WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 KAD VILICI SEKU UDAVASE

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: KAD VILICI SEKU UDAVASE   Sat Mar 21, 2009 5:20 pm

Kad Vilići seku udavaše

Kad Vilići seku udavaše,
devet ovnov’ u kurban zaklaše,
i desetu kravu jalovicu,
da im seka zdravo goru prođe.
Kad su bili kroz Čemer planinu,
udri kiša za njom susnježica,
pokisoše u gori svatovi,
smrznu im se lijepa djevojka.
Smrze joj se duvak za feredžu
a feredža za zlatna kaftana,
zlatan kaftan za tanku košulju
a košulja za pleći bijele.
Kad su došli Tankovića dvoru,
vode svate u tople odaje,
a djevojku u studenu kulu.
Dohodi joj mila svekrvica,
ne veli joj: ”Je l’ ti snaho zima?”
već joj gleda stasa i uzrasta:
”Moja snaho, lijepoga rasta!”
Dok eto ti mile zaovice,
ne veli joj: ”Je l’ ti snaho zima?”
vec joj gleda po košulji veza!
I mene ćeš ’vako naučiti.”
Dok eto ti mile jetrvice,
ona nosi u naramku sina:
”Pitaj, sine, svoje mile strine:
moja strina jesi li ozebla?”
Kad to čula lijepa djevojka,
ona vadi jagluk iz njedara,
pa ga daje milom jetrvicu,
jagluk dade, pa na jastuk pade,
i umrije žalosna joj majka!



Kiša bi pala, pasti ne može (I)

Kiša bi pala, pasti ne može,
sunce bi sjalo, sjati ne može,
sve zbog žalosti Ibrahim-bega.
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Za njim pristaje brat mu Alija.
”Brate Alija, pazi mi djecu,
pazi i moju kao i svoju.
Kad svojoj djeci, krojiš haljine,
kroji i mojoj, kao i svojoj,
nek se ne pozna da su siročad.”



Majka sina na sabah budila

Majka sina na sabah budila:
Ustaj, sine, sabah će ti proći;
Nek’ prolazi, klanjat’ ga ne mogu,
ljute su me rane osvojile:
sedam rana od sedam šišana,
osma rana bistra džeferdara.
Sve bih rane lako prebolio,
a što mi je rana od djevojke,
tu ti, majko, preboljet’ ne mogu!



Moćeviću, mali Carigrade

Moćeviću, mali Carigrade,
u tebi sam zagledao dragu.
Dok bijaše, dobar li bijaše,
kroz tebe se proći ne mogaše
od momaka i od djevojaka,
od ljepote Ćirkovića Mande.
Ja je gledah tri godine dana,
ja je gledah, a majka je ne da.
Pa je Manda govorila majci:
Podaj, majko, il’ ću poći sama,
napraviću dva nova zijana:
ostaviću otvorena vrata
i avlijska obadva kanata,
ostaviću uplakanu majku!
Imam brata, zatvoriće vrata,
imam seju, utješiće majku.



Ni Bajrami više nisu

Ni Bajrami više nisu
kao što su nekad bili.
Ašikluci gdje ste sada
kao nekad u mahali?
Pusti sevdah, gdje da padne,
na mahale porušene?
Nema više stare česme,
ni oraha kraj čardaka,
nema više moje Esme
da me čeka kraj mušepka.
Bosno moja, moj uzdahu,
Esmo moja, moj sevdahu!
Ni sazlije ne kucaju
sevdalinke divne pjesme.
Niko više ne spominje
dično ime moje Esme.
Bosno moja, moj uzdahu,
Esmo moja, moj sevdahu!


Opkladi se momče i djevojče

Opkladi se momče i djevojče
da spavaju, da se ne diraju.
Momak daje sedlo i đogata,
a djevojka đerdan ispod vrata.
Opkladiše, u dušek legoše,
jedno drugom leđa okrenuše.
Do ponoći mirno mirovaše.
No kad bješe noći o ponoći,
zaplakala lijepa djevojka:
Okreni se, ne okrenuo se!
Mrtva tebe majka okretala!
Kad ne žalim đerdan ispod vrata,
zašto žališ sedlo i đogata?
Tvog đogata rastrgali vuci,
a moj đerdan popili hajduci!


Pogledaj me, Anadolko (1)

”Pogledaj me, Anadolko, Muhammeda ti!
ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati.
Hranit ću te bademima da mi mirišeš,
pojit ću te šerbetima da me sevdišeš!”
”Alaj imaš ruse kose, žališ li ih ti?”
”Da ih žalim, ne bih dala da ih mrsiš ti!”
”Alaj imaš crne oči, žališ li ih ti?”
”Da ih žalim, ne bih dala da ih mutiš ti!”
”Alaj imaš b’jelo lice, žališ li ga ti?”
”Da ga žalim, ne bih dala da ga ljubiš ti!”








OMER I MERIMA
.



Smrt Omera i Merime Bosanska narodna pjesma

Dvoje su se zamilili mladih;
Omer momce, Merima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;




Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje !
Hajd Omere, rano materina,
Hajd rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.



Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.
To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.



Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.
Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, duso, zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi !
Nisam, duso zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
I nasega prvog milovanja !
Pa govori Fatimi djevojki :
- Ao, Fato, ala ti si lijepa !
Moja Mejra nije tako lijepa !
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.



Pa on pise staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od simsira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko !
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.



To napisa pa se rasta s dusom.
Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine !
Visoko je oskocilo sunce !
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica ?
Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Sto, Omere, zeljela te majka !
Sto djevojka grozne suze roni ?
Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja !
Joste si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.
Cita r'jeci Omerova majka,
Cita r'jeci, grozne suze roni.



Sto je reko Omer momce mlado,
Sto je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupilu mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.
Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.



Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko !
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise mila moja majko,
Djul mirise, Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja !
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo !
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice !
Zar ti ne znas za Omera tvoga ?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.
Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice !
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.



Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena !
Nerodjena, kao i rodjena !
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila !
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Dok Omeru raku iskopase,
Dotle sanduk Mejrimi stesase,
U jednu ih raku sahranise,
Kroz sanduke ruke sastavisem
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.



Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.





Admin: komentar modifikovan dana: Mon Dec 20, 2010 8:27 am; prepravljeno ukupno 3 puta
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
cibeg
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: EMINA   Thu Oct 15, 2009 5:39 am

Emina

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama;
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoc’ neće!
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa po bašči đule zaljevati ode.
S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste,
zamirisa kosa, k’o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko’!...




Kad ja pođem, draga

Kad ja pođem, draga,
iz Saraj'va grada,
ti ne plači, draga,
ne daj srcu jada!
Ako čuješ, draga,
da sam poginuo,
ti čaršiju prođi,
na mezar mi dođi!
"Kako ću ti dragi,
ja mezar poznati?"
"Lahko ćeš mi draga,
ti mezar poznati!
Na svakom mezaru
dva zlatna nišana,
a na mome draga
vezena mahrama!"

Sejdefu majka buđaše

Sejdefu majka buđaše:
"Ustani kćeri moja Sejdefo!"
Zar misliš majko da ja spim?
Ja ti se mlada s dušom dijelim!
Zovi mi majko komšije,
i prvo moje gledanje.
Što smo se nekad gledali,
u šajku, lađu na more!"




Stade se, cv’jeće rosom kititi

Stade se cv’jeće rosom kititi,
stade se biser zlatom nizati,
stade se srma srmom srmiti,
stadoše momci cure prositi.
Samo ja nemam nigdje nikoga,
samo ja nemam azgin dilbera,
samo ja tužna tugu tugujem,
samo ja ničem se ne radujem.
Gledam ja goluba, golubicu,
gledam ja lastu i lastavicu,
gledam ja jedno drugo cjeluju,
gledam ja životu se raduju.
Nikad me nije niko volio,
nikad me nije niko ljubio,
nikada nisam zorom zorila,
nikada nisam sevdah vodila.
Dadoše mene mladu za stara,
dadoše mene starcu zbog para,
da mu ja mlada kuću redujem,
da mu ja s’jedu bradu milujem.



Tamburalo momče uz tamburu (1)

Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke, žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo.
Gledala ga Ajka sa čardaka:
”Vidi majko, lijepa junaka!
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grudma sevdisati!
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek’ se često budi,
često budi i često me ljubi!”


Tamburalo momce uz tamburu (2)

Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke žice kose djevojačke,
a terzijan, pero sokolovo.
Vidje zijan, ispade terzijan.
Gledala ga s čardaka djevojka:
Nuto, majko, dobroga junaka!
Bože mi ga u sreći naredi,
pod njega bih karanfil sterala,
a pod glavu rumene ružice:
nek miriše, nek se često budi,
često budi i često me ljubi.

Tebi, majko, misli lete

Tebi, majko, misli lete,
preko polja i planina,
iz daleka primi pozdrav
od jedinog svoga sina!
U tuđini ja sam sada,
daljina nas rastavila.
Da li ću te ikad više
ja vidjeti, majko mila?
Zaboravit’ nikad neću
tvoje oči blage, mile
i ručice, majko, tvoje
koje su me othranile!


Telal viče od jutra do mraka

Telal viče od jutra do mraka
koj' u koga noćas na konaku,
nek' ne ide rano sa konaka,
utekla je pašina robinja,
i odnijela dva tovara blaga,
i ukrala sahat iz njedara,
i povela ata iz ahara,
i povela Muju haznadara.
Susreta je pašin kavaz:
"Što pobježe pašina robinjo?
Što s' uzela dva tovara blaga?
Što ukrade sahat iz njedara?
Što odvede ata iz ahara?
Što povede Muju haznadara?"
"Blago nosim da putem ne prosim,
sahat nosim da gdje ne zadocnim,
ata vodim da pješke ne hodim,
haznadara da ne spavam sama!"

Trepetljika trepetala

Trepetljika trepetala, puna bisera,
ovi naši b’jeli dvori, puni veselja!
Što u dvoru zamor stoji, šta ono vele?
Ono majka sina ženi pa se vesele!
Svi se redom veseljaše, majka najviše,
doveli joj đul-nevjestu, đulom miriše.
Savila se zlatna žica, od vedra neba,
savila se mladoženji oko fesića,
sa fesića, đul-nevjesti oko duvaka.


U lijepom starom gradu Višegradu

U lijepom starom gradu Višegradu
gdje duboka Drina vjekovima teče,
ostade mi samo tužna uspomena,
ašikovah s dragom skoro svako veče.
A i jutros slušam, pjevaju slavuji,
na Bikavcu brdu grada Višegrada.
”Ustaj, curo mala, ružo procvjetala,
već je zora rana Drinu obasjala!
Evo sam ti doš’o, sjedim na Bikavcu,
slušam, Drina huči, novi dan se sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju slavuji,
samo tebe, draga, na Bikavcu nema.
Višegrade, grade, gdje je moja draga,
k’o da sa mnom nikad sretna nije bila?
Gledao sam Drinu dok me je ljubila
zar je naše noći već zaboravila?


U Omera, više Sarajeva

U Omera, više Sarajeva,
zeleni se gora oko dvora
i u gori zeleno jezero.
Na jezeru Omerova ljuba
lice mije, gorke suze lije.
Sinoć joj se Omer snevjerio
s robinjicom Adem kadunicom.


U Saraj’vu pod Babića dvore

U Saraj’vu pod Babića dvore
zelen čador i zelena trava:
tu djevojke kolo zaigrale
i međ’ njima dvije mile seje,
dvije šćeri Firdus kapetana.
Mlađu prosi Babić Ahmed beže,
a stariju pola Sarajeva.
Starija je mlađoj govorila:
Počuj mene, moja mila sejo,
pokloni mi Babić Ahmed bega,
ja ću tebi pola Sarajeva!
Bogme neću, moja mila sejo,
ne dam tebi Babić Ahmed bega,
da mi dadeš i sve Sarajevo!


Umihana Hadži Jusufova

Umihana Hadži Jusufova
na Vrbasu đugum ostavila,
na đugumu fesić s dukatima;
jemeniju na vrhu svezala,
a papuče k vodi okrenula
da svak misli da se utopila.
Sva gospoda k vodi dolazila,
niko ne smje u Vrbas skočiti
osim jednog deli Ibrahima.
Kad se nešto iza grmlja javlja:
Ne budali, deli Ibrahime,
nisam, bolan, u Vrbas skočila,
već sam bijelo lice umivala
da ga ljubi deli Ibrahime!


Vezak vezla Adem kada

Vezak vezla Adem kada,
mlada nevjesta,
na čardaku, na visoku,
kraj džam-pendžera.
Sav je đerđef pokapala,
gorkim suzama.
Njoj dolazi mlad Omere,
mladi djevere:
”Šta je tebi, Adem-kado,
mlada nevjesto?
I dosad si vezak vezla,
nisi plakala.”
”Prođi me se mlad Omere,
mladi djevere.
Tvoja majka, dobra žena,
o zlu govori,
da ja ljubim mlad Omera,
mladog djevera,
a Bog znade, i ti znadeš,
nije istina!”


Vino piju Age Sarajlije (1)

Vino piju age Sarajlije
na Ilidži pokraj Sarajeva.
S Čobanije dvije Turhanije,
s Ćemaluše do dva Dženetića,
iz Žabljaka do dva Vatrenjaka,
sa Hiseta dvije Odobaše,
sa Kovača dva Morića mlada,
dva Morića, dva Halilbašića,
sa Berkuše Kuna Hasanaga,
sa Bjelava Pinjo bajraktare.
A služi im Ćebedžina Savka,
zlatnom čašom iz bijele ruke.
Kako kome čašu dodavaše,
svaki joj se pod grlo faćaše.
Progovara Ćebedžina Savka:
Čujete l’ me, age Sarajlije!
Ako mogu svima biti sluga,
ja ne mogu svima biti ljuba!
Samo onom mogu biti ljuba
koji može Drinu preplivati
pod silahom i pod bensilahom,
u čizmama i u halčinama,
pod pazuhom prenijet djevojku.
Progovara Pinjo bajraktare:
Evo ko će Drinu preplivati
u čizmama i u halčinama,
pod silahom i pod bensilahom,
pod pazuhom tebe prenijeti!


Voljelo se dvoje mladih

Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu.
I htjedoše da se uzmu,
dušmani im ne dadoše.
Razbolje se l’jepa Fatma,
jedinica u majke,
poželjela žute dunje,
žute dunje iz Stambola.
Ode dragi da donese
žute dunje carigradske,
al’ ga nema tri godine,
nit’ se javlja, niti dolazi.
Dođe dragi sa dunjama,
nađe Fatmu na nosilima:
”Dvjesto dajem, spusti te je,
tristo dajem, otkrite je,
da još jednom Fatmu vidim ja!”


Zaplakala stara majka

Zaplakala stara majka Džafer-begova:
”Džafer-beže, ludo d’jete, šta mi dovede?
Dovede mi ludo mlado, neće da rodi,
sve se b’jeli i rumeni i ašikuje.”
Naljuti se Džafer-beže, ode na čardak.
Na čardaku ljubu nađe, podne klanjaše.
Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo proplaka!
”Šta učini, Džafer-beže ja se šalila!”
”Eto, majko, tvoga grijeha, tvoga i moga,
više tvoga nego moga, tako mi Boga!”


AKSAM DODJE, JACIJA SE SPREMA

Aksam dodje, jacija se sprema,
A u kuci kapi vode nema!
Dodje reda skoro dovedenoj,
Uze djugum pa na vodu ode.
Ljuto kune skoro dovedena:
"Svekre babo izjeli te vuci,
A svekrvu odveli hajduci!
Nisam dosla da vam vodu nosim,
Vec sam dosla da vam sina rodim!


TAMBURALO MOMCE UZ TAMBURU

Tamburalo momce uz tamburu,
Tambura mu od suhoga zlata,
Tanke zice - kose djevojacke,
A terzijan - pero sokolovo.

Gledala ga Ajka sa cardaka:
"Vidi, majko, lijepa junaka!
Da mi ga je u dvoru gledati,
Na njegovim grud'ma sevdisati.

Karanfil bi pod njega sterala,
A pod glavu rumenu ruzicu,
Nek' mirise, nek' me cesto budi,
Cesto budi, i cesto me ljubi!"


ROGATIČKA LIJEPA MAGBULA

Oj bogati ptico prepelice
daj odleti ti do Rogatice
pa pogledaj s vrha Pašić kule
na pendžere lijepe Magbule

Jel Magbula zorom poranila
jel šećerli kahvu pristavila
dal je cvijeće po bašti zalila
i jel mene mladog ostavila

Mlado momče letiću visoko
a imat ću sokolovo oko
obletiću pet put Pašić kulu
dok ne nađem lijepu Magbulu.

Magbula je rano poranila
već odavno kahvu je popila
po bašti je cvijeće zaliveno
u Magbule lice neljubljeno

čeka na te s pjesmom da je budiš
s pjesmom budiš a po svunoć ljubiš

VIDEO PJESMU O MAGBULI MOZETE POGLEDATI NA LINK
http://570652.myshoutbox.com/go/?u=http://www.rogaticani.com/


POD SKOCICEM TRAVA POGAŽENA (POTRVENA)

Pod Skocicem trava pogažena (potrvena),
Gazile je zvornicke spahije,
Ponajviše Derviš-bega dogo.
Da mu beže uzde ne priteže,
Iziš'o bi gradu na bedeme,
Sa bedema dragoj pod pendžere,
Kroz pendžere dragoj u dušeke,
A kad bi pao u dušeke njene,
Naš'o bi joj vjede zaklopljene,
Crne kose širom raspletene,
Bujne usne poluotvorene,
Jedre grudi malo otkrivene,
Draga moja da li sanjaš mene?!


U STAMBOLU, NA BOSFORU

U Stambolu, na Bosforu,
Bolan paša leži,
Duša mu je na umoru,
Crnoj zemlji teži.
Molitva je njemu sveta
, Pa mujezin s minareta,
Uci na sav glas:
»Allah illallah, selam alejkum!»

«Kad ste vjerno sluge moje,
služili moj harem,
neka svaki od vas uzme,
jednu ženu barem.
Iz oka mu suza kanu,
Pa na minder mrtav panu,
Stari musliman:
»Allah illallah, selam alejkum!»

Kad je cula pašinica,
Za tu tužnu vijest,
Da se paša preselio,
Sad na drugi svijet.
Iz oka joj suza kanu,
Pa na minder panu,
Ljubav pašina:
»Allah illallah, selam alejkum!»








Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
KAD VILICI SEKU UDAVASE
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Bosanska-Kultura-
Idi na: