WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Ne boj se sine

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
cibeg
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Ne boj se sine   Sat Feb 26, 2011 7:18 am


Ne boj se sinee

Kako ti je
ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova,
Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je
izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri
mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer
njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona
ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča
moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna,
može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju
krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog
sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet,
rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada
nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja,
krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki,
kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na
svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem
nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima
mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska
nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše,
ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: Ne
boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje".
Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni
jeco, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog
gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu
plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
Zašto, majko,
ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si.
Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da
mi budeš".
Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ovako.
Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar
praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se,
ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se
pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da
šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti
igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i
sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj."Ne bojim se
ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak
na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
šta li sada misliš ljepoto,
moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je
puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i
frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si
se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće
tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao
drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine,
fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne
usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada
ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu
nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko
tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti
se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku.
Ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati,
nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam
kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da
nam kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi
majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz
taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci
bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta
moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože
moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese,
znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i
sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne
kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da
biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li
si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj
mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li
i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio
latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad
ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju
briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je
majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač
tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj
se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić
ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji,
livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si
vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila
majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu
vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja
bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i
gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine,
Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila
nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što
si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš
ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se
sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se
sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo,
ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj
mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara
dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama.
Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj.
Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta
cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
Evo
sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je
dženetsko lijepo nestvarno. Iz šerbeta pijem, baščama šetam, krila me
nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me
davi, fatihu uči, to mi prija i sladi.
Spavaj mirno voljeno moje,
evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđu krvavu
Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek
moja, tvoja i naša Srebrenica.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Ne boj se sine
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Arhiva-
Idi na: