WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Prica sa puta smrti

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Prica sa puta smrti   Sat Jul 12, 2014 1:10 am

BOŠNJACI

Abdulah Halilović i danas nosi metak u ruci koji ga je pogodio 11. jula 1995. godine. Njegov otac i brat, kao i kolege policajci sa kojima je bježao strijeljani su na putu prema slobodnoj teritoriji:
„Imao sam nekoliko kolega iz Srebrenici koji su bili teško ranjeni. Pokušao sam im pružiti prvu pomoć, ali nije bilo spasa. Jedan od tih je bio Hukić Sabit, policajac iz Srebrenice. Njega je pogodila granata u lijevu stranu, pokidala mu dio donjih rebara, tako da sam ga previo, ali nije davao znakove života, ostao je tu. Najteži mi je momenat – to su Kamenice iznad Kravice, prva zasjeda gdje su mi stradali otac i brat. Oni su ostali. Otac je zvao: ’O Sejfulah, o Hajrudine, ako me čujete, ranjen sam. Vratite se.’ Stariji brat je sa mnom bio. On se vratio, i mi smo tek četvrti dan sreli na Udriču, ali oca nije našao. Moj otac je strijeljan u Kravici, a brat mi je strijeljan u Hodžićima, opština Zvornik. Tu je i pronađen.“
Negdje oko 13 sati 11. jula 1995. godine hiljade podrinjskih muškaraca se okupilo ispred kuće policajca Abdulaha Halilovića u mjestu Kazani, u Srebrenici, te krenulo prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.
babo-je-zvao-o-sejfulah-o-dule-o-hajrudine
Abdulah sa suprugom
U Šušnjare, mjesto nedaleko od Potočara, stigli su u večernjim satima. I Abdulah je, zajedno sa braćom i babom, bio u koloni. Ovo je njegova priča.
Brat nije mogao izdržati
"Ostali smo cijelu noć u Šušnjarima. Tek sutradan, 12. jula, u 11 sati prešao sam prvu liniju u Jaglićima, koja je bila pod kontrolom RS-a. Došli smo do šume, nedaleko od Kravice. U toj šumi smo ostali do večernjih sati", priča nam Abdulah.
Negdje oko 20.30 sati počelo je granatiranje od srpske vojske.
- I pričalo se, a ja nisam bio tačno na tom mjestu, da je nekakva bukva pala iza, da je dosta ljudi stradalo. Mi smo već bili na prevoju, gdje sam zapazio par kolega iz Srebrenice, koji su radili zajedno sa mnom u policiji. Sakib Hukić iz Osmača bio je ranjen u predjelu lijeve strane. Brat i ja smo mu pomogli pružiti prvu pomoć i krenuli put prema Novoj Kasabi i Konjević-Polju, priča Abdulah.
Kasnije je, veli on, zajedno sa brojnim drugim Podrinjcima stigao u mjesto Đugum, nedaleko do Konjević-Polja.
- Kada smo prešli na drugu stranu brda, čuo sam pojačanim glasom babo je zvao: O Sejfulah, o Dule, o Hajrudine, ako me čujete, ranjen sam. Brat nije mogao to izdržati. Ja sam s njim razgovarao samo taj momenat. On je rekao: Dule, čuješ da nas zove otac? Ja sam rekao: Sejfulah, ne vraćaj se, možda su ga četnici zarobili, zarobit će i tebe. On se tada vratio da vidi šta je sa ocem. Tada sam rekao da mi imamo porodice i da neko mora o njima brinuti i pokušati da pređe. Oca nisam vidio od Šušnjara, priča Abdulah.
On je nastavio put od Đuguma do igrališta, gdje ih je, prema njegovom sjećanju, bilo između tri i četiri hiljade u jednom potoku. Na mjestu gdje su trebali preći asfalt i rijeku Jadar, sa desne strane je vidio dvije kuće.
- U toj kući su bili četnici. Tu nam je došao jedan iz naše grupe, krvav po licu i rekao je da idemo jer su mu četnici rekli da će nas pustiti. Tu sam se našao ponovo sa bratom i pitao ga je li našao ikoga. On je kazao: Samo sam gazio preko mrtvih, to je katastrofa, a oca nisam pronašao, sjeća se ovaj Srebreničanin.
Krećući se u blizini igrališta u Novoj Kasabi, vidio je čovjeka koji je puzao na rukama i koljenima. Prepoznao ga je.
- Znao sam da ga zovu Gedža, jer sam ja živio u Srebrenici. Njegova supruga, mislim da se Sadeta zove, radi u Općinskom sudu u Tuzli. Lice mu je bilo krvavo, dio oko usta je bio iskružen, nos mu je bio skroz oguljen. Zovem ga: Gedžo, hajde da ti pomognem. Pokušao sam mu prići. On je samo odmahnuo rukom. Kada sam ja došao do njega, na leđima mu je bila zalijepljena potezna mina, koja je bila oblijepljena školskim selotejpom. Nastavio sam putem, priča nam Abdulah.
Nakon što je prešao Jadar, sa kolonom je krenuo prema Cerskoj i planini Udrč, gdje je stigao predvečer. Potom, krenuli su prema Tuzli.
- Sa Udrča sam krenuo zajedno sa bratom starijim Sejfulahom i amidžom od supruge Mehmedalijom Salkićem, i on je iz Srebrenice. Sve zasjede koje su se desile, desile u se na Snagovu (opština Zvornik i 15-20 km od slobodne teritorije. op.a.), kaže Abdulah.
U mjesto Baljkovica, koje je bilo udaljeno nekoliko kilometara od slobodne teritorije, on je stigao u pet sati ujutro. Tada se priprema proboj.
- Proboj je počeo u 10 sati. Ranjen sam u tom proboju. U desnoj ruci još nosim zrno. Prešao sam. Na slobodnu teritoriju sam došao u 15.15 sati. Tada sam prebačen u Tuzlu, na Gradinu, UKC..., sjeća se.
Amidže, komšije, prijatelji
On i brat Sejfulah su preživjeli genocid, dok je njegov mlađi brat Hajrudin ukopan 2003. u Potočarima, a otac dvije godine poslije.
- Otac je najvjerovatnije nakon pada te bukve sišao tim dijelom dolje. Zarobljen je, zadržan dolje i strijeljan. Ukopan je na Ravnicama, nedaleko od Kravice. Brat je pronađen u Zvorniku u Hodžićima. Također, punac mi je ukopan 2005. godine. Pronađen je u Bakračima, priča nam Abdulah.
On je u genocidu izgubio i dvojicu amidža, te 26 komšija, rođaka i prijatelja.
- Iz moga sela gdje je bilo nas oko 40 iste generacije, možda razlika dvije-tri godine, ostalo je nas deset preživjelih. Ostali su ubijeni, priča nam Abdulah.
Danas radi kao policajac u Srebreniku, gdje i živi sa suprugom, dvoje djece i majkom. Sestra mu živi u Austriji, dok je brat Sejfulah u Holandiji.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Prica sa puta smrti
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: