WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Istočni grijeh Hrvatske

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
cibeg
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Istočni grijeh Hrvatske   Tue Apr 20, 2010 3:41 am

Istočni grijeh Hrvatske

Dražen Budiša jednostavno uzima u obzir
nacionalistički zacrtane unutarnje granice, i kasniji efekt
etničkih čišćenja. On želi dovršiti plan Ivana Aralice, jer
potonji je stranački zapeo prije dovršenja idealne kantonizacije.
Nakon što su mu hrvatski birači uskratili povjerenje na predsjedničkim
izborima, Budiša tako ište podršku za krojenje kape građanima
susjedne države, i dobit će je bar od tamošnjeg HDZ-a, u svjetlu
kontinuirane politike pripojenja Hrvatskoj. Ali, pravo koje
taj bezočni svat sebi u startu dopušta, obranjeno je već ranije
istom onom saborskom deklaracijom: nismo bili agresori dok smo
puštali vojsku u etničko čišćenje, pa što bismo bili dok šeprtljavom
susjedu miroljubivo predlažemo prikladnije državno uređenje


Dražen Budiša: Jedan objavljeni crtež
dočarao je izgled Bosne i Hercegovine na temelju Budišina
prijedloga, te se pokazalo da se radi o pukoj kantonizaciji
Republike Srpske, s principijelnim uređenjem kantona
po staroj nacionalnoj osnovi

a se nisu još nedavno zbog toga kotrljale glave, petljanje
Hrvatske u državno uređenje Bosne i Hercegovine mogli bismo
smatrati tek nepristojnim ponašanjem. Prvo je Sabor krajem
prošle godine izglasao deklaraciju po kojoj Hrvatska uopće
nije bila agresor s drugu stranu granice, a sada su se koalicijski
partneri angažirali oko blagosivljanja neke ljepše bosanskohercegovačke
perspektive. Predsjednik hrvatskih socijal-liberala Dražen
Budiša
iznio je tzv. novi plan za Bosnu, s plagiranim
osnovama budućeg uređenja susjednog dvorišta, no taj je sumnjivi
kroki svejedno medijski plasiran poput spasonosnog međunarodnog
rješenja. Takvo držanje Hrvatske prema Bosni i Hercegovini
ipak nadilazi razmjere čačkanja nosa ili podrigivanja za trpezom;
saborska deklaracija nije ništa doli sramotna laž, a novi
hrvatski interes je obična krabulja stare velikodržavne strasti.


Stvaranje
"zemljice Bosne" U dokazivanju se agresije
na Bosnu i Hercegovinu ponajbolje osloniti na kronologiju,
s početkom u proljeću 1991. godine, kada još nije zapucalo
ni u Sloveniji, dakle, a kamoli iza dva granična prelaza prema
jugoistoku. Tada su u Karađorđevu zasjeli Slobodan Milošević
i Franjo Tuđman, i dogovorili nastup u Bosni i Hercegovini,
gdje će im politike vremenom postajati sve sličnije, nalik
dikciji i gestama u starijih bračnih drugova. O samom ljubavnom
sastanku dvojice predsjednika ne znamo puno, jer očevidaca
u glavnom dijelu čvenka naprosto nema, ali će neizravnih materijalnih
dokaza potom biti napretek. Za primjer ćemo koristiti samo
već objavljene slučajeve, stoga i bez navođenja pojedinačnih
(novinskih) izvornika. Kao prvi se među njima nameće čuveni
Radni sastanak predsjednika Hercegovačke i Travničke hrvatske
regionalne zajednice, ujesen 1991. godine.

Službeno ovjereni zapisnik
s tog skupa potpisan je od Mate Bobana, Darija Kordića,
Ivana Bendera, Bože Raića, Joze Marića
... U njemu je zapisano
kako predstavnici dviju zajednica, u ime naroda, ostaju "uz
opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom,
dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu
(...) da hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu,
aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg
vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države". Razdoblje
otvoreno savezom u Karađorđevu i lipanjskom zagrebačkom sesijom,
zatvorit će sam Tuđman, javno i nedvosmisleno govoreći 31.
prosinca '91. o mogućnostima smirivanja sukoba između Hrvata
i Srba: "To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi
Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a
ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je
sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu
da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je
bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice
Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna
mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno
nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina."

Hrvatska vojska prvi je
put svojski kročila na teritorij Bosne i Hercegovine u proljeće
1992. godine, kada je zapovjednik Južnog vojišta HV-a general
Janko Bobetko u Grudama utvrdio izdvojeno zapovjedno
mjesto, i zatim časnicima HV-a (Roso, Crnjac,
Petković, Kapular, Zorica...) podijelio
zone odgovornosti u zapadnoj Hercegovini i dijelu srednje
Bosne. Odluke je Bobetko potpisao na memorandumima sa zaglavljem
"Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Hrvatsko vijeće obrane",
i pečatom Glavnog stožera Herceg-Bosne. Prisustvo zapovjednog
kadra HV-a u drugoj državi ("Sva obilježja skinuti sa
boraca i vodite se kao dobrovoljni branitelji" - Janko
Bobetko, Sve moje bitke, str. 203.) opravdavano je
obranom Dalmacije od srpskih napadača, te zaštitom hrvatskog
stanovništva u Bosni i Hercegovini. Danas znamo da to nije
bilo sve.

Mate Boban, namjesnik u
bosanskohercegovačkoj ispostavi Hrvatske demokratske zajednice,
proglasio je 3. srpnja 1992. godine HZ Herceg-Bosnu autonomnom
teritorijalno-političkom jedinicom. Nekoliko mjeseci kasnije,
isti čovjek izdat će zapovijed Hrvatskom vijeću obrane da
se obustavi svaka pomoć Armiji BiH u pokušajima deblokade
Sarajeva. Bio je to uvod u hrvatsku pripomoć zlikovcima nad
sarajevskom kotlinom; vrhunac vojno-političke suradnje ostvaren
je potkraj 1993., kada jedinica kiseljačkog zapovjednika HVO-a
Ivice Rajića ispaljuje topovske salve na Sarajevo...
Ali, vratimo se u jesen 1992. godine: HVO napada Armiju BiH
i okupira Prozor, uz pomoć bojne "Zrinski" iz Zagreba,
pod komandom generala Milenka Filipovića. Stradat će
i Gornji Vakuf, kojega će HVO držati pod opsadom sve do Washingtonskog
sporazuma u veljači ž94. godine. U razaranju dijela grada
pod bošnjačkom kontrolom naveliko su korištene usluge tenkovskih
jedinica HV-a, pod generalima Jankom Bobetkom, Slobodanom
Praljkom
, Ivanom Kapularom, Miljenkom Crnjcem.

Ratna
šteta Protivljenje saborske zastupnice Vesne Pusić
spomenutoj deklaraciji o hrvatskoj miroljubivosti, izazvalo
je posljednjih tjedana nekoliko javnih svjedočenja sudionika
rata u srednjoj Bosni koji su nasilno iz Hrvatske odvođeni
na bojište u drugoj državi. Pritom treba naglasiti da je posrijedi
isključivo dosadašnja tabu tema ratovanja protiv same te države,
protiv njezine cjelovitosti i samostalnosti, jer je angažman
HV-a u borbi protiv srpskih separatista u Bosni i Hercegovini
ionako bio utvrđen vojnim sporazumom između Franje Tuđmana
i Alije Izetbegovića. Tako je ustanovljeno da je mobilizacija
za potrebe mimo sporazuma provođena najviše u Zagrebu, po
uputi ministra obrane Gojka Šuška, te pod nadzorom
Ivana Andabaka i Janka Bobetka. Naročito je dobro istražen
put 175. brigade HV-a, koja je ratovala upravo oko Prozora
i Gornjeg Vakufa, a sudionici opisuju čitav događaj - od mobilizacije
do povratka - kao istinski pakao.

Međutim, o svemu su progovorili
i čuveniji pojedinci. Nekadašnji ministar obrane, general
Martin Špegelj, spomenuo je da su čak dvije profesionalne
brigade HV-a bile upućene u rat protiv Armije BiH. Aktualni
načelnik Glavnog stožera HV-a, general Petar Stipetić,
potvrdio je činjenicu ratovanja Hrvatske u Bosni. Stipe
Mesić
pokušao je barem uviti istinu u formu nelegalnosti,
jer da o svemu ništa nije znao Sabor, i da nisu zabilježene
zapovijedi o agresiji... Međutim, slične račune nije svojima
polagao ni Slobodan Milošević, niti se zna za njegove pisane
tragove, pa svejedno nitko u Hrvatskoj ne dovodi u pitanje
srpsko-crnogorsku agresiju. Sadašnji hrvatski predsjednik
zapravo ne želi talasati iz jednog vrlo praktičnog razloga:
njegova zemlja je prilično osiromašena, a u Sarajevu bi se
mogli sjetiti ratne odštete ukoliko Hrvatska prizna svoj istočni
grijeh.






Franjo Tuđman


Za ovu priču manje su indikativna
dostignuća Hrvatske Republike "Herceg-Bosne", koja
je u konačnom obliku službeno osnovana tek u kolovozu 1993.
godine. O hercegovačkim konclogorima za Bošnjake ili zločinima
HVO-a u srednjoj Bosni - sve samim derivatima hrvatske državne
politike - zna se već dosta. No, važno je zasebno podsjetiti
na još najmanje dva pokazatelja politike službenog Zagreba,
koja je omogućila Dretelj i Ahmiće. Zasigurno nezaobilazan
slučaj pritom je notorni odnos Hrvatske prema kladuškoj autonomiji
Fikreta Abdića. Naime, poslije neuspjelih pokušaja
otcjepljenja dijela Bosne i tragično uspješnog ubijanja vlastitih
sunarodnjaka po konclogorima, sve u suradnji s Radovanom
Karadžićem
i Matom Bobanom, krajiški Babo je konačno pobjegao
1993. godine pred sudskim progonom u Hrvatsku, gdje je, po
osobnom nalogu Franje Tuđmana, isti čas dobio hrvatsko državljanstvo.
Fikret Abdić i danas živi u Hrvatskoj, kao slobodan građanin
i poslovni čovjek.

Kao potvrda o agresiji,
nakon koje kopni svaka sumnja, sredinom prošle godine otkriven
je jedan od ključnih preživjelih transkripata iz Predsjedničkog
ureda, onaj koji svjedoči o sastanku Franje Tuđmana, Gojka
Šuška i Mate Bobana, 28. studenog 1993. godine. Dokument govori
o tome kako su dvojica najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj natjerali
vjernog suradnika iz Gruda da se povuče, zbog sve intenzivnijeg
pritiska međunarodne zajednice, kojoj se Bobanovo ponašanje
baš i nije sasvim dopadalo. Ipak, najvažniji je dio s popratnom
izjavom Franje Tuđmana: "(...) ako dobijemo za to očišćenu
Baranju (...) možemo odustati od većeg dijela Posavine".
U kojem god aranžmanu, na kraju su zaista i odustali. Ova
rečenica tako predstavlja jedan od najvećih dokaza o trgovini
koju je hrvatski državni vrh vodio sa Beogradom ili Palama.

Trčanje
preko leševa A kad se podvuče crta, što nam preostaje?
Nesretna saborska deklaracija, kojoj se pridaje moć prekrajanja
bliske i dobro znane povijesti; Ante Jelavić i Stanko
Sopta
, koji sa svojom autonomijom i pobunjeničkom milicijom
ustvari samo dosljedno nastavljaju staru nacionalnu politiku;
impotentna međunarodna zajednica, koja se nastoji dogovoriti
s istim trima strankama koje su simbiotski skladno vodile
rat, nakon što im je po Daytonu omogućila da se sve osjećaju
ratnim pobjednicama; Dražen Budiša, odnosno njegov zamamni
"Novi plan za Bosnu", koji navodno otkriva nedjeljivost
i cjelovitost Bosne i Hercegovine. Samo, vrlo je čudna unutarnja
njezina djeljivost, kako je vidi Budiša. Plan se gradi na
tri uporišta: ukidanje Federacije BiH i RS-a, uspostava države
s 12 do 14 kantona, i dvodomni parlament s Domom naroda. Jedan
objavljeni crtež dočarao je izgled Bosne i Hercegovine na
temelju Budišina prijedloga, te se pokazalo da se radi o pukoj
kantonizaciji Republike Srpske, s principijelnim uređenjem
kantona po staroj nacionalnoj osnovi. I što je zgodno, pokazalo
se da Budišin plan uopće nije originalan.

Recimo, javio se odnekud
Ivan Aralica, s punim pravom i ponosom. Očajnik je
ustanovio da mu Budiša oduzima autorstvo, jer je nešto vrlo
slično sam nudio još na početku sukoba između Hrvata i Bošnjaka.
Doduše, predviđao je k tome Aralica i mehanizam za realizaciju
unutarnjih granica, koji je poznatiji kao "humano preseljenje",
i koji je u međuvremenu doista iskorišten. Prije ovog teoretičara
etničkog čišćenja, i nadasve prije poduzetih preseljenja i
čišćenja, spominjali su kantonizaciju također pojedini dobronamjerni
predlagatelji, i tu leži prvi razlog zbog kojega je Budišin
plan naišao na opće odobravanje: ako zanemarimo praktične
otklone Tuđmana i Aralice i Bobana, sve je naoko vrlo prihvatljivo...
Drugi razlog tiče se isključivo benevolentne političke scene
u Hrvata, pa i ako intimno ne pristaje koji njezin čimbenik
uza staru suštinu "Novog plana za Bosnu".

Dražen Budiša je sada sklon
prihvatiti Araličine nacionalne kantone; ionako su već temeljito
"očišćeni", o čemu je Budiša godinama uporno šutio,
i samo im treba verificirati granice. Dražen Budiša jednostavno
uzima u obzir nacionalistički zacrtane unutarnje granice,
i kasniji efekt etničkih čišćenja. On želi dovršiti plan Ivana
Aralice, jer potonji je stranački zapeo prije dovršenja idealne
kantonizacije. Nakon što su mu hrvatski birači uskratili povjerenje
na predsjedničkim izborima, Budiša tako ište podršku za krojenje
kape građanima susjedne države, i dobit će je bar od tamošnjeg
HDZ-a, u svjetlu kontinuirane politike pripojenja Hrvatskoj.
Ali, pravo koje taj bezočni svat sebi u startu dopušta, obranjeno
je već ranije istom onom saborskom deklaracijom: nismo bili
agresori dok smo puštali vojsku u etničko čišćenje, pa što
bismo bili dok šeprtljavom susjedu miroljubivo predlažemo
prikladnije državno uređenje. Sviđalo se to hrvatskim sabornicima
ili ne, Budiša je vrlo precizno ispostavio krajnju cijenu
njihove vlastite kalkulacije. Ako su već sami pretrčali preko
leševa, onda ne smiju ni njemu zamjeriti što "Novi plan"
pomalo smrdi.


Arhiva Dani
197
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Istočni grijeh Hrvatske
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: