WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 RATNA PRICA

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
cibeg
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: RATNA PRICA   Fri Nov 20, 2009 3:46 am

http://gfbv.ba/index.php/Srebrenica/articles/Izjave_prezivjelih_Srebrenicana.html





N.N., rođen 11.04.1960.godine, preživio masakr nakon pada Srebrenice


Rođen sam 11.04.1960.godine u Srebrenici gdje me je rat i zatekao.
Uključivši se odmah u odbranu grada bio sam do dolaska UNPROFOR-a
1993.godine u Armiji BiH. Tada sam prebačen na posao u civilnoj zaštiti
gdje sam ostao do pada Srebrenice u julu 1995.godine. Odmah po dolasku
UNPROFOR-a veliki broj vojnika je razoružan. U julu 1995.godine kada su
srpski vojnici napali Srebrenicu i kada je proglašen pad Srebrenice
morali smo s našim porodicama napustiti kuće i krenuti prema slobodnoj
teritoriji, odnosno Tuzli. Put od Srebrenice do Tuzle bio je dug oko
120 - 150 km i morali smo ići kroz neprijateljsku teritoriju.
Dobili smo naredbu da svo sposobno stanovništvo krene preko šuma, a
žene, djeca i starci da idu prema kampu holandskog bataljona koji je
bio smješten u Potočarima. Tako smo mi muškarci 11.jula oko 19.00 sati
krenuli šumom. Rastali smo se s porodicama na jednom brdu zvanom
Brestova Ravan. Taj rastanak je bio veoma težak. Mi svi koji smo
krenuli šumom, grupisali smo se u jednom selu zvanom Šušnjari. Tu po
procjeni je bilo oko 13.000 - 15.000 vojnosposobnog stanovništva. Data
je naredba da moramo proći srpske zasjede na Ravnom Buljimu u toku noći
tako da smo dosta puta morali preći noću pa i asfalt u Konjević Polju.
To međutim nismo uspjeli i pošli smo da pređemo te barikade tek kada je
svanulo. To je bilo 12.jula rano ujutro. Kolona je bila duga, išlo se
jedan za drugim, tako da je kolona bila duga 10 - 15 km.
Čitav dan (12.07.1995. - srijeda) prolazili smo kraj zasjeda i
probijali smo se. Odmah ispod Buljima u jednom potoku je bila
postavljena zasjeda gdje je mnogo ljudi poubijano. Ranjenih je bilo oko



30 - 40. Iznijeli smo ih na Kameničko brdo gdje smo se odmarali. Tu smo
se pregrupisali i jeli. Dogovor je bio da se odatle krene prvim mrakom.
Najednom smo osjetili jaku detonaciju. Sjećam se da je zahučalo sa svih
strana. Tada se nije više znalo ni šta puca, ni odakle. U toj grupi
ostao sam dugo ležeći na zemlji pored jedne bukve. Kada sam se podigao
vidio sam masu mrtvih i ranjenih kako leže. Jedni su tražili vodu,
drugi su pomagali, tako da je tu nastao opšti haos, niko nikome nije
mogao pomoći. Pričalo se da su bačeni otrovi i da se pila voda sa tih
potoka.I ja sam primijetio da je dosta ljudi pokazivalo znake ludila.
Tu sam našao brata i rođaka (sina od tetke) koji je bio ranjen i molio
nas za pomoć. Odmah smo mu ukazali pomoć. Ponovo smo počeli iznositi
ranjenike na jednu livadu kako bi nastavili put prema Tuzli. Komande
međutim više nije bilo, snalazio se kako je ko mogao. Mrtvi su ležali
skoro jedan na drugom, a bilo je također i toliko ranjenih da ih je
veliki broj tu ostao. Nakon što sam sa bratom prenio ranjenog rođaka na
livadu ponovo je počela jaka pucnjava, tako da sam se tu rastao sa
bratom za kojeg više ništa nisam čuo. Ranjenog rođaka sam nosio dalje.
Sreo sam i neke komšije koji su mi pomogli nositi.
Nastavili smo put sa ranjenicima. Bili smo odsječeni od veće grupe.
Došli smo do neke škole. Teren nismo poznavali a bila je i noć. Ta
škola je bila u selu Burnice. Dalje nismo mogli jer je bila velika
magla, a ranjene nismo mogli ostaviti. 13.07. smo pokušali nastaviti
put, bili smo međutim već opkoljeni sa svih strana tako da nismo mogli
dalje. Oni su nas megafonom dozivali i javljali da smo u okruženju i da
nemamo kuda. Počeli su nas granatirati. Upadali su u školu i odvodili
manje grupe sa ranjenim. U jednoj od tih grupa sam bio i ja. U
Sandićima smo snijeli ranjene na asfalt. Odmah su počeli da nas
maltretiraju, šamaraju. Morali smo im dati sve što smo imali (pare,
zlato, oružje i drugo).
Vidjeli smo bijeli UN-ov transporter koji se kretao putem Kravica -
Konjević Polje. Četnici su obukli odijela UNPROFOR-a i imali su UN-ove
šljemove na glavi. Kolona civila i ranjenih se uputila prema Konjević
Polju. Pored kolone je prolazilo auto u kojem se po riječima srpskih
vojnika nalazio njihov komandant. Morali smo stati i držati ruke za
vratom. Oni su nastavljali sa iživljavanjem. Ranjeni su tražili vodu
jer je bilo jako toplo. Išli smo sat vremena do Konjević Polja. Tu smo
od jednog srpskog oficira dobili naređenje da ranjene ostavimo na
asfaltu a da mi idemo desno u jednu zgradu. To je bio Tržni centar u
izgradnji u Konjević Polju. Donijeli su nam vodu u kantama koju smo
morali piti. Tu se nismo zadržali dugo. Ubrzo smo dobili naređenje da
se penjemo na kamione.
Vidio sam da su tri kamiona bila parkirana pored zgrade. Bili su
okrenuti u pravcu Nove Kasabe. Tovarili su nas na kamione kao stoku.
Psovali su i tukli ljude. Kamioni su bili veliki sa ceradama. Svi
ranjenici koje smo snijeli ostali su da leže na asfaltu. Čuo sam kako
jedan četnički oficir kaže da oni preuzimaju brigu o ranjenim. Kada su
kamioni napunjeni, krenuli smo prema Novoj Kasabi. Tamo smo stigli na
igralište kod Džuguma kafane. Tu su kamioni stali, a četnici su počeli
vikati da silazimo. Sve torbe i rusake u kojima je bila hrana morali
smo baciti na jednu hrpu. Srpski vojnici su nas dočekali na kapiji na
ulazu u igralište. Na kapiji sam vidio jednog Srbina iz Podravanja,
opština Srebrenica (sa brkovima). Držao je PM uperen u nas. Nisam mu se
smio javiti. Igralište je bilo puno zarobljenih Srebreničana koji su
sjedili i držali ruke iza vrata. Mi iz kamiona zauzimali smo novi red i
sjedali. Bili smo okruženi srpskim vojnicima koji su držali uperene
puške u nas. Ubrzo je došao transporter SMB boje i stao je kraj
igrališta. Izašao je čovjek u maskirnoj košulji kratkih rukava sa
činovima i obratio nam se. Bio je to krupan čovjek crvenog lica,
izbrijan, koščat. Pitao nas je da li ga poznajemo. Predstavio se kao
Ratko Mladić, general Srpske vojske. Pitao nas je odmah: 'Gdje vam je
vaš komandant Naser Orić? Vidite da su vas ostavili. Zašto ginete,
zašto se ne predate našim vojnicima? Svi ćete biti razmijenjeni. Daćemo
vas u Krajinu Fikretu Abdiću ili ćete u Batković u logor. Vaši vas neće
tamo u Tuzlu.' Onda nas je počeo vrijeđati i psovati: 'Balije, ginete.
Nemate države, zašto se borite?' To je sve bilo 13.07. oko 19.00 sati
uvečer. Tada čujem Mladića kako kaže: 'Sada će vas naši vojnici
preuzeti da vas smjeste i da se odmorite. Dobićete vodu i hranu.'
Tada počinje ponovo tovarenje u kamione. Naše torbe nismo više uzeli.
Vidjeli smo da istim tim putem prema Milićima prolaze kamioni koji voze
žene i djecu. Sjedamo ponovo u kamione jedan drugom u krilo. U mom
kamionu je bilo 120 ljudi. Kamioni su se vratili ponovo iz Konjević
Polja prema Bratuncu. Stali smo u Kravici ispred samoposluge pored
puta. Ja sam sjedio na kraju kamiona i cerada je bila malo podignuta
tako da sam mogao nešto da vidim. Vidio sam da su tu stajala još dva
kamiona pored našeg. Tu su nas dočekali novi četnici. Odmah su počeli
tražiti neke ljude poimenice ili nekoga iz te familije ili mjesta -
npr. familiju Orića i druge. Nastupila je noć.
Vidio sam neke Srbe koje sam dobro poznavao. Oni su tražili pojedince
Muslimane. Sa mog kamiona su odveli petoricu. Tukli su ih i na kraju
ubili oružjem. Ljudi su tražili vodu ali niko nije obraćao pažnju, tako
da sam svojim očima vidio kako ljudi piju svoju sopstvenu mokraću.
Jednom mom komšiji su živom trpali cijev puške u usta da ga ubiju. Tu u
kamionima na putu smo proveli noć. Cijelu noć su se čuli krici i piska
ljude koje su po noći izvodili, ubijali i iživljavali se nad njima.
Ujutro 14.07. donijelu su nam vodu u nekim kantama koju smo morali
piti. Ta voda je bila bijela, mislim da je bila otrovana. Usta su se od
te vode sve više sušila, a vidio sam da su ljudi nakon pijenja
pokazivali znake ludila. Bilo je jako toplo a i cerade su bile
zategnute. Punih 24 sata niko se nije mogao maketi iz kamiona. Poslije
podne su nam rekli da idemo u logor Batković. Kamioni su krenuli prema
Zvorniku. Četnici su držali uprene puške u kamione da bi spriječili da
neko pokuša iskočiti. Poznavao sam taj put i vidio da dolazimo do
Zvornika. Tu su nas s kamenjem i flašama dočekale srpske žene i djeca.
Odatle smo išli dalje prema Karakaju i fabrici Glinice. Međutim prošli
smo pored fabrike i skrenuli lijevo (još je bio asfalt). Nismo se dugo
vozili i stajemo kod jedne škole. Tu je nastala odmah panika i galama,
a četnici su počeli da pucaju po nama. Kad sam izlazio iz kamiona vidio
sam da je s desne strane bila neka garaža sa limenim vratima. Mi smo u
redu prolazili ispred srpske vojske a oni su nas svakog pojedinačno
tukli. Morali smo pjevati 'Srebrenica je srpska, živila srpska država'
i drugo. Ruke smo morali držati iza vrata. Kada sam ulazio u školu
vidio sam da na ulazu piše 'Osnovna škola Petkovci'.
Išli smo na sprat. Učionice su bile pune zarobljenih Srebreničana. Kada
sam ušao vidio sam da na podu leže dva pretučena čovjeka. Bili su
obliveni krvlju i nisu davali nikakve znake života. U učionicama su
prozori bili zatvoreni. Mi smo sjedali jedan pored drugog na pločice.
Nije bilo patosa nego Vinas podne pločice. Klupa nije bilo, samo je na
zidu visila tabla. Tu su nas ponovo ispitivali i maltretirali. Tražili
su novac i prijetili da će biti poklani svi koji ne daju novac. Cijelu
noć se vani čula pucnjava. Mi nismo mogli izaći.
Ljudi su tražili vodu, ali nam je nisu dali. Počeli su nas premlaćivati
i mučiti. Ljudi su ponovo bili primorani da piju svoju mokraću. To se
sve dešavalo 14.07. kasno navečer.
Počeli su da viču da izlazimo vani po četvorica. Ljudi su izlazili i
nisu se više vraćali. Ni moj komšija Salih se nije vratio, samo sam čuo
pucanj.
Meni je pozlilo pa sam se privukao prozoru da bih došao do zraka jer je
u prostoriji bilo sparno i zagušljivo. Tu sam se vjerovatno i
onesvijestio. Kada sam ponovo došao sebi vidio sam da u je u učionici
od 200 ljudi ostalo samo još dvadesetak. Tada sam vidio da je jedan od
onih pretučenih bio moj rođak Ademović Munib. Malo se oporavio ali je
bio sav u krvi. Došao je red na mene da izađem jer su nas zvali. Izašao
sam zajedno sa Bećirević Kadrijom. Na hodniku su stojala četvorica
četnika. Psovali su nam balijsku majku i naredili da se skinemo do
pojasa. Tu sam se raspremio i sva dokumenta odložio na kamaru. Bila je
tu moja diploma, vozačka i zdravstvena knjižica i drugi dokumenti.
Odjeću smo stavljali na drugu kamaru. Džepovi pantalona su morali biti
izvraćeni. Cipele i čarape smo također morali skinuti. Vezali su nam
ruke na leđima i ponovo nas tukli. Ubacili su nas u jednu drugu
učionicu koja je bila mračna. Tamo sam prepoznao mnogo komšija - Pilav
Zaim, njegov sin Azem, Omić Ševko, Krdžić Sead, Ademović Šaban,
Gabeljić Šećan, Fejzić Ramo, Tursunović Fahrudin, Bektić Mehmedalija,
Krlić Safet i mnogi drugi. Niko od njih se više nije pojavio. Tu su nas
držali neko izvjesno vrijeme onako vezanih ruku na leđima. Kasnije su
nas u toku noći počeli tovariti na kamion onako gole, bose i vezanih
ruku. Trčeći smo išli niz stepenice i hodnikom. Vidio sam tu mnogo
mrtvih i krvi po hodnicima. Kada smo se počeli penjati u kamion koji je
stojao uz stepenice škole počeli su nas udarati po leđima i pucati nam
po nogama. Mnogo ljudi je tu ranjeno. Govorili su nam da nas Silajdžić
prima mrtve i ranjene. Vjerovatno su mislili na neku razmjenu tijela.
Tu je ranjen i Bećirević Kadrija. Kamion je krenuo. Stajali smo u njemu
jedan pored drugog povezanih ruku. Bio je krcat pun, padali smo jedan
preko drugog nemajući oslonca. Kamion je stao. Vidio sam da je teren
bio osvijetljen. Naredili su nam da silazimo sa kamiona. Vidio sam da
je ležala masa ubijenih ljudi na čitavom polju. Naredili su nam da
padnemo na zemlju. Vidio sam da je desetak ljudi sa čarapama na glavi
držalo automatsko oružje. Samo se sjećam da je ponovo zahučalo, nisam
znao ni šta ni odakle se puca. Pao sam između ranije ubijenih dok su
drugi padali po meni. Osjetio sam da me barut i sitno kamenje prži oko
nogu. Svjestan svega šta će se desiti podvukao sam se dublje pod mrtve.
Osjetio sam da mi nešto toplo curi niz lice koje je bilo okrenuto
zemlji. Znao sam da sam ranjen ali sam se i dalje pokušavao spasiti.
Čuo sam oko sebe ljude kako krkljaju i teško jauču. Pucnjava je
prestala iznenadno, čuo sam novu naredbu i novi pucanj i rafale. Ne
sjećam se koliko dugo je to trajalo jer sam pao u nesvijest. Kada sam
došao sebi čuo sam da se dozivaju međusobno imenima i govore. 'Tuci!
Kraći rafal u glavu! Simo, da ga vidiš kakav mu je strašan skelet!'
Psovali su nam balijsku majku. Jedan od njih dolazi do mene, udara me
nogom u glavu i kaže da sam mrtav. Ja sam tada ponovo izgubio svijest.
Ne znam koliko sam dugo tako ležao. To je sve bilo još one noći 14.07.
Kada sam došao sebi prvo sam osjetio bol u rukama koje su bile vezane a
žica je već napravila rane na rukama. Odmah sam se sjetio porodice i
pokušao ustati da bih se spasio. Ustati ipak nisam mogao jer je na meni
i oko mene ležalo nekoliko drugih tijela i čulo se jako krkljanje. Tako
pokušavajući ustati čuo sam glas da neko zove. Rekao je da je i on
ostao živ. Četnici više nisu pucali. Pošto je već bila zora oni su
mislili da su poubijali sve i razišli su se onako pijani i drogirani.
Čekao se samo utovarivač da pokupi tijela.
Kada sam čuo taj glas bilo mi je lakše. Odmah sam mu doviknuo da dođe
do mene ako može. Taj momak je dopuzao do mene. Zamolio sam ga da me
pokuša odvezati. Pošto su i kod njega ruke bile vezane ja sam prvo
njemu odvezao ruke.Zamolio sam ga da me pokuša odvezati ali on mi je
odgovorio da me ne može odvezati jer imam dvije struke žice. Ugledali
smo farove mašina koje su počele da kupe mrtve. Čim sam čuo rad mašine
i traktora sa prikolicom rekao sam tom momku da me podigne i da
bježimo. Išli smo sa leša na leš. Bilo je još živih ljudi ali su bili
teže ranjeni. Mi smo uspjeli doći do obližnje šume još onako vezani,
bosi i goli do pojasa. Kada smo zašli u šumu naišli smo na neki dublji
kanal koji je bio pun crvenog mulja. Našli smo dva kamena i rekao sam
tom momku da pokuša udarajući kamen od kamen presjeći žice na mojim
rukama. On je to i uradio i oslobodio mi ruke. Upoznali smo se i on me
je počeo ljubiti i rekao da je on iz Vlasenice. Nismo se do tada
poznavali. Napili smo se vode iz tog kanala iako je bila mutna i
prljava. Ostali smo tu do svitanja jer nismo poznavali teren i nismo
znali gdje se nalazimo. Čuli smo ponovo jaku pucnjavu i rad mašina.
Kada je svanulo pošli smo da se izvlačimo odatle. Vidjeli smo kako
mašine tovare mrtva tijela na traktor koji se brzo vraćao. Nismo
vidjeli odmah gdje ih bacaju. Utovarač je bio žute boje - rudarska
mašina ULT 160. Traktor sa prikolicom je bio crvene boje. Na traktor je
tovareno odmah 15 - 20 tijela. Vidjeli smo kako ih bacaju kasnije u
branu. To je bila brana otpadne vode Glinice u Petkovcima.
Uspjeli smo se izvući i doći do nekog napuštenog izgorjelog sela. Tu
smo se malo osvježili i našli nešto hrane i voća. Treći dan poslije
masakra smo se uspjeli izvući do zvorničkih sela i onako goli i bosi
doći do Sapne. Prošli smo ponovo kroz četničke zasjede koje su bile
postavljene duž rijeke Sapne. 18.07.1995 prešli smo na našu slobodnu
teritoriju."
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
RATNA PRICA
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: