RAMAZANSKE PRICE

Admin

RAMAZANSKE PRIČAE

Neku večer kaže Mušan Glavanović u punoj kahvi naroda: »Fâli se mati sa mnom: nisam je ima hefta dana turnuo niz basamake!« Eto kakav je zeman nastao. Pa onda hadži Memiš-aga Avdić nema šta reći svome Osmanu, koji je sasvim drugačijega kova i od Glavanovića, a i od njega, svoga oca. Osman je bio jedinac među sedam sestara, pa se nekad i u pjesmi pjevao: »Osman jedan a sestra sedam.« Ali ipak ga otac nije tetošio kao što ima sada otaca, kojima su djeca kao da su im »na zenice ispala«. Koliko je umio, odgajao ga, mimo svu djeeu školovao ga, i sad je Osman poreznik, sâm u kući, jer su se sestre poudale. I on se oženio, ima curicu Ranku, a njegova žena, Almas-hanuma, lijepo je pazila hadži-Memišagu. Kad je mogao, starac je izlazio u čaršiju, u kahvu, a kad je bilo bure ili kiše, ostajao je u kući, u halvatu, kraj peći, grijao se, ispijao crnu kahvu, pušio i pomalo se zabavljao s Rankom. Nije jednom prekorio sina što joj nadjenu to ime: - Ama, moj sine, nije to naše! To neka oni nadijevaju svojoj djeci, a mi imamo ljepših naših imena. - Kad ti nisi meni nadio nacionalno ime, barem nek je u moga djeteta.- Ja ti to ne znam, samo otkako je ovo naš toprak i otkako smo mi u dini-mubinu, mi smo se pod ovim imenima bili za vatan i čuvali rz i obraz, a kakvi će biti ovi Slobodani, Zorani i Lutorani, to ne znam. Da Bog dâ da budu i bolji, samo, po ovima dosad, čini mi se da neće valjati, a po jutru se dan poznaje.

- Bogu je svejedno, bila ona Sabaha ili Ranka, kad je rano izjutra rođena. Glavno je da bude dobra muslimanka. - I ja mislim da je tako, samo se u nas prije u sto godina jedna muslimanka zvala Ranka, a i to zato što je rođena u petom mjesecu po materinoj udaji. Ali ipak ostalo je na Osmanovu, jer je u ahiri-zemanu pile pametnije od kokoši. Za ramazana mu dozvolio Osman da okuplja društvo svojih vršnjaka u halvat da sijele i prikraćuju duge ramazanske noći. Čak mu prenio i radio-aparat iz svoje spavaće sobe u halvat i naučio ga baratati njime. Pokazao mu sve stanice gdje se pjeva »turćijat«. Kako je hadži-Memišaga pod mladost učio u medresi i došao do »Mula-Džamije«, a poslije toga išao na hadž i družio se s Arapima, koji su dolazili po bedeluk u naš krš, koji je za njih bio plodniji od ravnog Misira, to je on razumio i dobar dio vijesti raznih stanica koje se otimlju o prijateljstvo islamskih naroda. Tako se eto sijelilo svaku noć iza teravije, ispijala se crna kahva, a pušila eškija. Slušale se pjesme i govori, tumačio hadži-Memišaga situaciju u svijetu, a ponekad se potezala iz pamćenja koja dogodovština, raspredala, komentarisala. - Ne možeš ti, brate, ovoj mladeži svašta ni pričati. Ne vjeruje ti. Pa nema više ni onog starog stida. Ako ne može sve da legne u njihovu pamet, odmah ti u lice reknu: »To nije istina«, ili »To je obična izmišljotina«, pa čak bi ti poneki rekao da je to i laž.

Hadžija je išao na hadž, vidio dosta svijeta i umio lijepo pričati. Pričao im o devletu - sultanovoj Turskoj, Šamu, Bagdadu, Hidžazu, a naročito o Misiru. Zaliha njegovih priča bila je neiscrpna, pa i večeras im poče na tenhane pričati šta je nekad davno čuo o jednom našem hadžiji. Došao taj naš čovjek, koji je bio i učen a ne obični hadžija koji zaćori u svijet kao ovca, došao taj čovjek u Misir i pošao iz Skenderije u Kahiru. Onda se išlo na devama ili jelćenušama Nilom, sve ponajlak od mjesta do mjesta, od konaka do konaka. Hele, nejse, šta ću vam pričati, pošao on da zijaret učini jedno turbe. A bio je sâm. Kazali mu fellahi put i došao do jednog rukava Nila. Akšam na zemlju, a on ne mogne prijeko. Daleko mu i natrag u selo. Ugleda ga jedan fellah s one strane vode te ga vikne, kuda će. On mu

rekne da je pošao zijareti turbe nekakva Dobrog, ali ne može, nema lađe. Fellah reče, da će ga on prenijeti na sebi. I, vjeruj se, prepliva vodu, ukrkači ga na ramena i prenese ga na onu stranu. Tu bilo jedno seoce od nekoliko kućica pleteruša. Fellah mu reče da je do turbeta daleko, a i mrak je već pao na zemlju, te ga pozva da bude njegov musafir. Naš hadžija primi čast, a fellah zovnu još nekoliko komšija te im iznese čaja i malo samljevena pržena pirinča. To večeraju i pođu na počinak. Fellah uvede hadžiju u kućicu, a tamam se oču cvrka djeteta. Bog dao, jáko se rodilo. Fellah provede hadžiju u pregradak, skide sa sebe anteriju i pokri ga, te se vrati ženi. Hadžija je tu noć prenoćio i sutra podranio. Domaćin ga izveo izvan sela i pokazao mu put prema tome turbetu. Na rastanku mu kaže domaćin: »Imao sam dvije želje u životu i noćas su mi se ispunile. Bog mi je dao sina i tebe kao prvog musafira u životu.« Da vam ne duljim, naš ti hadžija otišao u Meku i Medinu, hadž èdā učinio i opet se vrnuo istim putem. Slučaj htjede da pane na odmor u isto selo, gdje ga je onaj fellah pogostio konakom. Svrati se kahvu, a ono sjedi nekoliko fellaha i jedan čovjek vrlo viđen među njima, uvrh kahve. Učini mu se plaho poznat. Taj čovjek mu nasu i odmah čaj, mubarećleisa mu hadž i poče ga pitati za zdravlje. Naš hadžija se zagledao u nj, pa mu veli: -Ama, beže, ti mi se činiš vrlo poznat, a ne znam odakle«. Onda će mu on reći: »Ja sam onaj fellah, koji te je, kad si išao na hadž, prenio preko Nili-mubareka na leđima«. »Pa«, veli mu hadžija, »kako je to sad? Ondašnji tvoj hal bio je težak, a sad...« »Jest«, veli njemu Arap, »imaš pravo. Moje stanje se promijenilo. Kad sam ja tebe ispratio iz sela i pokazao ti put prema turbetu, vratio sam se kući. Na putu sam našao kesu punu dukata. Podigao sam je, a na njoj je pisalo Hâzā rizkuke. To će reći, biva«, dodaje hadži Memišaga radi onih koji nisu učili do Mula-Džamije, »ovo je tvoja nafaka«. Pa ti reci sad da se dobro ne vraća dobrim i na dunjaluku, a baška ti ahiret. Ali daj ti to mlađariji dokaži. U nje su samo noge na zemlji, a glava pod oblacima.
- Jah - dodade Selim aga - to bi njima još nekako i leglo u njihovu vodenu pamet. Te rekli bi: Netko izgubio kesu dukata, a fellah je našao. Ili bi rekli: Opljačkao fellah nekakva bogataša pa trošio njegovu gotovinu. Ali što sam ja slušao od rahmetli hadži-

*

Hasanage Pilava, ne bih, na moju dušu, smio ni pred jednim zelenjkom ispričati, jer bi mi rekli da je to tampazina, ja san. - E, a šta je to bilo? - Ono o Hadži-Pišmišu. Ama ne mere biti da niste čuli. - Nisam vala nikad. - Ja jesam nekad nešto davno u djetinjstvu čuo, ali de ti nama, Selim-aga, ispričaj ! Ti si najstariji, pa si bezbeli dobro upamitio. - To i jest ona muka što sam najstariji, pa sam počeo matušiti. Dina mi, ne znam, da me zakolješ, šta sam večeras iftario, akamoli šta sam prije sedamdeset godina slušao. - Ama nisi ti, Selim aga, matuh, ne dô Bog. A biva to nama svakom da se bolje sjećamo šta, je bilo prije pedeset godina nego prije pedeset sahata. Nego, kazuj nam o tome Hadži-Pišmišu.
- E, eto, biva, ja sam ovako slušao, a Bogu je málūm kako je bilo. Pošao je neki Skikić na hadž. I bilo je onda dosta Mostaraca s njim, te oni dođu u Meku i lijepo obave hadž. Te, drago moje, onda odu u Medinu, te će preko Misira, pa na denjiz. Ama se je onda putovalo trinaest mjeseci. Od ove godine hadžije otiđi na hadž, a lanjske se još nisu vratile, nego se susretnu u putu negdje ja u Stambolu, ja u Sofiji, ja ovamo oko Kosova. Hele, da ne duljim, oni ti raspašu u Kahiri i tu se naš Skikić razboli. A uz to i para ponestalo. Društvo kô društvo. Slušavao sam, a nije mi nasib bilo da hadž edā učinim, kad se ide do Meke zaboravi se i kuća i djeca i poso, ama sve, samo se misli na Božiji farz, a kad se hadž obavi, da insan može, prekoračio bi odjednom kuću. Tako ti i naše društvo ostavi Skikića u tuđem vilajetu i sama, i bolesna i s malo para. Kad je malo prizdravio izađe jednog dana iz hana i ode u džamiju na sabah. Kad je izašao iz džamije stane pred vratima, jer nije znao kud će i šta će. Uto izađe preda nj jedan dedo, ama nurli čehre, i upita ga, ko je i šta je. On mu kaza svoj hal i ahval, a onaj mu dedo reče: »Stani mi na noge!« On mu stane na noge. »Zažmiri!« veli mu on. Hadžija zažmiri. »Otvori oči!« veli mu onaj, dedo. Skikić otvori oči. A morebit, Boga mi, da se i nije zvao Skikić. Morebit je bio i Čevro. Znam da je s kućom bio na Ogradi. Hele nejse, on otvori oči, kad podno jednog brda, a dolje velik, velik grad, kuće su, džamije, rijeka teče. »Znaš li koje je ovo mjesto?« upilta onaj Skikića. On se malo razabra pa kaže: »Znam,

*
Sarajevo«. »A možeš li odavlen sam u Mostar?« »Mogu«, veli on. »Eh, Alahemanet«, i onaj dedo gajb bi. Naš ti Skikić onda polahko niz Trebević, pa u Sarajevo. A za ono vrijeme dok ga je onaj dedo na nogama držao, kazivao je on, samo je čuo kô nekakav vjetar. Te se on malo zadrži u Sarajevu, pa onda u Mostar, haj mi ti maj, i na koliko vremena prije ostalih hadžija. Još druge hadžije nisu bile otišle na hadž. A znaš ti naše Mostarce. Odmah iznesu: te Skikkić nije ni išao na hadž, te vratio se iz Stambola, te bogme izdiju mu ime Hadži-Pišmiš. Biva, popišmanio se od hadža, pošo na Ćabu pa se s puta vratio. On šutio, nije imao kud, dok nisu došle one hadžije s kojima je on iz Mostara otišao i tamo bio sve do povratka iz Misira. Kad su došle hadžije, kažu sve kako su ga ostavili u Kahiri i da je biva hadž edā učinio, ama i onda neko te neko nije mogao vjerovati, pa su poneki za nj govorili Hadži-Pišmiš. - Jah, moj brate, Božji kudret. - Daj ti to kome mlađem pričaj! Dina mi, bi ti se u brk nasmijao, ako ti se i šta gore ne bi desilo. - A što? - veli hadži Memišaga i otvori radio. Iz Kahire je dopiralo skladno učenje Kur'ana. - Eto, sad nekakav hafiz u Kahiri uči Kelamu-Kadim, a mi ga evo ovdje slušamo. U isti čas kad on tamo zine, ovdje se avaz čuje. Pa zar nije i to kudret Božji kao i ono Skikićevo putovanje? - Jah, tako je. Samo to njima ne može leći u pamet. Ovo im odmah legne, jer je Švabo izumio. Da ih Allah hidajet učini! - Jah. - Eto tako - othukuju, premišljaju i zabrinuti su. - Da je ići - javlja se Nur-efendija. - Bogme je vakat - vele i drugi. - Sjedite, ljudi, - zastavlja ih hadži Memišaga. - Duga je noć. Do sehura se možemo i naspavati i mlađe probuditi da zgotove ručak. - De vala da zapalimo još po jednu Ebu Džehelu pred dušu, pa da idemo ponajlak. I palahko puše, polahko se pomiču i smještaju. Stare kosti škripe, dok se spremaju starci kućama. - Pa dođite, braćo, bujrum svaku noć. Kô u svoju kuću.

Admin

PRAVDA ZA SVE

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-paša sjedio na ćošku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oči milinom krajolika: blagim brežuljcima, obraslim grmljem i voćkama u beharu, kroz koje se promaljali oštri drveni krovovi siromašnih kućica i bogataških dvorova, nad čijim je stanovnicima predata njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, slušajući glas srca i razuma, provodi evo već sedam godina. I gleda još strmine Vlašića, koje će se uskoro ozelenjeti i po njima se razići stada i pastiri. I sluša rijeku kako burno teče, studena i mutna od snijega koji je počeo u prisojama kopnjeti, i gleda kako okreće vitlove mlinova koji ne prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz koša žito, a brašno grne u hambar. I sluša kako vrijedne zanatlije već ranim jutrom dižu ćepenke, otvaraju dućane, namještaju izrađenu robu i sjedaju da novu izrađuju. Sluša on kako čekić kucka, sluša ranu vrevu u čaršiji, i drago mu silno i neobično, jer je sve bilo drukčije kad je on godine 1720. godine došao u ovaj daleki kraj, iz divnih palača s Bospora, odakle je za nekakav sitni grijeh kažnjen bosanskim vezirstvom, a gdje se on, eto, snašao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on doduše i rodio, ali čiji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je počeo nanovo učiti kad je nakon više od četrdeset godina došao u ovu zemlju. Tuđim je jezikom govorio, tuđinski mislio, te mu je i sada trebao tumač ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godišnje ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s ljudima ni s krajem.
73
»Dobar je ovaj narod«, misli vezir, »dobar da ne možeš boljega nadaleko naći. Dobar je i dobrodušan, samo treba prema njemu biti dobar, a ne kao Uzun, Ibrahim i Mustafa, koji, sva trojica zajedno, ne upravljahu ni godinu dana. Pa ni Numan, ni Osman, ni Topal nisu više nego po godinu upravljali. Bili su sigurno nasilnici, a ovaj će svijet sve prije otrpjeti nego nasilje. Bilo je i nasilnika koji su i po nekoliko godina vladali, ali bi i njih jednoga dana nestalo. Jednoga ubiše u po bijela dana nasred čaršije, a ja se mogu šetati koliko hoću ne samo kroz grad nego i kroz najzabačenije selo i bez svite i bez ikakva oružja.« I vezir, razdragan probuđenom krajinom i mislima, veselo trlja prosijedu bradu, a onda mu se najednom čelo namršiti i srce ustrepi. Njegov sin Džafer, komu je bilo dvanaest godina kada je ovamo došao, udomaćio se toliko da je neprestano u društvu mlade bekčadi, s kojom se daje na hodanje po sokacima, u ašikovanje i akšamlučenje. Opazio je on to ima godina, ali, eto, makar da je uredio cijelu jednu zemlju, udobrovoljio jedan narod, ne može u svojoj kući sve u red da dovede. Kaznio bi on sina da mu nije jedinac, koji se rodi pošto on pokopa troje djece u Carigradu. Ovdje Džafer, blijedo i tanano dvanaestogodišnje dijete, proteže se i raširi da je bio, kako ovi njegovi zemljaci reknu, kao od brijega odvaljen, pametna lica i viteškog držanja da oči s njega ne skineš kad jaše na velikom jagrzu koji se pod njim mami i jordami. »Pa opametit će se i on. Doći će godine, doći će i pamet«, misli vezir i udara dlanom o dlan, a sluga ulazi i priprema sve što je potrebno da vezir iziđe u čaršiju dolje, do čaršijske džamije, pa će tu malo porazgovarati s nekim te nekim, prohodat će kroz ulice sa svojom svitom, a možda se i uvratiti kojem begu u konak, pa onda malo kroz pazar, jer seljaci siđu i dotjeraju svoje proizvode petkom, a onda usput klanjaju i džumu u džamiji, a kršćani svakako nemaju tu svojih bogomolja pa samo pazaruju. A kad bude podne, otići će u džamiju, klanjati, Bogu se moliti i zahvaliti što mu je dao moći i znanja da napravi u ovom lijepom kraju mir i red.
Kad je vezir sa svitom prolazio preko čaršije, iz jedne ulice istrča preda nj žena, mlada i lijepa, otkrita lica, s djetešcetom od malo
74
dana u naručju. Zaustavi vezira i zaplaka, a kroz plač joj navališe riječi: - Aman, pašo, evo ti dijete. Moje je, ja sam mu mati, ali je od tvoga srca... Abdulah-paša obrati se jednom pratiocu, koji mu prevede riječi zaplakane žene. - Ženo, smiri se, ne griješi duše - odgovori joj paša preko tumača - ja nisam od takva posla. - Ja i ne velim da je tvoje, ali jest tvoga sina. Džaferovo je, pa je i tvoje. - Ženo, pokrij lice, a onda priđi i kazuj redom. Ono čega se bojao, i suviše bolno izbi, pa se pod njim posijekoše noge, zadrhta, a pratnja mu pritrča i pomože mu da sjedne pod lipu na stolicu. Svijet koji mu je i dosad, u drukčijim zgodama, prilazio priđe mu i sada i zamalo se skupi cijela gomila. Pogleda paša blago ženu, a ona mu poče pričati, ne sustežući se nimalo, da se ona prošloga ijeta, kad se vraćala navečer s česme s punim đugumima vode, srela s njegovim sinom koji se vraćao sam s jednoga akšamluka, pokraj šljivika, gdje je ograda bila najslabija, pa kako je on bio jači, a ona nije smjela dati od sebe glasa zbog sramote a i da očuva dobar glas sinu našega vezira, koji je narodu i otac i majka, uza sve otimanje postala je majka. Koji je bio strah od sirotice starice - majke, kojoj ipak nije mogla sakriti sramotu, koja je bila bojazan od komšiluka, od svijeta, da je morala ići na selo, daleko od grada osam sahata, da ondje rodi dijete! I sad, kad se već ništa sakriti ne da, daje dijete djedu i moli ga za utočište, traži za se pravdu. Paša je oborene glave slušao riječi mlade usplahirene žene i iz naglasaka i predušivanja razumijevao ih prije nego mu ih je tumač prevodio. - Dozovite Džafera! Ti mi, Selime, odgovaraš svojim životom ako mu dopustiš da izmakne. - Paša upro prstom u visoka, koštunjava kavaza.
Svijet koji je čuo ispovijed ženinu, i onaj koji je svaki čas pridolazio, zaustavio je dah i gleda starog pašu koji oborene glave
75
sjedi i sijedi. Mirno je sve, samo dijete u naručju mlade žene pusti piskutljiv glas, na što se poblijedjelo pašino lice trzne. - Mehmed-beže - obrati se paša mladom junaku s dubokom usjeklinom od sablje na visokom čelu - hajde, dijete, do kadije i zamoli ga da i on dođe ovamo, ako može, odmah. Došao je Džafer. Vidio je ženu s djetetom u naručju, kao munja zabliještio mu je pred duhom čas pijanstva i užitka za koji je bio i zaboravio do, evo, sada. Iznenadio se, izgubio, da načas opet dobije prisebnost i poljubi očevu desnicu. - Ahmed-beže - nareduje paša jednom pratiocu - pojaši konja pa hajde u Varošluk. Reci popu Luki, neka odmah iza podneva dođe s narodom ovamo pred džamiju, a onda pođi u Gučiju Goru fra Marijanu, neka sakupi puka što više može, pa neka s njim pohiti ovamo.- Danas je ionako sve živo došlo na pazar. Možda ne bi ni trebalo ići po narod? - bojažljivo primijeti jedan čaršilija, ali ga presiječe prijekoran pašin pogled. A kako ga paša pogleda, domaći ga počeše ružiti: - Budalašu jedan, šta upadaš u riječ kad paša govori. Da si to za vrijeme kojeg drugog paše zucnuo, bio bi barem u falake vezan i potkovan. - Bujrunuz, hakim-efendi - skoči paša prema kadiji, koji se začudio ovolikom skupu, da je zaboravio i pozdraviti pašu. Kad je kadija sjeo pored vezira i zapitao ga za uzrok ovoga skupljanja svijeta, reče mu Abdulah-paša. - Sad ćeš sve čuti, pa onda sudi! - Eh, Džafere, jedini moj sine, je li istina da si ti otac onome djetetu?- Da, oče dragi, ali ja se kajem za svoje djelo. - Lijepo je to da priznaješ, a Bogu se moli da primi tvoje pokajanje. Dakle, kadi-efendi, presudi po Božjem zakonu! - Paša hazretleri - šapće kadija veziru, on je tvoj sin... - Jest - kaže paša mrgodeći se - ali je čovjek kao i drugi ljudi, a zakon je za sve jednak. - Onda se po šerijatu mora pogubiti, ako je oženjen, a ako je momak, mora mu se udariti stotinu batina... - Huuu... - odliježe gomilom potmuo šapat.
76
- Dobro, on je momak. Dakle, udrit će mu se javno, ovdje nasred čaršije, stotinu batina, i to još danas, odmah iza džume, dok se iskupe seljaci iz okolnih sela, neka vide i uvjere se da paša ne štedi ni rođenog sina jedinca ako pogazi zakon. Ni ovi što su u gradu, neka se ne razilaze. Ako nisu ponijeli ručak, dat će im se da ne gladuju dok to sve bude. A ti - okrene se Džaferu - prohodaj do podne po gradu, a na podne da se nađemo ovdje u džamiji. Mladoga je pašića oblio znoj kad je na odlasku poljubio očevu ruku i sam, praćen samo znatiželjnim očima mnoštva, uputio se kroz mahale. Gledao je pitome bašče i surovi krš Vlašića, zahuktalu rijeku i zaustavljeno vrijeme na bedemima grada. Upijao je u dušu svaki divni izgled sa zebnjom pri pomisli da on to možda neće nikad više živim očima gledati i vidjeti, jer izdržati stotinu udaraca, bičem ispletenim od volovske žile može samo kamen, a on je čovjek, bjeloputan i nježan koliko god golem i zdrav. Pa i kad bi podnio te grozne udarce, zar bi mu bilo više mjesta u ovom kraju, među ovim svijetom. »Pobjeći!« sunu mu u glavu misao. »Ne! Zar još jednu sramotu ocu naprtiti?« Naišao je kraj česme i napio se vode. »Divna je i nema je pod nebom ovakve. A možda ću brzo zauvijek ugasiti žeđu? Ona je ovdje nalila vode u đugume, ovuda je išla, a ja odonud, ovdje, kraj ovih smo se taraba sreli. Da, sad su nove, popravljene.« »Šta će biti od djeteta? Bože moj, kakva njega sudbina čeka! Vječni progoni, pogrde, kao da je ono čemu krivo!« S visine, preko šljivika, zagledao se u grad, koji se umiven vedrim danom i toplim suncem smiješio, dok su mujezini s munara dozivali pobožne. Na dvije munare dva su mujezina u jedan mah za-učila, i on se stresao sjetivši se da ovdje svijet vjeruje da će skoro biti u mjestu mrtvac, ako istovremeno dva mujezina zauče. Smirio se i pošao prema džamiji, gdje je na šadrvanu uzeo abdest, a onda unišao unutra.
Bio je miran i molio Boga, ne da mu oprosti, ne ni za oca svoga ni za majku, ni za dijete svoje ni njegovu majku, nego da mu dade snage da podnese te beskrajne udarce hrabro, da ne pisne i ne
77
jaukne, da se zadive gledaoci kad bude krv curila iz raspukle kože, a on stisnutih zuba brojio udarce. Hodža je u molitvi glasno, jasno i razgovijetno recitirao Kur'an:- Hvala Allahu, Gospodaru svjetova... I on, koji je morao i učiti a ne samo pustahijati se s vršnjacima, razumijevao je arapski tekst i za sebe ga prevodio, i misli mu se rojile i natjecale se koja će brže proletjeti kroza svijest i minuti ispred duhovnog oka. »Gdje su ti svjetovi i dokle oni dopiru? Zar ima nešto više osim ove naše zemlje, našega svijeta, na kojemu se može zadovoljno živjeti? A sad ti tvoj rođeni otac prekida radost i šalje te kroz krvnikove ruke u podzemlje ili, ako ipak ostane život, u vječnu sramotu. O, da je nekako nevidljivo izbjeći iz ovoga svijeta u neki drugi, gdje su blaži zakoni za prijestupe, gdje možda ovako nešto i nije prijestup i grijeh!« A što bi on uradio s nekim, ko bi obeščastio njegovu sestricu Mislidžihanu? Bi li njemu dopustio da se izvuče ispod odgovornosti ili bi ga, kao razjaren ris, uništio prije suda? Da, taj drugi, zamišljeni muškarac koji se ni na koji način nije mogao uvući u vezirski konak, bio bi posječen, a on misli da su i šibe teška, grozna kazna, ispod kojih se možda ipak može živ izvući. A hodža je nastavio: - Sveopćem dobročinitelju, milostivom... »O, smiluj mi se, Allahu, daj da sad, ovaj čas umrem, da ovdje u džamiji, pri molitvi izdahnem, samo da ne bude te sramotne kazne! A zar si ti tako dobar, tako plemenit čovjek, da kod Boga stekneš takav stupanj savršenstva, da te sebi uzme izravno s molitve kad si mu se pokajanjem približio? Samo se oni najbolji, izuzetni, ne dižu živi s molitve, nego, kad panu licem k zemlji, i ostanu tako. O oče moj ! A ti koji si vladarev namjesnik u ovoj pokrajini, hoćeš li ti biti milostivi dobročinitelj u ljudskoj veličini? Milostiv si narodu, dobročinitelj si i znanu i neznanu, a hoćeš li danas biti milostiv svome sinu i izmijeniti odluku?« - Gospodaru Sudnjega dana...
78
»Danas je meni Sudnji dan. Pred svim narodom koji dolazi i koji će doći, a i ovoga što je u gradu ima previše, moj će otac suditi meni, a izvršit će se javno poniženje njegova sina jedinog da bi se za-dovoljila pravda. A zar sam ja kriv? Šta ja znam šta sam bez svijesti, pijan, uradio? Zar je čovjek odgovoran za ono što čini kad ga mahnitost svlada?I zašto je otac pitao kadiju kakva je kazna za bludnika? Zar me nije mogao odmah posjeći, odjednom, da se ne patim, ni ja, ni on gledajući me? Svoga jedinca! On neće ništa da sudi na svoju ruku, jer nije sudac nego vezir. Kadijino je da izrekne presudu, a vezirov će je čovjek izvršiti. Da mi je sad onu iz priče kapu koja čovjeka čini nevidljivim, pa da se izvučem iz ovoga svijeta i odlutam nekamo u prašumu, među medvjede da me rastrgaju, a da me ovaj svijet ne gleda kako će me bičevi rastrgati. Da, taj bič! Načinjen od bikovskog spolovila cijepat će moju kožu, kao što... I pravo će biti, ali, Gospode moj, opet ti se molim, daj mi smrt prije kazne, daj mi smrt prije sramote!« - Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo. Naputi nas na pravi put... »Samo to, samo to! Pravi put! Ovaj još kratki čas života daj da budem na pravom putu, pa ću imati nade da bar tamo neću previše ispaštati.« Misao mu zastade. Pratio je samo riječi iz Kur'ana i nije im dodavao ništa svoje. Otvorio mu se pred duhovnim očima nepregledan prostor, neomeđen, bez početka i bez kraja, sjajan i blještav, i mir se razli po njegovoj nutrini.
I duga se molitva jedva jednom svrši. Svijet izgrnu pred džamiju, gdje nađe mnoštvo, izišlo iz drugih džamija, sišlo sa sela, da vidi čudo neviđeno, gdje se pravda vrši nad gospodinom, i to vezi-rovim sinom, sinom onoga koji ovom zemljom upravlja, pa i neograničeno vlada, jer je car daleko, u Stambolu. Iz konaka Teftereminovića, sučelice džamiji, čuje se plač. To je Džaferova mati došla, mimo znanja svoga muža, da vidi sina, koji može tu i dušu ispustiti a da ga kukavna majka i ne vidi. Za mušepcima oči žena, na
79
tarabama djeca pilje u gomilu mirnu i svečanu, usred koje, oborene glave, stoji Džafer. Pod lipom sjedio Abdulah-paša, pokraj njega kadija, a do njih odličnici, i svi sa zebnjom očekuju početak. Predložili bi oni paši da se načini prijevara, da se uzme stotinu raženih slamki i njima odjednom udari krivac, ali znaju da on to ne bi dopustio. Nagovorili su jedino Arnauta koji će udarati batine, da ne udara silovito, jer je za prijašnjih vezira gotovo izgubio ljudski lik skraćujući za glavu nepokorne ljude ili im bacajući gajtan preko vrata, a za vrijeme Abdulah-pašino gotovo je zaboravio svoj zanat, pa će se iskaliti za sve što mu je izmaklo. Nasred čaršije razmakoše kavazi svijet, a Džafer stupi na oslobođen prostor. Arnaut mu strže dolamu, fermen i košulju. On pokorno kleknu. Na toplom suncu ukazaše se bjeloputa jedra leđa. U ušima mu brujilo, ali nije znao je li to od krvi koja je navalila u glavu ili je svijet šaputao nešto, možda žaleći ovu bijelu kožu koja će sada ispucati i poprskati se krvlju. Kadija dade znak i počeše padati udarci, ali Abdulah-paša mahne rukom da se obustave. - Šta ga štediš? Neka su udarci jednaki kao i svakom drugom zločincu ! Nastavi se udaranje žešće i okrutnije. Do četrdesetog udarca Džafer ne odade ničim da je od biča velik bol, a tada prvi put posrnu i dočeka se na lakat. - Aman, aman - vrišti mu s prozora majka koja je već sebi dopustila da joj tuđin čuje glas - aman! On šuti kao mramor, a volovska žila pada po bijeloj koži, po kojoj skaču požilice kao pritke na mušepcima i s pedesetim udarcem puče koža i krv procuri. Tada Džafer i drugi put posrnu i oduprije se na oba lakta. Dotrča fra Marijan sa nekoliko otresitijih Dolačana i Gučegoraca: - Molim ti se, carev namjesniče, pomiluj ga! - Srce ga moje miluje, ali ga zakon još bije, i ja sam ovdje da pazim radi li se po zakonu.Pade još pet udaraca, a pop Luka dođe do paše:
80
- Aman, pašo, careva ti hljeba, ne daj ga; ubit će ga krvnik! - Srce mi ga ne da, a zakon ga traži... Palo je još deset udaraca uz veći žamor, koji je pomalo rastao do glasnog negodovanja, kad pritrčaše plemići, age i begovi, pašinu skutu: - Aman, pašo, i otac i majka, reci neka se odgodi ostatak neko vrijeme!- Ni on nije užitak polovio ni odgađao. Pade još petnaest udaraca, Džafer istom jeknu: - Vode... Prinesoše mu ibrik i podigoše ga, a krv iz rascvalih leđa sali se niz čakšire. Ču majčin plač, koji prepozna u rasplakanoj hiljadi, i ne može zadržati suzu koja se otište niz obraz i zadrža u oštroj bori usta. Silna žeđ palila mu utrobu, a on popi samo nekoliko kapi. Ostalo mu se proli po prsima i on kleknu, ali ne može ostati na samim koljenima, nego pade i na lakte obih ruku. Okrenu se prema ocu: - Oče, oprosti.. . - Bog neka ti oprosti, dijete moje. Zaredali su još preostali udarci, a njegov je pogled bludio preko gomile, koja je plakala i urlikala, na prozor i mušepke, iza kojih se čuo majčin jauk. - Majko... Dotrčala je bosonoga žena s djetetom u naručju. - Aman, pašo, daj mi ga živa djetetu njegovu! On je okrenuo glavu, vidio svoje dijete, podigao se prema njemu i majci mu i prošaptao: - Dijete moje jedino... Posljednji udarci pali su po mrtvu tijelu. - Dugo ćemo mi, fra Marijane, čekati svoju slobodu, dok Turčin ovako poštuje pravo i dok je pravica svakome jednaka - kaže potiho pop Luka na kraju varoši opraštajući se sa fra Marijanom. A on, gledajući u tačku pred sobom, zadubljen u misli koje ga spopanu kad doživljava nešto izvanredno, ponavlja samo: - Dugo, dugo .. .
Zatražio je paša da se dovede njegova nevjenčana snaha i donese njezino i njegova sina dijete njemu u konak. On je naredio da

se sve poprtlja, poslao tatara u Stambol s molbom da ga premjeste u kakav bilo dalek kraj, pokopao je sina svečano, podijelio sirotinji somune i naredio sinu bašluke za grob. Došla je žena i donijela dijete. Bila je lijepa. Zdrava i jedra. Paša ju je omjerio, a onda se zagledao u dijete. Sve je na njemu bilo Džaferovo, sve. I onaj osmijeh, koji je proricao golemu strast, i oči goleme i crne. - A kako mu je ime? - Jad... U sramoti nošeno, u strahu rođeno, sprva života ostalo siroče, kako drukčije i da ga zovem? - Ono je Džaferovo, pa neka se i zove Džafer, kad mu je već otac umro. Daj ga meni, da imam nekoga od svoga srca, ili hajde i ti sa mnom, kud mi pukne put... - Ja imam ovdje majku, ali ću je ostaviti da dijete iznesem odavde, iz ovoga mjesta. - Ti si pravi junak. Tako treba. - Ali kad je se zaželim, ja ću se opet morati vratiti u ovaj kraj da je vidim. - I ja ću valjda opet doći da prije smrti vidim sinov grob. I gledali su još dugo u dijete, koje je istom žmirkalo u svijet, izneseno ispod rodnoga krova mnogo prije nego što je običaj...

Admin

98
RAMAZANSKA PRIČA II

Oni su u svoje vrijeme, dok su bili mladi i objesni, govorili o starcima s visoka i bez imalo poštovanja. Šta oni znaju? Preživjele kreature koje se samo sjećaju kako je nekad bilo; kad govore o starim vremenima - sve je bilo kako može biti najbolje, počevši od nošnje i pozdrava pri susretima, do razilaska sa sijela i dobrih želja za miran san. A sad, kad su i oni zašli u godine, kad su postali penzioneri ili se primakli tim godinama, kad su i sami postali preživjele kreature čupavcima, počeli su se s nostalgijom sjećati onih vremena, u kojima nisu odaval+li osobito poštovanje vršnjacima svojih sadašnjih godina. Počeli su se sastajati sa sebi ravnim da izmijene mišljenje, jer ih ova nova generacija, što su ni hodžom učeni ni popom kršteni, i ne priznaju da su živi, a kad ovi mladi edepsuzi na ulici zauzimaju čitav pločnik, nijedan se ne bi pomakao da propusti starijeg čovjeka da prođe s mirom.
Ni ovi stari nisu bili u mladim godinama jedno društvo. Decenijama su pojedinci prolazili jedan mimo drugog, da se ne bi ni pozdravili, jer nisu imali nikakvih zajedničkih poslova: netko je bio negdje zaposlen, drugi drugdje, netko se vozio tramvajem, drugi pješačio do svog radnog mjesta, netko je završio visoku školu, drugi išao dvije godine u osnovnu školu i to mu je bilo sve školovanje, netko bio zanatlija, a drugi trgovac ili pretrga, pa se nisu ni upoznavali, ako baš nisu bili prve komšije. A sad se, pod starost,
99
nekako počeli približavati jedan drugom. Najprije bi se počeli na ulici pozdravljati. Četrdeset, pedeset godina se susreću na ulicama grada, na dženazama zajedničkih poznanika, na bajram-namazu u džamiji, na ispraćaju i dočeku hadžija na željezničkoj stanici, pa su osjetili da su postali toliko poznati jedni drugima, da bi čak i razgovor zaporvrgli. Pozdrav je bio sprva bez riječi: najprije kao slučajno podizanje ruke do kape, pa poslije, kad se zna da čovjek nije baš bez osjećaja za vjeru, kad ga već vidiš ponekad i u džamiji, onda jedno beznačajno i poluglasno »Ejvala,« koje će u daljim susretima narasti u »Sabah hajr olsun« ili »Akšam hajrola,« već prema doba dana, a kad se uvjeriš da tvoj davnašnji poznanik odzdravlja sa »Allah raziolsun,« onda prelaziš na Mehraba i Selam alejk. Pri daljiam susretima ćeš i progovoriti s njim neko neodređeno »Kako je?« a odgovor će biti: »Hvala, dobro!« da se pri novim susretima zaustaviš i upitaš se za zdravlje. Najprije će to biti kao neko ispitivanje sklonosti čovjeka, pa ćeš početi razgovor: »Kako ste? Kako su vaši?« a pošto je susretnik već sklon razgovoru, prijeći ćete i na tikanje. »Što će ti, brate, to vi? Pa mi se poznamo čitavih četrdeset godina.« »Ama kakvih četrdeset godina? Aio se ti osjećaš toliko starim, ja bogme ne osjećam. Meni proljetos bilo dvadeset i pet godina...« »...otkako si postao dedo.« Iza osmijeha, ako ne odmah i grlata smijeha, već ste postali prisni poznanici, pa ako se ne susretnete svaki dan, neobično vam je i odmah istražujete: gdje li je ovo moj ahbab? Onda pronađete da još ima takvih vršnjaka, s kojima biste se češće i radije susretali nego i sa svojom kućnom čeljadi. Napokon, ne smiješ sinu reći da barem abdest uzme, pa makar i ne klanjao, jer je u njega prva stvar ujutro obući čarape, a ne oprati nage. Nevjesta će ti najprije lakirati nokte, koji više i nisu nokti nego orlove pandže, firizuru začešljati i nabrzinu kahvu saliti niz grlo pa othitjeti s čovjekam u posao, a bezbeli su osvanuli džunupi pa i ne pomišljaju da se okupaju i klanjaju i tek onda da idu izvan kuće. Tebi i tvom halalu će ostaviti djecu, pa mjesto da pod starost rahat sjedneš sa svojom domaćicom i promijeniš koju besjedu, bit ćete zaposleni u domaćim jaslicama i obdaništu kao čuvari.
Na prvog ćete se kao slučajno naći kod glavne pošte u doba
100
kad listonoše izlaze da vidite je li došla penzija. Ako bude došla i ako ti je listonoša htjedne isplatiti, a njemu je teško kvariti red u složenim čekovima, onda ćete se svratiti u kafanu i popiti po dževzu kahve i napričati se kao da se niste vidjeli godinu dana. Do ramazana ste se već toliko sprijateljili, da ne možete jedni bez drugih. Istražujete se i nalazite u džamiji na mukabeli. Zdogovorite se da ćete po teraviji sijeliti u kahvi u Kračulama ili Oprkanju, ali vam je već prvu noć skočilo sijelo na nos. Ne možete se naviknuti na onaj ljuti i gusti duhanski dim, gdje svak misli da mora pušiti i jednu o drugu kalemiti dok traje cigareta u kutiji, pa ste se zdogovorili da sijelite kod kuće, svaku noć u drugoga. Počeli ste u Odobašića. I lijepo vam je bilo. Posjedali ste po kaučima i foteljama. Njegova nevjesta vam je iznijela limunadu, pa poslije kahvu. Bila je i dževza mlijeka, jer netko voli uz ramazan malo i zabijeliti kahvu. U sobi je bio i televizor, pa se moglo i pogledati. Ali vam je prisjelo sijelo, jer je i ženskinje zasjelo i gledalo program. Ni pô jada da je samo gledalo, nego i pričalo. Onaj sliči na »Šiši-Mehu«, a onaj je isti kao »Nikola, teški radnik«. Oduševljavale su se i baletom, a hadži-hodža se ibretio kako ona rospija može onoliko podigmuti nogu, a da se ne raskreči. »Sad ja znam što u mene u džamiji nema džemata na jaciji. Tko god nabavi televizor, nema ga više u džamiju. Šejtan ga je obuzdo, pa sad mora vidjeti dnevnik, sad je ona emisija, sad druga, pa mu žao ostaviti da ne vidi. Ja u mihrabu, a za mnom dva-tri vršnjaka koji još nisu kupili onaj šejtanski posao, pa dokle li kako li.«
A kad se program svršio, kad ste vi pomislili da je upravo nastupilo vrijeme da počnete razgovor, onda je Odobašić predložio da se prijeđe u kuhinju, jer to je ustvari spavaća soba njegova sina i nevjeste, pa oni moraju ujutro raniti na posao. U kuhinji ste upravo sjeli, makar vam je bilo i potijesno, a onda ste se svi sjetili da Odobašić nema druge prostorije za spavanje nego tu kuhinju. Da je on sam, mogli biste sijeliti i do sehura, ali njegova domaćica nije znala kud će sa sobom, jer je u onom ganjčiću, među izuvenim cipelama i mokrim kišobranima, počela toliko kihati, da joj je i proteza iz usta izletjela. Rekli ste da vam je vrijeme ići kući i razišli ste se, a svi ste znali da još nije ono pravo vrijeme, da bi sad tek
101
trebale da nastanu one priče, koje ni sam ne znaš kako nastaju, a sve jedna drugu vuče, da dok jednu pričaš već za drugu kaparu daješ, da je ne bi zaboravio ispričati. Sutra navečer ste sijelili kod Zaimagića. I u njega je bio lijep doček. U njega je ostala jedna starinska soba. Bio je to nekad golem čardak sa zemljanom peći, koja je mogla dobro zagrijati prostorije, uza sve obilje prozora. Ali sad niti ima majstora koji umiju prezidati peć, niti se isplati drva ložiti ni kad bi peć bila nanovo ozidana, pa je pred zemljanu peć nasađena druga, u kojoj je naložen ćumur. Da bi se soba zagrijala za sijela, trebalo je peć naložiti u podne, a tome se nisu dosjetili. Sjedilo se po minderima u zimskim kaputima, noge su se morale podaviti poda se, a ruke se najvećim dijelom držale u džepovima. Kad progovoriš, para ti se vidi iz usta. Studeno, pa odmah nije ni za sijela. Grijalo se čajevima, a kad se peć razgrijala, bilo je vrijeme raskidu sijela. Onda je došao na red Čovrk. On je bio od najsitnije činovničke hijerarhije, pa je dogurao do penzije. Bio je od onih Sarajlija kojima se otudašnji rugaju da kroz džam umaču u sir, ali on je znao u koju nogu hramlje, iako su mu obje bile zdrave. Nikakvu vojsku nije služio, sa svakim je bio lijepo, a kroz dva rata je prošao bez gubitaka. Pod mladost je i bekrijao, zanemarivao bi i porodicu, ponekad se, dak je bio u čejfu, rugao ženi kad bi je zatekao da klanja, ali kad je otišao u penziju, otišao je i na hadž. Počeo je redovmo ići u džamiju. Vratio se na ono staro, kako je često ponavljao, jer se imao na što i vratiti. Bila je tu podloga iz djetinjstva: mekteb, ruždija, dvije-tri hatme, slušanje mukabela, klanjanje teravija u džamiji, i ubrzo je nadošao na ono staro, kao da nije nikad ni prekidao turkovanluk.
On nije pozvao samo na sijelo nego i na iftar. Iza iftara se malo posijelilo, pa onda otišlo u Mišćinu džamiju na teraviju, a onda natrag Čovrku na ramazansko sijelo. U hadžije je sin liječnik, ali ne stanuje s ocem. Starinska kuća ne odgovara mladima, ali njegov je Braco volio dédu i često bivao kod njega. I on je pomalo čurpavac, all ima razumijevanja za starije. Studira filozofiju, slavistiku, pa kao seminarski rad piše o starom sarajevskom akcentu. Otac mu je kupio i magnetofon, pa se s njim uvuče među starije ljude, a posebno žene,
102
i pusti ga u pogon. Tako se i večeras našao u poslu, kod déde, da mu pomogne pogostiti ljude, iznijeti im kahvu, ponuditi im cigaretu, istresti pepeljaru opušaka i ne miješati se u govor. Gosti su pomalo i pri!ovarali sebi u sebi, kako su pogrešno držali da su svi mladići, sav današnji i mlađi naraštaj, protuhe i probisvijeti, a evo ima i čestitih mladića. Još da mu je ime kako treba, da se ne stidi što je Džemaluddin, - a dedo mu je tako ime dao jer je prije nego se počeo skitati naročito cijenio reisa Džemaluddina, koji je za svakog imao razumijevanja i nije lomio štap ni nad onakvim kakav je nekad Čovrk bio, - ne bi bilo nadaleko takvog mladića. Ni otac mu nije otpadan. Čak se jedno vrijeme odazivao kad ga je njegov Džemaluddin zvao babo, ali je jednom na plaži u Ulcinju postao tata i takav ostao. Tada je i Braco dobio ime na koje se odaziva u školi i na ulici. Samo je dedi svome ostao Džemaluddin. Posjedali su po minderima, ali i oko stola. Uz jedan zid bez prozora naslonjen je ogroman starinski kredenac, pa se Braco najviše nalazio u njegovoj blizini. Gosti, daveći se pričanjem i otimajući jedan drugom riječ, čak i preko zalogaja, nisu se ni obzirali na Bracu, koji je mikrofon kao nemarno naslonio na neku starinsku napuklu vazu, a s vremena na vrijeme prevrtao trake ili ih skidao. Ujedno je nudio gostima podvorenje, da se ne dosjete šta on zapravo radi. Svi su gosti znali šta je magnetofon jer su bili školovani, pa koliko toliko, a malo koji da nije ponekad i progovorio pred mikrofonom. Nu sad ga nisu primjećivali. Braco je ponekad i izlazio iz sobe i svaki put ponešto donosio: poneku voćku, turšiju, kahvu. U neko doba je unio semaver i postavio ga na sto pred njih, da se ne bi slučajno obazirali prema magnetofonu. Započeli su o iftaru i o umjetnosti domaćice koja zna prirediti takva jela da čovjek može podosta pojesti a da mu se hrana ne svali kao kamen u želudac, kao što to ponekad biva. Onda su govorili o mukabelama: - Obrale se, Boga mi, hodže i u Sarajevu! A kako ti je, jadna majko, u provinciji? - A kako? Uče gledajući u musaf, - dodaje drugi.
- Spalo na nekoliko hafiza, pa jedni započnu učiti u Carevoj i
103
odmah bježe da nastave u Begovoj, pa poneki u Čekrekčijinoj džamiji, u Baščaršijskoj, u Čurčića mahali... - Ovo im ne valja što su mukabelu okrenuli prije ićindije. Hiljadu godina se mukabea učila iza ićindije, a sad pred ićindiju. - Pa hazimi idu na dženaze iza ićindije. - Od mrtvih i žive. Ili od porodica mrtvačkih. Znaš ti, da je jedan stariji podučavao početnika: »Drži ti njega dok plače!« Biva, kad je parodica u najvećoj žalosti, onda se onom od familije tko devera oko dženaze prilijepi kao flaster i napominji mu i druge sve troškave osim ćefina, kupanja mejita i klanjanja dženaze, jer je to obavezno! Napominji mu sallu, učače na kaburu, zijareti-kabur, hatme i tehvide prvi dan, o sedmini, četerestini, na pola godine da se ništa ne zaboravi! - Pa samo kako uče na kaburima! Kad je dženaza kome zgodnu, koliko ih se okupi i uči! A tek dova? Kad tko bogat umre, odulji se dova bez obzira što otrnu noge čučeći. A kad umre fukara ili jabandžija bez poznanika, onda mu dovu smandrljaju kao da se, ne budi primijenjeno, zakopa krepana živina. - Što ti veliš na ovo, hadži-hodža? Ali najprije oprosti, ako smo te uvrijedill ovim našim govorom! - Estagfirullah! Ja sam kažem: Ne daj Bože, da je i u provinciji kao u Sarajevu među onima koji misle da su ulema. Da ustane Resulullah iz kabura, otjerao bi ih većinu kandžijom s kaburā i mevludā. - Sj ćam se rahmetli hadži-Mujage. Kad bi se iza dženaze-namaza, ako su bile dvije-tri dženaze, krenulo iz harema Begove džamije na razna greblja, on bi uvijek krenuo za dženazom gdje je bilo najmanje ljudi u pratnji. - A obrali su se i ljudi koji slušaju mukabelu. Bude ih spočetka pokoja desetina, pa prema kraju sve manje i manje. . - Nije ni čudo. Studeno, brate, otpadoše noge od leda. Ne znam je li u svakaga, ali meni dojadi studen. Prsti mi nožni da otpanu!- Gledao sam danas, pa ni jedan jedini musaf nije rasklopljen da se prati mukabela. Nigdje nijednog djeteta da gleda u musaf!
- Ih, kolilko ti sam dobio seksera što bih prosjedio na
104
koljenima, a stari hadžija Mačković drži mi musaf, a ja đudetom pokazujem kako koju riječ Hafiz uči. - Danas je ovoj generaciji arapski hurufat kao i hijeroglifi. - I ja sam ga bio zaboravio. A i ne zaboravio, kakav sam bio! Pa malo pomalo, ha-ha, ha-ha, i, šućur Allahu, uporavih kao i u djetinjstvu. Ama, što 'no netko maloprije reče: imao se čovjek na što vratiti! - Ama, ako ćemo pravo, ima i među mladeži lijepa svijeta. Dobrih mladića, poštenih, čestitih... - I dobro odgojenih djevojaka. Eno doktora Mehmedalije. Sinu mu dolazi hodža i podučava ga, kćeri mu dolazi búla. Bog zna koliko su hatmi učinili! A kako se pristojno ponašaju, kako su odgojeni! - Bože mi oprosti, a meni se sve čini da će oni biti nesretni u životu što su svojim odgojem usamljeni. - Ti si, Boga mi, rođeni pesimista. Ti si kao ona cura što je sjedjela na avliji pod krovom, pa se zamislila da se udala. I da joj se dijete rodilo i da je prohodalo i našlo se pod strehom, upravo pod kapnicom, pa se ozgor sačak otisnuo i ubio dijete, a ona počela plakati, šta će otac djetetov reći kad vidi dijete mrtvo. Pa joj se i mati rasplakala kad joj je kći kazala svoje sanjarije. A kad joj je otac unišao u dvorište i vidio ih obje da plaču... - Znamo, znamo, - zagrajali su svi. - Tko li će se ovog ramazana zatvoriti u itićaf? - Tko god će, neće onaj koji bi trebao. - A što to, hadži-hodža?
- Evo zašto. Mnoge su ustanove bile najbolje zamišljene, ali su se do našeg vremena izvitoperile. Eto, da uzmemo samo itićaf. U prvim vremenima islama najodgovorniji faktori u vjerskom životu povukli bi se u apsolutnu tišinu, izvan svjetske vreve, da razmišljaju o najvitalnijim problemima svoje zajednice i da sroče programatski govor koji će održati prvo jutro Bajrama, prije bajram-namaza. I već se dosta davno to profanisalo. Nasljedne halife su voljele provoditi dane i noći u svojim raskošnim dvorcima, muftije i kadije u kućama, mjesto u džamijama, u kojima bi trebali, da sastavljaju govor za Bajram. Pogotovo su to izbjegavali odgovorni ljudi za hladnih
105
zimskih dana, kad bi ramazan padao u zimu, a mjesto sebe bi našli pobožne starije ljude, da uče u Kur'anu ili da illaču uz tespih cijelo vrijeme, osim kad spavaju, jedu i piju o iftaru i ručku ili kad na čas moraju izaći iz džamije da obave prirodnu potrebu i da ponovo uzmu abdest. I tako sada mutekif provede deset dana i noći u džamiji, pobožni muslimani mu šalju iftar i ručak, vakuf mu osigura nekakav ogrijev, prostirku i pokrivku, a oni koji dijele gureba - tefter predvide i za nj neku hediju. A, što je glavno, narod ostane prikraćen za jedan kvalitetan bajramski vaz. - Jah, moj brate, - othukuju svi i premišljaju, kako bi se to moglo izbjeći, a onda opet preskaču na drugu temu. - Vala, ljudi, nama nedostaje štampa. Koliko smo prije rata imali novina i časopisa, a šta imamo sad? Sad smo općenito pismeniji. Nema onog ogromnog, upravo sramotnog broja analfabeta... A onda ovo sadašnje pisanje. Ja kad čitam, ni treću ne razumijem. Ono, kad čitaš vidiš da su to haman sve riječi iz našeg jezika, ali opet ne znaš značenja. Treba se dobro zamisliti da odgonetneš šta je pisac htio reći, a, kad pjesme čitaš, vidiš da ni on ne zna šta je mislio, ako je uopće mislio, kad je pisao. - Tako je jednom muderis Mehmed-efendija došao na bajram u Carevu džamiju da između sabaha i bajram-namaza održi vaz. Kažu da je on bio ulema bez premca, ali bi opet nekad toliko naubacivao turskih i arapskh riječi, da bi ga jedva i učeni razumjeli. Hele, popeo se on na ćurs i proučio ajet koji je počinjao riječju »ve«. Onda počeo razgledati kad je »ve« veznik, kad zakletva, šta znači leksički, gramatički, stilistički. Počeo cijepati dlaku na četvero. U njega je ponekad bivao i poremećen um, a nekad su mu opet dolazila lucida intervala. Slušaoci, obične čaršinlije, bez ikakva većeg školovanja, slušaju, a ništa ne razumijevaju. Ali slušaju iz poštovanja prema Mehmed-efendiji. U neka doba njemu dođe svijest. Pogleda oko sebe i vidje kakva ga publika sluša. I to pobožno sluša kao da mu razumije svaku riječ. Zatvori ćitab, sađe s ćursa i pođe niz džamiju govoreći: »Kazivati inninu lezzet od džimâa ábes je.« - Eto sad i ti pretjera. Ja razumijem sam ono: kazivati, od, je. Hadži-hodža, molim te, prevedi nam.
Hadži-hodža se sramio kao djevojka, iako je izrodio šest
106
djevojaka, pa gotovo prošapta: »Besmislica je od rođenja impotentnam čovjeku pričati o slasti koitusa.« Čovrka su zalile suze, a srećom Brace nije bilo u sobi. Otišao je po čaj da pusti semaver u pogon. - Vala, braćo, silna se fukara namnožila pa pružila ruku. Proći ne možeš od njihove vike i dernjave. - Da je milicija na mjestu, ne bi ih nikako ni bilo na ulici. Njima nije džaiz dati. Oni ne prose za se nego za poduzetnike. Ima, kažu, jedan Ciganin koji je podigao vilu na Vracama, s najluksuznijim komforom. Vozi se u Mercedesu. Izjutra rano pokupi onu odrpanu dječurliju, odveze ih autom do njihova radnog mjesta - pred Begovu džamiju, a u danu ih po nekolilko puta prebere i pokupi im ono što naprose, ostavivši im samo poneku paru. Uvečer ih opet odbaci do njihovih baraka. - Drukčije je to bilo prije. Ruku je pružao samo onaj kome je bila ljuta nevolja. Svatko je znao kako mu tko u komšiluku živi, pa je, prema mogućnosti, a nekad i preko svojih mogućnosti, pomagao potrebne.
- E, baš što reče Salih-aga, sjećam se kako se u Mostaru prije živjelo i kako se pričalo o još starijem životu. Kažu kad bi došao ramazan, pa se ljudi prepisivali da znaju šta će i koliko će dati zećata, da su bivali u neprilici - ne bi znali kome da dadu. Na Carini su stanovali age i begorvi, trgovci i sahibije kuća koji su davali stanove pod kiriju, a, pričalo bi se, nije u čitavoj mahali stanovalo više od dvojice ljudi kojima se mogla dati sadaka i zećat. Pa znalo se, kako se zećat obično dijelio uz ramazan, a age su uglavnom imale pune hambarove žita a manje gotovine, onda bi se nekako diskretno poručilo onim miskinima da ne zaključavaju avlijska vrata do iza teravije. Aginski momci bi po akšamu, da nitko ne vidi a da i onaj fukaraš ne bude ponižen, jer ipak je poniženje primati sa.daku, polako podigli mandal na vratima, otvorili ih i za vrata spustili vreću ili harar žita. Slušavao sam da bi se toliko nakupilo žita u one dvojice siromaha, da bi jedan od njih kad bi došao u džamiju, u akšam ili jaciju, javno rekao da ga svi čuju: »Braćo, meni je doneseno toliko žita, da sam gotovo i ja dužan dati zećat. Netko mi je sinoć ostavio dva harara žita. Ko je donio neka i odnese! Vrata će biti otk1jučana
107
do iza jacije, pa eto...« Tako je to nekad bilo, a jedno vrijeme iza prvog svjetskog rata, prilike su se tako izmijenile, da nisu ostale ni dvije kuće koje su dužne bile zećat dati, a nije gotovo bilo kuće koja ga ne bi primila, kad bi joj ga tko dao. - Danas, vala, nemaš kome dati ni sadake ni zećata. Eto, ja sam u stanju da dadnem koliko-toliko, pa preberem u mislima cijelu mahalu, i nema nitko da mu je potrebna sadaka. Danas djeca više pojedu naranči nego smo mi jeli krompira. Kad pogledaš, sve je na radni dan odjeveno kao prije na Bajram. Nitko više ne nosi zakrpljenu ni odjeću, ni obuću nego, kad se malo uhara, odmah uzima novo. Za nekog ti se čini da bi mu se mogla dati sadaka, a ono vidiš da u njega ima i ono za što je tebi žao potrošiti paru. Tako sam ja nekoliko puta pomislio da dadem sadaku jednom starcu koji je redovno dolazio u Begovu džamiju. Nosio je staru bosansku nošnju. Bio je mršav kao grana, a nekako žut u licu da se činilo kao da je izgladnio. Sve je na njemu bilo čitavo i čisto, a sve je opet bilo nekakvo vehdo. Bio je i on čist, oko fesa lijepa žuta ahmedija, ali vazda neobrijan. Nikad nisam znao ili nosi okratku bradu ili je neobrijan. Šta puta sam već i ruku uvukao u džep da mu dadnem koju paru, i uvijek bih povukao praznu ruku. Kad jednog dana ja u Begovu džamiju, a njemu se uči hadžijska dova. - Tako sam i ja zapazio jednu sirotu ženu. Čuo sam da samotuje u jednoj sobici, a kako se ovo sada žene ne pokrivaju, nego im se vidi lice, primijeti se i da je neuhranjena. Nije mi se svidjelo što pokriva od po glave kosu kao kakva mladica, a ima joj preko šezdesset. Ali, mislim, to je njezina stvar. Spustim joj u šaku koliko sam mogao, halal olsun! Mogla je podmiriti kuću svime za jedan mjesec. Do dva dana iza toga ide ona prema meni, a obojila je kosu i udarila, kako ono reknu, hladnu. Na nogama svilene čarape, tanke kao paučina... - Vidi ti njega, vidi! Zágledā se ženi u noge. - Ama, Bog je ne ubio, da je barem uzela vunene čarape! Nego joj se kroz onu paučinu vide nabreknute vene! Da se nahranila kako treba, hajde de, nego ondulirala kosu.
- U mene je rahmetli strina imala kovrdžastu kosu od prirode, pa šta nije radila da je ugladi! Nije onda bilo pomada. Ama jest, i bilo
108
je, samo su ih kupovale Švabice. Naše su žene mazale kosu mladim maslom ili zejtinom, pa raščešljaj na pravi razdjeljak, a spleti kose u pletenice. Pa bi se ona mučila dok bi raspravila kose i splela ih u pletenice, a ono istom počnu one neposlušne kovrdžave dlake da se izvlače iz pletenica kao žive. Pa bi se ona udarila po glavi i rekla: »Bog ih ubio, kakve su mi, kao u cigančure!« A sad žene dadnu silne pare da od svoje rođene kose naprave cigansku. - Ne treba prigovarati za ono što se , dadne. - Ja i ne prigovaram. Ali, ako ćemo pravo, umio sam i ja potrošiti u besposlicu. A zašto da to radim? Ja razumijem kad se djevojka dotjeruje i oblači po posljednjoj modi, kad se mlada udovica ili pušćenica dogoni i nosi ekstravagantne boje i upadne krojeve, da bi istakla što više ženskost. To joj je, ako ćemo pravo, i poziv. I onaj svijetnjak u ljeto, kad su najkraće noći, osvijetli stražnjicu kao znak da želi da se pari, pa hoće da privuče pažnju mužjaka da je oplodi. Ali što će staroj babi boja i ondulacija? Znam da i starica treba da je uredna, ali što da ona od sebe pravi hakaru! - Kad sam bio profesor u Beranama, vidio sam sirotinje kakve se kod nas ne može ni zamisliti. I tamo se posti, i još kako! A ima sela i u njima seljaka koji zaposte rasolom i kukurúzom, o omrse se kukurúzom i rasolom. Ono je post! Ono su div-junaci! Vjere mi, najsevabnije bi bilo u njihova sela slati zećat i sadaku, ako su i sad onakva kakva su bila u vrijeme dok sam tamo službovao, kad u nas nemamo kome davati. - Ima se i kod nas kome dati. Mehmed-efendija se namjerio na ženu koja je uredna, koja voli potrošiti na svoju vanjštinu nego na zalogaj, ali ima se i u nas kome dati. Zar nema porodica gdje samo jedan član radi ili prima penziju, a puna kuća čeljadi. Pa još kad djeca idu u školu i treba im za knjige, za pribor, a nikakve stipendije. Eto mjesta gdje se može dati zećat i sadaka. - A kad sam bio tamo, upoznao sam se s jednim muftijom. Bilo mu je ime, ah, vela havle, sad mi pobježe s jezika. - Roza, roza... - Beli vala skleroza. Eto, da me ubiješ, ne bih se mogao sjetiti. - Pa nije važno ime. Šta si htio o njemu reći?
- Ama krivo mi je što sam mu ime zaboravio. A dobro smo se
109
bili spijateljili. I dolazio bi mi kući, a i ja sam njemu išao. Hele nejse, kad sam mu prvi put došao, poslužio nas je njegov stariji sin. Ama, to je bio stidan mladić koji gleda preda se, a crveni se u licu kad s kim govori. Mladi mu sin bio kalpozan. Ni po čem se ne bi reklo da su ta dva brata od jednog oca i jedne matere. Abdullatif-efendija... Eto vidiš, sad mu se sjetih imena ... - E nije skleroza.. . - A jašta je nego skleroza! Abdullatif-efendija je svršio školovanje u Stambolu, ali je bio jedno vrijeme seoski hodža, pa došao u grad u mekteb, pa u ruždiju za nastavnika i, dosta mlad, postao je i muftija. Dok je bio seoski hodža, plaćao ga je narod, a kad je postao muftija, primao je ajluk od države. On bi u šali rekao, a vjerovao je da je to stvarno tako, da mu je stariji sin uljudan zato, što mu je dohodak bio ad halal-mala, a mlađi mu se sin rodio nakon što je postao muftija i počeo brati ajluk iz državne kase. Rekao bi država otima od naroda, vrši haram-rabotu, pa onda ad toga harama isplaćuje činovnike. Zato u činovničkim plaćama nema berićeta. A i ja sam se beli najeo zahire koju sam kupovao haramom, pa se od harama nije ni moglo zametnuti nešto kako treba. - Dina ti, kako si se osjećao tamo?
- Dina mi lijepo! Mladu i zdravu čovjeku svugdje je lijepo. Eh, onda, je čovjek bio sretan da dobije službu gdje bilo! Nije bila šala biti državni činovnik. Da te je postavilo u Glamoč ili Surdulicu, trkom bi išao da polažeš zakletvu i nastupiš u službu. Ovo sad ljudi zaprdivaju kad traže službu. Jednostavno biraju: ovdje hoću, ondje neću! Ovdje je bolji dohodak, ondje se često dijeli višak. Tamo nisu imali svojih intelektualaca, pa kad bi im došao netko sa strane, prigrlili bi ga objeručke. Najgore je bilo što je bio mnogo sirotinje. Po selima je bila veoma razvijena svijest pripadanja zajednici, ali kako da je dokažeš kad joj samo srcem pripadaš. Uzeli bi na selu hodžu za ramazan da im klanja teraviju, pa bi nastalo pogađanje koliko mu se može dati, a koliko on ište. Pričali su mi tako za jedno selo da se pogodilo s hodžom da ga hrane uz ramazan i na bajram da mu dadnu trista dinara, a on da im klanja teraviju. Klanjao hodža kako je znao, a na bajram mu dali samo stotinu i pedeset dinara. Nisu mogli više skupiti. Hodža otišao svojoj kući u susjedno selo i uvijek
110
im poručivao da mu plate dug, ali nije bio fajde. Slao bi im ponekad svog poznanika da ih opomene na red, ali nikad nije donio ni banke od duga. Vidio hodža da mu je džaba trud, pa im jednog dana poruči, da im je klanjao teraviju bez abdesta. Onaj hadžin poznanik koji im je prenio tu hodžinu poruku, našao je većinu džematlija na jednom mjestu i tako im rekao, očekujući da ih vidi sve zaprepaštene, a oni, kao da su baš to očekivali od svog hodže, zagrajaju: »A mi za njim, i ono dalje nije za kazivanje!« - Takvih priča pričaju, a bezbeli izmišljaju, o mnogim našim selima i seljacima. A ja velim da su seljaci najbolji ljudi i kamo sreće da je u naših građana onako razvijena svijest kao kod seljaka. Mi građani smo imali vakufske objekte i prihodima od kirija plaćali vjerske službenike, a seljaci nisu imali vakufa, nego su oduvijek plaćali hodže svojim proizvodima. Tako i sada rade, dok mi očeku-+jemo da nam se vrate iščezli vakufi, a dotle da ne doprinosimo ništa. - Ti pretjera hvaleći seljake. Evo šta sam ja čuo o Dedi Sabljaru i nekom sarajevskom trgovcu. Naišli oni negdje u jednom selu kraj groblja, pa se onaj trgovac zaustavi i podigne ruke da prouči fatihu umrlima, a Dedo ga potegne za ruku: »Šta ćeš to?« »Proučiti Fatihu mrtvima.« »Pa to su seljaci.« »Ama su muslimani!« I čovjek prouči Fatihu. Taj trgovac se, što se ono rekne, vladao sa seljacima, pa im prodavao robu na veresiju, a davao bi im i volove na izor i držao kod nekoga i kravu napola. Hele nejse, jednog dana dođe mu na dućan jedan seljak kojemu je taj trgovac dao kravu napola, pa mu kaže da mu je vuk zaklao tu kravu i da ju je morao zakopati. Trgovac rekne samo: »El-hamdulillah! O njezinu glavu! Đi je mála, tu je i zijana!« - Seljak ode s dućana, a uto Dedo na dućan: »Šta ti je ono govorio onaj seljak?« »Kaže da mu je vuk zaklao onu kravu što sam mu je dao napola.« »Laže! Hodi da vidiš!« Trgovac upopriječi metlu prako ćefenka, pa za Dedom na Varoš. U kožari zaiska Dedo da im trgovac razastre kožu od one krave što ju je maloprije kupio od seljaka. Kad ono, zbilja, koža ad trgovčeve krave. On joj poznao odmah boju dlake i šaru, a vidjelo se lijepo kako je zaklana. Nigdje na koži nikakva traga od vučije deračine. »Hoćeš li odsad učiti seljacima Fatihu?« upita ga Dedo. Aćif ustade i zaiska izun od domaćina da ide.
111
- Kud ćeš ranije? Istom je sijelo nastalo! - Hvala na doćeku i na ićramima! Dođite i vi meni na sijelo, a ja moram ići. Imam jedan neodgodiv posao. - Nemoj, dobar čojče, raskidati sijelo! Kakav ti je neodgodiv posao u ovo doba? - E baš se u ovo doba svršavaju neodgodivi poslovi, - netko dobaci kroza smijeh, ali ostade usamljen. Domaćin ga isprati, a kad se vrati, svi počeše kuditi subjesednika. - On je vrlo osjetljiv. Ako spomeneš seljaka, Aćif odmah misli da se o njemu govori, što je seljačkog podrijetla. Pa većina nas je manje-više seljaka, bilo po rođenju bilo po navikama. - Ih, Boga mi, nije mi ni na kraj pameti bilo da reknem bilo kakvu uvredu i na bilo čiji račun. Idem i ja da zatražim da mi oprosti, ako sam ga uvrijedio. - Ne bi ga stigao. Odjurio je kao vjetar. Sutra ga iza mukabele potraži! - dodade domaćin. Nastade pauza, a Braco je već punio čašice čajem, tamnim i mirišljivim. Pili su čaj šutke, a nisu znali kako da prijeđu na drugu temu. Da se opet tkogod ne nađe uvrijeđen tuđim pričama? Mislili su: najgore ti je cenzurirati svoje vlastite misli i jezik. Nasih je pravnik, u mirovini. Dobar čovjek, samo je malo nagluh. Radi njega se mora govoriti malo jače, i inače oko uha savije šaku i stalno se okreće prema onome tko govori. On najveći dio vremena provodi u čitanju. Dok je bio aktivan u službi, čitao je samo zakone, pravne propise i službene listove. Sad se vratio literaturi i nadoknađuje propušteno. A propustio je mnogo. Prošlo je više od četrdeset godina od mature, otkad je pročitao posljednji roman. Sad pročita i poneku pjesmu, pripovijesti, romane, domaće i prevedene. - I pitam sam sebe: Zašto ja to čitam? Zašto sama sebe otrovom nalijevam, kad me nitko na to ne nagoni. - Pa šta to ti čitaš da se srdiš? Ja bogme čitam neka djela i tako se njima oduševljavam, tako mi čitanje nekad ispuni dušu, da dobijam saznanje da bih za čitav život bio siromašniji kad to ne bih pročitao.
- Ne znam koji je to đavo, ali u ovo četrdeset i više godina
112
otkako ja nisam čitao toliko je otrova izljeveno na papir, toliko se žuči izlilo na islam, muslimane, Turke, da bi se čovjek koji nije nikad čuo za Turke, koji ne pozna Turke, a to će često puta reći nas bosanske muslimane, upitao, pa je li ikad išta taj jadni musliman napravio da je vrijedno spomena? Je li on ikad išta uradio osim što je raju nabijao na kolac, što je prostituirao kršćanske cure i žene, što je lovio zvjerku i ljude, što je pljačkao i palio, maltretirao popove i fratre, a o kmetovima da i ne govorimo, ukratko što je bio najgori sadist...- Svak lakše vjeruje kad se o drugome piše ružno, mjesto istine. Tačno ti je to što kažeš, Nasih-efendija. Mene neki dan pita unuk: Je li dedo, istina da su stari turci, bîvâ muslimani (a pomalo se i stidi kad to govori) samo prostiturali kršćanke i Jevrejke, kako je on to našao u nekoj knjizi, koja valjda spada i u školsku lektiru, jer djeca i ne čitaju što ne moraju. A ja onda njemu ispričam što je meni vaktile kazivao Mujaga Guzin u Mostaru. Došao mu ja u taphanu s jednim historikom i etnografom, a on nam pokazuje kakav je bio proces izrađivanja kože, kakve su bile esnafske uredbe, radionice, sirovine, čitav prostor. Taphana je bila smještena u nekadašnjem jeničarskom odžaku. U njoj je bilo po osamdeset tabaka zaposleno. U jednom zidu prema Neretvi bila su takozvana Mala vrata. Kad bi neki šegrt ili kalfa, pa čak i majstor, pogriješio protiv etičikih principa i javnog morala, sastala bi se londža i odlučila da kazne prestupnika. Najveća je kazna bila rasporiti griješniku jaku za vratom i istjerati ga na Mala vrata. Time su mu bila zauvijek zatvorena vrata od taphane. On je na sebi nosio do smtrti žig sramote. I onda nam je pričao za jedan slučaj koji se desio među tabacima, kad je on bio miladić, a kad nam je ovo pričao, bilo mu je oko devedeset godina. Kaže, jedna grupa šegrta izvlačila je iz hambašče na Radobolji ukiseljenu kožu. Uto naišla cestom kraj Radobolje jedna seljanka zadignute košulje i nogavica, da su joj se vidjeli nožni listovi. Jedan šegrt, neki Hasan Macić, obazre se za onom seljankom i rekne: »Plahi' noga u one Latinke!« Nije prošlo ni pola sahata, sastala se londža i izvijećala. Svi smo se okupili kraj Malih vrata, a ćehaja Mujaga Dogan nožem raspori Maciću jaku na koparanu i išćera ga na Mala vrata.
- Unuk ti je to povjerovao jer ti i inače vjeruje. Ali previše se
113
načitao i naslušao otrova, pa je sigurno s nevjericom primio. - Pa da. Neki misle da je korisnije ponavljati laži, jer kad se laž mnogo ponavlja, počne u nju vjerovati i onaj koji ju je izmislio, a pogotovo oni koji je slušaju. Ili čitaju. Tko se od vas ne sjeća pjesme sa stihom »Iskopaše ti oči, lepa sliko!« Kako sugestivno djeluje pjesnička vizija noćnog prikradanja Arnauta, s nožem u ruci, koji kopa oči na freski u crkvi. Kad smo poslije mature obilazili Jugoslaviju, bili smo i u Dečanima. Iako smo u gimnaziji do mature učili vjeronauku, a naš je hodža bio veoma obrazovan i širokih vidika, i mi, muslimani u ovoj ekskurziji, bili smo zadivljeni vanrednom crkvom, arhitekturom, slikama i mnogočim što je bilo tipično hrišćansko. Ranije smo, kao djeca, bili poučavani da se divimo samo svome, muslimanskom, da samo naše volimo, a tu smo se divili i upravo bili zapanjeni ljepotom nečega što nije bilo muslimansko. Jedan mlad kaluđer, plave dugačke kose, pod kamilavkom i panom, objašnjavao nam je da je, zahvaljujući čuvanju Arnauta muslimana u ovom selu sačuvana crkva i zdanja oko nje, do naših dana. Pokazivao nam je i oštećene freske, ali je ta oštećenja objašnjavao tako prirodno, da nam je to odmah postajalo shvatljivo. »Pri oštećivanju ove freske uhvaćena je jedna primitivna seljanka, hrišćanka. Bojala se da ne oslijepi. Ona je vjerovala da će opet dobro vidjeti, ako nastruže boje s očiju na freski svetog arhanđela i njome pomaže svoje bolesne oči. Tako su muslimani čuvali sveti hram, a hrišćanka je iz sujevjerja uništavala ove besprimjerne freske. I da je bila jedina! Na stotine drugih je uništavalo freske na onim dijelovima tijela koja su njih boljela, da bi prahom s freske mazali svoje bolesne dijelove tijela.« - Ama rijetki su takvi koji će reći kako je bilo!
- Kad bi se, recimo, isticalo i nečije ljudstvo kad ga je bilo, uz neljudstvo o kojem se obično samo govori i piše, onda bi se vidjelo da ljudi nisu samo šejtani ni samo meleći. Ljudi su ljudi, i uvijek je bilo ljudi i ljudstva pri ljudima, a nekad se i kod najboljeg čovjeka pojavi nešto začudno rđavo, čemu se ne bismo nikad nadali... Bijaše u Mostaru jorgandžija Ibraga Šabanac. Bio je majstor u svom poslu, a imao je od starine kuću i zemlje u Šurmancima. Ljetovalo se u stara vremena dugo, pa tako i Ibraga. Ali opet morao je kadgod i u Mostar
114
otići da vidi šta mu se radi u dućanu, da prinazori, da posvršava poslove, pa nazad na selo. Ovo što nam je nekoliko puta pričao desilo se još za vrijeme turske vladavine. Bio je on mlad čovjek, oko trideset, trideset i pet godina, kad mu se ovo desilo. Nije onda bilo ceste od Šurmanaca do Mostara, ni željezničke pruge, nego je valjalo dobru pješaku pješačiti tri sahata. Jednom rekne ženi da će u nedjelju na obdan ići u Mostar da obiđe dućan i kuću, pa će se pred mrak vratiti na selo. Čuje to i njegova kmetica Mandarićka pa ga zamoli da joj odvede kćer Maru u Mostar na misu i da je vrati na selo. Mara je bila cura od osamnaest godina. Majka je nije smjela pustiti samu, da joj tko ne bi na obraz udario. »Nejse,« pričao bi rahmetli Ibraga, »ja pred njom, ona za mnom, a pošli smo po hladu, dok i sunce ne osvoji i mi se dobro ugrijasmo dok dođosmo do Mostara. Odvedem je ja do crkve, pa joj prikričim da se ne smije s momčadijom zabavljati i nadgovarati, nego kad im se to u crkvi svrši, da me pričeka pred crkvom dok ja ne naiđem... Do podne ja odem u dućan, prinazorim šta se radi i naredim šta još da se uradi, odem kući da vidim da nema kakva zijana. Prazna kuća, kô kad nema čeljadi, uzmem iz torbe što sam ponio za ručka, prezalogajim malo hljeba i sira, zaključam kuću, pa prema crkvi. Svijet se gotovo razišao, vidim pokoju hrpicu ljudi kako sjede u hladu i ljudikaju, a moje Mare nema. Šta ću jadan od života! Meni je povjerila njezina mati na obraz, a ja je tako upustio! Obilazim one grupice, pitam, a nitko ne zna za Maru Mandarića. Obiđem oko crkve kad onamo gdje je sada samostan bijaše jedna kuća fraterska, a za kućom stoji Mara i jedan momak, Zagrlili se i ljube se, pasja para! - Šta je to, Mare, crn ti obraz! - viknem ja, a ona kô da se nije ništa desilo, samo se odlijepi od njega, pa priđe meni, a on na drugu stranu. Ja kipim od bijesa, ne znam šta ću od sebe. Bih li je ošamario, šta li bih, ni sam ne znam. Pođem onako ljut kô zmaj, a ona za mnom: nit' romori nit' govori. Mene kô da vile nose, a i ona sve u stopu za mnom. Kad smo izašli navrh Nimačke, stadoh da malo odušim, a i ona stade. Ne znam kakav sam ja bio, ali znam da je ona bila crvena ko aspurlija, a gleda me kao da nije ništa bilo. Ne znam šta bih, pa je tek onako upitah: »Šta ti je on pa da se s njim ljubiš?« »A moj aga, šta mi nije? Kúmine kúme divèrni pastorak!« I uvijek bi se Ibraga nasmijao kad bi dovde došao u svom pričanju i dodao bi:
115
»Jest joj baš debeli rod! Te jeseni se i udala za kumine kume divernog pastorka. « - A sad kad se piše o Turcima, sve su kršćanke upropastili, svakoj su po volji na obraz udarili i kad god im se prohtjelo. Uzimao se harač koliko se kome sakupljaču prohtjelo, a uz harač obavezno je bilo i na noćcu naobred djevojku. - Jest matrak! Kô da ljudi nisu u Boga vjerovali, nego svak radio šta je htio. Neki dan mi priča jedan historik kako je pronađena pismena potvrda o drobnjačkom haraču za jednu godinu, čini mi se hiljadu osam stotina i šesnaestu. I na njoj je potpisan pop Đoko, koji je donio čitav harač za tu godinu i predao ga Smail-agi Čengiću, a ovaj ga odnio i predao u Mostar, vallahi ne znam kome. Je li onda bio u Mostaru mutesarrif ili se nekako drukčije zvao. Vazda sam u školi najslabiji bio iz povijesti. Miješali su mi se godine po glavi, pa i čitava stoljeća, a nisu mi ni sad jasni neki pojmovi: paša, vezir... - Dobro, dobro, - presiječe ga Ismet, - koliko je bio taj harač? - Šta biste rekli? - Šta bih rekao! Tko zna koliki je? - Hajde, pogađajte! - Ako bismo po Mažuranićevu epu, morao je biti barem hiljadu dukata ! - reče doktor Vejsil. - Možda nije više od dvije-tri hiljade groša! - Hajde, reci nam! Šta ćemo pogađati! Nije nikakva licitacija. - Liru i po! - Pa to nije ništa! - Pa i nije! To je samo simboličan iznos, da se potvrdi suverenitet sultanov nad tim krajem. - Šta li se je moglo kupiti za liru i po? Koliko bi to bio iznos u sadašnjem novcu? - To bi trebalo vidjeti prema ondašnjim povijesnim izvorima i arhivskim dokumentima. Lira je bezbeli bila zlatna, pa neka je bila ne znam koliki dukat, nije bila koliko konjska potkova. - A, Boga, mi, nemamo rašta raspitivati! Nema fajde. Mažuranićev ep je majstorsko pjesničko djelo i učit će ga i buduće generacije kao što ga uči i današnja i kao što smo ga i mi učili. - Nego, braćo, hora je sada postiti. Ako čovjek ustane na ručak ujutro i ako šta pojede, nema kad ogladniti do iftara.
116
- Vala, ima edepsuza, pa i na ovakom danu ne poste, nego ašićare mrse. E, grom ga ubio, ako već ne posti, što se ne skloni, pa negdje gdje ga nitko ne vidi neka ždere i puši. E beli mi nema ništa mrže, nego kad ašićare puši. Kao da će krepati od gladi i kao da je duhan neophodan za život. - Vidi se da nisi nikad pušio! A koja je on šuga, opisat' se ne može. - Ja sam vala zapamtio, kad bi rahmetli Junuzaga Madžarević u Merhametu vezao u falake i potikivao besposlenjake, koji bi javno mrsili u sarajevskoj čaršiji. I nikad se nije desilo da bi onaj istabanani prijavio policiji da je bio b'jen. - Ja sam zapamtio kad je ramazan padao u ljeto, kad su najdnulji dani i najveće vrućine, pa su ljudi postili, jer se znalo da to mora tako biti. A i to sam zapamtio, u nas je bila miješana čaršija pa sve dva-tri dućana muslimanska, pa jedan-dva pravoslavnih trgovaca ili zanatlija, pa opet dva-tri katolička. I nikad se ne bi desilo da bi koji kršćanin javno zapalio pred dućanom, da ne bi onoga muslimana komšiju fićer potegao. Ručak bi im dolazio od kuće, jer se u ona prijašnja vremena nisu dućani zatvarali preko podne, pa bi se svi zavukli u dućane i tamo ručavali, da ne bi bilo neugodno komšijama muslimanima koji su zbog vrućine sjedjeli pred dućanima i čekali mušterije. - Plaho je za djecu koja sad započinju postiti. Još desetak godina će u nas padati ramazan za hladovine i kratkih dana. A kad bude ramazan uz petrovske vrućine, onda valja junak biti pa ispostiti. - Pravi musliman će postiti i kad bude dan dug.
- U nas je bio jedan mazlum, - pričao je Ismet, - a i žena mu je taka bila. U kahvi su ljudi razgovarali o postu, o duljini dana, o tegobi da se isposti, pa netko kazivao ovo, netko ono što radi i kako prikraćuje dan. Netko legne između podne i ićindije, pa je odspava, netko se zabavi oko cvijeća, netko posjedi u hladu u bašči ili zalijeva bostan, a kad onog mazluma upitaše kako on provede dan, on, kakav je bio bez pameti, ispriča kako svaki dan na podne obavi onu rabotu sa svojim halalom, pa se okupaju i naspavaju u hladovini, i tako im vrijeme začas proleti. Bio tu u društvu i jedan hodža, pa buktisa na nj, kako će to raditi i da mu je time pokvaren post, a jedan u društvu
117
dočeka: »Šta mu kazuješ, Murteza-efendija, kad su oboje bez pameti, pa im nije farz ni postiti. Neka teferiče kao i dosad!« Hadži-hodža se crvnio i kao usput rekao Ismetu da se okani -fuhuš-besjeda u ovim mubarek danima. - U nas je u Žepču bio jedan bogat čovjek, bogat ali i duševan. Mula-Atif-efendija Muftić, sanduk-emin. U prvoj polovini prošloga vijeka živio je u Žepču neki Tufegdžić, katolik. Imao je ženu i nekoliko djece, pa ih je jednoga dana sve ostavio i otišao iz Žepča, da se nikad nije saznalao šta je s njim bilo. Žena je bila i sretna zbog toga, jer je bio neradnik, pijanica i nesreća, pa kad nije kući ništa privređivao, nije ga ni žalila. I dotad je sama zarađivala za dječije i svoje izdržavanje. Upravo taj nestanak muža joj svrati pažnju čaršije na nju i ljudi opaziše da joj je teško izdržavati djecu. Da bi joj olakšao življenje, Mula-Atif-efendija Muftić uze joj sina Antu u svoju kuću, gdje ga je njegovao i pazio kao svoju rođenu djecu, s kojom se Anto zajedno igrao, jeo i u istoj sabi spavao. Mula-Atif ga je odijevao kao i svoju djecu, a svakog Božića mu je krojio novo odijelo kao što je i svojoj djeci na Bajram. Svakog svetka ga je slao u crkvu i materi, ali se Anto od matere brzo vraćao svome zaštitniku. Svijet je zaboravio i njegovo prezime, pa su ga zvali Anto Mula-Atifov. Poodrastao je, ali se ženskinje u Mula-Atifovoj kući nije od njega krilo. Pa i kasnije kad se oženio ulazio je slobodno u Mula-Atifovu kuću. - Bilo je u nas i prije ljudstva i bratske saosjećajnosti, bilo, nego šta! Ali nisu ni naši stari bili vazda meleći. Kad bi se izmijenila vanjska situacija i u zemlji se raja počela dizati na ustanak, bezbeli nisu ni Turci skrštenih ruku... Nego, ljudi, vrijeme je kući. Mi se zapričali, a vrijeme leti. Počeli su vaditi satove: - Ohoh, bogme je vrijeme leći i malo pospavati do sehura. - Sad bih se kladio da među mladom generacijom nema ni jedan od stotine koji bi znao šta je to sehur.
- Gube se turcizmi. Pričao mi je rahmetli Hamdi-efendija, da su jednom u cijelom razredu medrese, od četrdesetak taliba, samo dvojica znala šta je divit, a stalno su se susretali s tom riječi u narodnim pjesmama, koje su čitali kao lektiru: pa on uze divit i
118
kalema i hartije, knjige bez jazije. I pričao mi je, sutra je ponio svojoj talebi divit, pokazao im ga i objasnio da je to nekadašnje, recimo, naliv-pero. - Eh, da se je razilaziti! - Pa nemojte, ljudi! Ima vremena da još malo posijelimo. - Da sad pucaju topovi na ručak, već bi prvi top pukao. - Eh, da smo barem nešto zabilježili od ovoga što smo govorili, nešto kao nekakav plan rada, - kaže Brko, koji bi se mogao zvati i Obrvača, jer si, gledajući ga, dobivao dojam, da ima ili dvoje brkove ili dvoje obrve, oboje sijedo, oboje opušteno, ali i jednako gusto. - Mi obično puno govorimo, a slabo ili nikako ne zapisujemo da se, kad se otrijeznimo od prevelika govorenja, sjetimo šta bismo trebali uraditi. Počeli su se podizati, protezati noge i zdogovarati se, gdje da se sutra sijeli. Braco je u međuvremenu premotao vrpcu i, dok su gosti ustali i počeli oblačiti kapute u predsoblju, iz sobe je pojurio oblak dima i glasovi s magnetofonske vrpce. - Ah, pazi, eno Ismet govori. - Ama otkuda sad ovo? Svi su se vratili i s nogu slušali pričanje. Poznavali su svoje glasove:- Ono sam ja, ali mi nekakav glas kao iz dubine, - smiješeći se govori Mehmed-efendija. - Nema fajde; bilježi sve što se rekne. Eto, što ono reče maloprije Brko, da bi trebalo zabilježiti što se govori. Zabilježena je svaka riječ. Eno i Ismetov kašalj se čuje. Samo što još nema aparata da zabilježi što se zamisli.
- Ne boj se, kurisaće oni i to, - dodade hadži-hodža. - Eto vidite! Prije su hodže govorile o Kiramen-katibinima koji pišu sva naša djela, i dobra i hrđava, pa netko vjeovao i čuvao se hrđavila a nekom jedna u uho, a sitotinu mimo uho. A eto vidiš, zar ne bilježe nevidljivi Kiramen-katibini na okakvim ili sličnim, nevidljivim i još savršenijim, aparatima naša djela. Pa na Rozi-mahšeru izađe insan pred svoga Rabba, čin-čiplak a meleki postavili uza nj njegove vrpce, pune djela, riječi i misli. »E, moj robe, ti si tad i tad to i to rek'o i
119
uradio!« »Nisam, moj Stvoritelju,« dršće onaj bijedni Božiji stvor, a najednom se na onom nekakvom magnetofonu okojasi ona vrpca i pusti se da govori. Možebit će se vidjeti i slika tvoja i prizor i pozornica tvog grijeha. Šta onda? Bezbeli oborit oči i iskati afva i magfireta. - Boga mi, ti nama, hadži-hadža, održa usput i vazu-nasihat. - Boga mi smo, braćo, ostarili. Dok učenjaci šalju rakete na mjesec, dok se po kosmosu šetaju kozmonauti, mi se začahurili u probleme koji možda nisu ni za koga bitni, pa ni za nas. Svi su ga prečuli, jer je noć odmakla, pa im se žurilo kućama. - Da pohitimo! A u koga ćemo sutra? - Opet u mene, pa ćemo slušati šta smo večeras govorili. Razišli su se, sve po dva, po tri u raznim pravcima. Sutra je hadži-hodža kazivao vaz o mognetofonu i Kiramen-katibinima. Kao ilustraciju pustio je komadić vrpce na magnetofonu iz Mevluda što ga je učio jedan hafiz kojega su gotovo svi slušaoci dobro poznavali i čiji su glas prepoznali, a zatim je proširio sinoćnje svoje kazivanje s nogu u Čovrkovu čardaku, kad su se spremali doma. Na večer Ismet nije došao hadžiji na sijelo. Bojao se da ne čuje svoj govor, jer kad je došao kući i ručao, nikako mu se nije dalo zaspati. Pokušao je i u mislima rekonstruisati svoje nevezano pričanje i sve mu se činilo da se je pomalo i bezobrázao.

http://bosnamuslimmedia.files.wordpress.com/2009/06/ramazanske-price.pdf

Admin

Price u Luci

Price su pricate najvise zimi a pogotovu u mjestima kao sto je bila Luka.Gdje nie bilo struje a zimske hladne noci duge.
Ako je bilo dosta hladno ljudi su i namjerno sielili duze radi goveda da him dodaju malo hrane da nebi ozebla.

Uz Ramazan.
Uz Ramazan bi se pricale uglavno ozbiljne i poucne price,takode bi se cesto i pjevale pjesme,zavisno od situacije.
Ja sam uz Ramazan koristio svaku priliku da sielim sa ljudima poslie Teravie.Hodza bi sa glavnicom ljudi odlazio negdi svaku vece na sielo uz obavezni poziv mumina.
Kada se smjeste u toplu sobu,ispuse po cigaru,mnogi lulu ili cibuk,onda se ako vec nie dosao Halid rah.Odmah posalje momak da ga zove i da ponese gusle.Obicno bi mu domacin gdje ce biti sijelo rekao na Teravi da dode i ponese gusle kod njega.
Bilo je pravo zadovoljstvo naci se u takom sielu.
Po dvije Mangale bi bile uviek pune zara da se pali duhan i da bude ugodnije sieldijama.
Bilo bi u prekidima razni sala,na racun svih i onih iz naj kasnije starosti.

Halid rah. bio je posebna poslastica za sve prisutne,pored izuzetnog glasa bio je nadaren za pronalazenje odgovarajuci pjesama i da ih svojim salama i mnogim postapalicama iz naroda zabavlja.
Na kraju bi gusle bile dobro i darovane.
Tada sam vise puta slusao price o Luci o njenoj naseljenosti mnogo prije nase seobe iz Srbie.
U Luci i danas ima mjesto koje se zove Ulica,niko nezna ko je to mjesto tako prozvo,bilo je raznih prica,
koje su bile jako zanimljive.
O Rajcev plotu.
O Dobrovoj glavi
O Banjevima
O Sinjem kamenu i drug.mjestima.
Vukoljin stan je uviek imao jako mjesto i tim pricama,pored vaznog puta koji je tuda prolazio,bio je i vaga puta od Visegrada,Rogatice,Han pjeska prema Podrinju.
Na Vukoljinu stanu zimi su se desavali i smrtni slucaji od hladnoce..
Na Vukoljinu stanu bio je i Han,ali nie radio zimi,zbog jakih zima i velikih snjegova.

Rahmet svim onim ljudima i Ellfatiha...

» Dobre price
» Price iz diaspore
» Ratne price
» SVE MOJE STARE PRICE