WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 NEMA NIKOGA DA MI OTVORI VRATA..

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
cibeg
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: NEMA NIKOGA DA MI OTVORI VRATA..   Tue Jul 28, 2009 4:42 am



"Niko ne dođe da upita 'Majko, kako si?'"

Nezira Sulejmanović vratila se prije tri godine u selo Đogaze kod
Srebrenice. Podnosila je zahtjeve za obnovu kuće, ali još nijedan
donator se nije odazvao. Živi pod pločom, u sobičku ispucalih zidova.





"Sreća je što je prizemlje građeno od kamena, pa nije srušeno. Tu
sam se skrasila, čekajući da mi obnove kuću, dovedu struju i vodu.
Želim i ja živjeti u uvjetima dostojnim čovjeka. Ali, za sada se tome
ne mogu nadati jer mi ovdje niko ne dolazi, zaboravljena sam i niko
nikad ne dođe da upita 'Majko, kako si?'", govori Nezira.
Nezirina
starija kćerka poginula je u saobraćajnoj nesreći 1989. godine. Dva
sina je izgubila padom Srebrenice jula 1995. godine. Krenuli su šumama
do Tuzle, ali im se tu izgubio svaki trag. Muž joj je u to vrijeme bio
na radu u Iraku, a kad se vratio i saznao šta se sve desilo, umro je od
tuge. Ostala joj je samo jedna kćerka koja živi u Federaciji BiH.

"I pored svega što mi se desilo, odlučila sam da se vratim. Ovdje mi je
najbolje. Kad su se mogle kosti mojih sinova ovdje vratiti, kad su
mogli mrtvi da se vrate, zašto ne bismo i mi živi. Moji su ukopani u
Memorijalni centar Potočari, a evo, iz svoje avlije svaki dan gledam na
to mjesto. Oplačem, suzu puštam na svakom koraku, ali mi to daje i
snagu da se i dalje borim. Kad se isplačem, ponekad i zapjevam, ne znam
iz kog razloga, a onda se prihvatim posla. Radim cijeli dan, a kad se
smrači, bude mi žao – mogla bih još raditi", govori Nezira.

Da dobije novi krov, struju i vodu, to su za sada samo Nezirine puste želje.

"Nisam se vratila kad je bilo više donatora koji su obnavljali kuće.
Jasno mi je da je sada manje para za obnovu, ali, valjda ima nekih
prioriteta. Vidjela sam da su se obnovile kuće nekima koji su odmah
poslije toga otišli u Federaciju BiH i nastavili tamo život. A ja koja
sam se vratila i koja sam izgubila sve najmilije – ostajem
zaboravljena."



Posijala je Nezira baštu i sve joj je rodilo.
Kaže, može nahraniti sve komšije od onoga što će uskoro prispjeti za
berbu. Dok ruča na deki prostrtoj u dvorištu u debeloj hladovini kruške
ranke, Nezira govori: "Gdje god sam bila, bila sam izbjeglica. Nisam
više mogla da podnesem takav život. Vratila sam se na svoje jer sam
znala da nigdje bolje nema nego na svom ognjištu. Doduše, ovo je sada
zgarište gdje živim, ali, vjerujem da će se naći neko da mi uredi kuću,
nek bude 4x4, samo da živim kao ostali ljudi. Ne tražim puno! Meni
treba malo pa da se osjećam da nisam ostavljena i zaboravljena."

U proteklom ratu, Nezira je bila kuharica i ima priznat borački staž.
Izgubila je dva sina, kćerku, muža... i sad nema ko da je upita "Majko,
kako si?"




Izvor info..
http://www.srebrenica.in/
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
NEMA NIKOGA DA MI OTVORI VRATA..
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Arhiva-
Idi na: