WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Zanimljivo!!! BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Zanimljivo!!! BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA   Mon Feb 15, 2010 7:24 am

BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA


Autor: Dr. Mustafa Imamović
Objavljeno: 11. March 2008. 19:03:22

[img]http://www.bosnjaci.net/foto/Mustafa_Imamovic1.jpg

"Konvencija
je ipak, makar i formalno, omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na
cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do
Une i Save na sjeverozapadu."
Austro-Ugarska je željela da i vojnički osigura svoj položaj u Bosni
zaposjednućem Limske doline, odnosno Novopazarskog sandžaka. Turska je,
sa druge strane, nastojala dobiti priznanje privremenog karaktera
okupacije i neotuđivosti sultanovih suverenih prava nad Bosnom. Zato su
obje strane, svaka iz svojih interesa željele zaključiti međusobnu
konvenciju kojom bi se riješila ova pitanja. Konvencija je bila od
posebnog značaja za Bošnjake.
Pored toga što je odredio da će Austro-Ugarska "okupirati i upravljati
pokrajinama Bosnom i Hercegovinom", član 25. Berlinskog ugovora je
izričito naglasio da "austro-ugarska vlada ne želi da primi na sebe
upravu Novopazarskog sandžaka koji se prostire između Srbije i Crne
Gore u pravcu jugoistoka, do iza Mitrovice, te će u njemu i dalje
funkcionirati osmanska uprava". Ali, da bi se osiguralo novo političko
stanje, "sloboda" i sigurnost puteva, Austro-Ugarska zadržava za sebe
pravo da na cijelom području starog bosanskog vilajeta drži svoje
garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojničke i trgovačke puteve.
Na kraju je samo spomenuto da austrijska i osmanska vlada "zadržavaju
pravo da se o pojedinostima sporazumiju". To je značilo da će
Austro-Ugarska djelimično zaposjesti Novopazarski sandžak, na osnovu
posebnog sporazuma sa Turskom. Austrijska i ugarska liberalna opozicija
su tražile da se uopšte ne ide u Sandžak, dok je vojna stranka
insistirala na punoj okupaciji, isto kao sa Bosnom i Hercegovinom.
Andrassy je izabrao srednje rješenje, djelimičnu okupaciju na osnovu
posebnog sporazuma, držeći se principa da Osmansku carevinu treba
podržavati tako dugo dok se ne zamijeni nečim boljim. Zaposjednuće
Sandžaka Andrassy je obrazlagao potrebom stvaranja odbrambenog bedema
za utvrđenje Bosne i Hercegovine. "Novopazarski sandžak je za Bosnu
isto što i posjedovanje Bosfora za Cmo more". Ulaskom u Sandžak "bilo
bi in concreto dokazano da na granici Bosne za nas nema više Pirineja".

Međutim, potpuno zaposjedanje Sandžaka i izbijanje na albansku granicu
Osmanska carevina bi shvatila kao direktno ugrožavanje i preduzela bi
korake u cilju odbrane, što bi imalo dalekosežne političke posljedice.
Dalje bi se, uz malo učešće austrijskih trupa, spriječilo četovanje po
Sandžaku. Spriječilo bi se i stvaranje velike slavenske države na
Balkanu i suzbila ruska politika, koja pod vidom zaštite slavenskog i
kršćanskog pravoslavnog stanovništva provodi svoju hegemoniju. Iz svih
ovih razloga, Andrassy se odlučio za držanje Sandžaka zajednički sa
Turskom. U tom smislu je već početkom augusta 1878. Austro-Ugarska
ponudila Porti redigiran projekt konvencije u 13 tačaka. Osmanska vlada
je stavila više primjedbi na ovaj nacrt. U početku je Turska željela
požuriti zaključenje konvencije, ali je kasnije, pod utiskom hrabrog
otpora Bošnjaka, zauzela oštriji stav prema Beču. Osmanska vlada je
početkom oktobra pristajala na konvenciju samo ako sadrži priznavanje
sultanovih suverenih prava i provizorni karakter okupacije, u smislu
pismene izjave od 13. jula, koju su dali austrougarski delegati na
kongresu.

Na osnovu izvještaja Hafiz-paše, vojnog komandanta Bosne, koji je nakon
pada Sarajeva stigao u Istanbul sredinom septembra, sastavila je Porta
cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni, koju je
predala silama potpisnicama Berlinskog ugovora. Nota je u cijelosti
objavljena 7. X 1878. u londonskom listu Standard. Osmanski predstavnik
u Beču, Karatheodory-paša, inače fanariotski Grk, zvanično je
obavijestio Andrassyja, 8. X 1878., da nakon svih događaja u Bosni
sultan kao halifa ne može dati pristanak na zaključenje konvencije. U
vezi s tim, Andrassy je dao instrukciju grofu Zichyju, svom ambasadoru
u Carigradu, da član 25. samo "fakultativno" predviđa konvenciju, čije
eventualno nezaključenje neće spriječiti Austro-Ugarsku da postupa
prema Berlinskom ugovoru. Već 4. oktobra Andrassy je cirkularnim
telegramom izvijestio svoje ambasadore u Istanbulu, Londonu, Berlinu,
Parizu, Petersburgu i Rimu da sa indignacijom odbacuje optužbe navedene
u osmanskoj noti. On je ponovno naglasio grofu Zichyju da je
zaključenje konvencije uvijek smatrao fakultativnim, a ne obaveznim.
Bez obzira na ove izjave, Austro-Ugarska je imala dosta razloga da želi
što brže zaključenje konvencije. Prije svega, granica između Bosne,
Sandžaka i Crne Gore nije bila jasno utvrđena, pa su nemiri i sukobi
bili česti.

Bečka Trgovačka komora je tražila da se hitno uspostavi carinska
granica jer se utvrdilo da preko Sandžaka ulazi u Bosnu necarinjena
roba. Iz Sandžaka su stizale vijesti o djelatnosti muftije Šemsekadića,
poznatog branioca Bosne, koji je živo nastojao organizirati otpor i
spriječiti dolazak austrougarske vojske. Konzul Jellinek javio je iz
Prizrena da je muftija Šemsekadić zaplijenio i uništio 240.000 oka vina
namijenjenih austrougaskoj vojsci. To je izazvalo nesigurnost među
trgovcima i liferantima pa je Austro-Ugarska na svaki način željela
obezbijediti sigurnost i slobodu na trgovačkim putevima u dolini Lima.
Austro-Ugarska se, međutim, nije usuđivala preuzeti rizik novog rata.
Generalštab se plašio da će udvostručiti dotadašnje velike gubitke i
istovremeno još više razdražiti već ionako ogorčeno i nezadovoljno
javno mnijenje u Monarhiji. Radi pritiska na Portu, okupacione vlasti
su nastojale da otpremanjem adresa i poklonstvenih deputacija prikažu
kako se samo stanovništvo BiH odriče sultana i moli aneksiju od cara i
kralja. Prvu takvu deputaciju primio je Franjo Josip 14. XI 1878. u
Budimpešti.

S druge strane, osmanska vlada je u međuvremenu od većine sila dobila
potpuno negativan odgovor na svoju cirkularnu notu o zlodjelima
austrougarske vojske u BiH. Videći da je ostala usamljena, osmanska
vlada je 17. XI 1878. izjavila spremnost da se zajednička uprava u
Novopazarskom sandžaku uredi jednom konvencijom sa Austro-Ugarskom. Da
bi Portu, a posebno sultana, uvjerila u svoje najbolje namjere,
austrougarska vlada je opozvala iz Bosne generala Josipa Filipovića,
koji je optuživan kao neprijatelj Bošnjaka. Obavještavajući Zichyja o
tome, Andrassy mu posebno podvlači da je hercog Wilhelm Wurttemberg,
kome je, umjesto Filipovića, povjerena vrhovna komanda, "obljubljen kod
tamošnjih Turaka", tj. Bošnjaka.

Krajem decembra 1878. sultan je izdao iradu o mješovitoj upravi u
Novopazarskom sandžaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni.
Ovi pregovori su uspješno okončani potpisivanjem Konvencije 21. IV
1879. u Carigradu.

U uvodu Konvencije se potvrđuje da "činjenica okupacije ne vrijeđa
suverena prava" sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost
okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu
vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se
Bošnjacima zajamčava pravo da slobodno održavaju veze sa svojim
duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime
sultana (halifa) i da na džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje
je to već bio običaj. Bošnjacima se još posebno garantuje lična i
imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristiće se
isključivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski
novac biće i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu. Porta će
po svom nahođenju raspolagati oružjem, ratnim i drugim materijalom koji
je ostao po utvrđenjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju
ovog materijala izvršiće posebni komesari obiju vlada. Pitanje putnih
isprava, što je za Bošnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa
stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz ili u pokrajinu,
urediće se naknadnim sporazumom.

Određeno je da će austrougarske trupe imati garnizone u Priboju,
Prijepolju i Bijelom Polju, koje je naknadno zamijenjeno sa Pljevljima.
Ukupan broj vojnika ne smije biti veći od 4-5 hiljada, s tim da i Porta
ima pravo držati jednak broj vojnika u tim mjestima. Pregovori o
konačnom zaposjedanju doline Lima završeni su 26. VII 1879. u Sarajevu.
Sa austrijske strane pregovore je vodio tadašnji zemaljski poglavar
Wilhelm von Wurttemberg sa štabnim oficirima, a sa turske Husni-paša sa
pukovnikom Saidom i majorom Hilmi-begom. Sve je teklo bez teškoća, osim
što se primjećivalo da Turci nastoje odugovlačiti pregovore. Na
traženje Austro-Ugarske, sultan je početkom jula 1879. pozvao muftiju
Šemsekadića kao svog gosta u Istanbul i time ga udaljio sa granica
Bosne, čijeg se uticaja i djelovanja Austrija posebno pribojavala.
Šemsekadić je u Istanbulu dočekan sa velikim počastima. Lično ga je
primio sultan Abdul-Hamid II. Šemsekadić je za sebe i svoju pratnju
dobio poseban konak sa redovnom godišnjom platom. Nikada se nije više
vratio u svoja rodna Pljevlja i svoj rodni kraj.

Ovaj veliki bošnjački patriota, alim i ratnik umro je u Istanbulu 29. 1
1887. Ulazak austrougarskih četa u Sandžak počeo je 8. VIII 1879. pošto
su prethodno izgrađeni putevi prema Goraždu i Čajniču. Zaposjednuće
određenih tačaka prošlo je bez incidenata i uz pokušaj da se svemu da
vid prijateljstva dviju vlada. Već 14. septembra Polimlje je bilo
zaposjednuto. Time je izvršena odluka Berlinskog kongresa.
Austro-Ugarska je u zvaničnim izvještajima tvrdila da je odredbe
Konvencije izvršila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od
skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno,
omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom
prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na
sjeverozapadu.

"Prema tome, velikosrpska hegemonistička politika zadnjih 150 godina
nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje
teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i uništavanje nesrpskih
naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da svi Srbi žive u jednoj
državi. "
Međunarodni naučni skup "JUGOISTOČNA EUROPA 1918.-1995."
Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina
proširi svoj državni teritorij i protjera nesrpske narode, kao što su
to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne
temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovaračkim stolovima, uz
podršku njihovih ratnih saveznika. Uža Srbija, koja je obuhvaćala
Beogradski pašaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine
proširila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandžaka i tzv. jugoslavensku
Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim
područjima počinile zločin genocida nad Albancima,Bošnjacima i
Makedoncima.

Palili su čitava naselja ubijajući civilno stanovništvo na
najprimitivniji način, noževima, sjekirama i tupim drvenim maljevima.
Takav zločin nije bio zabilježen u Europi od Selidbe naroda. Progon
nesrpskog stanovništva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa
je došlo do masovnog iseljavanja, što je uvjetovalo izmjenu demografske
strukture i provođenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.
Prvo navedeno proširenje srpskog teritorija, na kojem je provedena
kolonizacija predstavlja početak realizacije političkog programa, koji
je definiran u "Načertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garašanina.


Admin: komentar modifikovan dana: Wed Nov 16, 2011 4:53 pm; prepravljeno ukupno 2 puta
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Zanimljivo!!! BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA   Mon Feb 15, 2010 7:25 am

Srpska ideologija osvajanja teritorija

Srpski nacionalni program u "Načertaniju" 1844. godine polazi od obnove
Dušanova carstva iz XIV. stoljeća, uz određene promjene koje su bile
posljedica političkih događanja sredinom prošlog stoljeća. Ustvari,
"Načertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu
na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od činjenice
da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog
ustanka, te da će nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na
balkanskim prostorima. U "Načertaniju" je navedeno u kojim zemljama
Srbija treba organizirati promidžbeni i obavještajni rad, radi pripreme
pripajanja tih zemalja svojoj državi. Zbog toga taj program nije
publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predviđa
priključenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne
Albanije, Srijema, Banata i Bačke. Prvi put se u srpski nacionalni
teritorij uključuju područja bosansko-hercegovačka i vojvođanska, koja
nisu bila obuhvaćena Dušanovim carstvom. Kasnije, "Načertanije" će
postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovića i Karađorđevića,
već i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih četničkih Stevana
Moljevića i Draže Mihailovića, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

Prema tome, velikosrpska hegemonistička politika zadnjih 150 godina
nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje
teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i uništavanje nesrpskih
naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi žive u jednoj
državi". Zbog toga se vrši promjena etničke strukture kolonizacijom
osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku, vode ratove i
provode agrarne reforme na osvojenim područjima radi kolonizacije
srpskog stanovništva. Mi ćemo se u našem razmatranju osvrnuti na neke
aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

Promjene vlasništva nad zemljišnim posjedom 1918. godine

Radi boljeg uvida u stanje vlasništva nad zemljišnim posjedom prije
agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona
na najdrastičniji način provedena, koristit ćemo se posljednjim popisom
zemljišnog posjeda i stanovništva po vjerskoj pripadnosti, provedenog
1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bošnjaci su imali 91,1
posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali"
0,3 posto zemljišnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, bošnjački narod je došao u podređeni položaj, jer je dobio
status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politička i kulturna
autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan
način proveden je genocid nad Bošnjacima oduzimanjem zemljišnog
posjeda, uz simboličnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplaćena.
Preko noći su mnoge obitelji bogataša zemljoposjednika postale
socijalni problemi, bez sredstava za život. Nekim obiteljima su čak
uzeli gospodarske zgrade i okućnice. Počeo je proces masovnog
osiromašenja bošnjačkog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bosnjačkih obitelji dobile su srpska domaćinstva iz Bosne
i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljišne knjige
upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed.
To im je bila nagrada za to što pripadaju povlašćenoj naciji. Glavno je
bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom
kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, po svaku
cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja
se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji.

Omjer genocida nad Bošnjacima možemo ilustrirati pokazateljima o
promjeni vlasničke strukture zemljišnog posjeda, koji je oduzet prvom
agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bošnjacima je oduzeto ukupno
1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Od akcionarskih
društava, banaka i drugih institucija, oduzeto je 110.922 hektara
zemljišta.

Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i
šumskog zemljišta. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi
1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, među
kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a
naročito "solunaši". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u
prosjeku po četiri člana, onda proizilazi da je skoro jedan milijun
stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom
zemljišta i znatno se obogatio. Oštrica agrarne reforme 1918. I 1919.
godine najviše je bila usmjerena protiv pripadnika islamske
vjeroispovijedi, radi ponovnog oživljavanja svetosavske ideologije čija
je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj državi. Zbog toga je
agrarna reforma na genocidan način provedena i nad zemljoposjednicima
muslimanima koji su živjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te
Sandžaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara
zemljišta, koji su dodijeljeni u vlasništvo 48.267 srpskih obitelji.

Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala
četiri člana, proizilazi da je skoro 200 tisuća članova srpskih
obitelji dobilo zemlju, čime se je znatno izmijenila vlasnička i
etnička struktura stanovništva. Proces iseljavanja u Tursku i sa tog
područja je nastavljen, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovništva,
iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919.
godine je provedena u znatno blažem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u
odnosu na područja u kojima su živjeli Bpšnjaci. Primijenjena je na
veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljišta, što prema
statističkim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje
u državi. To iznosi 406.981 hekatara zemljišta, koje je podijeljeno na
316.762 srpske obitelji, koje su pretežito kolonizirane iz pasivnih
krajeva. Tako je na tom području skoro 1.200.000 članova obitelji
dobilo zemlju u vlasništvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919.
godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivšeg Beogradskog
pašaluka do 1912. godine, što je dokaz povlaštenog položaja srpskih
veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene
analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine
oduzeto bivšim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
1.924.307 hektara zemljišta i podijeljeno na 614.603, pretežito, srpske
obitelji. Primjenivši usvojenu metodologiju da obitelj ima prosječno
četiri člana, proizilazi da je oko 2.450.000 članova obitelji dobilo u
vlasništvo i posjed zemlju, a da za nju nisu ništa platili. S
povijesnog gledišta, agrarna reforma je doprinijela najvećoj
kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca. To je bio politički koncipiran plan srpske
teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveći stradalnici
bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi - Bošnjaci, Albanci, Turci
i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljišta po agrarnoj reformi bilo
je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasništva.

Povijesno, Banjaluka nije srpski grad

Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju
diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bošnjacima, korištene su i
terorističke metode, kao poznati "marš smrti" u 1919. godini na
Bošnjake iz Lijevče polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravničarskim
područjima Lijevče polja živjelo je pedeset tisuća Bošnjaka, od kojih
su više tisuća vlasnika zemljišnog posjeda ubili srpski teroristi
prilikom "marša smrti", a preostali dio civilnog stanovništva su
protjerali sa stoljetnih ognjišta. Duga kolona stradalnika išla je
pješice do zbirnih logora na Kosovu i Sandžaku, odakle su prebačeni u
Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bošnjaci izgubili zemljišni
posjed u općini Banjaluka na najbrutalniji način, genocidom.

Srpske obitelji, bezemljaši i solunaši su se naselili u kuće i
zaposjeli otetu zemlju Bošnjaka. Došlo je do nagle promjene demografske
i vlasničke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi
ilustracije navode se statistički pokazatelji da do 1878. godine
nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljišnog posjeda u Lijevče
polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine
intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovništva u
općini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovništva u Bosni i
Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj
pripadnosti u gradu Banjaluci, Bošnjaci muslimani su bili apsolutna
većina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991.
godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je 1991. pao na
19,35 posto.

Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se
postupno povećavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj
razini se zadržao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto.
Poslije je došlo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji,
pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno
stanovništvo obuhvaća Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879.
godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji
povećava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast
nastaje 1948. godine kada dostiže 34,78 posto, da bi 1991. godine
iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja može se zaključiti da
Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zločinac Radovan
Karadžić, jer se srpsko stanovništvo u taj grad počelo naseljavati u
XIX. stoljeću.

Nagli porast srpskog stanovništva nastaje poslije provedene agrarne
reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bošnjaka, i
nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvećem broju
dobili posao i novosagrađene stanove. Uz to povećanju udjela srpskog
stanovništva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuća
vojnika i 700 časnika, od poručnika do generala, koji su pretežito iz
Srbije i Crne Gore.

Povijest se na jedan način ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992.
do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bošnjacima u
gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prilikom popisa
stanovništva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest
naselja s etnički čistom hrvatskom većinom, ali iz njih su u srpskoj
agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuće i zemljište
zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske
strukture i zemljišnog vlasništva vrši se sistematski od uspostave
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina,
ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci činili apsolutnu
većinu stanovništva.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Zanimljivo!!! BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA   Mon Feb 15, 2010 7:26 am

Simbolična naknada za otetu zemlju

Zastupnik u Saboru - parlamentu - Narodnoj skupštini Kraljevine SHS dr.
Stjepan Radić u svojim govorima i napisima odupirući se hegemoniji,
između ostalog kritizirao je i način sprovođenja agrarne reforme 1918.
i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta bošnjačka zemlja (od aga i
begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Puniša Račić izvršio zločin
pucajući u hrvatske zastupnike u njihovim zastupničkim klupama, ubivši
Pavla Radića i Đuru Basaričkog i ranivši Stjepana Radića, Ivana Pernara
i Ivana Granđu, pa je dr. Stjepan Radić od posljedica teškog ranjavanja
umro 6. kolovoza 1928. godine. Poslije je odlučeno da se Bošnjaci
obeštete za oduzeta imanja, pa je država priznala da je bilo
"nepravilnosti" u provođenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o
financijskoj likvidaciji odštete za oduzeto zemljište poslije 1928.
godine s kojima se počinje regulirati isplata zemljišta.

Zemljište je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne tržišne
vrijednosti, a isplata se je vršila u gotovom novcu i obveznicama na
rok od 50 godina sa četiri posto kamata godišnje. Isplata je vršena dva
puta godišnje počevši od 1923. godine i trebala je trajati do 1971.
godine. Bošnjacima je isplaćivana naknada za oduzeto zemljište po dva
osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s
najamnim odnosima). Do početka Drugog svjetskog rata bivši vlasnici su
naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49
posto, a u obveznicama 36 posto, što novčano izraženo iznosi 46,8
milijuna dinara. Ukupno je naplaćeno 171 milijun dinara ili 67,4 posto,
a otalo nenaplaćeno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od
obeštećenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku
zemlju planirana je isključivo u obveznicama, s rokom isplate od 50
godina. Od ukupno predviđenih 650 milijuna dinara u 36 polugodišnjih
rata, isplaćene su samo četiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili
manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaćeno 510,5
milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi
da oduzeta zemlja bivšim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije
nikada u cijelosti plaćena, pa nije mogla postati vlasništvo Srba, niti
se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema
mišljenju pravnih eksperata pravo na neisplaćenu zemlju nikada ne
zastarijeva, a zemljišna dokumentacija o provođenoj agrarnoj reformi
sačuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beču.

Sažetak

Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. počeo se primjenjivati
načertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma,
kolonizacijom srpskog stanovništva na osvojenim teritorijama Kosova,
dijela Sandžaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces
kolonizacije srpskog stanovništva preko Drine intenziviran je poslije
Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca, 1918. godine. Među prvim zakonskim aktima nove države bila
je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene
demografske i vlasničke strukture stanovništva. Ona je najdrastičnije
provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bošnjacima
muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i
šumskog zemljišta kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji.

Na isti način postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u
ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji
su živjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori.
Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljišta,
koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, što ih je
dovelo u težak ekonomski položaj i prisililo na iseljavanje u Tursku.
Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija,
Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na
krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljišta, što
je ispod 1/4 ukupnog zemljišta, te je podijeljeno na 316.762 srpske
obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara
zemljišta i podijeljeno na 614.603, pretežno srpske, obitelji. Na taj
način, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizilazi da je
blizu 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasništvo i posjed obradivo
i šumsko zemljište, pa je time izvršena prva kolonizacija srpskog
stanovništva, čime je izmijenjena demografska i vlasnička struktura nad
zemljištem u prvoj Jugoslaviji.

Muslimani i Bošnjaci u Srbiji i Cnoj Gori poslije Berlinskog kongresa 1878.

"Tokom velike istočne krize 1875-1878, odnosno u ratovima 1876-1878,
autonomnim kneževinama Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom
Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih država, uz znatno
teritorijalno proširenje."
Tokom velike istočne krize 1875-1878, odnosno u ratovima 1876-1878,
autonomnim knezevinama Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom
Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih država, uz znatno
teritorijalno proširenje. Srbija je proširena tako što je dobila četiri
nova okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski.
Prema podacima iz 1874. na tom je prostoru živjelo ukupno 6.566
muslimana, različite etničke pripadnosti. Jedan od uslova koji su
velike sile okupljene na Berlinskom kongresu postavile Srbiji da bi joj
priznale nezavisnost bio je da na svojoj teritoriji osigura slobodu
vjeroispovijesti. Povod tome bila je žalba upućena Kongresu od strane
Univerzalne izraelske alijanse (Alliance Israelite Universalle),
međunarodne organizacije sa sjedištem u Parizu, na diskriminaciju
Jevreja u Srbiji.

U članu 35. Berlinskog ugovora određeno je da se u Srbiji "neće moći
nikome razlika u vjeri i vjeroispovijedi protivstaviti kao uzrok da
bude isključen, ili da je nesposoban za uživanje građanskih i
političkih prava, da ne bude primljen u javne službe, zvanja i časti,
ili da ne vrši razne zanate i industrije ma u kom mjestu to bilo.
Sloboda i javno vršenje crkvenih obreda biće ujamčeni svima srpskim
građanima, kao i strancima, i nikakva smetnja neće se moći činiti
hijerarhijskom uređenju raznih vjeroispovijedi, niti odnosima njihovim
sa crkvenim stariješinama svojim."

Ovu odredbu srpska vlada je odmah 1878. pretočila u član 77. Zakona o
uređenju oslobođenih predela, kojim se "građanima muhamedanske kao i
građanima svake druge zakonom priznate vere" potvrđuje pravo i sloboda
da ravnopravno obavljaju "verozakonske odredbe veroispovedi svoje".
Pored toga, imenovan je i muftija, kao muslimanski vjerski poglavar, sa
sjedistem u Nišu. U stvarnosti, muslimansko se stanovništvo iz četiri
novopripojena okruga skoro u cijelosti, milom ili silom, iselilo.
Pojedini krajevi, kao Topolica i dijelovi vranjskog okruga, koje je
uglavnom nastanjivalo albansko muslimansko stanovništvo, potpuno su
opustjeli. Pošto nije bilo mogućnosti da se brzo izvrši unutrašnja
kolonizacija, to mnoga zemljišta više godina nisu obrađivana niti je na
njih naplaćivan porez. Usljed toga je, kako je to pisao bivši ministar
narodne privrede Kosta Stojanović, srpska država imala ogromnu štetu.

Situacija u Crnoj Gori, koja je Berlinskim kongresom također stekla
nezavisnost, bila je slična onoj u Srbiji. Ratovima i odlukom Kongresa
pripali su Crnoj Gori značajniji bošnjački gradski centri: Nikšić,
Podgorica, Spuž, Berane, Kolašin i Bar. Ovi su gradovi, kao i
muslimanska sela u plodnim dolinama, odmah bili izloženi velikom
imigracionom talasu siromašnog pravoslavnog stanovništva sa okolnih
planina. Većina bošnjačkog stanovništva u međuvremenu je pobjegla u
Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Kosovo i Albaniju. Od tada je počelo
lutanje mnogih bošnjačkih porodica iz današnje Crne Gore, ne samo po
Balkanu nego istovremeno sve do Anadolije i sjeverne Amerike. Oni koji
su ostali činili su malu islamsku zajednicu, sa crnogorskim muftijom na
čelu, čije je sjedište bilo prvo u Starom Baru, a potom u Podgorici.

Jedino su Bošnjaci Plava i Gusinja odbili da priznaju odluke Berlinskog
kongresa. Oni su pružili odlučan oružani otpor odlukama Berlinskog
kongresa, odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Na čelu
oružanog otpora bio je Ali-beg Šabanagić, poznat kao Ali-paša
Gusinjski. On je sa svojim Plavljanima i Gusinjanima pune dvije godine
odolijevao crnogorskoj vojsci, što je postalo predmetom opširne
prepiske među velikim silama. Austro-Ugarska je početkom 1880.
pokrenula akciju da se izvrsi "formalna predaja" Plava i Gusinja Crnoj
Gori.

Ali-paša Gusinjski se, uz podršku Albanaca sa Metohije i Rugova,
ponovno tome oružano suprotstavio. U vremenu od 7/8. do 13. 1 1880.
vođena je velika i krvava bitka sa Crnogorcima. To je uvjerilo velike
evropske sile da se na tom području odluke Berlinskog kongresa ne mogu
provesti bez daljeg prolijevanja krvi.

Na incijativu Francuske, izvršena je kompenzacija tako što je mjesto
Plava i Gusinja Crnoj Gori predat Ulcinj sa ušćem Bojane. Primopredaja
Ulcinja između osmanskih i crnogorskih jedinica izvršena je 26. XI
1880. godine. Ali-beg Šabanagić je za zasluge dobio od sultana zvanje
paše. Područje Plava i Gusinja je izdvojeno u poseban sandžak, koji je
kao arpaluk predat na upravu samom Ali-paši Gusinjskom.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
Sponsored content




KomentarNaslov komentara: Re: Zanimljivo!!! BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA   Today at 5:25 am

Na vrh Go down
 
Zanimljivo!!! BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Stare-Price-
Idi na: