WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Laticeva prica

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Laticeva prica   Sat Mar 21, 2009 4:36 pm


Kazivanja o mucenjima u Foci

Nedžad LATIĆ:
Bio je ramazan. Sam sam bio u kancelariji kad mi je neko pokucao na
vrata. Otvorio sam i iznenadio se. Poznavao sam čovjeka i smatrao sam
ga dobričinom. Tražio je da uđe «samo na kratko». Saopćio mi je da bi
jedna «napaćena muslimanka» htjela razgovarati sa mnom. Rečeno mi je da
je i sama bolesna i da joj dijete boluje od «najteže muslimanske
bolesti». «Nikom nisam željela pričati šta je bilo sa mnom i sa mojim
dijetom. Rekla sam doktoru da sam snapastovana jer sam, sine, imala
nekoliko operacija. Da sam se, bogdo, odmah prijavila doktoru? Ali
nisam htjela, krila sam nebi li umrla. Sad se moram liječiti radi onog
dijeta... Već je rečeno kako je umjetnost izgubila svoj smisao poslije
Aušvica. Ova kultna rečenica/istina, ugnijezdit će se u moj mozak,
poput umorne ptice kad se vrati u svoje zakislo gnijezdo, a nakon što
je shvatila da je izostala iza svoga jata koje je davno odselilo na
jug. Takav mi je život moj; pun nostalgije za pticama/istinama koje su
se davno odselile negdje na jug povijesti ljudskog pamćenja, pa mi samo
crne vrane grakću oko glave, sve dok nije došla Sabina i ispričala mi
svoju priču. Iako se bila zarekla da će svoju priču ugušiti u svojim
njedrima, i da će joj sjećanje presahnuti, kao što joj je presahnulo
mlijeko u sisama kojim je zadojila svoju djecu, odlučila je to
ispričati meni: «Ali, snovi, pusti snovi...! Sanjam ih kako me gone i
ja stojim nad liticom iznad duboke rijeke gledajući kako bih bacila
svoje dijete u bezdan, samo da mi ga oni ne ujagme!», odhukivala je dok
je obrazlagala razlog šta ju je nagnalo da se meni povjeri. I dijete
mi, kad ga vidim umorna od nesanice, kaže: »Mama, sanjao sam da sam ti
iskopao četvrtast mračan mezar, a oni ti tijelo isječeno na komade
bacaju u njega. Zato nisam spavao. Bojim se da ti se nešto ružno ne
dogodi.»

***

Kao novinar slušao sam i pisao
o klanjima i silovanjima. Prvi put sam čuo svjedočenje silovane
muslimanke od imama u Prijedoru. Radio sam s njim intervju za Preporod 1988.g.
Taj imam je bio osuđen kao jedan od trinaest muslimanskih
intelektualaca i kulaka 1948.g., zbog toga što je bio podnio tužbu
protiv načelnika SUP-a u Ključu, kad ga je prepoznao kao silovatelja
svoje žene. Desilo se to u Ribiniku kada su četnici zarobili grupu
muslimana, među kojima je bila i njegova žena. Kao mladu i lijepu ženu,
a još i hodžinicu, četnici su izvodili iz štale gdje su bili za jasle
povezali muslimansku sirotinju. Oslobodili su ih domobrani!
Dok mi
je stari imam pričao tu dugu i bolnu ispovijed, pored nas, u istoj
sobi, ležala je stara i bolesna hodžinica. Bila je i gluha, tako da nas
nije čula.
Već sam bio saslušao dvije muslimanke, negdje u zimu
1993., koje su bili silovali vojnici HVO-a. Obje su pristale govoriti
pred kamerom, pod uvjetom da im zatamnimo lice. Morao sam sjediti i
slušati iskaze kao svedok i garant da će snimatelj ispoštovati njihove
uvjete. Jedna od njih pojavila se kao svjedok, N.N., pred Haškim
tribunalom. Zvali su me iz Haage zbog te kasete i mislim da ju je
optužba iskoristila kao dokazni materijal protvi jendog zločinca.
Njihovu sam ispovijesti bio uspio potisnuti iz sjećanja, tako da nikad
o tome nisam htio ni pričati ni pisati. Više nije moglo tuđeg bola pod
moju kožu!
I, kad sam pročitao priču Ćamila Sijerića, Žena i noć, objavljenu u magazinu Dani, (1.8.2008.) bio sam ganut toliko da sam zažalio što njihovu ispovijed nisam zabilježio.
«Mogao
je, otuda s obale rijeke, da se vidi odsjaj noževa prema mjesecu kad ih
od krvi brišu o koljena, o rukave i o kape, sjeknuo bi taj sjaj žene po
očima i one na oči naturale krpe da to ne gledaju i postajale gotove
slijepe. (...)Lomile su prste i usta od grča krivile, ali su im kose i
podveze preko njih opsatjale uređene kao da su jedan drugoj došle na
sijelo, jer htjele su da umru uređene,» opisao je Sijerić klanje
muslimanki. Žao mi je što priča ne nosi nalsov Dukat.
Ne
znam da li su Ćamilovi zemljaci, Bošnjaci iz Sandžaka, sagradili
spomenik Emini iz Bijelog Polja, djevojci koja je preklinjala četnike
kad su je htjeli silovati:»Život vam halalim, obraz mi ne dirajte!!!»
Ako i jesu neka su. Ako nisu, neka ga ni ne prave. Ne može biti veći,
niti ljepši od ovog Ćamilovog spomena na taj nemili vakat!

Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Laticeva prica
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: