WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 MOJA SEOBA IZ BIH

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: MOJA SEOBA IZ BIH   Sat Mar 21, 2009 4:42 pm

MOJA SEOBA IZ BIH.

Tokom rata 92-95 medu ljudima pricalo se da cemo svi imati posao koji prezive i da ce Bosna biti uzor u okruzenju bar onaj dijo koji bude pod kontrolom armije BIH.Nekako sam prezivijo taj prljavi rat i vtatijo se na posao u prijeratnu firmu GP.Bosna u Sarajevu.Moram da istaknem nasega generalnog direktora Sehic Abdulaha da je bijo pravi domacin i da se tako ponaso u nasoj firmi,nas borce je postivao i cesto bi nam tokom rata ponesto djelijo od hrane.Nasim povratkom u firmu imao sam osjecaj da su se sluzbenici redom dogovorili da nas grubo docekaju da nam pokazu ko je ko i da njima nista neznaci gdje smo mi do tada bili.Slucajno se zaticem jednom u direkci kada tehnicki direktor
Osman
Suljevic


Hvata jednog borca za prsa i izbacuje iz kancelarije i ako je pomenuti borac cetiri puta ranjavan na Zucu kod Sarajeva.Dolazim u moj pogon Brijesce i pricam radnicima sa kojima sam bijo dobr.Dogovaramo se odma isti dan da formiramo JOB boracku organizaciju dabi se mogli organizovano mozda lakse nositi sa sirovim sluzbenicima.Vrlo brzo zakazujemo Skupstinu i ako su nam pomenuti pravili dosta problema za salu a posebno tehnicki D. poslije nasega organizovnja u upravnom odboru predlazem da se ne zovemo mi i oni sto je odma u startu bila praksa ali nisam mogao sam tu gresku da ispravim.Postali smo dvije struje,jedna radnicka i sluzbenika i ako se nas generalni nije mjesao u taj dijo rada firme,drugi redom jesu, nas povratnika radnika boracke populacije broji 837 dok sluzbenika ima preko 100.Razne nepravilnosti u firmi nas tjeraju da damo svoj glas protiv ali to nista ne mjenja situaciju i medu nama ima par ljudi koji pogresno rade pa se sve vise komplicira.Trazimo neke smjene ali to niko ni da cuje.Pokusavamo strajk gladu prvi poslije rata u BIH tri dana niko i nepita nas nista.Sva drzavna sredstva informisanja blokiraju objaviti nas strajk a nasi telefoni su pod kontrolom mi to neznamo,neke firme su zvale i nudile pomoc nama mi to saznajemo tek mnogo kasnije.Nezavisni radijo pocinje da prenosi u zivo nas strajk puni 12 sati i to je bila jedina pomoc nama koja je natjerala vladu kantona Sarajeva da pregovara sa nasim malim timom od svega dva covjeka.Tehnicki D. gubi svoju poziciju i on trpi jedini neku nazovimo kaznu dok druge postavljaju na bolja mjesta,odma se znalo da nece biti dobro.SDA polahko ali sigurno vodi nasu firmu pod stecaj,tako sto nedobivamo posao i ako smo gradevinari grad srusen mi nemamo posla,plate kasne preko 6 mjeseci mnogi idu na cekanje,ja radim do poslednjeg dana a ni sam neznam sta radim jednostalno dolazim na posao.Mnogi ljudi sami napustaju sto i jeste cilj nasi rukovodijoca iz GP Bosne pa i centrale SDA ja razmisljajuci o nekoj buducnosti vidim tu samo mrak,donosim odluku i prijavljujem se u Splitu za seobu na zapad,tacnije USA .I dalje postoji neki vid borbi izmedu sluzbenika i radnika ali ja pokusavam biti objektivan i izbjegavam namjerno tamo ici.Kada sam rekao da cu napustiti firmu neki sluzbenici su mi rekli kada god se vratis imas mjesto...?.Jednu vece gledam dnevnik na kom su gostovali ljudi iz SDA i na postavljeno pitanje zasto se ne zaustavi raseljavanje Bosnjaka doticna gospoda kaze ,neka ide gdje ko zeli mi smo demokratska zemlja a lijepo je imati jaku dijasporu,dakle plansko i raseljavanje nas prezivjeli.Tada 100% potvrdujem odluku da idem vani bilo gdje.Poslije nekog vremena sa porodicom idem na poslednji razgovor u Split,nas put je bijo tezak i naporan ali i nepoznat,kuda i kako poslije toliko ratne muke.Dolazi onaj najcrnji dan da se mora kuca ostaviti,nisam je u ratu nikada napustao pod cetnickim granatama vidi sada moram od mojih podrumasa.Srce se steze,rodbina je prisutna na uobicajenom ispracaju,cujes razne komentare ali niko nemoze izgovoriti lijepu a sigurnu rijec,niko nezna sta nas ceka,nada neka i nista drugo.Uzimamo svoje licne stvari i izlazimo iz kuce,imam grizu savjesti ostavljam kucu,imam osjecaj nekog smrtnog slucaja...borim se sa dusom,rastajem sa prijateljima,sa mojom kucom koju sam sagradijo uz krajnje napore i teskom mukom.Ostavljam svoju kucu,svoj narod i svoju zemlju koju sam sa ponosom branijo sto mi je bog dao da kao musliman ucestujem po prvi put u stvaranju nase zemlje,sve me to pritisce ali kada sam vidijo majku i djecu da placu,srce je cinimi se bilo prestalo da radi,noge tonu,mozda je covjek primjetijo Himzo povika neboj se Amire ti vodis sa sobom svoga roditelja a mnogi su ih same ostavili,to mi malo povrati snagu pa se uspjedo oprostiti od svih prisutni,poslednjim pogledom halalim se sa kucom i krecemo....Krecemo negdi na zapad.Kada smo stigli u Split, mislijo sam da je stigla cijela BIH na nekom platou,bilo nas je ogromna masa koja se samo ljuljala u mjestu.Razne price se proturaju i razne misli lete najcesce ona dali sam pogrijesijo,kuda djeca stara majka i vrijeme dode dac se ukrcavamo u neke gradske autobuse do erodruma,jedva se potrpasmo u 12 autobusa sto sam ja vidijo.Na erodrumu je samo neka huka razni glasova ili je u mojoj glavi neznam,ulazimo u avijon do Rima,tamo presjedamo za Ameriku.U NJuorku nas docekuje neka zena koja bjese veoma sirova,upucuje nas grubim rjecima na sledeci avijon za Grizboro NC,Pri izlasku iz aerodruma vidim brata koji je dosao iz Srbijanski logora i jos neki rodaka,ja se rastapam od brige,od neke i radosti sto vidim nakon toliko vremena neke ljude,svi te grle i vicu neboj se ali kako da se nebojis u ruci nosis sve sto imas...Dosli smo kod moga brata u kucu,ima dosta nasega naroda,svi zele da ja pricam ja zelim da oni meni pricaju gdje sam ja dosao i kakav me put ceka,no ja prihvatam da ja tu vece njima objasnjavam kako je u nasoj BIH .Nekada smo zaspali ali ja sm opet prvi usto i izaso vani da vidim gdje sam obzirom da sam dosao nocu,vidim da je asvalt a kuce poredane planski,za Bosanske prilike povrsinski samo lijepo.Narod dolazi i kazu nebrini ima posla sto je jedino i bijo moj cilj,trinesti dan po mom dolasku 13 oktobra 99 dobivam posao sa najmanjom satnicom u kompaniji i od tada do danas radim u istoj.Bice nastavak.

Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
MOJA SEOBA IZ BIH
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: