MEHMED ALAGIC

Tri godine od smrti našeg gen. Mehmeda Alagića




Mehmed Alagić rodjen je u selu Fajtovci, općina Sanski Most 08.07.1947
od majke Fermane Cerić i oca Redže. Osnovnu skolu završava u rodnom
Fajtovcu. Konkuriše na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje je i primljen.
Nakon dvije godine opće akademije odlazi u Banja Luku na smjer
oklopno-mehanizovanih oružja. Borio se da bude tenkista, gdje je na tom
mjestu bilo veoma malo Bošnjaka. Nakon završavanja akademije odlazi u
Rumu za komandanta oklopnog bataljona i komandanta kasarne. U Subotici
je bio glavni operativac u brigadi koja je slovila za jednu od najjačih
u JNA. Posljednu prekomandu dobio je u Zrenjanin, a 27 februara 1991
vraća se u Banja Luku i…. više se nikad ne vraća u JNA. Travnik dolazi
13 januara 1993. gdje se javlja u kasarnu. Odlazi u Visoko gdje
upoznaje Fikreta Ćuskica, Sakiba Mahmuljina i Envera Hadžihasanovića.
Tu stupa u redove 17. krajiske brigade kada ustrojava vojsku i postaje
komandant OG ”Bosanska krajina”. Nakon kratkog vremena postaje
komandant 3. korpusa Armije BiH. Na toj dužnosti ostaje kratko jer na
njegovu incijativu dolazi do formiranja 7. korpusa Armije BiH . Postaje
komandant 7. Korpusa ABiH gdje biva unapredjen u čin generala Armije
Bosne i Hercegovine.Vodi neprekidno borbe i sa HVO i četnicima i reda
uspjeh za uspjehom. Jedna od najpoznatijih pobjeda je oslobodjenje
Vlašića za koje su generali evropskih armija govorili da je neosvojiv..
Oslobađajući mnoga sela i gradove u srednjoj Bosni dolazi do Sankog
Mosta, gdje zajedno 5 i 7 Korpus ABiH pod zapovjedništvom generala
Atifa Dudakovica i Mehmeda Alagića, ulaze u Sanski Most u noći 9 na 10
oktobar 1995 godine. Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva
penzionisan i prihvaća se dužnosti prvog poslijeratnog gradonačelnika
općine Sanski Most. Tada nastupa ono naše staro prokletstvo, da ne
trpimo ničiji uspjeh. Biva prvo optužen od svojih prvih saradnika za
nesavjestan rad a onda i za pronevjeru novca. Morao je odstupiti sa
dužnosti i sud ga u Bihaću optužuje na 4 godine zatvora. Poslije biva
optužen i za ratne zločine od suda u Hagu što je još jedan od apsurda.
Čovjek koji se borio za pravdu, vodio oslobodilački rat i na kraju
oslobodio nam nasu Sanu da mozemo slobodno da secemo po njoj, biva
srozan od nekolicine ratnih profitera. Junačko srce ,koje je izdržalo
mnoge bitke nije moglo da izdrži nepravdu koju su mu nanijeli
pojedinci, njegovi najbliži saradnici kao i međunarodna zajednica,
prestaje da kuca u večernjim satima 07.03.2003 u Sanskom Mostu. Dženaza
mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred oko 20 000 ljudi koji su došli
iz čitave BiH Ukopan je u mezarju Fajtovacke džamije.

"Od vojnika u vojskovođu gradile su ga njegove osobne karakteristike:
hrabrost i ustrajnost. Alagić je među prvim komandantima pokazao da se
ne plaši velike četničke sile."
Na kraju, da bi se bilo vizionarem treba imati čehru "golubijeg srca".
Alagić je Krajišnik, u bošnjačkom smislu riječi, ispod čije robusnosti
treperi elementarna emocija: za zavičaj, za kućni prag, za život iza
toga praga prepun sklada i sigurnosti. General Mehmed Alagić zasigurno
spada u sami vrh onoga sto obično nazivamo legendarnim u oslobodilačkom
bosanskom ratu. Zaslužio je mnogo više od ovoga. Svi ćemo ga se uvijek
sjećati jer je on uistinu bio El-Fatih(Osvajač) našeg doba.
P.S. Da ne bih ovdje dužio u komentarima imate stenogram njegova dva
razgovora uživo sa Senadom Hadžifejzovićem na dnevniku povodom
osvajanja Vlašića i Donjeg Vakufa.

dEmhA

POTOCARI

Ne zaboravi ubice !




''Sjedim ja medju onim narodom u Potocarima, kad vidim, mlada zenica,
stisla se, znoj joj tece, grc na licu. Pridem, pitam je sta joj je, a
ona kaze: « radjam!»

«De sine», velim ja njoj, « uhvati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu»...

Tako i bi. Oduprije se zena na nas, musko dijete zaplaka. Zgrabih ja
dijete, hocu da mu zavezem pupak, kad cetnik preda me: « Spusti to
dijete dolje!», veli. Ja ga popusti na dimije, fino dijete, duge
kosice, kao da je okupano... Cetnik pridje, nogom stade djetetu na
vrat... Crijeva izadjose...»

http://drzava.blogger.ba/arhiva/2006/07/12



Pouka





Potočari...11. juli 2006...
...14:00h...

...Pored mezara sjedi majka... oborenog pogleda koji gleda... u
prazninu rake... izraz lica govori sve... 4015 dana patnje, 96360 sati
bola je prošlo... pogled mi skreće na dva zelena nišana... dva sina...
16 i 19 godina... majka ko majka, miluje naslone... njihovu posljednju
odjeću i zaklon...

... miluje kao što im je nekad milovala pokrivač pred počinak...
samo... oni nikada svojim buđenjem neće donjeti osmjeh njenom licu...
ali... ona ne kuka... ne proklinje... ne nariče...

... ona samo tiho plače, suzama topi zemlju...
...i čeka dan kada će se...
...naći sa njima...
...u džennetu...

.
.
.

... NEKA SMO PROKLETI AKO DOZVOLIMO DA BOŠNJAČKA MAJKA OVAKO OPET ZAPLAČE!!!