Djevojke iz Sitareva

Admin

Sedam djevojaka iz Šitareva
uhvatile su se za ruke i skočile sa stijena u Drinu

Bjesnio
je Drugi svjetski rat svom svojom sili-nom. Svijetom je zavladalo je
bezumlje. Stradavali su nenaoružani. U toku je bilo istrebljenje
Muslima-na Istočne Bosne od strane četnika. Muslimani su
nespremni i nenaoruženi dočekali rat. Mislili su da oni
nikom ne smetaju, da nikog ne ugrožavaju i da nema razloga da ih
neko dira.

Lošu
procjenu stanja i događanja, Muslimani su plaćali skupo.
Masovno se ginulo, sela su palje-na. Kao i u drugim krajevima Istočne
Bosne i u višegradskoj Župi su sela popaljena. Većina
sta-novnika je pobijena. Manji broj se uspio spasiti bje-žanjem
u nepristupačne stijene i pećine kanjona Drine.

Selo
Šitarevo je spaljeno. Prekodrinski i bosan-ski čestnici
su pobili stanovnike koje su zatekli u selu. Četnici su ostavili
namjerno nekoliko kuća da bi se u njih mogli vratiti izbjegli,
pa su ih onda hva-tali, mučili i ubijali. Žene, djevojke i
maloljetne dje-vojčice su silovali.

Odužio
se rat, četnici su bili apsolutni gospo-dari zla. Usavršalali
su medote mučenja, da bi za-dovoljili svoje poremećene
umove. Posebno su uživali u silovanju žena, djevojaka i
maloljetnih djevojčica uz prisustvo njihovih roditelja, rodbine,
komšija.

Stiglo
je jedno od ratnih proljeća. Iz pećina su se u selo vratili
oni koji su preživjeli zimu. Da bi opstali morali su nešto
posijati. Primijetili su to čet-nici. Napali su selo pred noć,
a onda se povukli.

U
jednoj kući sjedio je pored ognjišta đedo. Nijemo je
posmatrao kako vatra gori. Nije primjetijo da se svo žensko
stanovništvo sela skupilo u nje-govoj kući. Iz dubokih
misli probudio ga je orač, koji je u tom momentu glasno vikao
volovima:

- Hooo! Vraaatiiiiii!

povik orača volovima, kada dođu do kraja brazde, da se
okrenu i krenu u suprotnom smjeru.

Đedo
je zagladio rukom sijedu bradu. Pogle-dao prisutne i uz blagi osmjeh
ih upitao:

*

-Jeste li zivi?

-Eeee, đedo! Mi više
ne znamo od života šta da radimo.Odgovori mu ženskinje. Kao
da su jedva čekale da se nekom izjadaju, da traže savjet,
pomoć, spas.

Iznenada se otvoriše
vrata i uđe čoban koji je čuvao nekoliko ovaca pored
Drine. Zbog ratnih strahota je poludio. Svi su to znali. Ćutali
su i paž-ljivo slušali šta će reći.
Pogledao je sve prisutne i onda se obratio đedi:

- Đedo! Cijeli dan Drina
pronosi mrtve. Vidio sam ima i žena u dimijama.

Osjetio je da ga svi pažljivo
slušaju. Malo je zastao, onda nastavio:

*

-Vidio
sam sa brijega veliki dim, odmah iza našega brda.

Đedo, kao da je očekivao
ovo što mu je čobanin rekao, odgovori:

*

-Ne daju četnici ništa
posijati, sinko.

Đedo se zamisli, a žene
procviliže:

*

-Ne
smijemo više ovdje zakonačiti! Šta da radimo,
đedo?

Nije imao đedo snage da ih
pogleda. Gledao je u ognjište i tiho rekao:

*

-Zovite mi sina! Neka odmah
napusti oranje!

Došao
mu je sin. U kući je zavladao tajac. Đedo je tiho nastavio
govoriti:

- Znam šta se radi.
Dosta toga sam slušao i vidio. Nemoćan sam da pomognem.

Iznenada neko ispred kuće
viknu:

*

-Četnici!

Đedo, kao da je ovo
očekivao, odmah poče naređivati:

*

-Svi
bježite! Četnici dolaze u selo. I muški i ženskinje
neka bježe u stijene. Ja ću se sakriti u trnje, dok prođu.

Za nekoliko minuta selo je bilo
ponovo praz-no. Četnici su brzo stigli. Pretresali su sve gdje
bi mogao biti neko sakriven. Iz svake kuće su vikali jednom
bradonji:

- Nema nikog!

Onda bi, po ko zna koji put,
pljačkali i iznosili sve što može nečem
koristiti. Kada se ponovo oku-piše kod bradonje, on im reče:

*

-Idite
do Drine! Sve muške što nađete ubite i bacite u
Drinu. Ženskinje silovati!

Četnici se raziđoše. Rasporedili su se u stri-jelce
i pretraživali su sve.
Đedo
se sklonio u trnje. Od straha, da ga ne nađu četnici,
prestao je disati. Prošli su blizu njega, pa je mogao čuti
sve šta su naumili i kako će mučiti one koje uhvate.
Molio je Boga da se svi iz sela sklone u stijene. Tamo, valjda, ne
smiju četnici i ne znaju staze.

Nakon
nekoliko sati četnici su se u manjim grupama vraćali od
Drine. Čuo je da su uhvatili onog čobanina, ali ga nisu
ubili, kažu:

-Da je bio normalan ubili bi ga i
bacili i njega u Drinu. Došla je noć. Više niko
nije prolazio. Đedo je i dalje bio u trnju. Očekivao je da
se njegovi vrate. Nadao se da ih četnici nisu pobili, ali ga je
sve više obuzimao strah.
Iz
četničkog se sela čula pjesma i puškaranje.
Pokušavao
je đedo da se izvuče iz trnja gdje se sakrio. Nije mogao.
Ako tu ostane cijelu noć umrijeće od zime. Glad ga je
mučila sve više, pa mu je svo tijelo klonulo. Dugo se
mučio, ali je ipak nekako izašao. Nije mogao nikuda, jer
ništa nije vidio.

Sjeo
je đedo da se odmori. Odmah mu kroz glavu počeše
odjekivati krici ženskinja i jauci nekih ljudi, koje su četnici
uspjeli uhvatiti. Odzvanjali su četnički udarci i pomaganja
od bola. Uplašio se. Ustao i odmah pao, kao da ga je nešto
pokosilo. Pao je sa neke međe. Onesvijestio se. Kada je došao
svijesti osjetio je da se od zima sav trese. Nije znao gdje je, niti
odkud je ovdje. Pokušavao je da se prisjeti. Znao je šta
se dešavalo danju, ali nije znao kako je ovdje dospio. Krenuo
je i dugo vremena išao, onako, aklah kroz noć. Išao
je u pravcu kojeg je odredio po brdima. Uspio je doći do svoje
kuće.

Zastao
je i kroz šipilu brvana ugledao svjetlost vatre. Obradovao se.
Kao da ga je sunce ogrijalo. Snaga se malo vratila. Uspio je upitati:

-Je li to neko ima živ?

Odmah se čuo odgovor:

-Ima, babo! Hajde!

Đedi su se noge oduzele.
Pao je pred vrati-ma. Sin je čuo i istrčao te ga unio u
kuću. Kada se malo oporavio sin mu je ispričao da su svi u
pećini. On se vratio da ga traži. Smirivao je oca i govorio
mu:

-Mislio
sam da su te našli četnici i bacili u Drinu.

Malo je zastao, pogledao oca i
nastavio:

-Babo!
Drina svašta pronosi. Ovo se neće nikad zaustaviti.

Đedo, sav isprepadan,
drhtavim glasom je govorio sinu:

-Sine!
Ubijaće koga god ufate. Danas sam to čuo kaka četnici
pričaju. Ženskinje će silovati..

Kada se đedo malo pribrao,
rekao je sinu:

-Od sutra je naša kuća
pećina. Ponekad doći i ponešto sijati.

Đedo
jedini nije napuštao selo. U nužnim prili-kama sklanjo se
u jedno gusto trnje, odakle je imao pregled i na četničko
selo. Tako je znao kada četnici izađu iz sela.

Jedno
vrijeme u njihovo selo niko nije dolazio pa su uspjeli da nešto
posiju žita. Selo je počelo da oživljava, ali se đedo
počeo sve više da brine. Jednom prilikom je rekao sinu:

-Sine!
Ovo nije dobro. Nemojte da naćate više u kućama.
Sve ovo komšije srbi prate, pa kada se sakupimo, oni će
opet napasti.

Nastavili su mještani
Šitareva da bitišu. Nije to bio život. Noću
su bivali u pećinama. Preko dana su morali tražiti hranu.
Ponekad bi neki i zanoćili u svojim kućama.

Jednu
veče čuli su se u Šitarevu samo jauci i tupi udarci,
đedo je opet uspio da se sakrije na svoje mjesto, odakle mogao
da vidi i čuje gdje se šta dešava. Njegova
porodica je izbjegla ponovo u stijene.

Kada
je jutro osvanulo, tek tada je đedo svatio da je selo ponovo
puno četnika. Nisu se, kao uobičajeno, vraćali zorom
iz sela. Ovaj put svi su nešto tražili. Dozivali su po
imenu svakog mještanina.

-Kako nas sve znaju?

Razmišljao je đedo.
Mora da nas komšije traže. Možda, da nas sve pobiju.

-Šta ako ostanem ovdje
živ, a kuću mi zapale?

Svašta je lutalo po
đedinim mislima.

Opet
se pojavio onaj bradonja. Naređuje da se sve pretraži i da
se svo stanovništvo pronađe i pobije. Četnici se
razlaze na sve strane prema Drini i stjenama. Đedo je pomišljao:

-Ako
mi djecu uhvate, moram se i ja predati da mi skrate muke. Najgore je
ako nađu ženskinje.

Jedna grupa četnika
uhvatila je ponovo našeg čobanina i uz svakakvo mučenje
primoravali ga da im kaže, gdje se naše ženskinje
skriva u pećini.

Kada su saznali, četnici su
počeli opkoljavati pećinu i zvati naše djevojke da
se predaju.

Djevojke
su vidjele da su opkoljene i da četnici stežu obruč
oko pećine. Imale su još samo izlaz na jednu liticu,
visoku stijenu iznad Drine. Djevojke su se uhvatile za ruke i trčale
na stijenu sa koje su sve skačile u Drinu. Četnici su
pucali u njih dok su jos bile u zraku.

Čobanin
je pričao da su se zlikovci poslije toga samo zgledali i bez
riječi vratili u selo, koje su tada potpuno spalili.

U
to vrijeme Drina je tekla kroz kanjon. Kasnije je napravljena
centrala i nastalo je jezero.

Jedna
od tih sedam djevojaka imala je oko po-jasa svezanu ogru dukata, koja
je bila natopljena voskom. Drina je njeno tijelo izbacila u
Klotivacu, u mjestu Tiho. Tijelo je pronalašao neki čobanin.
Odmah je obavijestio partizane u selu. Partizani su uzeli sa djevojke
dukate i međusobno ih podijelili. Mještanima su naredili
da djevojku ukopaju.

Jedna od ovih djevojaka zvala
se Cura i to je tečična moje majke.[/size]