganem je jedan od 133 Palestinca koji su te godine ubijeni na različite načine.
Prema
palestinskim statistikama, uzroci smrti su bili sljedeći: pucanje po
ulici, eksplozija, zlostavljanje, suzavac, namjerno pregaženje vozilom,
vješanje u zatvoru, pucanje po školi, ubistvo u stanu itd. Od 133
ubijene osobe u starosnoj dobi od 4 mjeseca do 88 godina, 69 njih je
obducirano, što će reći, tek polovica njih. Rutinske obdukcije ubijenih
Palestinaca se, o kojoj je govorio armijski glasnogovornik, prema tome
ne rade na okupiranim područjima. Pitanja su i dalje tu.Mi znamo
da je potreba za organima velika, da se ilegalna trgovina organima i
dalje odvija, da se to radi s blagoslovom vlasti, da u tome učestvuju
visokopozicionirani ljekari u velikim bolnicama, kao i zvaničnici na
različitim nivoima. I znamo da palestinski mladići nestaju, da bivaju vraćeni 5 dana kasnije u tajnosti i noću, rasporeni i zašiveni.
Došao
je dan da se razjasni jezovita stvarnost onoga što se dešava i onoga
što se dešavalo na okupiranim područjima od početka intifade.
Piše: Donald Boström
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Originalni članak možete pogledati ovdje: http:

http://www.aftonbladet.se/kultur/article5652583.ab

IZVOR INFORMISANJA
http://prosvjetitelj-muallim.org/index.php?option=com_content&task=view&id=4980&Itemid=100
[/center]