WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Ratna prica o Palicu

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Ratna prica o Palicu   Sat Mar 21, 2009 4:41 pm

SJEĆANJE NA RAHMETLI PUKOVNIKA AVDU PALIĆA
Autor: A.D. i J.A.
Objavljeno: 25. Jul 2008. 07:07:16

Pukovnik Avdo Plić je nestao 27. jula 1995. godine nakon što je u vrijeme borbi u Žepi otišao na pregovore sa vojskom bosanskih Srba o evakuaciji preostalih civila iz enklave Žepa koja je bila pod zaštitom UN-a. Nakon što su pregovori počeli u bazi UN-a, naočigled pripadnika mirovne misije, pripadnici vojske genocidne tvorevine Republike Srpske kidnapuju pukovnika i odvode ga u pravcu komande zločinca Ratka Mladića gdje mu se gubi svaki trag.
Promrzli od hladnoće, jedva smo čekali da se riješimo štale na kojoj ostadosmo tri duge i kišovite noći i dva još duža dana, čekajući haber o pokretu. Srećom, pa smo sa nama imali rahmetli Kobru koji bi svaki put "izvalio" neku svoju priču ili pjesmu, koja bi popravila raspoloženje od opšte dosade do kolektivnog smijeha. Baš tog jutra, nekako na samom sabahu, dok smo se potpuno pokriveni sijenom grčili od hladnoće neodlučni da ustanemo. On ustade, otvori tavanska vrata gromoglasno uzvikujući : Ustaj vojsko. Niko se i ne pomače. Zapali posljednju pravu dobijenu specijalno za zadatak, povuče dva dima bacajući napolje zgužvanu kutiju Drine dok mu je neuredna kosa bila prepuna sijena kao da se mahsuz kamufliro. I kad smo očekivali da će sići ostavljajući nas u dilemi ustat ili ne, on poče skakati da su se daske poredane po tavanu pod njim uvjale. Skače i karakterističnim mu hrapavim glasom zapjeva, pjesmu koju smo većinom kao djeca znali pjevati "U mog ćaće poderane gaće, gdje god stane .........padne"

Nastade opšti smijeh. Poustajasmo sklanjajući sijeno sa glave nasmijani i raspoloženi kao da smo noć proveli u najudobnijem krevetu.
Poslije jutarnje magle pojavi se prelijepo planinsko sunce dajući neopisivu ljepotu pašnjacima ispresijecanim prelijepom borovom šumom. Slika kakva se samo na razglednicama može vidjeti. Poziv na pokret, prekide moje uživanje.
Žurimo naviše uskim puteljkom nastojeći izbjeći još uvijek mokre grane. Bio sam prvi, predamnom grupa od pet šest vojnika među njima jedan nekako drugačiji po držanju i po hodu. Na njemu kišni mantil tamno plave boje, dug skoro do vojničkih presprekorno izglancanih čizama. U onih desetak centimetara između mantila i čizama prepoznajem izblijedjele još prijeratne farmerice, bez sumnje njegove jer ovakve se ne dobijaju u humanitarnoj.

Lice mu nevidim, ni civil ni vojnik hod mu odmjeren, dostojanstven, prinčevski. Osjećam da se neradi o običnom čovjeku, znatiželja da ga izbliza vidim me natjera da požurim skrećući sa uskog puteljka da bi ih obišao dok su me kvasile mokre grane koje sam prolazeći sklanjao. Uporedi sa zadnjim pa predzadnjim kad uporedi sa njim reko Merhaba. Merhaba, rekoše svi. Boja njegova glasa bijaše posebna u njoj istovremeno prepoznado naj finiju prijatnost lijepo odgojenog insana, gospodsku otmjenost i vojničku odlučnost.
Da nebi bio nepristojan letimično ga pogleda i on se okrenu i ja vidjeh četrdesetogodišnjaka prijatna lica na kome su sijale smeđe oči iz kojih je izlazila neka posebna inteligencija i koje su nevjerovatno pristajale uz visoko mu čelo sa već prorijeđenom kosom.

Pitam se ko bi to mogao biti? S obzirom na razlog zbog kojeg smo ovdje to je sigurno pukovnik Avdo Palić ali opet velim, ma nije on, on bi vjerovatno jahao na nekom konju ko i oni što su dojahali sa nama iz Srebrenice.

Stigosmo na odredište ima nas pedeset, šesdeset. Dijele nam suhi keks i konzerve. Nevjerujemo svojim očima da ćemo opet poslije toliko vremena jesti keks. Raspoloženje se popravilo, neprestano jedući prisjećamo se kad smo zadnji put jeli keks. Tako brzo smo jeli da smo bili poput djece koja se boje da će im neko oteti ako ne pojedu odma i sve.

Komandiri postrojite vojsku. Ču se komanda. Postrojismo se, neprestajući jesti ono keksa što nam je ostalo. Ispred nas izađe čovjek kojeg sam prošao dolazeći ovamo. Prestado jesti, ostavljajući u džep vojničke jakne preostale kekse.
"Momci... Pred nama je zadatak koji je povjeren meni na komandovanje i on kao takav mora da se izvrši. Smatram da treba da vas obavijestim o razlozima zbog kojih smo ovdje kao i o cilju koji treba da postignemo. U posljednje vrijeme više naših grupa koje su pokušavale proći ka Tuzli je bilo razbijeno u predjelu Vranog Kamena. Većina onih koji su se uputili na taj put su pohvatani i pobijeni. Prije nekoliko dana iz Srebrenice je poslana jedna grupa po specijalnom zadatku. Oni su upali u zasjedu i razbijeni su. Vodič se uspio ranjen vratiti, kaže da su se ostali razbježali. Mi imamo zadatak da ako Bog da, pokušamo pronaći i spasiti te ljude, koji nose povjerljiva dokumenta. Iako sam odgovoran za ovaj zadatak, ja, isto kao i vi ne poznajem teren, imat ćemo vodiča koji je dugo radio na tom terenu. Od naše discipline ovisi uspijeh ovog zadatka i ne samo to, nego i naši životi. Bosna koju volimo i za koju se borimo kao i naši naj miliji trebaju svakog od nas...Imajte to na umu... a sad se spremite za deset minuta krećemo."

Marširali smo čitav dan, odmičući sve dalje i dalje od naše teritorije vješto zaobilazeći mjesta mogućih zasjeda. Iza nas ostade Kasarna u Crnoj rijeci, podzemno skladište u brdu Žep sa kojeg se čula buka helikoptera koji su se tokom čitavog dana dizali i spuštali. Znali smo da idu na sarajevsko ratište.

Šuma se završavala visokom liticom, zaustavismo se da prenoćimo pod visokim Homorama čije su nas grane poput kišobrana štitile od kiše koja je ponovo počela padati. Bilo je hladno, na licima nam se očitavala zabrinutost, nikad nismo bili u tako velikoj šumi ispresecijanoj u pravilnim razmacima putevima od nekih dvadeset metara. Svako od nas je znao da jednom odvojeni od vodiča nemamo nikakve šanse da preživimo.
Komadant je primjetio našu zabrinutost, pozva nas da se skupimo u što uži krug pošto nismo smjeli glasno pričati da bi nam objasnio koji su dalji planovi.
- Jeste li se umorili? Upita. Glas mu nepromjenjen prijatan i miran, samo mu među očima jedna bora koju nisam jutros vidio.

- Prešli smo dvadesetak kilometara zaobilazeći Vrani Kamen da ne bi slučajno udarili na zasjedu a istovremeno povećavajući šansu da nađemo nekoga od naših u širem rejonu Vranog Kamena koji nam je ostao iza leđa. "Kao što i sami znate zasad ništa. Premda će uskoro noć mi ćemo ostati ovdje da bi sutra istražili teren sa ove strane, poslije podne idemo na mjesto gdje je bila zasjeda. Taj manevar će nam pomoći da neupadnemo u eventualnu zasjedu i da pokupimo eventualne preživjele ili mrtve ako budemo koga našli. Kad bude pala noć, da se dim nevidi, zapalit ćemo vatre".

Kiša je padala svu noć. Dobro sakriveni pod niskim granama Homora ostali smo suhi ali samo dok nismo krenuli. Odlučismo se spustiti prema putu koji vodi iz Han Pijeska prema Crnoj rijeci, prolazeći sinoć smo čuli neke glasove, pa da provjerimo da nisu naši. Hodali smo dugo kroz šumu i prosijeke da bi poslije sahat vremena došli na isto mjesto na kojem smo bili a koje smo poznali samo zahvaljujući jednom oborenom drvetu koje nam je prepriječilo put. I vodič pogriješio! Ta nas konstatacija nimalo neobradova. Rahmetli Avdina mirnoća nam je vraćala samopouzdanje. Siđosmo konačno iznad puta, nailazimo na tragove vojničkih čizama, teško je odrediti broj a još manje ko bi to mogao biti. Pretražujemo nadajući se da su to bili naši, nikakvih drugih tragova nit od cigara nit od jela a vidi se da su ostali duže vremena na ovom mjestu. Neodustajemo, mora da postoji neki trag. U šupaljoj bukovoj kladi na kojoj su sjedili dobro maskirana zemljom i lišćem nađosmo ambalažu od sbijanskih pašteta, sardina i cigara. Nisu naši. Zašto četnici kriju otpadke na svojoj teritoriji? Odgovor je mogao biti samo jedan i oni su ovdje tražili nekoga i sigurno će opet doći.

Ostat ćemo da sačekamo pa ko naiđe, odluči rahmetli komadant. Rasporedismo se iznad puta u više grupa obezbeđujući se od iznenađenja sa svake strane. Negdje u šumi u pravcu iz kojeg smo došli čuje se lavež pasa i to uvijek na jednom mjestu. Tiho diskutujemo između sebe, znamo da nisu lovački a još manje divlji...
Sunce je dobro odskočilo, makadamom iz pravca Crne rijeke pomoli se vojnik, nismo znali jeli naš ili nije i uprkos komadantovom naređenju da ostanemo dobro maskirani jedan od naših izađe iz zaklona vojnik ga vidje zastade na trenutak a zatim nestade u gustoj šumi. Na vijest o slučaju nije bio zadovoljan, očigledno nije volio neodgovorno ponašanje. Međutim, ostao je miran, samo mu se bora između obrva još više povećala.

¬- Ubrzo ćemo saznati ko je bio a sad na svoja mjesta.
I zaista, nedugo zatim grmljavina tenkova u Kasarni u Han Pijesku nam dade odgovor o kome se radilo. Pola su sata u jednom mjestu urlali močni tenkovski motori kao da su nas htjeli unaprijed zaplašiti. Da bi se konačno pokrenuli. Prema nama.
Napetost poraste. Rahmetli Avdo reagova veoma brzo pokazujući sposobnost vojničke procijene i brzine odlučivanja. Tenkovi i sigurno pješadija sa njima će doći iz pravca Han Pijeska. Reče. Mi ih moramo zaustaviti da nebi bili progonjeni jer ko zna šta će biti na Vranom Kamenu. Rasporedili smo se u klin obezbjeđujući mogućnost za brzo i povlačenje.

Čekamo, mirni bez straha. Tenkovi se približavaju, buka postaje sve jača i jača zemlja podrhtava. Sekunde se pretvaraju u vječnost, napetost pred akciju dostiže svoj vrhunac. Izlaze iza okuke u klasičnom oklopno-pješadijskom rasporadu. Puštamo ih da se približe a onda pucnjava: Zolje, LPG, Tenkovi, Mitraljezi, Kalašnjikovi sve se pretvara u jedan strašan huk. Pet ili možda ni toliko minuta; tenkovi bježe, pješadija sa njima. Naglo kako je i počela pucnjava prestade. Provjeravamo stanje povlačeći se u žurbi, bojeći se helikoptera. Prvo oni koji su bili u borbi najistureniji pa slijedeći i tako redom. Na začelju sam, nas četvorica držimo odstupnicu na svakom prosijeku. Kad najedanput, prvo dva pucnja a onda zagrmlje. Zasjeda. Upali smo u zasjedu. Trčeći vidim Komadanta kako skoči nekoliko koraka nazad do prvog zaklona, prolazim pored u ruci mu samo pištolj. Shvati da on ustvari pušku nije ni nosio.

Teren prekriven velikim kamenjem se sužava u jedan brežuljak na kome se smjestio poput kape jedan ogroman kamen. Vrani Kamen. Na našoj lijevoj strani kamena litica, desno čistina, prostora za manevar nemamo. Ispred nas uzak prostor obrasto kržljavim rastinjem, tamo gdje se završava rastinje čeka nas čistina, malo dalje velika šuma i u njoj zasjeda četnička. Napredujem i pucam, poravnjavam sa prvima, četnici su deset metara od nas, gađamo se bombama a onda negdje iz paprati nekoliko metara ispred zaštekta pedesettrojka; lijevo od mene padaju jedan, drugi, prestajem pucati tražim načina kako živ doći do ranjenika da pomognem.

Pucnjava utihnu. Nakratko a onda posljednji rafal koji smijeni jedno dugo i bolno aj, aj, aaaaaaj, Desno od mene neko povika lezi, lezi, dolazim ti pomoći. Bilo je kasno, već je bio mrtav. Još jedan Šehid. Dajemo pomoć jednom, pa drugom, ima još lakše ranjenih. Rahmetli Avdo je tu raspituje se o stanju i tješi ranjene. Najedanput, poskoči i zavrišta ne, ne, nee, ostavi to, nediraj ga. Podigo glavu vidim četnik ranjen, ostavljen od njegovih, hoće ga neki tući. Poslusaše ga. On ga preuze i reče dovoljno glasno da smo ga svi mogli ćuti: Momci, mi smo borci za pravdu, mi se borimo i ginemo viteški. Mi nismo ubice, nama je zabranjeno zarobljene dirati.

Čitavo poslije podne do kasno u noć nosili smo ranjene ka našoj teritoriji u putu nailazimo na minsko polje još jedan ranjenik za nošenje. Srećom nije teško. Kasno u noć stižemo na Radavu ranjene tovarimo na volovske saone da bi bili odvezeni u bolnicu u Žepu. Rahmetli Avdu sam vidio još jednom ili dva puta dok je prilazio da se raspita kako su ranjenici.

Zadatak koji je dobio i mi sa njim, nije uspio. Htio sam mahsuz otići da ga vidim, tako sam želio sa njim popričati, provjeriti utiske stečene u ova dva dana. Ali... Dvadesetak dana poslije pala je Srebrenica a ubrzo zatim i Žepa. Sve ono što je uradio padom Žepe je potvrdilo dojmove koje sam o njemu stekao ali i povećalo moju žal što ga makar još jednom nisam vidio. Žal koja i danas trinaest godina poslije traje. Zarobljenog četnika je pustio da ide bez uslova. Velik, kakav je bio, nije uslovljavao ničiju slobodu. Čak ni onih za koje je znao da su spremni ubiti ga jedan put pušteni. To mu nažalost nije bilo dovoljno da ostane živ. Jer njega su zarobili monstrumi i ubice.

To je ta razlika o kojoj je rahmetli Avdo pričao kad je spasio zarobljenog četnika. Razlika između njih i nas.

Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Ratna prica o Palicu
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: