WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Zanimljivo

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Zanimljivo   Sat Mar 21, 2009 5:26 pm


Nezir ef. Škaljić je bio treći gradonačelnik Sarajeva. Rođen je 1844. u
Rogatici. Nakon završenih nauka služio kao kadija u Rogatici, Fojnici i
Srebrenici. Do dolaska austro-ugarske vlasti bio je predsjednik
Trgovačkog suda u Sarajevu. Iza 1878. godine, bio je najprije kadija u
Sarajevu i Rogatici, a od 1883. sudija Vrhovnog suda, član ulema-medžlisa
i Vakufske uprave. Umirovljen je 1899. i postavljen za gradonačelnika
Sarajeva. Preveo je Medželu (turski gracianski zakonik). Obavljao je
reviziju prevoda turskih zakona. U svom rodnom mjestu, Rogatici,
ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze isprave u arhivu Vakufske
direkcije u Sarajevu. Na dužnosti gradonačelnika ostao je šest godina.
Umro je 1905 godine.
Prije njega ovu dužnost su vršili Mustaj-beg Fadilpašić (1878-1892) i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1893-1899)

Gazi Isa-begova banja




Zemaljska vakufska komisija je početkom 1890 godine odlučila da iz
sredstava Gazi Isa-begova vakufa sagradi parnu banju prema zahtjevima
novog vremena i opšte zdravstvenosti i to na zemljištu nekadašnjeg
hamama pokraj Careve džamije. Građena u orijentalnom stilu, prema
planovima arhitekte Josipa pl. Vancaša,
banja je imala parnu i tzv. tursku banju i zasebne banje u bazenima.
(otuda naziv "Gazi Isa-begova parna, na tekne i turska banja"), sa 18
kabina i svim potrebnim uređajima. Banja je otvorena u februaru 1891.
godine, najprije u režiji vakufske komisije, dok je od 1893 godine
davana privatnicima u zakup, kada je i proširena uvođenjem blatnih,
slanih, sumpornih i još nekih banja. Troškovi građenja banje iznosili
su 63.000 forinti. U ljeto 1911 godine banja je renovirana i tom
prilikom uvedeno je električno osvjetljenje. Od 1913 godine u Gazi
Isa-begovoj banji mogli su se nedjeljom popodne kupati radnici uz
sniženu cijenu od 50 helera, a vojnici dva puta nedjeljno, takođe
popodne, po cijeni od 20 helera.


GAVRILO PRINCIP


Gavrilo Princip je rođen 25. jula 1894. godine u mjestu Obljaj kod
Bosanskog Grahova, kao četvrto od devetero djece. U Sarajevu je pohađao
Trgovačku školu, a potom gimnaziju. Iz šestog razreda gimnazije
isključen je iz škole zbog veze s jednom učeničkom protuaustrijskom
organizacijom. Školovanje je nastavio Tuzli, a 1912. godine, prilikom
boravka u Beogradu, povezuje se sa pripadnicima Crne ruke i postaje
član Mlade Bosne. Za vrijeme Prvog balkanskog rata prijavio se u srpsku
vojsku kao dobrovoljac, ali je odbijen. U junu 1914. godine poslao je u
Sarajevo od strane Dragutina Dimitrijevića, šefa obavještajne službe u
srpskoj vojsci i čelnika Crne ruke, da izvrši atentat na
prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda. Sa njim su pošli i Trfko
Grabež i Nedeljko Čabrinović.
Sarajevski atentat je izvršen u subotu 28. jula 1914. Po izvršenju
atentata, u kojem je osim Ferdinanda slučajno pištoljskim hicima
usmrtio i njegovu suprugu Sofiju, pokušava bjekstvo skokom u Miljacku,
ali biva uhapšen i kao maloljetnik osuđen na dvadeset godina robije. Na
suđenju izgovara rečenicu koja ulazi u istoriju "Mi smo voljeli svoj
narod". U vrijeme atentata Gavrilo Princip je bio suviše mlad da bi se
suočio sa srmtnom kaznom, pa je osuđen na doživotni zatvor. Međutim,
18. aprila 1918. godine, preminuo je u 24. godini života u zatvorskoj
bolnici u Teresienstadtu, od tuberkuloze.
Tri godine kasnije, točnije 1921. njegovo tijelo je prenešeno u
Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Za
vrijeme Kraljevine Jugoslavije na mjestu atentata postavljena je spomen
ploča koja je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom njemačke
okupacijske sile maknuta. Utemeljenjem socijalističke Jugoslavije ploča
je vraćena i postavljene su stope utisnute u asfalt na mjesto odakle je
izvršen atentat (autor kipar Vojo Dimitrijević), da bi osnivanjem
samostalne Bosne i Hercegovine ponovo bila uklonjene i stope i spomen
ploča. Ploča je ponovo vraćena u martu ove godine, dok stope još nisu.




Prvi tramvaj u Sarajevu





“Uoči Nove 1885. godine silan svijet, odjeven u svečane haljine, okupio
se na malom trgu u Ferhadiji. Na tek položenim šinama, što su se
svjetlucale na hladnoći, stajao je drveni vagon-tramvaj upregnut u
konja bijelca. Vagon je sa svih strana bio uokviren prozorčićima na
kojima su se kočoperile tanke zavjese pa je izgledalo kao da se veranda
neke bogate kuće s Vratnika spustila u čaršiju. Objavljeno je da od tog
dana u Sarajevu počinje saobraćati tramvaj - čudo još neviđeno u
srednjoj Evropi - i da će vožnja od Ferhadije do Uzane željezničke
stanice trajati trinaest minuta, što će koštati pet krajcera. Tramvaj
je u jednoj vožnji mogao povesti 28 ljudi pa je kondukter, koji je po
posebnim propisima gradske vlade bio "pristojno odjeven i nije zaudarao
po alkoholu i bijelom luku", pozvao prve putnike u tramvaj. Kada se
tramvaj napunio, zvonce je zazvonilo i brkati "tramvajdžija" Johan
Hanke potjerao je svog bijelca po šinama. Tramvaj je otišao prema Marijin dvoru, a na Ferhadiji, mjestu gdje će se kasnije izgraditi prava gradska tramvajska stanica, ostalo je 28 pari cipela! “

Da ne bi uzalud izrovali bečke ili peštanske ulice, Austro-Ugari su
odlučili "konjsku željeznicu" - kako se tada nazivao tramvaj -
isprobati prvo u Sarajevu. Tako se u ljeto 1884. godine počelo sa
kopanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih šina. Tom prilikom
Sarajevo je ostalo bez jednog od najljepših mostova - kamenog mosta
koji je premošćavao Koševski potok kod Alipašine džamije, ali je dobilo
i titulu prvog grada na Balkanu i u srednjoj Evropi koji je imao
tramvaj. Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar, a
počinjala je od današnjeg Ekonomskog fakulteta, pružala se Ferhadijom i
dalje glavnom gradskom ulicom (današnjom Titovom) preko Marijin dvora i
završavala na uzanoj željezničkoj stanici. Tada je napravljena samo
jedna traka, pa je tramvaj funkcionirao po sistemu "naprijed i curik",
odnosno tako što se konj koji ga je vukao, kada bi došao do zadnje
stanice, isprezao i ponovo uprezao, ali na suprotnu stranu vagona i
vraćao se istim šinama kojim je i došao. Bilo je propisano da jedan
konj ne smije voziti više od dva kruga, kako se ne bi iscrpio. Prvi
tramvaj kretao je ujutro u pet sati, dakle sat prije nego je iz
Sarajeva kretao prvi voz. Tramvajska karta bila je tamnocrvene boje i
ispisana na srpskohrvatskom, njemačkom i turskom jeziku. U današnjoj
Strossmayerovoj ulici bila je izgrađena i remiza - štala za konje i
spremište za tramvaj. Tramvaj je malo koga ostavljao ravnodušnim. On je
umjetnicima tog doba postao inspiracija za njihova djela, a sarajevskoj
raji za izmišljanje priča o "zelenoj aždahi" i "šejtanu". Muzičar Š.
Bosiljevac je za prvu vožnju sarajevskog tramvaja skladao brzu polku za
klavir pod nazivom “Sarajevski tramvaj” , dok je jedan njemački slikar
po imenu Kürchner u akvarelu naslikao "jurnjavu konjskog tramvaja
sarajevskim ulicama". A za izvjesnog slikara Kereštešija moglo bi se
komotno reći da je bio prva osoba zadužena za marketing i propagandu
sarajevskog tramvaja. Ispod svoje slike konjske gradske željeznice on
je napisao: "Dobar pješak ne može prije doći. Cijena 5 krajcera."
Prvi tramvaj je zvanično počeo s radom 1.1.1885. godine u 10 sati. Sva
četiri kola za osobni promet stajala su pred stanicom u Ferhadiji, a
pred njima su se okupili zemaljski poglavar Appel, civilni adlatus
Nikolić, podmaršal Buvard, generali Haas i Arlow, predstojnici
Zemaljske vlade i Gradsko poglavarstvo. Cijela ova svita je zatim sjela
u kola i za 13 minuta odvezla se do gradskog kolodvora "glatko, čisto,
nečujno, kao na dlanu". Društvo je nakon kratkog zadržavanja ponovo
sjelo u kola i za 15 minuta vratilo se "isto tako lijepo i glatko"
nazad do stanice u Ferhadiji. Gradonačelnik Fadilpašić
nije zaboravio kome treba zahvaliti na ovom "vidljivom znaku
blagovolenja" za grad i njegov napredak, te je od Appela zatražio da
prenese posebne izraze zahvalnosti ministru Kalaju. Odmah nakon
otvaranja otpočeo je promet, a kako to uvijek biva pri svakoj novini,
posebno u Sarajevu, veliki broj ljudi vozio se tramvajem tamo-amo.



Tkaonica ćilima




U tekstilnoj industriji, koja je izvan kućne radinosti bila slabo
razvijena u zemlji, Sarajevo je u ovo vrijeme imalo nekoliko preduzeća.
Među njima je veće značenje imala zamaljska tkaonica ćilima na
Bistriku, koju je vlada 1892 godine osnovala sa ciljem da se tkanje
ćilima, razvijano dotad u vidu kućne radinosti, ne samo očuva od
propadanja, nego i putem njegovanja orijentalnih ornamenata i uvođenja
modernih tehničkih uređaja usavrši i digne na viši umjetnički nivo. Da
bi se to postiglo, tkaonica je prvobitno imala zadatak da u svojim
radnim prostorijama osposobljava radnice u tkanju i pletenju ćilima i
da im potom za rad kod svojih kuća iznajmljuje potrebne tkalačke
strojeve. U tkaonici su pravljeni tkani ćilimi i ćilimi rađeni rukom
(perzijski), a pored toga su kao sporedne grane postojale bojadisarnica
i stolarnica. Za tkanje ćilima upotrebljavana je domaća i angorska
vuna, a radilo se na tkalačkim stanovima u raznim dimenzijama do šest
metara širine.
Na rad u tkaonici ćilima primane su djevojke starije od 14 godina, koje
su radile za neznatnu nadnicu od 0,90 do 1 krune i jedino su spretnije
starije radnice mogle zaraditi 2 do 2,40 kruna dnevno. U početku je
bilo samo 30 radnica i taj broj je postepeno rastao i 1905 godine
iznosio je 232, a u 1909 godini 360 radnica. Sa porastom broja radnica
umnožio se i broj stanova, kojih je 1905 godine bilo 128 (bosanskih
115, perzijskih 12 i jedan za goblene), a u 1909 godini 252 (bosanskih
209, perzijskih 12 i jedan za goblene). Za crtanje novih orijentalnih
mustri u fabrici je bio i jedan crtač iz Perzije.




Fudbal




Fudbalska lopta je donesena u Bosnu i Hercegovinu 1903, ali se fudbal u
Sarajevu počeo igrati 1908 godine. Naime, te godine grupa đaka
sarajevske Gimnazije boravila
je u Zagrebu, gdje se upoznala sa pravilima fudbalske igre i zavoljela
fudbal. Posmatrali su treninge zagrebačkih đaka, pa su i sami zaigrali.
U Sarajevo su se vratili s loptom i odmah počeli vježbe iz fudbalske
vještine na časovima gimnastike na igralištu Realne gimnazije. Iste
godine učenici su osnovali svoj Srednjoškolski sportski klub, čiji su
osnivači bili Emil Najšul, Feodor Lukač, Stevo Jokanović, Zdravko
Jeftanović i drugi. Srednjoškolski sportski klub kasnije je dobio ime
"Osman". To je bio prvi organizovani fudbalski klub u Sarajevu.
Prije prvog svjetskog rata bilo je pet klubova u Sarajevu: Srpski ŠK
(kasnije Slavija), Hrvatski ŠK (kasnije SAŠK), Muslimanski ŠK (kasnije
Sarajevski), Židovski ŠK (kasnije Barkohba) i Radničko športsko društvo
"Hajduk" (osnovan 1912). "Osman" je ubrzo po osnivanju rasformisan.
Poslije završetka prvog svjetskog rata, uz obnavljanje pomenutih,
osnivaju se i novi klubovi: Troja, Šparta, Gradjanski i Željeznički
športski klub "Željezničar" (1921).




[b]Velika aleja na Ilidži





Atraktivno šetalište od banjsko - turističkog naselja Ilidža do Vrela
Bosne, zasađeno stablima platana i kestena u dužini od 3,5 km,
predstavlja najljepši drvored u BiH. Aleju sačinjavaju 726 stabala
javorolisnog platana, sađenih u 2 reda 1892. godine, te desetine
stabala divljeg kestena koji su sađeni 1888. godine. Ovaj zeleni
"tunel" oduvijek je predstavljao pravu turističku atrakciju i svoje-
vrstan spomenik prirode.


Sebilj




"Sebilj" ili "Sebil" je arapska riječ u značenju "put", ali kao termin
označava dobrotvornu, vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika
na trgovima, na kojoj je sebiljdžija tasom zahvatao vodu iz korita i
besplatno napajao žedne. Sebilj na Čaršiji je jedini objekat te vrste u
Sarajevu, izgrađen 1891. godine, vjerovatno po projektu Josipa Vancaša.
Sebilj kojeg je podigao 1754. godine bosanski vezir Mehmed-paša
Kukavica izgorio je u požaru 1852. godine, a nalazio se nešto niže od
današnjeg.




Vijećnica




Predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekat iz austro-ugarskog
perioda građen u pseudo-maurskom stilu. (U ovom stilu rađena je većina
objekata što ih je u Sarajevu ostavila austrugarska vlast, sinonim za
austrougarski period u BiH: zaštitni znak tog vremena). Sagrađena je na
zanimljivoj parceli u obliku trokuta. Prvi projekat je uradio Karl
Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru B. Kalaju, izrada novog je
povjerena Alexanderu Witteku. Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila
mu je džamija Kemala II zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Kako je
A. Witek navodno, upravo zbog ovog projekta, umno obolio i izvršio
samoubistvo, završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine
Ćirilu M. Ivekoviću. Uporedo sa izradom i razradom projekta tekla je i
izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Objekat gradske vijećnice
zvanično je predat na upotrebu 1896. godine.

Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Zanimljivo
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Bosanska-Kultura-
Idi na: