Obicaji u mom selu iz starih dana

Admin

Običaji u mom selu

Luka

je naseljena mahom ljudima iz Srbije. Ja ću malo napisati iz
djetinjstva šta sam zapamtio i koliko se mognem sjetiti priče od očeva
amidže Avde, koji je umro one večeri kada je Adil Sulejmanović oženio
Zemku iz Kruševdola. Oni su sada, vjerovatno, đedo i nena. Avdo mi je
prenosio svoja sjećanja dok smo čuvali mal. Imo sam sreću da čuvam sa
tako dobrim čovjekom.

IKAN

Avdo mi je često pričao o svom ocu Ikanu.
To je moj prađed. Imo je običaj da kaže:
-
Eeee, moj otac Ikan je bio poslednji čovjek u Šabanovićima, koji je
mogao da naredi svakome u porodici. Jes, vala, i u cijelim Begićima.
- Kako je on izgledao? De mi malo pričaj Avdane!
Zamolio bih Avdu, kada smo imali dovoljno vremena.
- Hocu, sinko! Ja volim o njemu da pričam. Da ne bih zaboravio, a da to neko mlađi zapamti.
Avdo je priču pričao ozbiljno, sa ponosom, svečano.
-
Ikan je uvijek sjedio na minderu, na dušeku koji je bio zastrt zelenom
čohom. Imo je crne široke čakšire. Uvijek je nosio bijelu kosulju, koja
je imala malu krgnicu. Bensulah je nosio sa džepovima. U jednom džepu
je držao šajbok, a u drugom duhansku kutiju i kresivo. Maramicu je
uvijek nisio zadjevenu za bensulah. Imao je najvišu lulu. Svi ispuše po
dvije lule duhana, a Ikan bi i dalje pušio prvu. Eh, nije stio pušiti
svakaka duhana. Naručivo je duhan iz Studenca. Iz malog sela kod Peći.
Bio sam radoznao, pa bih ga priupitao:
- Kako je Ikan izgledao?
Malo se odmorio Avdan, a onda nastavio:
-
Eeee, moj, sinko! Bio je visok i vrijedan. U starosti imo je veliku, do
pojasa ko snijeg bijelu bradu,kratke a guste brkove. Povazdan bi sjedio
na minderu i zaglađavo bradu i brkove. Pio bi kahvu i šerbe sa
upaljenom lulom. Pred njim je uvijek zimi morala biti puna mangala žara.
Malo je zastao, odmorio se i nastavljao pripovijedanje:
-
Nikada nismo večerali dok i poslednji ne bi klanjo. Onda posjedamo i
čekamo da nam naredi šta će ko sutra raditi. Niko nije smio otići na
sijelo, prije nego dobije zadatak šta če raditi narednog dana.
Pogledao me da se uvjeri da li ga pažljivo slušam, a onda bi nastavio:
-
Ikan bi često mijenjao među članovima porodice posao. Jedino nije
mjenjo kućnu stopanicu. To je morala biti najbolja kućanica među
ženskinjem u kući.
Uplašio sam se da ne prekine pričanje, pa sam ga pitao:
- Jeste li morali postiti?
Avdo me pogledao, malo iznenađeno, a onda je dodao:
- Kako da nismo! Za to te niko nije pito ništa,samo te zovnu na ručak izjutra.
Želio sam saznati što više detalja, pa sam upitao:
- Jeste li imali sahat?
Odmah je nastavio priču:
-
Kakav sahat? Stopanica ustane kada zapjevaju prvi horozi. Skuha po
dvije pite i ispeče, dok zapjevaju treci horozi. Tada se ručalo. Kada
zapjevaju četvrti nema više jesti i piti. Na teraviju smo išli svi.
Klanjalo se u Begićima u nečijoj kući, i u u Mujićima i još ponegdi,
sve dok nismo napravili džamiju. Svaku veče je bilo sijelo. Svi glavni
ljudi u nekoj kući. Mumin se posebno spremi za doček sijeldžija. Gledao
sam po tri mangale žara se pripreme. Izaberu najbolji duhan uz Ramazan
i najbolje suho meso, jabuke, kiseli kupus, krompir. Po svunoć se jede
a udan stari spavaju, bogami zimi. Ljeta su bila malo teža za sve.
Pamtim ja dva puta kada je ramazan bijo uz koševinu.
U Avdino doba u
Luci je bilo po desetak starih ljudi koji su obavezno sa dovom
zasjecali brade,to je bio znak da se dotični počinje pripremati za
sledeci svijet.

Moja sjećanja ramazanskih dana.

Ramazan
se isčekivao sa posebnom radošću. Bilo je više razliga. Tada smo i mi
djeca, nekako, postajali ozbiljni i reko bih u tim danima brže smo
sazrijevali. Međusobno smo se takmičili, ko će više dana postiti.
Odrasli se posebno pripreme. Uz Ramazan nastoje da ne budu srditi ni
prema kome pa ni prema nama djeci. Pred Ramazan bi glavni ljudi nešto
se dogovarali u kući Mulanazifa Begića, koji je bio hodža u našem selu.
Uoči Ramazana zamiriše svo selo, svaka kuca. Običaj je bio, uz ostalo,
da Halva obavezno zamiriše. Prva veče teravije džamija bude prepuna.
Kasnije se mi djeca osipamo. Krademo se i idemo negdje na sijelo, mahom
kod Arifa na Poravan.
Svaki dan posta, cijelo selo čeka ezan, da se
omrsi. Iako su rijetki imali sahat, niko se nebi omrsio dok se ne cuje
glas ezana Mulanazifova. Djeca bi se iskupljala, da čuju ezan i jave u
svoje kuce.
Sijela ljudi sa teravije se uredaju, svaku veče sijelo
je bilo kod drugoga covjeka. Mulanazif je bijo glavni, kod njega je
bilo prvo sijelo, onda redom po starini: Hakija, Huso, Selman, Memiš,
Sulejman, Salih, Mujo... Jedna soba ili obadvije se pripreme za sijela.
Iskupe se findžani i najbolje što se ima za tu veče. Posebno je iftar.
Ispod
prozora sjede hodža i još dva čovjeka, mahom Huso i Mujo Mujic ili
Memis. Sa strana se poredaju ostali. Nije bilo kreveta pa se sjedilo
tako da se poravni. Na sredinu sobe stiže jedna mangala sa žarom, a
pred hodžu i njemu bliže druga.
Ljudi se smjeste, te malo raskomote
a onda počnu da pale svoje lule i čibuke. U mangali se obavezno nađu
mašice za pripaljivanje duhana. Neko započne neku šalu. Bio je to
događaj koji se desio u bližoj ili daljoj prošlostii. Šale su mahom
bile poučne. Često bi se sluzili i starim provjerenim uzrecicama i
poštapalicama.

HALID

Sijela uz Ramazan nisu mogla bez
Halida Zejnilovića. Po njega šalju nekog mladića,koji je siguran. Dok
Halid ne dođe, njemu se napravi mjesto gde da sjedne. Obavezno mora
biti malo visočija stolica radi guslanja. Halidova pojava na vratima
ulijevala je veselje medu sve prisutne. Halid je bio ljepuškast,
nasmijan i uvijek raspoložen. Poslije šerbeta i kahve čulo bi se:
- Dede, Halide, počni! Ali vodi računa: Halil nesmije poginuti.
Halid
posluša prisutne. Namaže smolom gudalo. Popije malo studene vode.
Obriše čelo, pa počne zagrijavati gusle i prilagođavati ih za uho
prisutnim. U njegovim pjesmama morao je biti prisutan Halil i Mujo,
Omer i Ajka,Tale Ličanin i Tanković Osman ... Halid iznenada lijepim
glasom uz gusle počinje pjesmu a medu preko trideset ljudi cuje se samo
Halidov glas. Posluga kućna radi samo što mora ali bez glasa. Samo
ocima se svi sporazumjevaju. Halid bi pjevo oko dva sahata i kada se
vidno umori, hodža je imao najbolji osjećaj za to, on bi reko:
- Dosta je! Odmori malo!
Halid
pronađe pogodno mjesto u pjesmi za prekid i stane sa pjevanjem. Tada
domaćica donosi šta je pripremila da počasti goste. Halidu se izdvaja
prvom i najvise. Njemu ne smije faliti ništa. Pale se ponovo lule i
cibuci. Domaćica iznosi pripremljene gostive za probrane ljude. Među
ljudima se povećava znatiželja. Šta ce biti u pjesmi? Hoce li Halil
zapasti u tamnicu? iHoće li osloboditi ropstva sestru Ajku?
- Hoće, ako ja uzivim!
Našali
se Halid, pa se opet napi vode iz dubokog bijelog loncica. Dok bi
pjevao nije jeo suho meso. Kaže, radi glasa, ali ga je zato čekalo za
dvojicu poslije pjesme. Pola sahata ljudi bi pustili Halida da se
odmori, a oni bi pričali o raznim događajima iz proslosti. Često je
bilo i šala na racun nekog od prisutnih, kako je i gdje prije ašikovao.
Ta tema je bilo zanimljivo svima. Svi su to prošli i rado se još toga
sjećaju.
- Eh, Halidaga,jesili se odmorijo?
Upitao bi neko iz prvog reda ljudi. Hodža bi odmah dodao:
- Dede, sokole! Hajde da vidimo!
Halid
uzima gusle i ponovo gudalo popravlja smolom i prilagodava zvuk za
slušanje. Svi prisutni šute i slušaju. Kada Halid pjeva svi ga gledaju,
kao da ga očima slušaju. Ako Halilu ne ide dobro u borbi, onda bi se
lica svih namrštila. Čim Halilu krene bolje i lica bi bivale veselija.
Halid se ponekad našali kroz pjesmu na štetu Halila uz osmjeh. Odmah
nečija lula zaprijeti Halidu. Sve su to bile vesele sale. Halida su
zvali da pjeva za Radio-Sarajevo, ali bez radnog staža i zbog toga je
odbio ponudu. Poslije dugoga pjevanja, Halid spusta gusle i kaže:
- Za ovu noć je dosta!
Obično,
Selman Begić uzima gusle i dariva ih sa 500 dinara. To je novčanica
papirna, zelena. Za 300 dinara se kosilo dan. Ostali ljudi podrže
Selmana i tako Halid prođe dobro. Slušao sam kada prica da je znao uz
Ramazan zaraditi po tri dobre plate. Bajrami su bili poslastica, ali u
toj radosti bilo je i tuge. Kada se završi Bajram namaz, ljudi prilaze
jedan drugome, grle se i placu. Kada se malo priberu, neko bih rekao:
- Bože, mili! Ko li od nas nece biti ovdje s nama sledeći Bajram?
Sve
ljude iz pokrajina, a posebno iz Krusevdola, bi oni bliži oko džamije
pozvali sebi na ručak. Nije niko smio otići iz sela, a da nije rucao
kod nekoga. Hodža bi znao koliko ima ljudi pa bi ih prije nekako
rasporedio. Napravio bi raspored ko će koliko pozvati ljudi, ali da se
to ne zna, da bude spontano. Pricu sam na kraju skratio, ali me lijepo
posjetila na lijepe dane. Rahmet svima koje sam spomenuo i one koje
nisam. Da im Allah podari lijepi Dzenet.

» Pokrenuli biznis u selu gdje nema povratka
» Kratke ptice starih ljudi
» Obicaji u Luci
» Povodom dana Drzavnosti BIH u CHarlotti
» ANTUN HANGI - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA