WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 DOBRA PJESMA IZ STAROG VAKTA I ZEMANA

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: DOBRA PJESMA IZ STAROG VAKTA I ZEMANA   Thu Mar 18, 2010 9:43 pm



PJESMA OD NOVOG PAZARA

Zakukala kukavica sinja,
zakukala u Novom Pazaru,
cvili kada Jusufaginica
tri bijela bez promjene dana.
Ko prolazi ispred bijela dvora
pa sve sinju sluša kukavicu,
zastajkuje na sitnu sokaku.
Kad su prošla tri bijela dana,




od odaje odletiše vrata

dok lijepa ulazila Hanka,

šćer jedina Jusufaginice.

Kako dođe poleće joj ruci

pa joj bijelu poljubila ruku.

Izmače se, ona pita majku:

«Moja majko, Jusufaginice,

što je tebi, moja mila majko,

pa toliko cviliš u konaku?»

«Ne pitaj me, u mene jedina,

da sam Bog do davno preminula

ovog vakta dočekala nisam.

Evo, šćeri, sedam godin dana

kako ti je poginuo babo.

Nije imo od srca evlada,

a do tebe u mene jedina.

Pogino je na kršnu Kotaru

od đidije Regule serdara.

Evo ima jedna hefta dana

meni dođe knjiga našarana

sa Kotara Regule serdara.

Što mi piše azgin kaurine:

' Udovice Jusufaginice,

ja sam čuo, a kazuju ljudi

da ti Hanku imaš na udaju,

da je lijepa čemu kraja nema.

Ne varaj se, Jusufaginice,

da bi kome Hanku obećala

dok je živa Regula serdara.

Dok ja spremim kitu i svatove

ja ću doći do Novog Pazara

da ja vodim tvoju jedinicu

da je vodim da s' oženim njome. '

Evo muke i žalosti, Hanko,

đe ti svoga nikog ne imadeš

da bi njemu stao na mejdanu.

Imaš, Hanko, četiri amidže

a svaki je stari od tvog baba,

pa je njiha mladost ostavila,

a jadno ih starost pritisnula.

Niko tebe zakloniti nejma

da ne odeš u dušmanske ruke.»

A kad čula lijepa djevojka

sve obuče crno odijelo

zatvori se u svoju odaju.

Na obje se podnimila ruke,

a jadne je pritisnule misli.

Tako traja jedna hefta dana

dok eto ti Regule serdara

su hiljadu svojih Kotarana.

Dođe serdar do Novog Pazara,

pravo dvoru Jusufaginice.

vidi sada Jusufaginice,

pade kada u šikli odaji.

Tuj dojdoše četiri amidže

pa sve taru suze niz obraze.

Kotarani Hanku ufatiše,

ufatiše pa je povedoše.

A kotarske pjesme zapjevaše.

Pa sve pale iz pušaka malih.

Odvedoše lijepu djevojku.

Dan po danu konak po konaku

dok siđoše kamenu Kotaru

pa do kule Regule serdara.

Skupili se svi redom Kotari

na veselju Regule serdara.

Po avliji tole postavljene

pa se pije pivo u avliji,

na sedmero i na devetero.

Kad je tamna noćca dolazila

Pa je tamo po jaciji bilo,

a dok skoči sedam kapetana,

povedoše Regulu serdara

u đerdeke lijepoj djevojci.

Pjan je serdar sišo u odaju.

Arnautka stoji na nogama,

a sve krije plamena handžara,

sve ga ona krije pod haljinam.

Bir Regula u odaju dođe

ona pod njeg podbaci šćemliju.

Prifati se vina rumenoga,

a srebrnu čašu dofatila

pa je punu vina natočila.

Pruži čašu Reguli serdaru:

«Popi', dragi, ovu čašu piva!»

Kad Regula čašu prifatio

na bjele je zube naslonio.

Sinu handžar u šikli odaji

vidi sade Arnautke mlade

đeregulu udari handžarom,

udari ga u prsa hajdučka.

A podjeknu Regula serdare,

pa dok neko ispred vrata viknu:

»Moj Regula, moj od srca sine,

što mi, sine, jeknu u odaji?»

A zavika Arnautka mlada:

»Mila majko Regule serdara,

što si dobra rodila junaka

što je moje lice oštetio.»

Nasmija se stara pred vratima

a ostavi od odaje vrata.

Ona ode kroz bijelu kulu.

Sad da vidiš Pazarke djevojke

Regulino obuče odjelo,

Regulinu kapu populanu,

a pripasa svijetlo oružje.

Pa sve šjedi u šikli odaji.

A kad noći polovina prođe,

svi pospaše pjani Kotarani,

skoči Hanka na noge od tala

pa odaji oškrinula vrata.

Nigdi nikog pred vratima nema.

Izvuče se Hanka iz odaje,

pa se svuče u tople podrume.

Serdarovi konji povezani,

pokraj konja horma poredana.

Ona dođe velikom putalju.

Bir na konja sedlo udarila,

priteže mu četiri kolana,

a izvede konja iz podruma.

Kroz avliju provede putalja.

Izvede ga avliji na vrata,

pa zakrenu, uđaha putalja,

pa oćera ispod tanke kule.

Silna je da joj kraja nejma.

Pa kotarsko polje pogazila,

a fati se brda kamenije'.

Vazda goni konja od mejdana

pa pođekad odmori putalja

a nikada san ne imade.

Goni mlada tri bijela dana

i tri noće brez promjene puste.

A dok Hanka izbi Drenopolju.

Pa je konja zastavila svoga,

zastavila pa ga razjahala

da odmori sebe i putalja.

Pa se Hanka bješe odmorila.

Dok pogleda svojijem očima

dok ugleda jednoga serdara.

A na njemu vezene haljine.

A dobro mu svijetlo oružje.

Dobro jaše široka bjelana.

Hanka uze pušku po kajišu

pa za jedan kamen zaskočila.

Pa zavika grlom bijelijem:

«Čuj serdare, žalosna ti majka,

il' odjahuj konja od mejdana

i odbacuj svijetlo oružje

il' ćeš, bolan, odmah poginuti.»

Istom serdar podigao glavu

Pa zavika sa đogata svoga:

«Kad me moja porodila majka,

porodila i kad me gojila

vazda me je majka zaklinjala

da se nikad ne bih uklanjao,

a kamoli konja razjahao

i otpaso silah i oružje.

Pa ni danas učiniti neću.

A ti radi šta je tebi drago.

Moli Boga, iz gore hajduče,

Đe sam pošo do kršna Kotara

Ti da bježiš kroz sedam zemalja

nikad meni ne bi pobjegnuo.»

Opet viknu lijepa djevojka:

«Pa zastavi konja velikoga

pravo meni i pravično kaži

što si pošo do kamen Kotara!»

Tada serdar konja zastavio

pa sa konja tiho progovara:

«O Boga mi, iz gore hajduče,

volj ti milo volj ti mrsko bilo

ja sam pošo Regulinoj kuli.

Ili ću mu odrezati glavu

il' će moju serdar posijeći

sve rad Hanke Jusufaginice.»

A zavika lijepa djevojka:

«Oj serdaru, žalosna ti majka,

što rad Hanke lijepe djevojke?

Šta je tebi učinjeno krivo?

Ti okle si i kako te viču?

Pravo meni i pravično kaži.»

A zavika serdar sa đogata:

»Ja nijesam iz Novog Pazara

ja sam bogme jabandžija teška,

ja sam otud iz Unđurovine

a od Đule vode valovite

po imenu Orlanović Mujo.

Čuj, hajduče, pravo sam ti kazo.»

Tad djevojka pušku odbacila

podiže se pa zavika Muja:

»Hodi amo, Orloviću Mujo,

da ti sade ja za Hanku pričam»

A kad Orlan dojaha đogata

pa pogleda lijepu djevojku,

pa djevojki Boga nazivaše.

«Da si zdravo, Orlanović Mujo,

e sad šjedi da progovorimo.»

Sjede Orlan u zelenu travu,

a djevojka njemu progovara:

»Šta je tebe, Mujo, natjeralo

pa da ideš kamenu Kotaru

i okle si sada dolazio?»

A zavika Orlanović mujo:

«Ja sam bio u zemlji kaurskoj,

od Madžara haber ufatio

kad je došo Regula serdare

pa odveo lijepu djevojku.

Pa sam odmah uzjaho đogata.

Već, mladiću, da te nešto pitam:

«Bi l' mi išta znao kazivati

za lijepu Jusufovu Hanku,

jesu li davno odvodili?

Koliko je bilo Kotarana?»

«Bih Boga mi, Orlanović Mujo,

taman danas tri bijela dana

kako su je sveli do kotara.

Al' ti kažem Orlanović Mujo,

ti ne muči sebe ni đogata,

nemoj, Mujo, ići do Kotara!»

progovara Orlanovi Mujo:

«O mladiću, da te nešto pitam:

Ti oklen si iz zemlje koje si

šta govoriš Muju pod homorom

da ne ide Muju do Kotara.

Umrijet ima a vraćanja nejma.

Još ti kaže Orlanović Mujo,

ja bih reko i bi' se zakleo

ti nijesi iz zemlje kaurske

il' si negdje rasto kod Turaka

pa umiješ tako govoriti.»

u riječi u kojoj su bili

pogledaše poljem Drenopoljem

a dok izbi jedna četa mala.

Tri stotine ide Pazarčana,

sve na njima silah i oružje.

A pred njima idu ihtijari,

bijele im brade viš pojasa.

A zavika Orlanović Mujo:

«Kud li ova četa polazila?

Kaki li su dedi pred četama?»

Čim ih viđe lijepa djevojka,

kako viđe odmah ih poznade,

baš njezine četiri amidže.

Pa zavika Orlanović Muja:

«Jaši konja, Orlanović Mujo,

da sretnemo četu ubojitu,

da sretnemo da je povratimo

jer ja znadem one ihtijare.»

A tome se Mujo začudio.

Do gotova doleće đogata.

Hanka svoga uzjaha putalja,

pa putalja prva otisnula.

Kad na polje konja išćerala

za njom Mujo ide na Đogatu.

Viđaše je Pazarčani mladi

Pa sve viče jedan na drugoga:

«Eto otud Regule serdara

na putalju konju od mejdana.

Njegovi su Kotarani blizu.

Mi bježimo od Novog Pazara

ludo ćemo izginuti ovdje.»

Pazarčani konje okrenuše

samo ne šće Halil-aga stari

već sijaha svoga upravio.

A zavika Orlanović Mujo:

«Što to bježe, ako Boga znadeš?»

Nasmija se Hanka na putalju:

«E sad slušaj, Orlanović Mujo,

oni misle dina mi i imana

da je glava Regule serdara.

Prepali se oni od serdara

pa sad bježe do Novog Pazara.

Nek' s ne boje Regule serdara

ni njegovi' mladih Kotarana

nikad serdar amo doći neće.»

A tome se začudio Mujo:

»Okle znadeš, neznani junače,

da Regula amo doći neće?»

«A sad slušaj, Orlanović Mujo

ja sam Hanka Jusufaginice,

od mene je serdar poginuo.

A ono su stari ihtijari

čuj Mujaga, četiri amidže.

Ovi štono ide poljem zelenijem

ovo mi je najstariji amidža,

po imenu Halil-aga stari.»

Pa poleće na konju putalju

pa povika iz sedla bojnoga:

«Moj amidža Halil-aga stari,

viči, adžo, naše Pazarčane

nek zastave konje od mejdana.

Ovo nije Regula serdare

vet je Hanka age Jusuf-aga.»

Sve se čudi Orlanović Mujo,

a pogleda lijepu djevojku.

Prodrije se Halil-aga stari

a zapali dvije puške male:

«Stan'te braćo, pazarski junaci!»

Al' ga stražnji haber uhvatiše,

ufatiše, konje zastaviše.

A sve plače Halil-aga stari

kada Hanku viđe i putalja:

«Moja Hanko, rano neprebona

kad sam jutros pošo od konaka

ja sam bio jemin učinio

da se džaba povratiti neću

il' ću svoju izgubiti glavu

ili vratit tebe iz Kotara.

Evo sreće, a evo igbala

da se dedo umoriti neće

ić' na Kotar tebe povraćati.

Vet mi kaži, oba ti svijeta,

ko te vrati iz kamena Kotara?»

«Čuješ adžo Halil-aga stari,

dok dođemo u Novog Pazara

sve će tebi Hanka ispričati.»

Opet veli Halil-aga stari:

«O bratično, očinjeg ti vida,

ko je ovo na konju đogatu?»

Progovara lijepa djevojka:

«Čuješ adžo, Halil-aga stari,

ti si čuo u čuvenju

u unđuru Orlanović Muja.

Ev' ovo je Orlanović Mujo.»

Tuj stigoše svoje Pazarčane.

Prodrije se ostario dedo:

«Zapjevajte, moja braćo draga,

zapjevajte, is pušak' pucajte,

evo Hanke na konju putalju!»

Arnauti pjesme zapjevaše,

a živa se vatra otvorila,

pa sve pale iz pušaka malih.

Dok dođoše u Novog Pazara

B'jelu dvoru Jusufaginice.

A kad Hanka u avliju dođe

serdareva rašjede putalja,

pa zagazi u bijelu kulu.

Svojoj majki u odaju dođe.

Kad joj majka leži na dušeku,

A na njojzi crno odijelo.

Na glavi joj crna jemenija,

a Hanka joj naziva selama.

Diže glavu Jusufaginica

odmah svoju Hanku prepoznade.

Pa kaduna od radosti pisnu

a skočila iz mehka dušeka.

Na odaji srete jedinicu

zagrli je s obadvije strane,

a sve plače Jusufaginica.

A Hanka joj tiho progovara:

»Ne plač', majko, boljeće te glava

vet ti sjedi na mehke šiltete.»

Taman sjede kad u šilteta

kraj nje Hanka pade na koljena.

Vazda na njoj kaurske haljine.

a na vrata četiri amidže

I za njima Orlanović Mujo.

Pa sve plaču stari ihtijari.

Halil-aga stari progovara:

»O bratično, dina ti i imana,

Ko te vrati sa kamen Kotara?»

Tad im Hanka poče kazivati

a kako se jadna povratila.

A sve sluša Orlanović Mujo,

a sve sluša nikad ne govori

dok je Hanka njima kazivala.

Tad zavika Orlanović Mujo:

«Čuj kaduno Jusufaginico,

eto tebe, a eto Hankije,

bi li Hanka sa mnom polazila?

Ja sam, kado, iz Unđurovine

ispod Đule, vode valovite,

ime mi je Orlanović Mujo.

Bi l' ti Hanku meni poklonila?»

A kad čula Jusufaginica

po odaji očim' pogleda

i u svoju Hanku pogleda.

A zavika Jusufaginica:

«Ako hoće Hanka plemenita,

ja Boga mi braniti joj neću.»

A zavika Hanka iz budžaka:

«Čuješ mene, Orlanović Mujo,

ja ću poći u Unđurovinu

makar imo sedam vjernih ljuba

da ja osma budem u konaku.»

Obje su se kail učinile.

Sada ode lijepa djevojka

ona ode u svoju odaju.

Pa se svuče, pa se preobuče

pa obuče žensko odijelo,

pa se svojoj povratila majki.

Opet nađe četiri amidže

među njima Orlanović Muja.

«Ja sam spremna, Orlanović Mujo,

je l' nam, Mujo, vakat putovati?»

A na noge stari ihtijari,

Svaki avdes udario na se,

povedoše Hanku na avliju.

Amidže joj dovu učiniše,

a mujo je diže na putalja.

Haber pao po Novom Pazaru

da će Hanka na Unđurovinu,

pa se mlogi narod iskupio.

Mujo Hanku diže na Putalja

a uđaha velikog đogata,

pa je prate četiri amidže.

U dno polja njiha ispratiše.

A za njima silne pazarlije

vas se narod natrag povratio.

Mujo s Hankom ode putovati

sve dok siđe u Unđurovinu.

Svi mi volimo da budemo ljepši nego što jesmo,
pametniji nego što jesmo i da izgledamo pošteniji nego što jesmo. Čak i
nije toliko važno jesmo li ljepši i pametniji, važno je da to drugi o
nama misle.


http://www.irmin.com/modules.php?name=Forums&file=viewtopic&p=272478
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
DOBRA PJESMA IZ STAROG VAKTA I ZEMANA
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Arhiva-
Idi na: