O STECCIMA

	Slike stećaka u BiH

Kako su nastali stećci
Neka
oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u
Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti
gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak?
Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno!
Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nikada, niko nije pronašao stećak
na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj",
zapisao je Miroslav Krleža.

Ono su ti bila dva kralja pa se žestoko zarate.
Najprije se pozovu na junački mejdan, da se sami sobom ogledaju. No tu
im sreća ne pokaza ko je od njih dvaju jači i moćniji. Cijeli jedan dan
gonjali su po polju, ali sve uzalud. Uvijek bi jedan drugoga u isto
vrijeme i na istom mjestu ranio. Recimo, ako bi prvi protivnik ranio
drugoga u lijevu ruku, to bi ovaj isto tako ranio onog prvog u lijevu
ruku i to baš u isti mah i na istom mjestu. Napokon uvidješe da tako ne
mogu nikako izići na kraj. Stoga stanu spremati silne i žestoke vojske
i ureku vrijeme i mjesto gdje će se ogledati.

Jedan od njih imao je nešto manje vojske, ali baš
prije nego će se pobiti, najedanput se namiri jednak broj i na jednoj i
na drugoj strani. Pa kad prebroje vojsku, sami se začudiše. Nijesu
znali nikako kako se to dogodilo, a znali su da je jedan od njih imao
manji broj vojske. Biva, džanum meleći se pretvorili u insanski suret
(lik), pa prešli na onu stranu, gdje je bilo manje vojnika. Ele šta ću
ti duljiti: napokon dođe vrijeme da se ogledaju.

Obje vojske junački su se borile, ali nuto čuda!
Gdje bi jedan vojnik drugog pogodio i ranio, to bi onaj drugi onog
prvog isto tako ranio u isti mah i na istom mjestu. Ama baš i kod
vojske se je taman onako događalo kao i kod kraljeva. Stoga je i na
jednoj i na drugoj strani padao jednak broj vojnika. Kraljevi sami vide
kako im nemilice gine vojska. Žao im je, ali jedan drugome nikako neće
da popusti. Najposlije ugovore da se nekolicina boljih momaka izabere s
obje strane, pa koji od njih nadjačaju, neka bude mejdan (pobjeda) u
onoga kralja i one vojske. Kako smisle, tako i učine. No i ovo im ništa
nije prudilo. I ovdje se je isto kao i prije zbivalo. Momci su i na
jednoj i na drugoj strani jednako padali.

Poslije ovoga ureku opet njih dvojica ada se biju,
ali im je bilo isto onako kao prije. Zatim iznova pokušaju sreću s
vojskom, a najposlije izabirahu uvijek po nekoliko momaka s obje
strane, da oni bar jedared odluče mejdan, ali sve utaman. I tako su oni
neprestance, sad jedno, sad drugo mijenjali, ta su ratovali bez
prestanka sve u avaje (uzalud) punijeh deset godina. Jadni narod vas im
se bio u crno zavio. Kako neće, kad tolika sila izgibe. Svak je želio
mir, ali njih dvojica ni za dlaku jedan drugom da popusti.

Najedanput im dođe misao, kako će se jedan drugome
osvetiti. Obojica jedno isto zamisle, a to je, da jedan drugome kućnu
kraljevsku grobnicu (kryptu) - mi reknemo mezar - razore i da sve
insanske kosti iznutra izbace. A to je u nas veliki đunah (grijeh).
Nema ti većega i težega đunaha, nego kad staneš na mrtvu insansku kost.
Ele šta ću ti duljiti: njih dvojica prije svega odrede da svaki na
svoju grobnicu metne jedan veliki kamen, biva stećak, tako da ga ne
može ni ampa (množina) ljudi odmaknuti. Iza ovoga ustanove vrijeme kad
će onaj stećak metnuti na svoju grobnicu i razroviti grobnicu onog
drugoga. Oni nijesu znali da obojica kane jedno isto učiniti. I taman
jedne snosne tavne noć, kad su to htjeli učiniti, susretnu se na putu.
U prvi mah se zapanje, al najednoć jedan drugome priskočiše i poljube
se. To isto učine i njihovi pratioci, koji su im pomogli dovaljati
stećke, a sjutradan i sva vojska.

Vas narod veselio se i radovao tome događaju, te je
dovu činio Bogu. A kao spomen ovoga događaja počne narod i jednog i
drugog kralja mećati stećke na svoje mezarove, biva grobove. Od tada
kažu, falan, da su postali stećci.


O stećcima



Danas Bosnom
jašu savremeni jahači Apokalipse: smrt, razaranje, etničko čišćenje i
laž. Razara se sve što su hiljadama godina ljudski duh i mišići naših
pradjedova stvarali i stvorili. Dan za danom, mjesec za mjesecom,
godinu za godinom iza njih ostaju razoreni gradovi, spaljena sela,
mrtvi koji se pretvaraju u statističke izvještaje. Sa svakim novim
brojem te besramne svjetske statistike beščašća, svakodnevno bestidno
publikovane preko redija i televizije, gradi se trajni spomenik
neljuduskosti onih koji su se ljudima, pravovjernim i nacijom
izgrađenom na smrti i sili htjeli zvati.

A istina je: Tu na tom uistinu geografski malom
prostoru Bosne, gdje su se vijekovima sudarale egoistične namjere
različitih kultura i civilizacija, grčko-helenističke i
rimsko-etrurske, gdje je bila granica Istočnog i Zapadnog rimskog
carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek ostali izmiješani islam i
hrišćanstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hiljada stećaka. To su
nadgrobni spomenici onih koji se između jedanaestog i petnaestog vijeka
nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, već su ostali vjerni sebi
i onome što su samo u sebi u Bosni mogli naći. Na toj prostornoj
vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su našli svoj put u
mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prožimanju onoga što je težilo
potiranju svega što nije istovjetno. Vrijeme je pokazalo da je na ovim
prostorima ljudska misao uvijek bila slabija, ali pametnija od mača. Od
mača se ginulo, ali se od misli i sa misli živjelo, jer mač nije mogao
da razriješi suprotnosti. Tu na tim prostorima Bosne i Hercegovine,
gdje je svaki vid egzistencije bio uslovljen koegzistencijom, ljudski
duh, a ne mač, je ostavio trajne vizije i filozofiju života. Historija,
istina, bilježi one koji su razarali, ali pamti i vrednuje samo one
koji su gradili.


Danas imam 46 godina, jer sam rođen nepune tri
godine nakon što je završen Drugi svjetski rat, iste godine kada je
objavljeno da je pronađen tranzistor i ponovo nakon dvije hiljade
godina stvorena država Izrael, a svega trinaest godina prije nego je
prvi čovjek otišao u svemir. Bio sam savremenik onih koji su prije
dvadesetpet godina zakoračili na Mjesec i čije sam prve korake po njemu
pomno pratio na televizijskom ekranu. Mnogo sam učio i mnogo naučio.
Radio sam u laboratorijama po svijetu u kojima se pokazalo i dokazalo
da postoji antimaterija i da ono što je izgledalo nedjeljivo kao što su
proton i neutron postaje djeljivo i to na beskrajno složen i
komplikovan način. Dotakao sam kamen donešen sa Mjeseca, neki drugi
svijet koji mi se činio tako stran i dalek. Vidio sam kako se
Oktobarska revolucija koja je na početku vijeka bila velika nada
pokazala krajem tog istog vijeka kao najveća zabluda.

Ali initimno, nikada nisam prestao da vjerujem, da
su natpisi koje sam pročitao sa stećaka i ono što su pokrenuli u meni,
prava istina o životu. Jednačine koje sam naučio, i kojima se svijet
elektrona i mikročipova pokoravao, su me oduševljavale, računari
beskrajno radovali, ali sam znao da ono što je danas tehnička i
tehnološka istina sutra će biti samo muzejski eksponat. A kada bih
pročitao natpis sa stećka, koji je bez velikih i malih slova, bez
podjele riječi u rečenice i bez rečeničnih znakova, tada bi do mene, u
trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno
i potresan i dirljiv, jer se tu u nekoliko redaka stisla cijela životna
staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo
i gruntovnica i ljubav prema ženi i baštini i čuđenje pred smrću. I
ljudski strah pred zaboravom i prkos malobrojnih, ali uistinu hrabrih
pred Bogom. Ta nepogrešivost u izricanju, ta tačnost u formulaciji, to
odsustvo ukrasa i suvišnosti, ta zgusnutost su bili govor slika u
kamenu namijenjen vječnosti, al i pečat na duši za pokoljenja koja su
dolazila. Pred očima mi promiču vitezi u oklopima, lovci u lovu, ratari
u polju, boric na viteškim turnirima, propeti konji, igrači u kolu,
dame u haljinama, cvijeće, vukovi, medvjedi, veprovi i psi. Među
omiljenim ukrasima su križ, polumjesec, zvjezde i svastika. Prizori
slave život, radost, fizičku snagu i veselje. Upitanost nad smrću i
nestankom se sluti iz pojedinih zapisa, a ne izvire iz uklesanih slika.


Te kamene gromade su ponekad teške i po 30,000kg
i nemaju isti oblik. Nekad je to sarkofag s krovom na dvije vode, nekad
visoki stubac ili obična ravna ploča, ili tumba, (sanduk formi
duguljaste kocke sa ravnim površinama), ili jednostavan nepravilan
grubo isklesan monolit. Prosječna dužina im je oko 2 m, širina oko 1m.
Ploče su visoke od 30 do 50 cm, a sarkofazi i tombe oko 1,5 m. Visina
stubaca je preko dva, ali ne i preko tri metra. Danas u Bosni i
Hercegovini postoji 1.300 grobalja sa stećcima (od toga u Hercegovini
ih je oko 400), dok ih je još oko 150 u Dalmaciji.

Ukupan broj
sačuvanih stećaka je oko 40.000. Gotovo sva groblja su na uzvisinama
odakle se pruža divan pogled na okolinu, kraj iz kojeg su potekli oni
koji su tu zemlju i srecem i dušom voljeli.

I sada, nakon ovog krvavog ratnog iskustva Bosne,
više i iskrenije nego ikada prije, vjerujem da oni koji su znali tako
vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plaše
nijedne budućnosti, ni oni ni one generacije koje su ih naslijedile.



Simbolizam stećaka u savremenom bh. filmu



U
Bosni i Hercegovini, stećci se pojavljuju u savremenoj umjetničkoj
kulturi kao simboli i motivi. U tom smislu, obratimo pažnju na dva
filma, "Ničija zemlja," i kratki film "Hop, Skip and Jump." "Ničija
zemlja" završava se sa snažnom scenom. Jedan čovjek iz Bosne ostavljen
je da živ leži na neeksplodiranoj mini. Ako se pomakne, on umire.
Koliko dugo će čovjek živjeti bez pomjeranja pitanje je sa kojim film
završava. Pomoć od Ujedinjenih nacija je stigla, ali je onda povučena.
Čovjek je prepušten svoj nemilosrdnoj sudbini. Čak ni iskusna novinarka
ne prepoznaje da joj priča leži u rovu koji je udaljen samo nekoliko
metara od njenog vozila. Poput UN-a, novinarka odlazi ispunjena
osjećajem fatalizma. Ta završna scena je simbol današnje
bosanskohercegovačke situacije. Čovjek je živ, ali svaki pokušaj
kretanja ili ustajanja dovest će do njegove smrti. Čovjek je živ ali
zamrznut stvarnošću trenutačne smrti

Posmatrajmo prethodnu scenu na kraju filma. Film se
završava sa nježnom pjesmom i zalaskom sunca. Čovjek je postao svoj
vlastiti nadgrobni spomenik. On je živ, ali ipak mrtav. Njegovo blijedo
tijelo svijetli na večernjem suncu. Njegova zgužvana košulja izgleda
poput isklesanog krečnjaka. Čovjek predstavlja ono što je stećak. Ivan
Lovrenović kaže da stećci "kao da ožive pod sunčevom svjetlošću."
Stećak obilježava smrt nekoga ko još uvijek živi, još uvijek se obraća
onima koji žive i prolaze pored njega.

Poput stećka, živi čovjek ne može biti dotaknut. Ako
njemački vojnik dotakne bosanskog vojnika, i on će doživjeti smrt. Živi
čovjek je svjedok tragedije svog života, "Ase leži ... bosanski vojnik
sa prekrasnom kćerkom, prevaren od svijeta, izgubio dragog prijatelja."
Poput stećka, živi čovjek svjedoči o onome što je značajno i izuzetno u
sadašnjosti. Upravo takav je dar bosanskog svetog kulturnog naslijeđa.

Obratimo sada pažnju na drugi, kratki film "Hop,
Skip and Jump." Film predstavlja ženskog snajperistu. Film izražava
duboku dvosmislenost. Sa jedne strane, mi ne znamo koliko je ona ljudi
ubila i da li je ubila dijete što na cesti bježi od snajpera. Sa druge
strane, mi je vidimo kako metkom u potiljak ubija sadističkog Četnika
koji upravo namjerava ubiti majku i njeno dijete. Da li je ova žena
prava Bosanka ili Četnik? Taj paradoks zaleđuje naše razumjevanje
njenog identiteta. Da li je možemo poznavati?


Pogledajmo kritičnu scenu kada ona spušta svoje
oruže, otvara prozor, izlazi na sunce i pozdravlja svoj nekadašnjeg
ljubavnika sa druge strane ulice. Ona podiže ruku, pokazujući svoj
dlan, pomjerajući je ispred sebe i iznad svoje glave, držeći je u
položaju zakletve. Šta njen pozdrav znači? To je isti pozdrav koji
susrećemo na stećcima. Na stećku je uklesan ljudski lik koji stoji na
otvorenom polju i pozdravlja nas obasjan sunčevom svjetlošću. Neki su
mišljenja da je podignuta ruka Pravedna ruka koju idolizira bogumilska
hereza. Oto Bihalji-Merin se međutim protivi toj interpretaciji: "Čest
motiv je ogromna podignuta ruka, arhetipski simbol zakletve višoj sili.
Ne mora biti shvaćena kao ritualni čin, prizivanje dalekih božanstava,
već može označavati stav komunikacije sa magičnim silama ovog svijeta."
Motiv je dakle prije duhovan nego religiozan. Njegova duhovnost nije
izražena u transcendentalnom. Ona je izražena u imanentnom. Dok je u
smrti duša daleko, u stećku je ona prisutna i bliska. Podignutom rukom
ljudska duhovnost postaje prisutna ovdje i u sadašnjici.


Šta znači to što snajperistica koristi ovaj
pozdrav. Da li je ona prava Bosanka? Ženin pozdrav muškarcu ne moli,
niti preklinje. Pozdrav je otvoren, a ne tajan ili sakriven iza
zatvorenih vrata. Ljudska povezanost ne pojavljuje se u privatnosti,
već u javnosti. Pozdrav govori "Ja te znam i ti znaš mene." On kaže,
"Ja te vidim i ti vidiš mene. Vidiš me jer ja vidim tebe."

To je ono što govori stećak. U javnom prostoru
prirode, pozdravlja nas ljudski lik sa podignutom rukom. Ljudski lik
stoji i ne preklinje. Ljudski lik pozdravlja nas, strance, u otvorenom
prostoru. On govori "Ja te znam i ti znaš mene," i "ja te vidim i ti me
vidiš." Još jače od toga, u pozdravu je prisutna naredba. Podignuta
ruka insistira "ti me moraš poznavati i ja tebe moram poznavati." "Ja
te moram vidjeti i ti mene moraš vidjeti." Zašto je to tako? Ako me ne
poznaješ, nećeš poznavati ni sebe. Ako me ne vidiš, nećeš vidjeti sebe.
A ako ne poznaješ ili ne vidiš sebe, ja te ne poznajem i ne vidim. U
tom slučaju, ti si barbarin.

Kada snajperistica pozdravlja svog nekadašnjeg
ljubavnika, ona također govori "Ja te znam i ti me znaš." Ona također
govori "ti me moraš poznavati kao što ja tebe moram poznavati." Ovaj
gest je radikalan čin u ovom kontekstu. Žena zna da neće poznavati sebe
ako ne poznaje ovog čovjeka. Ona također vidi da ovaj čovjek neće
poznavati sebe ako ne poznaje nju.

Sretanje žene u autobusu u Sarajevu nakon rata je
nemoguća situacija. Čovjek ne može da pozdravi ženu. Ona je ubica. Ona
je Četnik. Niti je on može ne pozdraviti. Ona je Bosanka. Ona je ostala
u Sarajevu. Ako je pozdravi, on pozdravlja nekoga koga više ne poznaje.
Ako je ne pozdravi, on više ne poznaje sebe, svoju prošlost sa njom.

Umjetnost filma dramatizira ovaj paradoks do
krajnosti. Nasuprot umjetnosti, mi moramo prevazići ovaj paradaoks.
Stećak nas uči jednu važnu lekciju. Ljudska duhovnost nalazi se u
sadašnjem i bliskom, a ne dalekom i davnom. Stećak sa podignutom rukom
poziva nas da ustanemo, da se pomjerimo sa neeksplodirane mine i
podignemo ruke prema drugima. Sjetimo se, na kraju, i pjesme Maka
Dizdara "Ruka" iz ciklusa "Radimlja":

Ova ruka kaže ti da staneš

i zamisliš se nad svojim rukama



ZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINE


Radimlja,Stolac

Se znamenje Kneza Nenca,Velikoga Kneza Bosanskoga,a
postavi je sin njegov Knez Muven,s`Bozijom pomocju i svojih vjernih,a
s` inonom nijednom inom pomocju,nego on sam.

Ti,koji procitas moj kam,mozda si hodio do zvijezda.I vratio se,jer tami neima nista,do ponovo ti sam.

Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio,tcuti ono
sto nije tcuo,okusti ono sto nije otkusio,bit tami gdji nije bio,al`
uvijek i svagdi samo sebe moze najti,ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi,a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini,i tad bih samo Bosnu sanjo.

Clovjece,tako da niesi proklet,ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta,kad bjese susa,pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.