Naslov komentara: TRAGICNA ZASJEDA U KRAVICI Fri Jul 03, 2009 7:17 pm
Tragicna zasjeda:U Kravici kod Bratunca.. 03.09.1991.god. iz zasjede oko 21 sat na magistralnom putu Zvornik-Bratunac, u zaseoku Kajici sela Kravica otvorena je vatra na putnicko vozilo u kojem su se nalazila cetiri mladica Bosnjacke nacionalnosti. Tada su usmrceni Dzemo Jusic iz Podcausa i Nedzad Hodzic iz Hrance, te teze ranjeni Mevludin Sinanovic iz Glogove i Zaim Salkovic iz Tokoljaka.
Zlocin su izvrsili Radenko Milanovic zv. Mali Raso iz Kravice i Marko Markovic zv. Kobra iz Crnce, opstina Ljubovija. Medjutim, ovi vinovnici nikada nisu bili izruceni organima Mup-a, jer su, navodno, neposredno potom otisli na ratiste u Hrvatsku. Saucesnici u ovom zlocinu bili su jos radnici Mup-a: Dragan Ilic, Pero Milic i Vidoje Radovic. Tragicna zasjeda u Kravici
U kuci stare Rahime Hodzic, iz Bratunackog sela Hranca, te veceri 3. septembra, na okupu su bili: kcerke Fazila i Suhra, sin Alija, snaha Zuhra i unucic Bekir. Jedino jos nije bilo njenog drugog sina Nedzada. Nije bilo razloga za strah, jer je tek devet sati. Medjutim, bas tada iz prvaca Kravice zacula se i silovita rafalna paljba, koja je za cas utihnula, pa se ponovo javila. U kuci su se svi u cudu zgledali: otkud veceras tako rano rafali? oni su navikli da ih slusaju tek oko jedanaest. Ma sta se odmah prepali?! Nije ovo Hrvatska da se gine rekla je kcerka Fazila svrsena gimnazijalka. necu da slusamo rafale, hocu muziku. i ukljucila je kasetofon.
Ali, dok su oni slusali muziku da ne bi slusali muziku oruzja nisu ni slutili da su ti rafali smrtno ranili njihovog Nedzada i njegovog prijatelja Dzemu Jusica, da Nedzad, u smrtnom bolu i na izmaku snage, puze do seoskog potoka da bi se posljednji put napio vode i umro. Sada sve znaju i sada se sve zna. Nedzad Hodzic i Dzemo Jusic, izuzetno skromni i posteni ljudi, izgubili su mlade zivote kao prve zrtve, ne samo u Bratunackom kraju nego i Bosni i Hercegovini, zbog posija medunacionalne mrznje, a da toj mrznji njih dvojica nisu dodali ni jedno jedino zrno.
Nedzad Hodzic, zvani Fora, tek se bio zaposlio u Skupstini Opstine Bratunac na odredeno vrijeme, kao raznosac opstinske poste i jedini je radio u porodici. Poceo je da gradi kucu i zauvijek stao kod prve ploce. Mozda ce gradnju nastaviti njegov sada petogodisnji sin Bekir, koji je ostao sa majkom Zuhrom da zivi u sobici u kojoj ima dovoljno prostora za igru, jer otac jos nije stigao, ili nije mogao, da kupi ni jedan lezaj, ni jednu stolicu, sto... U ovoj nasoj nesreci, lakse nam je kad smo culi da je Nedzad poginuo od metka i da nije mucen kao sto se prica da je mucen njegov drug Dzemo Jusic kaze Nedzadova sestra Fazila.
Ona, kao i sva porodica, tesko optuzuju patrolu Milicije koja je u Kravici, samo nekoliko trenutaka prije zlocina, zaustvaljala kola u kojima su se, pored Nedzada i Dzeme, nalazili Mevludin Sinanovic i Zaim Salkovic, koji su prezivjeli rafale iz zasjede. Zasto ti milicioneri ako su cisti nisu odmah, cim su culu pucnjeve, pritekli u pomoc mom bratu i njegovim prijateljima i pokusali da ih spase? sta su toliko cekali? Iako u Bratuncu kruze razne price o mucenju Dzeme Jusica, njegov otac Faik, i majka Meve, supruga Hava, nista nam o tome nisu govorili, niti su imali snage. Nema mog sina rekao je samo otac Faik.
I Dzemo je jedini radio u kuci. Tesko je zaradivao radeci svaki put nocnu smjenu kod privatnog pekara. Naumio je da gradi kucu i uplatio sljunak za temelje. Posudio je tog kobnog dana 1200 maraka da kupi jos materijala, ali taj novac mu je nestao, zajedno sa njegovim zivotom. Njegova kcerkica Mirela kojoj je tek 19 mjeseci u cudu je gledala mamu sto place i ljubi ocevu sliku. Iako istraga jos nije zavrsena i ubice jos nisu otkrivene, pa su, prema tome, moguci i obrti, u Bratuncu vlada opste uvjerenje da je klopka bila pripmljenja Mevludinu Sinanovicu, zvanom Mevko, iz susjedne Glogove, koji se vise puta zamjerio srbima.
Mevko, koji se nikad i nicega ne plasi i ima svoje osjecanje pravde, krenuo je sa prijateljima Zaimom Salkovicem, Dzemom Jusicem i Nedzadom Hodzicem u Drinjacu da naspe goriva. Kroz Kravicu su prosli u prvi sumrak a vracali se oko devet sati uvece. Ko god je cuo brektanje Lade s probusenim auspuhom, znao je da je to Mevko. Malo ko bi se iz susjedne Glogove, sa muslimanskim zivljem, usudio da u to doba prode kroz srpsku Kravicu, sa kojom se vec danima bili na ratnoj nozi, i pored toga sto je bas tog dana doslo do pomirenja izmedu kriznih stabova zavadenih sela. Naravno, Mevko je smio i smjelo se pod njegovom zastitom. Kada smo na usli u centar Kravice, gdje bilo oko cetrdeset ljudi pred nas su izasli milicioneri Pero Milic, Vidoje Radovic i Dragan Ilic i dali nam znak da stanemo, prica Zaim Salkovic. Mevko je u pocetku zakocio, a onda je rekao ovo je klopka. Moramo se izvuci! dodao je gas i legao po volanu. Dalje nastvalja Mevko: nisam vozio ni 500 metara, a sa svih strana su nas zasuli paljbom. Medjutim, ni jedan metak nas nije pogodio. Ali, ubrzo nas je docekala nova paljba, meci su poceli da saraju po kolima i ja sam cuo kako je Nedzad bolno viknuo pogoden sam! kola su se zanijela i stala. Sa puskom sam istrcao vani i krenuo desno prema potoku. Iz kola sam i ja istrcao, a vidio sam da je istrcao i Dzemo, nastavlja rekonstrukciju dramaticnog dogadaja Salkovic. Iza mene je sjedio Nedzad i vido sam da, ranjen, ne uspijeva da otvori vrata. Otvorio sam ih ja, ali je Nedzad samo ispao iz kola. I Salkovic, je kaze, krenuo za Mevkom i Dzemom desno prema potoku, ali ih nije vidio, nego je samo cuo krsenje ograde.
Sakrio sam se u blizini u zitu i shvatio da mi spasa nema. Iza leda su bile visoke stijene, a ispred njihove straze. Dobar dio prostora je bio osvjetljen, jer su svjetla na nasim kolima bila upaljena. U stravicnoj tisini cujem neko stenjanje i prema svjetlu vidim kako tesko ranjeni Nedzad puze prema potoku. Nekako se dovuce do potoka, i poce halapljivo piti, a onda se ispruzi i smiri. Tu je, kaze, cekao neko vrijeme. Onda su se pojavila neka kola, iz kojih su ljudi, sapcuci, nesto utovarali ili istovarali, pa nestali.
Poslije sat vremena pojavila su se patrolna kola iste one Milicije koja nas je zaustavila u Kravici, nastavlja pricu Salkovic. Munjevito sam istrcao iz zita i prosto uletio u njihova kola. Pitali su me za Mevka i da li je naourzan. Ja sam im rekao, da bih ih zaplasio, da Mevko ima automat i dva okvira municije i da je uspio pobjeci u sumu. Oni su odmah polijegali, hvatajuci zaklon. Ali kad su vidjeli da niko ne puca, digli su se. U jednom trenutku cuo sam kako neko iz mraka vice ne pustajte nikog ziva. Dzemo je pronaden mrtvav petnaestak metara od Nedzada, ali ja nisam cuo nista sto bi upucivalo na mucenje nekoga, a niti njegovo ubijanje kaze Salkovic.
A sto je bilo sa Mevkom? Uspio sam da im zavaram trag kaze on mirno. Kad sam pregazio potok, bacio sam 150 metaka da mi ne zvece po dzepu. ostavio sam samo dva okvira, i sa puskom u ruci, napravio varku. Vratio sam se u potok i neko vrijeme gazio niz vodu, a onda se izuo i neopazeno presao cestu. krenuo sam tamo prema njihovim strazama, vjesto ih izbjegavajuci. oni su me trazili u pravcu kud sam im pobjegao, a ja sam im vec bio iza leda. Cuo sam kako pricaju Dragane ne dajte mu da pobjegne. Ali, evo me ziva. Osjecam se kao da sam poginuo, pa ponovo ozivio. I, eto prica, koja se na osnovu ispovjesti prezivjelih, moze ispricati. Kad, ili ako, ubice budu otkrivene, prica ce biti potpunija. Sa milicionerima koji su zaustavljali Mevkovo vozilo prije tragicnog dogadaja, nismo uspjeli stupiti u kontakt, niti ih je moguce vidjeti. Vjeruje se da nisu u Bratuncu. Ali, u Bratunackom kraju sve je neizvjesno i nista se ne zna osim da svake noci iz muslimanskih i iz srpskih sela odjekuju pucnji kojim se oglasvaju nocne straze. Samo petogodisnje Bekir uzalud nocu doziva oca Nedzada a Mirela Jusic kojoj je tek 19 mjeseci, u mraku trazi ocevu ruku. Ona ce za cetiri mjeseca dobiti bracu ili seku....
Home 
portal 
Gallery 
Traži 
Registracija 
Login 
Fri Jul 03, 2009 7:17 pm
