KRAJINA I KONAČNI PAD BOSNE

OKUPACIJA BIH 1878

Bosna i Hercegovina je bila zajedno sa Sandžakom više stoljeća dio
islamske države, zvane HILAFET, kojom su tada vladali Turci. Bošnjaci
su tada bili odgovorni za odbranu najzapadnijeg dijela države, zato su
uživali određene ovlastice kod sultana. Unatoč tome, teret je postajao
sve teži i teži, a nezadovoljstvo kod Bošnjaka je dostiglo vrhunac sa
uvođenjem nekih reformi sa strane turske vlasti. To je rezultiralo sa
bunom koju je predvodio kapetan Husein Gradaščević. Iako nisu postigli
svog cilja, Bošnjaci su nastavili sa svojom borbom za autonomiju unutar
hilafeta.

Turska je u ratovima sa brojnim zemljama (pogotovo Rusijom) počela
gubiti svoju snagu, zato je Austro-Ugarska (želeći produžiti svoju
politiku prema Istoku, zvanu DRANG NACH OSTEN) pomoću ostalih zemalja
sazvala Berlinski kongres 1878 godine, na kojem se medju ostalim
razmatralo o statusu BiH. Bošnjaci su očekivali autonomiju unutar
hilafeta, međutim sultan je Austrijancima već dalo zeleno svjetlo za
njezinu okupaciju, dok bi Sandžak ostao pod okriljem Turske. U julu je
pala konačna odluka i austrijski ministar vanjskih poslova Andrassy je
tada izjavio: »U Bosnu ćemo ušetati, popraćeni vojnom muzikom.«

REAKCIJA U BOSNI

Kada je narod u Bosni saznao, šta se dogodilo u Berlinu, desilo se
spontano okupljanje diljem Bosne. U Sarajevu su se okupili pred Begovom
džamijom, a zaključak je bio sljedeći: »Sultan može dati Stambol, ali
ne i Bosne.« Iz ostalih dijelova zemlje su stizale slične poruke, a
Krajišnici su prvi poručili, da će se silom odupreti okupaciji.

KRAJ TURSKE VLADAVINE I ORGANIZACIJA OTPORA

Ljudi u Bosni su bili veoma ljuti na sultana, zato su pod vodstvom
Hadži Loje krenuli na sjedište njegovog namjesnika u Sarajevu. Nakon
kratke pucnjave su ga istjerali uz pogrdne riječi.Istog trenutka su
organizirali NARODNI ODBOR, u kojem su bili zastupljeni muslimani,
pravoslavci, katolici i jevreji. Sjedište odbora i blagajna su bili u
MORIĆA HANU. U Berlin se šalje pismo, u kojem se odbija dobrovoljna
predaja Austrijancima, a pozivi sultana iz Stambola ka razumu su
naletjeli na gluhe uši. Proglašava se mobilizacija svih muškaraca od
15. do 60. godine. Otpor su podržavali muslimani i većina pravoslavaca,
dok su katolici više-manje sa simpatijama popratili dolazak katoličke
vlasti.

MUFTIJA VEHBI ŠEMSEKADIĆ I HADŽI LOJO

Duša organizacije oko otpora je bio pljevljanski muftija (Sandžak)
Vehbi Šemsekadić kojeg su Sarajlije upamtile još za vrijeme dok je
studirao u njihovom gradu. On je došao sa 3.000 dobrovoljaca iz
Sandžaka i kasnije će se u ratu pokazati, kakav je to strateg i ratnik
bio.

Hadži Lojo je bio specifična osoba. Bio je hodža, hafiz i hadžija,
divovskog rasta. O njemu su kružile nevjerovatne priče. Kada se vratio
sa hadža, na ulazu u Sarajevo je nosio na leđima ogroman teret, kako bi
se dodatnim žrtvovanjem još više približio Bogu. Drugi su opet
govorili, da se na Romaniji hrvao sa medvjedom. Bio je izuzetno
eksplozivna osoba, ali narod ga je volio, jer je uvijek branio islam.
Turske su ga vlasti jedne prilike privremeno istjerale u Novi Pazar,
jer se bunio protiv gradnje pravoslavne crkve u Sarajevu. Kada je došla
vijest o dolasku Austrijanaca, odmah se uključio u pripreme za rat.

NAPAD AUSTRO-UGARSKE ARMIJE

Austrijanci su bili veoma iznenađeni reakcijom Bosne, ali unatoč tome,
oni su još uvijek mislili, kako će ušetati u zemlju, popraćeni sa
vojnom muzikom. U Bosnu su udarili na četiri mjesta: Bos. Kostajnica,
Bos. Brod, Bos. Šamac i dolinom Neretve. Komandant vojske je bio Josip
Filipović, koji je veoma mrzio muslimane. Na početku su planirali
upotrebiti 100.000 vojnika i nekog jakog otpora nije ni bilo, dok nisu
došli do Prijedora, gdje su ih Krajišnici potukli do nogu. Drugi poraz
se desio kod Maglaja, gdje je muftija sa svojom vojskom rasturio
austrijsku armiju koja je imala preko 400 mrtvih. U tom trenutku su
odbacili napadača sve do rijeke Save, a Krajišnici su haman došli do
Banja Luke. Zbog alarmantnog stanja, Filipović šalje duplo veće snage
sa dodatnom artiljerijom. Muftija se pregrupirao i tada dobija vijest
da određeni ljudi u Sarajevu otvoreno pregovaraju sa Austrijancima o
predaji. Tada muftija šalje pismo u kojem je napisao sljedeće: »Čujete
li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Švabu dobro dočekao i vratio ga
od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje će Švabu
dočekati. No, čujete li vi age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i
Kur'anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati!«

Prva je pala Hercegovina (do Mostara) i to zbog dva razloga:
austro-ugarska armija je imala artiljeriju, a u jeku borbi za Mostar su
katolički odredi predali položaje, tako da su se Austrijanci iznenada
pojavili Bošnjacima iza leđa. Rezultat je bio povlačenje prema Konjicu.
Nakon Hercegovine pada srednja Bosna i austrijske snage se pregrupiraju
u dolini rijeke Lašve za napad na samo Sarajevo. Usred priprema,
Krajišnici opet oslobodiše Prijedor, a muftija tuče okupatora kod
Doboja. Sa dolaskom dodatnih trupa, Austrijanci napokon okupiraše
Kakanj, Visoko i Kiseljak. Tako su pripremili teren za napad na samo
Sarajevo, dok je Krajina još uvijek bila slobodna, a muftija se sa
svojom vojskom nalazio u sjevero-istočnom dijelu Bosne.

SARAJEVO

Želja austrijskih oficira je bila da se u Sarajevo uđe 18. augusta (na
rođendan cara) i tako mu poklone Sarajevo na dar, ali to im nije
uspjelo. Hadži Lojo je jedne prilike došao u Sarajevo po nove vojnike,
ali mu u kući na stepenicama ispala puška, koja ga je teško ranila u
nogu. Tako ranjenog su ga sklonili na sigurno, a napad na šeher
Sarajevo samo što nije počeo. Kada je bio grad potpuno opkoljen sa
14.000 vojnika, u njemu se nalazilo svega 5.000 branilaca sa svega
nekoliko topova. Sa početkom napada, prva puca linija na Koševu, a
nakon pada samih brda, bitka se seli u čaršiju, gdje su Bošnjaci davali
žestok otpor napadačima. Zanimljivo je da su se mnoge žene borile isto
tako hrabro kao i muškarci. Zbog neočekivano žestokog otpora,
austrijski su vojnici počeli ubijati zarobljene i ranjene, a
zabilježeno je i nekoliko primjera klanja, što nije bila praksa
austrijske vojske. Neki od branilaca su se popeli na munare od džamija
i pucali, dok su ih okupatorski vojnici žive bacali odozgo. Bitka je
završila na dvorištu Ali-Pašine džamije gdje su poginuli zadnji
branioci, a ostatak vojske se probio preko brda u istočnu Bosnu. Među
njima je bio i Hadži Lojo.

Nakon bitke je objavljen proglas u kojem se traži predaja svih vrsta
oružja austrijskim vlastima. Bošnjaci su imali puno oružja, zato su ga
mnogi sakrili i zakopali u zemlju, ali je unatoč tome zabilježeno da su
neki od njih dovezli cijeli voz pušaka i pištolja!? Filipovićeva mržnja
prema muslimanima je bila tako jaka, da je Bošnjake zbog žestokog
otpora nazvao »divljim životinjama«. Vođe otpora, kao što je šejh
Hadžijamaković, su pogubljeni vješanjem. Muftija Šemsekadić se sa
svojim dobrovoljcima vratio u rodni Sanžak, ali je na pritisak
austrijskih vlasti morao napustiti Pljevlje i otići za Tursku gdje su
ga dočekali kao junaka. Muftija Vehbi Šemsekadić je preselio na Ahiret
u Istanbulu gdje je i ukopan.

ŠTA JE BILO SA HADŽI LOJOM?

Hadži Lojo je sa svojom ranjenom nogom ležao u jednom selu kod Goražda.
Noga se bila zagnojila, tako da nije mogao hodati. Jedne prilike su
lokalni Srbi (na proglas austrijske nagrade za njegovo hapšenje)
saznali, gdje se nalazi pa su htjeli da ga ubiju. Domaćin je zatvorio
vrata, tako da je jedan od Srba htio ubiti Hadži Loju kroz dimnjak, ali
kad je vidio njegov pogled, on se prepao i pobjegao. Hadži Lojo je na
misteriozan način uspjeo pobjeći, ali ga je uskoro prijavio i izdao
izvjesni Srbin po imenu MIĆO KOJIĆ. Kada su ga napokon dovezli u
Sarajevo, smjestiše ga u bolnicu gdje su mu odrezali nogu. Unatoč tome,
on je nakon nekoliko dana pobjegao i skoro godinu dana se sakrivao u
jednom selu kod Sarajeva dok ga nije izdala jedna žena. Osuđen je na
pet godina zatvora u Češkoj. Nakon zatvora mu je rečeno da se ne smije
vratiti u Bosnu, pa je tako izabrao Meku za svoju zadnju destinaciju.
Tamo su ga dočekali kao velikog junaka, ali njegovo je srce žudilo za
Bosnom. Hadži Lojo je preselio na Ahiret u Meki, gdje je i ukopan.

KRAJINA I KONAČNI PAD BOSNE

Tek, kad su okupirali ostalu Bosnu, Austrijanci se okrenuše Krajini.
Prvo su napali Bihać gdje su Krajišnici, stoljećima ratujući na tom
dijelu Bosne, potpuno degradirali njihovu vojsku koja je imala čak tri
generala. Austrijanci doživješe težak poraz, tako da su opet, po ko zna
koji put, slali dodatne trupe. Sa dolaskom novih vojnike i artiljerije,
nastavljaju se sukobi, a zadnja je 20. oktobra 1878 pala Velika
Kladuša.

Austro-Ugarska je u ovoj operaciji planirala upotrebiti 80.000 vojnika,
dok se u završnoj fazi u Bosni nalazilo čak 300.000 okupatora. Bosanska
vojska je brojala svega 70.000 branilaca, sa veoma malo artiljerije.
Nakon okupacije se dešava prva migracija naših predaka u Tursku.

Priredio: Ahmed Pašić, Jesenice.
[/size]