NARODNA NOSNJA

NARODNA NOSNJA:
Na
teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih
nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u
sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja,
koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na istorijska
i društvena zbivanja. Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove
balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su
ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj
diferencijaciji.Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama
je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu
tkanica, odjevnih predmeta i nakita.

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni
su u nekim grobovima ukrasi od pucadi poređanih tako da pokrivaju
cijela prsa, isto kao što je slučaj sa tokama. Na ovom nalazištu
pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noža.
Jasno se vidi struktura tkanja u "četiri nita" i u vidu riblje kosti ;
iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u dinarskim i
srednjobosanskim nošnjama.Takvi arheološki ostaci iz srednjeg stoljeća
sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod Travnika,
razni oblici prstenja, minđuša, a značaj im je pojačan činjenicom da su
upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeću.Većina nošnje vlastele u
srednjem stoljeću je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa
strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg stoljeća, uglavnom iz
dubrovačkih arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum
bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi
nošnje bosanske vlastele.

Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se
može pročitati u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić "Putopis kroz
Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950., str.
23. Tu stoji da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i
Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci.

Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji
je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj
muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar,
najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu.
Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada da bi
zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene
i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz
razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban
propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće.
Kako
bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim
propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća
klasa. Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je
npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su
vrijedila i za obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično
muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme.
Nemuslimani, muskarci kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To
je naravno najteže padalo ženema, njihova sklonost ka obući, posebno
kod jevrejskih žena je po nekoliko puta godišnje zauzimala mjesto u
računu jevrejske vjerske zajednice.

Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka
nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan
opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi
gradskih nošnji , ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana fra
Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to
vrijeme tadašnje "globalizacije" i modernizacije bosanskog društva,
vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, isčežavale
ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija,
industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska Austro-Ugarske
1878. godine.

Materijali



Do kraja 19.
stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom
domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su
radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nosnju su izrađivani
od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za
osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje
glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se
miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u
velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu
krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini
i Hercegovini.

Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od
nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke,
kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i
torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se
upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.

Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju,
neprerađena, samo osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji
su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli
ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara
pravili su se i posebni opanci od "učinjane" kože, a nosili su ih
imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu
pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se veže ustvari za uticaj
Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromasniji, koji su
počeli da nose opanke od "učinjane" kože, koji su bili jeftiniji od
cipela.

Opanci od "učinjane" kože su se izrađivali najviše u
Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom,
Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali
svoj poseban stil i razlikovali se od travničkih "šabara" i brčanskih
"bijelih opanaka".

Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim
nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19.vijeka u manjoj mjeri i
materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne
proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i
sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od
ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi
materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod
imućnijeg seoskog stanovništva.
U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj
Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj
Hercegovini imućnije djevojke nosile su "sadake" od crvene čohe, i to
praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj
upotrebi; ženski "svitni zubuni" u istočnoj Hercegovini izrađivani su
od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili
crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve, taj novi kulturni
inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih
materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog
staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko
stanovništvo.
Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama
nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu "aladža" i "šamaladža"- pamučna
ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i
bijele boje. Od nje su najvise izrađivane ženske ječerme i kratke ili
duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod
hrvatskog stanovnistva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku
upotrebu imao je i "atlas", jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se
u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo
ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nosnjama.
Uticaj
Austro-ugarske imperije i njena aneksija BiH iz 1878. je ostavila i
traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više
se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu
se najviše upotrebljava crni saten "glot" i to za ženske suknje i
dimije kod srpskog i hrvatskog stanovništva srednje Bosne, istočne
Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog
materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim
materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a
s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog
porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.


Tipovi narodnih nošnji



Posmatrajući
sve narodne nosnje na teritoriji BiH može se prije svega uočiti razlika
u načinu odjevanja između gradskog i seoskog stanovnistva koja je
prvenstveno nastajala zbog različite ekonomske moći tih socijalnih
grupa. Nosnja u gradovima je bila ujednačena na čitavoj teritoriji BiH,
a pojedine varijante između nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji
nisu bitnije uticale na njen osnovni stil.

Seoske nošnje



Seoske nošnje
se mnogo više međusobno razlikuju. Postoje bitne razlike u načinu
odijevanja između pojedinih širokih geografskih oblasti, tako da se
izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna sa Hercegovinom,
srednja i istočna Bosna i Posavina. Tako se došlo do podjele narodnih
nošnji seoskog stanovnistva na tri glavne grupe, ili tri tipa seoskih
narodnih nošnji: dinarske nošnje (nošnje zapadne Bosne i Hercegovine),
srednjobosanske nošnje uključujući i Istočnu Bosnu i treći tip posavske
nosnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina
ispoljavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u
njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne
karakteristike tipa kojem pripadaju.

Dinarske nošnje



Dinarske
nošnje imaju najveći obim prostiranja. Obuhvataju prostor zapadne
Bosne, tj. predjele u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći
dublje na istok u Bosnu sve do oblasti Imljana, Banjalučke Vrhovine, pa
preko Travnika do Rame. Na sjever granica ide sjevernim padinama
Grmeča, pa preko Banjaluke do Prnjavora. Na jugu se granica gubi i
produžava u samu Hercegovinu, zahvatajući pored nje, i dio Bosne oko
Foče i Čajniča, sve do rijeke Lima. (Podatak je iz knjige Bratić Tomo:
Narodna nošnja u Hercegovini, GZM, Sarajevo, 1906.godine).
U ovoj
široko rasprostranjenoj oblasti nailazimo na veći broj varijanti u
nosnjama kod srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok su muslimanske
bosnjačke nosnje veoma ujednačene. Od srpskih i hrvatskih nosnji mogu
se nabrojati: imljanska, zmijanjska, Banjalučke Vrhovine, prnjavorska,
debeljačka, janjska, sasinska, kupreska, livanjska, glamočka,
grahovska, podgrmečka, bihaćka, ramska. U Hercegovini se odvajaju dvije
varijante "umska" i brdska. "Umska" nošnja zahvata uglavnom zapadni i
srednji dio Hercegovine, uključujući tu i okolinu Mostara, Konjica,
Stoca, Ljubinja i Ljubuskog, dok se brdska prostire u istočnim
dijelovima, zahvatajući i pomenute dijelove Bosne oko Foče i Čajniča.
Glavne
karakteristike dinarskih nošnji su: lanena duga košulja, izjedna
krojena, sa umetnutim pravim klinima ispod ruke, vezena na skutima
pozadi, na rukavima i prsima. Vez je izveden uvijek vunom u četiri boje
kod srpskih i mahom u dvije boje kod hrvatskih nosnji. Motivi su
geometrijski. Muslimanske košulje u dinarskoj oblasti nisu imale veza.
Gaće su bile obavezni dio ženske nošnje samo kod hrvatske i bošnjačke
grupe. Nasuprot njima gaće su se u srpskim ženskim nosnjama
upotrebljavale samo prilikom vjenčanja, smrti i zborova.

Od gornjih vunenih haljetaka najvažniji su: zubun,
haljina i pregača. Zubun je od valjanog sukna, kod djevojaka pretežno
bijele, a kod udatih žena crne ili tamnoplave bijele boje. Hrvatski
zubuni su imali mnogo manje veza nego srpski. Zimska duga haljina je od
bijelog sukna za djevojke i od crnog ili tamnoplavog za udate žene(
mrčine ili modrine). Ta haljina je duga do gležanja, otvorena sprijeda,
sa umetnutim kosim "klinom" ispod ruke i dugim uskim rukavima. Kod
bošnjaka dinarske oblasti ove haljine nisu uobičajene( izuzetak jedino
grupa oko Čapljine i u Podveležju).

Pregače su tkane od vune u boji i izrađivane su u
dvije tehnike: ćilimskoj ili "iveranjem" i "nizanjem" ili
"prebiranjem". Neke srpske i hrvatske nosnje su imale i dvije pregače;
prednju i zadnju, npr. takve pregače se nalaze u zmijanjskoj,
prnjavorskoj, debeljačkoj i sasinskoj nosnji. Muslimansko stanovništvo
nema u ženskoj nošnji uopšte pregaču kao odjevni predmet, ni u
dinarskoj oblasti ni u drugim krajevima Bosne i Hercegovine.

Čarape u svim ženskim dinarskim nošnjama su od vune,
duge do koljena, pletene u dvije tehnike: na pet igala i jednom iglom.,
tj. na poplet. Obe tehnike su karakteristične za cijelu BiH. Boje su
crna i crvena, najčesće sa rombičnim motivima u zapadnoj Bosni, i
bijela i crna u Hercegovini.

Nošnju na glavi čini crvena kapica, plića ili
dublja, pokićena novčićima kod djevojaka. Udate žene preko kape
prebacuju četvrtastu bijelu maramu, zvanu "krpa" na cijelom dinarskom
području. Djevojačke kape, pokićene starim novčićima ražličite su kod
svake etničke grupe.

Mušku dinarsku nošnju karakterišu: košulja od lana,
istoga kroja kao i ženska, samo duga do koljena i vezena bijelim
koncem. Kod muslimanskog stanovništva nisu vezene.Gaće su uskih
nogavica u srpskim nošnjama, a u hrvatskim i muslimanskim širih
nogavica i većeg tura.Od gornjih odjevnih predmeta razlikujemo: zubun,
kožun i haljina. Zubun je kratak do struka, nema mnogo veza, a kožuni,
od ovčje kože sa runom, bez rukava, su u upotrebi samo kod srpskog
stanovnistva zapadne Bosne.Muška haljina ili gunj najčesće je od crnog
sukna, duga do pojasa, sprijeda otvorena i ukrašena crvenim gajtanima
kod srpskog i hrvatskog stanovnistva, a kod muslimanskog i
zelenim.Ječerma od čohe sa tokama od srebrnih pucadi nosila se
praznikom kod svih etničkih grupa na čitavom dinarskom području.

Preko gaća nosile su čaksire ili šalvare. U srpskim
nošnjama zapadne Bosne šalvare su imale duge uske nogavice, potkićene
resama po dnu. Čakšire su bile od bijelog, crnog ili tamnoplavog sukna,
uskih nogavica, malog tura, ukrašene vezom od crvenog gajtana u srpskim
i hrvatskim nošnjama a kod muslimanskih i zelenim gjtanom.Čarape u
dinarskim muškim nošnjama su duge do koljena, uvijek su razrezane sa
strane i skopčavaju se kukicama. Boje su im iste kao i u ženskih
čarapa. Oko pasa je crveni vuneni pojas, kod bošnjaka zeleni, ili pak
tkanica crne ili višnjeve boje.

Muška nošnja dinarske oblasti je na glavi ujednačenija nego ženska.
Osnovu čini crvena kapa, a preko nje crveni vuneni šal omotan oko
glave. Kod srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni kape su plitke,
ukrašene crnim vezom i nose se većinom bez crvenog šala okolo. Hrvatsko
i bošnjačko stanovništvo ima dublje kape, tamnije crvene boje. Ispod
ove kape muškarci obavezno nose bijelu kapu od valjane vune ili pletenu
od pamuka. To je poznato pod imenom "ćulah" ili "bjelkapa". U
Hercegovini je poslije ustanka 1875. Godine ušla u upotrebu crnogorska
plitka kapa, zvana "zavrata", optočena crnim satenom. U svim muškim
dinarskim narodnim nošnjama su u upotrebi kožni široki pojas, zvan
bensilah, a takođe i kožna torba.

Sve gore navedene karakteristike u dinarskim
nošnjama s kraja 19. stoljeća se u daljem razvoju na početku 20
.stoljeća postepeno gube. Ovaj proces je uzrokovan prvenstveno
upotrebom novih fabričkih materijala i novih krojeva, sto je osnova u
određivanju jedne nošnje. Tako npr. u periodu između dva svjetska rata
nestaje potpuno veza na ženskim i muškim košuljama, dužina im se
skraćuje, a rukavi skupljaju. Kod žena ulaze u upotrebu"carze", tj.
gornje vunene haljine sa nabranom suknjom, primljene od susjednog
stanovništva Dalmacije i Like. Ove "carze" su se vremenom počinju
izrađivati od crnog satena- "glota", a zatim se skraćuju u običnu crnu
nabranu suknju. Ovaj proces je naročito ubrzava poslije drugog
svjetskog rata i to kod hrvatskog i srpskog stanovnistva dinarske
oblasti.

U bošnjačkim ženskim nošnjama je u tom periodu
pojačan uticaj gradskih nošnji. Sve vise se upotrebljavaju dimije,
bluze od kupovne "basme", kao i jemenija sa štampanim ukrasnim motivima
na glavi. U mnoga sela bliže gradskim naseljima ulazi u upotrebu i
zar.Sto se tiče muških nošnji dinarske oblasti i ovdje nailazimo na
promjene koje se naročito uočavaju poslije drugog svjetskog rata u
elementima sve većeg prodiranja i utjecaja gradskog načina oblačenja.

Srednjobosanske nošnje



Zahvataju
predjele u dolini rijeke Bosne, od njenog izvora kod Sarajeva, pa sve
do Maglaja, odnosno do planine Ozrena, protežući se na istok preko
Ozrena i ogranaka planine Majevice do rijeke Drine, koja čini istočnu
granicu; na zapadnoj strani, lijevo od rijeke Bosne, ove se nošnje
pružaju dolinom Lašve do Travnika, zahvatajući cijeli prostor izmedju
Lašve i rijeke Vrbasa, odnosno predjele oko Bugojna, Vakufa Gornjeg i
Donjeg, a zatim dalje prema Fojnici i dolinom Lepenice sve do granice
prema Hercegovini, odnosno do Ivan planine. Južno od Sarajeva ove se
nošnje protezu na planine Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu i izbijaju
na Drinu kod Goražda. I u ovoj širokoj oblasti nailazimo na brojne
varijante srpskih i hrvatskih nošnji, dok su nasuprot njima bošnjačke-
muslimanske ujednačene, kao i u dinarskim nošnjama.

Ženske nošnje srednjobosanskog tipa imaju i neke
posebne karakteristike. Tu na prvom mjestu dolaze košulje od "uzvodnog"
pamučnog ili mješanog "beza", duge do gležanja, sa nabranim klinima
ispod ruke, koji se čine vrlo širokim. Zubun, kao najvažniji gornji
haljetak, ovdje nije ujednačen kao u dinarskim nošnjama. Neke nošnje
nemaju zubune, već kratke gunjiće ili čerme. Pregača u srednjobosanskim
nošnjama, takođe nije bila svuda uobičajen haljetak. U nošnjama oko
Žepča, Tuzle, Vareša, Kiseljaka, Fojnice i Kreševa pregače se nisu
nosile.

U nošnji na glavi kod djevojaka su karakteristični
crveni fesići, a kod žena razni oblici kotura ispleteni od pruća, preko
kojih dolazi četvrtasta marama, bijela, bez veza.

Muške nošnje su u ovoj grupi ujednačenije nego
ženske. Košulje su takođe od "uzvodnog" platna, bez veza, sa veoma
širokim rukavima, naročito u sarajevskoj nošnji. I kod muških i kod
ženskih košulja karakteristične su "kerice" od konca po rubu rukava. Za
cijelu grupu nošnji i u istočnoj i u srednjoj Bosni karakteristični su
kod muškaraca na glavi fesovi i oko njega crveni vuneni šalovi kod
srpskog i hrvatskog stanovništva, a bijeli šarani peškiri kod
bošnjačkog. Fesovi kod hrvatskog stanovništva su sasvim tamne boje,
gotovo crni, kod srpskog nešto svjetlije boje, a kod bošnjaka
otvorenocrveni. Kod njih nailazimo i na crvene i zelene šalove omotane
oko glave, čak i žute, kao u zeničkoj Vrhovini. Na nogama su
karakteristični tozluci crvene i tamno plave boje.

Imućniji ljudi nose dijelove odjeće od crne čohe,
vezene crnim gajtanima. To su ferman, džemadan, ječerma i koparan, a
takođe i čaksire, jako nabrane u struku pozadi. Sve ove elemente
naročito su prihvatili bošnjaci srednje i istočne Bosne. Kožni pojas
"bensilah" je karakterističan za sve srednjobosanske nošnje, i nalazi
se kod svih etničkih grupa.

Posavske narodne nošnje



Rasprostranjene
su u pojasu duž desne obale rijeke Save, kao i donjem toku rijeke Une.
U unutrašnjosti Bosne ove nošnje produžuju se, negdje manje, negdje
više, do ogranaka visokih planina. Tu spadaju nošnje iz oblasti
Knežepolja, Timara, Lijevča polja, Dervente, pa na jug do ogranaka
planine Borje, zahvatajući okolinu Teslića, Tešnja i Doboja. Na desnoj
strani Bosne tu spadaju nošnje iz okoline Modriče, Bosanskog Šamca,
Brčkog, Gradačca, pa sve do Semberije, obuhvatajući i nju. I ovdje važi
isto kao kod gornje dvije navedene grupe- hrvatske i srpske nošnje
imaju mnogo varijanti dok su bošnjačke- muslimanske ujednačene.
Za
ženske hrvatske i srpske nošnje važi da su svoje posebne karakteristike
ispoljavale prvenstveno u košuljama od miješanog ili pamučnog platna
tkanog na "uzvod", rezane u struku i bogato nabrane oko vrata i u pasu
pozadi. Košulja je utkana vezom duž skuta pozadi i na rukavima, od
crnog i crvenog pamuka, u vegetabilnim motivima. U derventskoj nošnji
košulje se boje u plavilu za rublje, ili u zelenoj galici, te imaju
plavičastu ili zelenkastu boju.

Tip posavskih košulja je raširen i na području
Posavine u Hrvatskoj, Vojvodini, sjevernoj Srbiji, Rumuniji, Poljskoj i
Ukrajini. Po svom kroju košulja najviše odgovara onoj koju su nosili
stari slovenski narodi. Za nju je zadržan i stari slovenski naziv
"rubina" u svim našim posavskim krajevima u Bosni.

Košulje muslimanskih žena na ovim prostorima nisu se
mnogo razlikovale od onih u srednjobosanskim nošnjama. Gaće u ženskim
posavskim nošnjama bile su obavezni svakidašnji odjevni elemenat samo
kod muslimanskog stanovništva, dok su se kod srpskog i hrvatskog
stanovništva nosile samo u izuzetnim slučajevima ( isto kao kod
dinarskih nošnji). Kroj im je bio kao i u ostalim krajevima Bosne.

Zubun kao gornji sukneni haljetak, dug do koljena,
od crnog valjanog sukna, nailazimo samo na lijevoj strani rijeke Bosne,
u nošnjama oko Dervente, Bosanskog Broda, Tešnja, Teslića. U Lijevču
polju i Timaru, zubun je malen, od tamnoplavog sukna, sa svim
karakteristikama dinarskog zubuna. Na desnoj obali rijeke Bosne u
posavskim nosnjama umjesto zubuna nosi se kratka "čerma" ili "ljetak"
od crnog valjanog ili "bugarskog" sukna, ukrašena vezom od crvenih,
crnih i srmenih gajtana. U selima bliže obali Save nosi se kratak
"kozušak"od bojene kože, ukrašen aplikacijama od raznobojne kože u
vegetabilnim motivima. U upotrebi je samo u hrvatskim nošnjama. Pregače
posavskih žena imaju posebnu specifičnost. Za razliku od dinarskih, ove
su tkane u "četiri nita", dijagonalno, sa kvadratnim šarama, potkićene
dugim resama od vune. Po veličini su veće i od dinarskih, tako da se
jedan kraj zadjene za pojas.

Osnovna obuća i ovde bili su oputni opanci, ali su
pored njih nošeni i opanci od "učinjane" kože, najviše tzv. "crveni" i
"bijeli". Čarape su duge, od raznobojne vune, pletene većinom na pet
igala, sa cvjetnim motivima. Nošnja na glavi u ženskim posavskim
nošnjama ima svoje posebne karakteristike. Kod djevojaka nju čini tzv.
"krpica", uski komad fino otkanog pamučnog platna, sa utkanim motivima,
rađenim tehnikom, "na dasku". Na jednom kraju krpice prišivena je vrlo
velika svilena kićanka, koja pada na čelo kad se krpica stavi na glavu.
Ostali dio krpice pada pozadi, niz leđa.U hrvatskim nošnjama oko
Brčkog, te u srpskim u Semberiji, djevojke su nosile dublje crvene
fesiće ukrašene cvijećem ili gustim resama od crne svile, koje su
padale oko kape.

U muškim posavskim nošnjama glavnu karakteristiku
čine košulja i gaće. Košulja je široka kao i ženska, nabrana pozadi u
struku,a negdje i oko vrata (kod Dervente), u pojasu pozadi rezana i
bogato nabrana, a duga do koljena. Ukrašava se kao i ženska, samo na
rukavima i u manjoj mjeri. Gaće su dugih nogavica, širokih samo uz
Savu, i nešto užih južnije prema planinskim oblastima; imaju mali tur,
a izrađuju se od istog platna kao i košulja i ukrašavaju čipkom po
rubu.

GRADSKE NOŠNJE



U gradskim
nošnjama bez obzira na nacionalnu pripadnost se krajem 19.stoljeća
zapaža jak orijentalni utjecaj, kako u krojevima tako i u izboru
materijala. Materijali su mahom uvezeni sa istoka, a takođe i sa
Zapada, mahom iz Venecije. Najviše su upotrebljavani čoha, somot,
aladža, šamaladža, atlas, kao i razne vrste svile i brokata, a zatim i
pamučni i svileni "bez", tj. platno.

O građanskoj nošnji kod nas najviše nam je sačuvano
podataka iz 19.stoljeća, u djelima raznih putopisaca koji su prolazili
kroz Bosnu. Pored ovog izvora svako od nas može da dobije predstavu o
tim nosnjama ako naprimjer pročita tekstove starih epskih pjesama,
balada, romansi iz tog doba ili pak sevdalinki. U takvim pjesmama je
moguće pročitati o različitim elementima nošnji tog doba, njihovom
imenu, funkciji i materijalima. Jedna od tih pjesama je svakako pjesma

Pošetala Hana Pehlivana.
Pošetala Hana Pehlivana,
Ispred dvora Firdus-kapetana.
Za njom ide Kumrija robinje,
"Kumrijice, po bogu sestrice,
Je l` mi kratka peča i feredža?
Vide l` mi se džanfezli dimije?
Vide l´mi se noge do šljanaka?
Gleda li me Firdus-kapetane,
Gleda li me i begeniše l` me?

S kraja 19. stoljeća sačuvan je izvjestan broj
originalnih nošnji. Nošnja u gradovima u doba Turske vladavine nije
imala samo praktičnu funkciju, već je istovremeno bila sredstvo da se
pomoću nje istakne klasna i staleska pripadnost. Svaka vlast kako tada
tako i danas ima određene propise koji su tiču normi i načina
odijevanja vojnika, plemstva i visokih državnih službenika. Tako su se
npr. begovi i janjičari veoma isticali sa svojom predivnom nošnjom,
posebnim bojama odjela, kao i pojedinim odjevnim elementima.

Već spomenuti propisi koji su određivali boje,
dijelove odjeće, obuće, su tako uticali da se stanovništvo počinje
razlikovati po vjerskoj pripadnosti, čega u 16.stoljeću nije bilo,
prema spomenutim podacima B. Kuripešića.
Ipak te razlike u
različitim nosnjama su svoju težinu imale na akcentiranje pripadnosti
klasi, staležu, esnafu, a u manjoj mjeri na pripadnost naciji ili
vjeri. Begovska nošnja je bila od svjetlo crvene, zelene ili plave
čohe, ukrašena vezom od srme, dok su trgovci i zanatlije nosili odijelo
od tamne čohe sa vezom od crnog gajtana. Pojasi su kod pravoslavnog
stanovništva bili crveni, kod katoličkog ljubičasti, a kod muslimanskog
šareni svileni "trabolose", ili "mukadem" pasovi. U bojama fesova se
mogla naslutiti i nacionalna pripadnost. U ženskim nošnjama su crne
satenske ili atlasne dimije bile zastupljene kod hrvatskih ili srpskih
žena, dok su bošnjačke nosile dimije svijetlih pastelnih boja. Begovske
žene nosile su dimije od skupocjene svile vezene zlatom. Takvi su bili
i gornji haljetci, naročiti ječerme i anterije. Imale su anterije od
somote ili brokata, a žene srednjeg staleža nosile su te dijelove od
aladže ili šamaladže. Ovakva situacija je potrajala sve do kraja
19.stoljeća koji se smatra prekretnicom u razvoju bosanskog društva,
društvenih promjena i nadolaska novih kulturnih uticaja.
Sačuvanim
građanske nošnje s kraja 19.stoljeća pokazaju da se ženska nosnja
sastojala iz košulje od tankog pamučnog ili svilenog "beza", pravo
krojene izjedna, sa dubokim izrezom na prsima, bez ikakve "jake"; uz
nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna, širokih nogavica,
skupljene pod koljenom. Na gornjem dijelu tijela, preko kosulje, nosili
su se: fermeni - vrsta jeleka bez rukava, iznad struka, otvoreni na
prsima, ječerme - krojene od svile ili kadife, ukrasene zlatnim trakama
ili zlatovezom, za razliku od fermena vežu se ili kopčaju na krajevima.
Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju, vrstu duge haljine od
somota ili svile sa bogatim zlatovezom i zlatnim ukrasnim trakama,
sprijeda je otvorena, na grudima ima veći izrez, zvonastog je kroja, sa
jako naznačenim strukom, ima duge rukave koji su pri dnu rasječeni.

Gornji dio nošnje odvajan je pojasom koji je mogao
biti od tkanine ili metala, sa filigranskim kopčama tzv. paftama. O
pasu opasivale su se srmenim širitnim pojasom sa paftama od srebra,
razne veličine i oblika. Na noge su dolazile bijele pamučne čarape i
kožna obuća, razne vrste papuča i cipele. Kod muslimanke nju su činile
crvene ili žute "jemenije", kod srpskih i hrvatskih crne cipele. Na
glavi su djevojke nosile fesiće sa cvijećem, a žene kalkan-kape sa
srebrnim tepelukom na tjemenu i resama od crne svile unaokolo.
Obavezan
dio muslimanskih gradskih ženskih nošnji za izlazak u grad je bila
odjeća feredža, a s krajem 19.stoljeća i zar. U ovim haljinama žene su
bile pokrivene sasvim, sakrivajući lice. Feredža je vrsta širokog
kaputa, dugih širokih rukava, sa velikom "jakom" (kragnom) oko vrata.
Feredža je uvijek bila od crne čohe, a kod begovica i od tamnozelene..
Uz nju su se nosila i tri pokrivača od bijelog tankog platna. Jedan
pokrivač je dolazio na glavu i čelo, i zvao se čember, drugi preko
lica, odnosno usta, vezivao se na tjemenu i zvao se jašmak, treći je
pokrivao cijelu glavu padao unaokolo, do pola leđa i zvao se dušeme.
Ovako obučena žena imala je mali otvor oko očiju. Begovske žene nosile
su i "pecu", tj. komad crnog postavljenog platna, vezanog srmom, sa
prorezima za oči, koji se stavljao na lice kao maska.. Peca se nosila
sa feredžom. Uz feredžu su se prilikom izlaska obuvale žute čizme od
mehke kože zvane "tomake". Za kretanje oko kuće nošene su drvene nanule
i papuče, a u zimskim mjesecima mestve i čizme od mehke žute ili crvene
kože, a krajem 19. stoljeća nose cipele raznih vrsta po bečkoj modi.

Feredže mostarki su bile posebne vrste, bila je od
tamnoplavog sukna ili čohe, oblika širokog ogrtača sa dugim rukavima.
Jaka je bila čvrsto postavljena i sastavljena tako da čini vrstu
kukuljice, koja se podizala i stavljala na glavu sve do očiju. Krajem
19. stoljeća zarovi počinju da potiskuju feredžu. Zar je vrsta ogrtača
takođe samo za izlazak. Pravio se od raznih vrsta svile, zvane
"damaske", a kasnije sa dolaskom Austro-Ugarske, najviše od puplina za
ljeto i od štofa za zimu. Zar nije bio ukrojena odjeća, već iz jednog
komada sastavljen ogrtač, čiji je donji dio nabran u struku i služi kao
suknja, dok se gornji, otvoren, prebaci preko glave i omota oko ramena.