WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

  Anđeli Škabrnje

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
krusevka




KomentarNaslov komentara: Anđeli Škabrnje   Thu Nov 25, 2010 10:28 am



Anđeli Škabrnje -I drugi su patili,istina u manjini u odnosu na nas...


studeni 15th, 2010

Posljednjih
sedamnaest godina u sebi nosim živu uspomenu na onaj trenutak u kojemu
sam po posljednji put pogledala u oči moga oca. U moju sigurnost i u
moj život. Moja sjećanja o ratu su bolna, a današnje poimanje o ratu
koji se dogodio u Škabrnji 1991. godine obojano je posljednjim pogledom
moga oca. Taj pogled je pun ljubavi, nježnosti, brižnosti, topline.
Jedino to mi nisu mogli ukrasti, tada pa ni sada, u trenutku u kojem
živim.
Tijekom svog devetogodišnjeg odrastanja otac i majka su u mene i
sestre usađivali vrijednosti ljudskog života, značenje obitelji u
društvu, nacionalnu osviještenost, ponos prema domovini i ljubav kao
temelj života. Do svoje devete godine živjela sam u Škabrnji, malom
ravnokotarskom mjestu, nedaleko od Zadra. Sretna obitelj uključivala je
majku, oca i tri mlađe sestre. U Škabrnji smo živjeli na početku sela
koji se naziva Ambar. Kroz svojih devet godina života u Škabrnji
proživjela sam djetinjstvo koje je bilo ispunjeno igrom, srećom i
bezbrižnosću.
Stričeva djeca koja su živjela u našoj neposrednoj blizini bili su
moji najbolji prijatelji s kojima sam provodila svoje djetinjstvo. U
to vrijeme nismo imali računala niti game boy igrice. Imali
smo prirodu koja nas okružuje i djetinju maštu koja je bila sposobna na
izmišljanje raznih igara koje su krasile naše dane. Jedan dan glumili
smo da živimo u šumici kao Tarzani, drugi dan bilo smo kuhari, treći
dan smo se svađali, četvriti mirili, peti tražili načina da sami
pokrpimo biciklu na kojoj se probušila prednja guma , šesti dan se
utrkivali, sedmi išli na nadjelju Svetu misu…
Sjećanja koja me vežu za ratno razdoblje u Škabrnji započela su
jednog jutra nekoliko dana prije pada Škabrnje. Prije nesretnog
18.11.1991. izletjela sam iz obiteljske kuće brzinom svjetlosti jer sam
začula neke čudne, veoma glasne zvukove. Nikad do tada nisam čula takve
zvukove. Stala sam ispred kuće, i pokušala odgonetnuti iz kojeg smjera
dolaze zvukovi i tko ih proizvodi. Usmjerila sam pogled prema cesti
koja prolazi iznad obiteljske kuće, onoj koja vodi prema gradu
Benkovcu, kada se putuje iz mjera Zadra. Iako su velika hrastova stabla
zaklinjala pogled, mogla sam vidjeti zelenu boju tenkova. Nisam baš
mogla vjerovati da iznad moje kuće prolaze tenkovi. Meni je u tom
trenutku bilo s jedne strane drago da sam prvi puta u živo vidjela kako
izgleda tenk, al s druge strane imala sam čudan osjećaj. Nije mi bilo
jasno što se događa. Pokušala sam dozvati majku neka izađe i samnom
podjeli radost kako sam vidjela tenkove.
„Mama dođi vidjeti, prolaze tenkovi iznad naše kuće!“
Ubrzo sam vidjela kako je majka samo na trenutak izašla i onda
ponovno ušla u kuću. Nije se zadržavala da zajedno promatramo tenkove.
I to mi je bilo čudno. Nisam bila sretna. Pokušala sam brojiti koliko
je tenkova prošlo, al to mi nije baš išlo za rukom. Bilo ih je puno,
svi su bili zeleni…
Nepisano pravilo u mojoj obitelji je valjda bilo da se pred djecom
ne razgovara o temama koje se tiču oca i majke, ili nekim ozbiljnim
temama koje „nisu za djecu“. Prešla sam preko toga jer sam znala da
takva nepisana teorija postoji u mojoj obitelji. Budući da nisam mogla
ništa čuti što su moji roditelji o tome potencijalno razgovarali,
stavila sam to sa strane. Pa, ionako mi nitko ništa nije objasnio o
tenkovima, tako da je najbolje bilo sve zaboraviti. Jedino sam par
riječi moga razimjeniti s rođakom Tomislavom kojega smo svi zvali Toni.
Toni je bio moj vršnjak. Zajedno smo išli u Osnovnu školu ‘Vladimir
Nazor’ u Škabrnji. Zajedno smo pohađali prvi, drugi i 10 dana trećeg
razreda osnovne škole. On je bio moj najbolji prijatelj s kojim sam
barem malo mogla podijeliti oduševljenje o tenkovima koji su prošli
iznad naših kuća.
Toni je bio moj rođak i prijatelj s kojim sam izmišljala razne
umotvorine. Ukoliko bih u našoj igri željela nešto konstruirati, Toni
je bio moja desna ruka. Pomagao mi je zakrpati bicikl jer je imao više
spretnosti u rukama nego ja. Uvijek bih stajala pored njega i dodavala
štogod mu je tebalo da rješimo naš veliki problem. Jedna od zajedničkih
igara poslije smrti Tita bila je na koji način se rješiti malih crvenih
knjižica s emblemom Jugoslavije i ostalih stvarčica koje smo dobili na
dan kada smo postali pioniri.
Naša generacija, rođena 1982. ili 1983. bila je posljednja
generacija koja je „bila u pionirima“. Nikad nam se nije sviđala ta
kapa koju su nam stavili na glavu, niti oprema u kojoj smo smješno
morali stajati na pozornici u školi. Jedva smo dočekali dan da se
takvih nepotrebnih stvarčica možemo rješiti. Naravno, zeleno svjetlo
smo dobili od roditelja. Iako tada nismo znali koja je stvarna uloga
pionira i te smješne opreme, znali smo samo ono što su nam roditelji
tada prenjeli. Od nijh smo dobili poruku da se možemo rješiti svega što
je povezano s pionirima. Mi smo to shvatili ozbiljno te smo pokušavali
smisliti na koji se način rješiti svega što smo dobili u pionirima.
Prva stvar koju smo napravi je da smo uzeli papirnate materijale koje
smo lijepo poderali u najsitnije moguće komadiće i spalili na
obiteljskom ognjištvu. I taj čin nam je davao zadvoljstvo. Ipak smo
nešto uništili, nešto što nije dobro. Nama je to bila samo jedna u nizu
naših igara. U trenutcima u kojima sam secirala pticu, Toni je samo sa
strane stajao i asistirao. Izgleda da mu se nije sviđao taj vid moje
znatiželje.
Nedugo nakon što su prošli tenkovi iznad moje kuće, ništa nije bilo
isto u našoj kući. Osjećala se napetost. Sjećam se jedne scene koja mi
u tom trenutku nije bila jasna. Očevi prijatelji i susjedi, svi skoro
pa vršnjaci, sastali su se ispred kuće rođaka Miljanića. Pričali su
očito nešto što nisam smjela čuti. Vidjela sam samo samo nekoliko
pušaka. Sjedili su jedan pored drugoga pored gusterne na kojoj su bile
puške. Nekolicina od njih puške je držala u rukama kao da pokušavaju
vidjeti funkcioniraju li puške još uvijek.
Majka je kao i uvijek bila smirena. Neočekivano je rekla:
„Moramo spremiti tvoju robu i robu sestara u torbe jer će nas tata odvesti izvan Škabrnje“.
Nisam se mogla suspregnuti a da je ne upitam: „Zašto moramo ići?“
Majčin odgovor, meni gotovo neuvjerljiv bio je: „Moramo otići iz
Škabrnje zato što bi nas mogli napasti Srbi pa tata i ja mislimo da bi
bilo najbolje da odemo iz Škabrnje na neko vrijeme.“

S takvim odgovorom nisam bila zadovoljna. Prvo, nisam željela ići nigdje izvan Škabrnje zbog škole, pa sam majci rekla: „ Pa tek sam krenula u treći razred, pa kud sada moramo negdje ići?“
Ona je samo slegnula ramenima: „ Tata tako kaže i tako će biti“.
Druga stvar koja me najviše smetala je neobjašnjiva situacija koja
mi želi prekinuti igru s prijateljima. Nemogućim mi se činila pomisao: „ Netko nas može napasti“ ili „ Srbi nas mogu napasti.“Pitala sam se: „Što nam mogu Srbi napraviti? Rat postoji samo u filmovima a ne u našem selu“.
I tako, pristala sam pomoći majci spakirati nekoliko torbi s robom.
I cijelo vrijeme sam razmišljala kako oni zbilja nemaju pojma o tome
kako me mogu razljutiti s nekim idejama o odlasku iz Škabrnje na neko
vrijeme. Nije me zanimalo gdje trebamo otputovati. Bila sam sam
preokupirana jednim problemom kojeg sam pokušavala rješiti. A on je
glasio: “Zašto moramo ići iz Škabrnje?“

Majka mi je nedugo zatim obznanila vijest: „ Stric Ante će s našim autom odvesti strinu Gordanu, Nevena, Tonija i Anu. Nakon što se stric Ante vrati, nas će odvesti tata“.
Neven, Toni i Ana bili su moji stričevići. Eto, ostala sam bez
rođaka i zajedno s majkom, i sestrama bila sam primorana čekati
prijevoz „za nidje“. Budući da je stric kasnio s autom, tata je na
kraju odlučio da ipak ostajemo svi zajedno u selu. Ništa mi opet nije
bilo jasno. Sada smo samo opet privremeno odustali od odlaska iz
Škabrnje. Bilo mi je drago da smo ipak ostali u kući, a li mi nije bilo
drago što više nije bilo Tonija i Nevena.
Moja najmlađa sestra Ivana imala je svega nekoliko mjeseci. Sjećam
se samo kako je kao dijete voljela plakati. I tih dana zbilja je
plakala. Meni se također plakalo jer više ništa nije bilo kao prije.
Mama i tata su mislima bili na nekim drugim mjestima, sestre su sve
bile mlađe od mene, a rođaci s kojima sam provodila najviše vremena
više ih nije bilo za igru.
Probudila sam se toga 18.11.1991. Nisam se probudila sama, probudila
me majka, kao i moje sestre, Maru i Marinu koje su samnom spavale u
istom velikom krevetu.
Majka nam se požurivala: „ Majo tu ti je roba i obuci se na brzinu, ja ću pomoći Mari i Marini da se obuku“.
Iz sobe sam vidjela tatu koji je brzo hodao po kući, zgrabio je
kožnu jaknu i još nekakvu torbu, pušku i otišao. Nakon što nas je majka
obukla, uzela je u naručje sestru Ivanu koja je to jutro zbilja glasno
plakala i majka je nikako nije mogla smiriti.
Moja pomisao je bila: „Sigurno je nešto opasno kad se moramo žuriti“.
Pitala sam se: „Gdje mi uopće bježimo?“
Majka je bila izvan sebe. Nervozna i stalno je vikala: „Majo požuri se i izađi iz kuće.“
Za jednu ruku sam uhvatila Marinu, a za drugu ruku uhvatila sam Maru. Majka je rekla: „Stisni ih čvrsto za ruke da ti nebi pobjegle na cestu i trči ispred mene“.
I tako morala sam trčati i odjedanput sam shvatila da to nije
nikakva igra. Po prvi puta u životu toliko me bilo strah da su mi
koljena klecala. Okrenula bih se netremice prema majci da vidim može li
sama nositi Ivanu, a ona je stalno ponavljala: „Gledaj ispred sebe, čvrsto uhvati sestre za ruku i trčite“.
U trenutku dok sam trčala znala sam da kao najstarija sestra moram
poslušati majku i čvrsto za ruke držati Maru i Marinu, ali isto tako
znala sam da me obuzeo silni strah te sam se bojala da ću od toga
silnog straha stati te da se neću moći pomaknuti. Vjerojatno uz pomoć
majčina vikanja trčale smo sestre i ja najbrže što smo mogle. I dok smo
trčale, stalno sam provjeravala pratili li nas majka koja je trčeći u
naručju nosila Ivanu. Bojala sam se za majku. Bojala sam se da nebi
pala pošto je morala trčati i u naručju nositi sestru Ivanu. Ona je
uvijek bila osjetljiva. Na neki način tada sam se osjećala jačom od nje
i osjećala sam se ponosnom što mogu povesti sestre i spasiti nas.
Pitala sam se samo: “Spasiti, od koga, tko želi nauditi nama djeci i našim mamama?“

I tada sam vidjela poslijednji pogled moga oca. S prijateljem je bio
iza jedne šikare. Obojica su bila naoružana i prvo što sam učinila kad
sam ga vidjela je da sam potrčala ravno prema njemu. Otac me zaustavio,
kao i majka. Čekala sam odgovor, a on je glasio: “Sve će biti dobro, pomozi mami, nastavite trčati gdje ti mama kaže.” Bez ikakvog odgovora znala sam što mi je činiti. Okrenula sam se prema majci i sestrama.
Posljedni pogled moga oca bio je pun nekakve snage. On je nešto
želio napraviti, on se želio obraniti, on je želio spasiti mene, sestru
i majku. Bio je spreman na sve. Najvažnije mu je bilo da mi budemo
sigurne. U selu Ambar osjećao se muk. Sjećam se tutnajnja tenkova u
zraku. I sada mi je pomalo bilo jasno koja će možda biti uloga tenkova.
Ali, opet nisam mogla znati što konkretno meni netko može učiniti? Tko
to želi prekinuti moje djetinjstvo, moje radoznale misli i moja
djetinja maštanja i neizmjernu sreću moje obitelji. Veoma brzo, nakon
možda desetominutnog trčanja našle smo se ispred podruma. Ušli smo u
podrum. Gle što sam imala vidjeti, podrum je bio pun susjeda, najviše
žena, starijih osoba i djece. Muškarci, oni u najboljim godinama bili
su negdje drugdje. Pitala sam se: “Gdje bi mogli biti ako nisu sa svojim obiteljima?“
I stravična parada započinje. Brujanje tenkova, geleri koji se
odbijaju od kuću u čijem smo podrumu bili. Tenkovi, ljudski zvukovi
približavali su se našem podrumu. Meni u tom trenutku ništa nije bilo
jasno. Bila bih zahvalna nekome da mi je samo rekao nešto o tome zašto
nas Srbi napadaju. Izgleda da nitko nije znao odgovor na moje pitanje.
Strah, strah, strah… uvlačio se moje kosti. Mama nas je okupila oko
sebe. Sve četiri sestre bile smo u njenom naručju. Jedino je njeno
naručje u tom trenutku bilo sigurno. Ništa više… Sve što sam mogla čuti
davalo mi je dojam da nam netko želi nauditi i da je to zlo. Zlo koje
ne bira mjesta ni načina.
Majka je bila prepadnuta. Bojala se za nas. Sve se to vidjelo na
njoj. Iz pozicije devetogodišnjeg djeteta pratila sam izraze ljudi
koji su boravili u podrumu. Na licima strah, smrtni strah. Ako je nešto
strašno i ako je neki problem toliko strašan, ne može biti strašniji od
onoga izraza lica koje sam mogla vidjeti. Lica koja su slutila na
smrt.Lica koja su već ronila suze. Sve misli oronulih ljudi bile su
mislima negdje drugdje. Svatko od njih mislio je na nekoga svoga, na
bližnjega. Na muža, na brata, na sestru, na oca… I kako su se
približavala nepoznata i glasna dernjava onih koji su napadali tako su
žene započele s naricanjem. Neke su već znale da su ubijeni njihovi
najdraži. Ispred mene sjedila je baka Jeva, ona koja je u ratu izgubila
3 sina i supruga. Ona je zasigurno znala da više nije živa. Ona je
sigurno znala nešto. Ona je osjećala da gubi ono što je dala od sebe.
Otužno je gledala u udubinu koja se nalazila na podu. Besciljno je
dočekivala svoju sudbinu. Besciljno je dočekala i kraj.
Otvorila su se vrata podruma. Meni se sada čini da je ulazak ljudi u
zelenim odorama i naše istjerivanje trajalo veoma kratko. Govorili su
pogrdne riječi, vrijeđali su nas. O tome ne želim pisati na ovim
stranicama. Na ovim stranicama želim ostaviti samo bol koju sam
doživjela, bol koju su osjetili svi oni koji su bili uz nas u podrumu.
Kako sam kasnije doznala to je bila vojska JNA. A bilo je i četnika,
uglavnom riječ su vodili vojnici.
Istjerali su nas kao životinje. Posložili u red i tjerali da
krenemo. Majke su držale djecu za ruku. Ja se više ne sjećam koga sam
držala za ruku, niti znam ako je mene netko od žena uhvatio za ruku.
Svi su pomagali jedno drugome. Bilo je i onih koji su pokušali spasiti
samo sebe. To mi je bilo grozno vidjeti. Al opet majka mi je kasnije
objasnila o čemu se radilo. Ta osoba je bila neki moj daljni rođak,
muškarac koji je bio s nama u podrumu. Obično se znalo kako će muškarci
završiti, tako da je zbog toga želio odglumit bolesnog ili nešto slično
pa da ga onda nebi dirali ili naudili. U tom trenutku to nisam
shvaćala. Otkud bih znala da Srbi najprije žele poubijati muškarce, a
usput i ostale. Nisam kao dijete voljela gledati takve filmove jer bih
ružno sanjala, kao većina djece.
Povorka je išla prema početku sela. Kad smo došli u blizinu gdje sam mogla vidjeti našu kuću pitala sam majku: „Gdje je tata?“
Ubrzo je jedan od vojnika viknuo: “Gdje je Marko i njegovih četvero sinova?“
To se odnosilo na moga tatu. Oni su očito poznavali moga oca i
pogrdno su se ismijavali. U tom trenutku naravno nisam shvaćala da se
to odnosi na nas. To mi je tek majka kasnije rekla.
Moj otac je bio osoba od drušva. Bio je omiljen, pošten, radištan i
u potpunosti predan obitelji. Moja obitelj je bila jedna od imućnijih u
selu. Uvijek su nam ljudi pomalo zavidjeli jer se moj otac putio u sve
i svašta. Inače bio je šef jedne trgovine u Zadru, a poslije posla imao
je vremena za druge stvari. Tijekom ljetnog perioda radio je s
kombajnom, žeo je polja cijelih Ravnih kotara i Like. Ljudi su ga
poznavali. Uvijek je imao posla. Znao je sastaviti i rastaviti bilo
koji stroj, mašinu i slično.
U našu kuću uvijek su dolazili ljudi koji su plaćali usluge žetve
ili slično. Budući da je majka završila ekonomsko birotehničku srednju
školu, ona je uvijek bila zadužena za financijski dio. Sve je imala u
rukama i tata se o tom dijelu nije brinuo. Mama je sve preračunavala,
čak i obračunavala plaće očevog posla u Zadru. Ona je uvijek voljela
matematku, davala djeci iz susjedstva repeticije iz matematike tako da
je bila omiljena. Posebice za djecu koja su teško usvajla matematku.
Moram priznati da je meni uvijek bilo smješno vidjeti kako mama pomaže
drugoj djeci. Pitala sam se : „Zašto im njihovi roditelji ne pomognu pri domaćim zadaćama, pa imaju i oni mamu?“
Budući da sam postala nesnosna s upitima gdje je otac, majka je odgovorila: „On radi, na poslu je!“
Kad mi je to rekla nisam joj mogla vjerovati i nisam joj vjerovala
jer sam znala gdje sam ga vidjela to jutro dok smo bježali od naše kuće
prema podrumu. Bilo mi je nelogično da može tako brzo biti na dva
mjesta. Možda nije mogla procijeniti djetinju logiku misleći da će me
zavarati, ali nije uspjela u tome. Al opet shvatila sam da ne smijem
govoriti. Znala sam po majčinom pogledu. Kad ona nešto naredi, znala
sam što mi je činiti.
I u jednom trenutku, muškarci, svi gotovo moji bliži ili malo dalji
rođaci leže na cesti. Ti očajnički zli ljudi s puškama prolaze jedno
pored drugoga, udaraju ih po glavi i spremaju u ljutnji i bijesu,
pogrdnim riječima svima lišiti života. Ovaj prizor nikad neću
zaboraviti. Ovo je toliko zlo koje ne može biti veće. Imati želju da
ubiješ nekoga, oduzeti mu dušu i to onako na najgori mogući način. Kao
da nisi čovjek, oduzmu ti sve. U kratkom vremenu.
Od tog trenutka počinje patnja, uvlačila se u kosti žena koje su
vidjele prve prizore krvoločnog ubijanja i divljeg, buntovničkog nagona
da se uništi drugoga. I kako onda kad vidiš takav prizot, možeš više
ikome vjrovati? Ne možeš pomisliti da netko tako zao može biti.
Nepojmljivo je to bilo mojem dječijem umu, a nepojmljivo je još uvijek
i danas.
Sad kad promatram ovaj prizor, ponovno, kroz oči
devetogodišnjakinje… I tada ti oduzmu tvoju radost. Silom. I tada su se
usudili uzeti moje djetinjstvo, uzeti moju obitelj i uzeti moga oca. I
kako onda ići dalje, kako onda pronaći smisao i život u sebi. Samo
neizmjerna tuga koja je ušla u srce mnogih žena i djece koji su bili
tamo. Moje srce i dan danas želi saznati pravi smisao ove patnje.
Pokušavam suzama obrisati svoju tugu, pokušavam drhtajima svoje duše
odgovoriti na patnju. Moja obitelj je tada bila slomljena. Izgubili smo
tada sve. I onda se pitaš kako ići dalje, kako živjeti dalje na ovom
svijetu. Hoće li te itko više moći razumjeti.
Moja majka sigurno u tom trenutku nije znala što je čeka i kakav će
ishod biti. Međutim, ona je vjerojatno slutila na najgore. Ona je
osjećala patnju koja je čeka prema izlazu iz sela.
Upućivali su nas prema početku sela. Sjećam se da sam okrenula glavu
prema našoj kući i u tom trenutku kao da je propao svijet pod mojim
nogama. Znala sam da je to zadnji put da ću vidjeti moju obitelj, da je
u toj kući ostala živjeti povijest jedne sretne obitelji. Jedne
obitelji koja nikome nije naudila. Obitelji koja je živjela uz Boga. I
sada više nije bilo nikoga. Ni Boga, ni zemlje pod mojim nogama, ni
neba iznad moje glave, ni budućnosti. Ničega. Mogla sam samo čekati što
će napraviti s nama. Kako ćemo mi na kraju završiti.
Zašto se ovo moralo dogoditi mojoj obitelji i mojem narodu. Zašto
je Bog dopustio ovo? Zašto je dopustio da izgubim sve? Zašto nam je
oduzeta ljubav i zajedništvo? Moja djetinja sreća? Zašto?Zašto je
patnja ušla u naše živote? Zašto je patnja ušla u srce moje majke? Kad
vidim druge obitelji koje se vesele, koje se raduju nekim malim
stvarima, kako pjevaju, kako se glupiraju, pitam se zašto je to meni
moralo biti uskraćeno? Željela bih im tiho šapnuti u njihova srca neka
osjete koliko su sretni, neka budu svjesni koliko imaju, neka budu
svjesni koliko im je Bog poklonio… a nekima je to oduzeto sve, zauvijek.
Zašto mi se postavlja pitanje , ali… Ne želim samosažaljevanje, ne
želim ničije umjetno pretvaranje da mu je žao mene i moje obitelji.
Želim da u tom trenutko tome koji me pita o tome želim da me posluša
ali opet neka pita Boga kako nam je bilo. Možda mu da malo zrno tuge
koja će proći njegovim srcem u jednoj sekundi. Nikome ne želim više.
Nikome ne želim da uopće uđe u potpuno spoznavanje ove tuge. Jer to
nikad neće ni moći. Pitam se samo mogu li ikome to uopće objasniti.
Pokušala bi s rječima da je to tuga koja koja te tjera na suze dok ovo
pišeš, želja da saznaš odgovore na pitanja zašto, želja za mijenjanjem
svijeta, želja za davanjem sebe drugima, želja da budem žrtva, da budem
krivac, da me gaze. Al opet želja da se ovo nikada ne ponovi, nikome.
Želja da o ovome mogu pričati bez teškoća drugima, želja da ovo što sam
proživila bude još veći zamah za životom, želja da pokažem sebi i
drugima da oduzeto i slomljeno srce može ponovno živjeti. Ponovno
uskrsnuti.
Isus je proživio ubijanje. I valjda je tako trebalo biti i s nama.
Shvaćam da smo i mi zbog nekog razloga kojega samo Bog zna morali biti
žrtvovani. Morali predati najveću žrtvu. Život. Gubitak života drage
osobe, gubitak je dijela života u srcima nas koji i danas živimo. Ono
što želim sebi i drugima koji znaju o čemu pišem, jest da shvatimo ovaj
život ispred sebe kao ponovno rođenje, kao ponovno uskrsnuće. Kao jedna
ponovna šansa. Kao potvrda da se život ne može ubiti.
Nakon toga upitila sam pogled prema tetkinoj kući. Njena kuća već je
gorijela, vidio se crni dim koji je dolazio kroz prozor. Zavijese su
bile iskidane i visjele su na oknima prozora. Moja teta je izgradila
ovu kuću radeći u Njemačkoj cijeli svoj život i u njoj sam voljela
boraviti u ljetnim mjesecima kada bi teta došla iz Njemačke. Teta bi
uvijek donosila lijepih stvari, slatkiša, robe i i igračaka i tu mi je
uvijek bilo lijepo doći. U djetetovim očima to je bila meka za
slatkiše. I to ne bilo kakve, već njemačke. Znala sam tada da se više
neću radovati i da više neću moći posjećivati tetu. Nastala je radost
išćekivanja tete iz Njemačke, opojnog mirisa robe i slatkiša koji su
uvijek mirisali na neki posebni, njemački način. Svaki put kada je teta
dolazila donosila bi sa sobom i taj miris, kojeg nije bilo u našem
selu. Zavjese koje poderane vise značile su jedno. Nema više radovanja
igračkama. Nema više postavljanja pitanja.
Ispred mene hodale su žene obučene u zelenu, jugoslavensku odoru.
Promatrala sam ih s čuđenjem i nevjericom. Do tada nisam znala kako
žena može ratovati, kako i žene mogu biti agresivne i sklone ubijanju.
Žene su mi uvijek bile pojam moje majke. U njima je uvijek prebivala
dobrota, nježnost za djecu, neustrašivost, snaga. NIKAD grubost i
ratovanje.
Došli smo do početka sela. Na onom zapadnom spoju gdje se ulazi za
Škabrnju, i dalje nastavlja prema Benkovu. Tu su stajali JNA kamioni,
tenkovi, vojnici. Baka Soka, moja daljnja rodica tada je počela
prosvjedovati i govorit neke stavri koje JNA vojska nije htjela čuti.
Govorila je sve ono što je svima u tome trenutku prolazilo mislima, ali
se nije usudio na glas reći. Baka Soka bila je hrabra, po meni jedina
iskrena osoba koja je u tom trenutku stavila svoj život na kocku.
U međuvremenu su mene, majku, sestre Ivanu, Maru i Marinu, zajedno
sa susjedom Svetkom i njenom djecom i čini mi se strinom Marijom
ukrcali u jedan od kamiona. Svi smo bili stisnuti jedni do drugih.
Svetka je pokušavala pitati jednog vojnika gdje nas vode i pokušavala
je saznati gdje joj je muž. Njen muž, ja sam ga zvala stric Ćave, bio
dobar prijatelj s mojim ocem, i to je jutro ostao na straži s mojim
ocem. Pokušavala je doznati gdje je njen muž Ćave i moj otac Marko.
Svetka je pokušavala pitati majku i doznati istinu. Moja majka nije
previše pričala. Tek sada shvaćam da je možda već u tom trenutku
slutila na najgore. Mislim da je u dubini svoga srca znala odgovor. I
zato je već u tom trenutku njeno srce bilo slomljeno. Pokušala je
sestre i mene držati na okupu. Uz nju smo se osjećale sigurno. I bez
obzira što što su oko nas bili užasni glasovi tih zlotvora, moja majka
je i dalje bila uz nas. Nisu nam naudili, majka je bila tu.
Povorka kamiona u koje su nas smjestili vozili su prema Benkovcu.
Sjedila sam s desne strane prozora tog njihovog kamiona i gledala prema
svom selu. Znala sam da se više nećemo vratiti i da je izgubljeno sve.
Prošlost je zapečaćena tamo gdje je stala. Životi su pokošeni, a neki
od nas su preživjeli. I vozili su nas za put za nigdje. Istjerani iz
naših kuća s onim što smo imali na sebi. A to je bila samo odjeća za
jedan dan. Nismo imali prtljage. Ovo je bilo najgore putovanje u mom
životu. Putovanje prema zlu, na koje su nas natjerali. Uzevši našu
slobodu. Uzevši naše osmjehe, uzevši našu povijest. I tu su je zgazili.
Zgazili su je bez previše žaljenja. Naprotiv, činilo se kao da u tome
uživaju. U mislima sam ponijela drage ljude, susjede i rođake muškarce
koji su ostali ležati na cesti, poredani jedan pored drugoga. Znala sam
kako su završili. Najsramotnije. Najponiženije. Bačeni na nemilost
zemlji, ostavljeni i prezreni. A nikome nisu krivi bili i nikome nisu
naudili. Poštenje, radost i život je uništeno smrću i krvlju.
Kasnije sam doznala i kako je baka Soka završila. Pregazio ju je tenk.
Odvezli su nas u jedan vrtić u Benkovcu. Nikad nisam kao mala bila u
vrtiću i moram priznati nisam se baš veselila tom nenadnom posjetu
Benkovačkog vrtića. Znala sam da sam već odrasla i da vrtić nije za
mene. To jutro sam vidjela i čula puno toga što me je natjeralo da više
ne budem dijete. Utjerali su nas unutra u jednu prostoriju. Žene i
djeca. Nije bilo kreveta, ničega. Nekoliko deka i tu smo trebali
prespavati. Na podu. Dali su nam jesti. Sjećam se da je bilo čaja,
paštete i kruha. Od toga dana ne jedem paštetu više. Jedem je onakvu
kakvu ja želim, a to je pašteta s margarinom. Tada sam je morala jesti
takva kakva je jer sam bila gladna. Pustili su nam TV program na kojemu
su bile jugo vijesti. Prikazivali su nam ubijene ljude i govorili
pogrdne riječi kako smo mi krivi za to i da naši ljudi ubijaju njihove
ljude. Rekli su nam da su to njihovi ljudi ubijeni. Žene oko mene nisu
se mogle svladati. Znale su da nam lažu, znale su da su to naši ljudi
pobijeni od njihove strane.
Moja sestra Ivana bila je mala, a jedna rodica je imala malu bebu
kojoj su bile potrebne pelene. Nismo imali ničega od toga. Starije žene
su davale svoje facole, bilo što što su imale pod rukom kako bi žene
mogle promijeniti djeci pelene.
Tu noć spavali smo na podu. Tu noć nitko nije spavao. Svima se u
kosti uvukao strah i svi su razmišljali o svojim najmilijima kako su
završili. Žene je bilo strah otići na WC jer su ispred naše prostorije
bili JNA muškarci. Smijali su se i pili. Strah nas je bilo tih zvukova
koji su se čuli cijelu noć.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Anđeli Škabrnje   Thu Nov 25, 2010 10:32 am

Teska prica,koja zasluzuje paznju,bas ti hvala sto si je postavila-o...
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Anđeli Škabrnje
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: