WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Povratnička priča iz Srebrenice Novi pakao Dašana Orića

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Povratnička priča iz Srebrenice Novi pakao Dašana Orića   Thu Mar 04, 2010 8:10 am


Povratnička priča iz Srebrenice

Novi pakao Dašana Orića

Svoju potresnu životnu priču, jednu među hiljadama koje su su odigrale
u i oko Srebrenice u julu 1995., novinaru Fene ispričao je Dašan Orić,
čovjek koji kaže da je posljednji napustio ovu općinu, a prvi se u nju
vratio. Danas živi u svome rodnom selu Lehovići, i kako kaže, patnja se
i dalje nastavlja. Na povratnike se niko ne osvrće.

Život u opkoljenoj Srebrenici tokom rata bio je pravi pakao. Nije bilo
dovoljno hrane, odjeće, obuće i uvjetnog smještaja za oko 50.000 ljudi.
Uz to su gotovo svakodnevno bili izloženi granatiranju. I onda dolazi
juli 1995. godine...

U koloni koja se šumama kretala od Srebrenice ka Tuzli bio je i Dašan
Orić iz sela Lehovići kod Potočara. Smatrao je da će uskoro stići na
slobodnu teritoriju i da je pakao Srebrenice za njega i ostale završen.
Međutim, u blizini Konjević-Polja kolona je naišla na zasjedu - mnogi
su ubijeni, neki zarobljeni, a nekolicina njih se razbježala. Uvidjevši
da je opasno kretati se naprijed, Dašan Orić je odlučio da se vrati u
svoje selo.

"Pucalo je na sve strane i ja sam zaključio da je najbolje da se odavde
udaljim. Krenuo sam nazad i kad sam došao u Potočare, uplašio sam se
prizora. Naselje je bilo prazno, mnogo bačenih ličnih stvari i sve mi
je mirisalo na smrt. Nisam ovdje smio ostati nego sam produžio ka Žepi,
koja je još bila slobodna. Ali, nedugo potom, ovo mjesto je napadnuto i
zadesila ga je ista sudbina kao i Srebrenicu. Tada sam se vratio u
svoje rodno selo i tu ostao punih devet mjeseci", priča Dašan.

Lutajući šumama, Dašan je naišao na pet golobradih mladića koji su se
izgubili i nisu znali kuda da nastave. Udružili su se i poviše sela
Lehovići ostali sve do aprila 1996. godine.

"Bilo je to za sve nas devet mjeseci dodatnog pakla. Ovog puta muke su
bile izraženije. Nismo praktično imali šta jesti. Nismo se smjeli
kretati, nismo smjeli ložiti vatru. Vidjeli smo da nepoznati ljudi
dolaze u naše selo, beru našu ljetinu, a mi, da ne bismo bili
primijećeni, nismo smjeli ići u berbu. Samo ponekad noću silazili smo u
selo i onako u mraku nešto smo uspjeli ubrati. Uglavnom smo jeli
kukuruz", kazuje Dašan.

Kada bismo sakupili malo više kukuruza, kuhali su ga, tukli u havanu, a
onda zamijesili i pekli hljeb. Dašan kaže da hljeb nije bio ukusan,
ali, kad nije bilo ništa drugo, dobro je dolazio.

"Danima i mjesecima trajale su naše patnje. Nismo imali soli, šećera,
ulja i sve što smo jeli bilo je neukusno. Ali, naš organizam se navikao
na to. Ponekad bismo pronašli na livadi bundevu koja je predstavljala
poslasticu. Ali, zimi gotovo da ništa nismo uspjeli pronaći", kaže on.

Život u zemunici

Dolaskom zime, napaćena šestorka se prebacila u borovu šumu, iznad
Lehovića i tu su iskopali zemunicu. Sreća je da su imali nešto ćebadi,
pa su lakše savladavali hladne zimske dane. Danju bi spavali, a noću
išli uokolo, pokušavajući pronaći našto za jelo, ali toga je bilo sve
manje.

Nisu imali nikakvu vezu sa svijetom. Nisu, praktično, znali ni da je
rat okončan, nisu znali šta se desilo s ostalim ljudima koji su
krenuli, nisu znali ništa o svojima. Samo su znali da su u klopci iz
koje nije bilo izlaza.

"Nekako u proljeće 1996. godine načuli smo nešto za neki Dejton. To su
pričali ljudi koji su vršljali šumom i livadama, a mi smo ponešto
razumjeli i shvatili da više nema borbi. S lijepim proljećnim danima,
sve više ljudi, pa i naoružanih dolazilo je u našu blizinu i već je
bilo opasno više ovdje biti. Bilo nam je žao da nas otkriju poslije
svega što smo preživjeli i propatili u prethodnih devet mjeseci. Zato
smo odlučili da krenemo put Tuzle, ponovo istim stazama kojim smo jula
prethodne godine donekle prošli. Nadali smo se da više nema zasjeda na
putu, da nema naoružanih vojnika i da ćemo ovog puta nesmetano proći",
priča Dašan.

Međutim, putovanje do Tuzle trajalo je punih sedam dana. Nailazili su
na sela i naseljena mjesta i odlučili su da se ne kreću danju već samo
noću. Po svaku cijenu željeli su da ostanu neopaženi i sigurno stignu
do slobodne teritorije. A svaka nepažnja mogla bi ih koštati života.
Jer, devet mjeseci se nisu ni brijali ni šišali, pa bi bili sumnjivi
čak i djetetu.

"Osjetio sam da smo blizu i svi smo bili napeti kao strune. Plašili smo
se kako će izgledati naš susret s prvim na koga naiđemo.
Pretpostavljali smo da će se svako uplašiti kad nas onako zarasle vidi.
Sedmog dana došli smo u Kalesiju kod Tuzle. Mnogi nisu mogli da vjeruju
da smo preživjeli, a bogami, nismo ni mi!".

Nakon sedam dana u Tuzli

Kad se grupa osvježila i najela, nastala je potraga za svojima.

"Od nekih ljudi sam saznao da su moji na Poljicama kod Lukavca. Krenuo
sam tamo, ali sam se plašio kako će reagirati", priča Dašan.

Njegova supruga Tija saznala je na vijestima da je došla jedna grupa
ljudi iz Srebrenice i kad je čula da su pomenuli Dašanovo ime, pala je
u nesvijest.

"To je bilo veliko iznenađenje. Kad se sutradan pojavio, jedva sam ga
prepoznala. Iz temelja se promijenio, a kako i ne bi šta je sve
propatio. A mi smo ga bili otpisali i prežalili", kaže Tija.

Susret s porodicom protekao je u suzama radosnicama. Dašan nije želio
mnogo pričati o svojim patnjama, to se, po njegovom izgledu, dalo
naslutiti.

Poslije nekoliko godina u izbjeglištvu, Dašan je odlučio da se, s
porodicom vrati na svoje ognjište. Prije devet godina došli su u svoje
Lehoviće.

"Imali smo donaciju za kuću i više ništa. Niko se na nas ne osvrće.
Zadnji sam napustio Srebrenicu, a prvi se vratio. Propatio sam kao niko
svoj, a patnja se, evo i sada nastavlja. No, ne kajem se što sam se
vratio", kazuje Dašan.

Obiđe Dašan gotovo svaki dan predio kojim se krio punih devet mjeseci i
prisjeti se svega kroz šta je prošao. Bio je to pakao koji bi malo ko
izdržao.

























Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Povratnička priča iz Srebrenice Novi pakao Dašana Orića
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Arhiva-
Idi na: