WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 DNEVNIK IZ POTOČARA

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
mumin




KomentarNaslov komentara: DNEVNIK IZ POTOČARA   Thu Jul 16, 2009 4:05 am




DNEVNIK IZ POTOČARA
Srebrenica - Potočari 10.07.-12.07.2009.

Iove godine, četvrti put zaredom, bio sam na dženazi u Potočarima. Samo
sam prve godine otišao na to stratište vođen i profesionalnim,
novinarskim zadacima. Ostale tri godine odlazim tamo kao građanin, kao
čovjek kojemu se početkom svakog jula ista stvar dešava.


Kako se
primiče jedanaesti, tako mi raste, što bi narod rekao, guta u prsima,
hvata me osjećaj srama, narasta potreba da odem tamo, da se poklonim
žrtvama maloumnika, da zatražim oprost, da vidim meni drage ljude,
prozborim koju, da se isplačem... Zajedno s njima. Ta guta, koju sam
već spomenuo, ta nelagoda, taj osjećaj krivnje iako ti nisi kriv, sve
ono što sam vidio u ta dva-tri dana, svi razgovori, sve slike iz
Srebrenice i Potočara, ostaju i dalje. Taj nemir sada je nešto manji,
jer, ubjeđujem sebe da sam uradio ono što sam trebao, pa bi mi moralo
biti lakše. Sve do narednog jula.

Bio sam u Crnoj sobi, u Fabrici akumulatora, u budućem Spomen
muzeju. Fotografije ubijenih i lični predmeti koji su s njima nađeni.
Užas.

Huso Zaimović, rođen 1964. Prva godina studija u Novom
Sadu. Radio u rudniku boksita u Milićima. Pronađen u masovnoj grobnici
Zeleni Jadar. Pored njegove slike - ručni sat. Stao na pet sati i
dvadeset osam minuta.

Alija Salihović, rođen 1975. godine. On i
njegova supruga Ahmedina rođeni su na isti dan u razmaku od dvije
godine. On je imao 18 a ona 16, kada su se potajno vjenčali u
Srebrenici. I curicu dobili. Kada je grad pao, ostavio je Ahmedini u
amanet da čuva dijete. I krenuo ka Tuzli... Njegova kćerkica Aldema
odrasla je bez oca. Kažu da rijetko upita za njega.

Rijad
Fejzić, rođen 1977. Identifikovan i ukopan ove godine. Jedino dijete
Šabana i Sabahete Fejzić. Uz njegovu sliku i dvije teke, sveske
prvačića. Nazire se jedna stranica, na dnu ocjena: 5. I potpis učitelja
ili učiteljice. Čini mi se da je Zmajeva pjesma o vrapcu. Vidim samo
ove stihove: "Vrabac se skita, dječicu pita: Čim taj šara?"

Naočale, tabakere, ručni satovi, dove... i dva klikera!!??

Bio
sam u srebreničkom Domu kulture. Majke priredile izložbu zidnih ćilima,
koje su same tkale, na kojima su same izvezle imena svoje ubijene
djece. I ovu priču sam taj dan na tom mjestu čuo: Jedna od njih,
paćenica, heroina, majka, reći će i ovo: "Ljudi moji, gledam ove
kamione što dovezoše tabute... Ljudi moji, ovi naši, ovi najmiliji,
nisu bolan nestali, oni su se vratili!Blago svakoj čiji se vratio!
Vratili se, samo što ne hodaju!" Taj dan, tražeći kosti ubijenog sina,
vratila se sa trinaeste masovne grobnice u Kamenici. Nije ga ni ovaj
put našla.Veli da je vidjela nekakve dječije hlače, učinilo joj se da
su njegove. Al' nisu, kaže ona. Nisu, prepoznala je po dugmadima da to
nisu njegove hlače!!!

Taj dan, petak popodne, na istom mjestu
čuo sam i ove riječi srebreničkih majki: "Svoju zemlju treba volit'!
K'o mater, k'o boga! Al' ta zemlja, njen temelj, mora počivati na
istini. Bez toga, bez istine, nema ni Bosne."

Subota predvečer.
Prošla dženaza. Tišina savladala Potočare. Novinarske ekipe spremne za
slanje posljednjih izvještaja sa dženaze. Dolazi Incko. Valentin.
Mislim, u početku, garant zbog izjave nekom od prisutnih medija. Kad
nije. Došao onako, sam. Ostao sat vremena. I njega je sve ovo danas
ganulo. Očito je. A onda nešto počeh premotavati po glavi, prijašnje
dženaze. Pa se sjetih jedne godine, kiša udarila, dženaza se jedva
obavila. Ostala mi u sjećanju slika tadašnjeg visokog predstavnika,
Pedija Ešdauna. Ovi naši pod kišobranima, paze da ni malo cipele ne
ublate. On, visoki, zasukao nogavice, u blatu do članaka, obilazi
porodice, pozdravlja se, razgovara...

Sve je to lijepo,
tugaljivo. Al' šta bi poslije? Šta se to ispunilo od svih silnih
obećanja kojih smo se i od domaćih i od stranih vlastodržaca ovih
godina u Potočarima naslušali?
Ništa!
Zato će i ovaj lijep gest
aktuelnog visokog predstavnika biti na velikoj probi do narednog 11.
jula. Šta je obećano, a šta urađeno?
Već sutradan, dvanaestog, Srebrenicom su defilovali četnici. Šta ćemo sad, visoki predstavniče?

Subota,
kasno veče, skoro će i jedanaest. Adnan i ekipa završili specijalnu
emisiju iz Potočara. Stavili tačku na golemi posao koji su ovih dana
uradili. Golem i obrazli posao. Sa gostima emisije odlazimo na kafu, da
još malo popričamo, razmjenimo utiske, planiramo neke buduće projekte.
Sjedam
do djevojke kojoj su i oca i mater ubili. I oca. I mater. Ostali ona,
brat i sestra. Ona je student u Tuzli, budući ljekar u Srebrenici. U
emisiji je bila vrlo oštra, kaže da još nema snage ni da pokuša
komunicirati sa onima u čije ime su njene roditelje ubili. Sa Srbima,
da budem jasan.
Kažem joj da ima pravo do sudnjega dana, zbog onog
šta joj se desilo, govoriti sve što joj je na srcu. I ponašati kako
misli da treba da se ponaša. Pričamo dugo, počinju suze... I kod nje i
kod mene.

Nedjelja ujutro, čekam naš kombi za povratak u
Sarajevo. Pijem kafu, čitam beogradsku štampu da vidim kako su
izvještavali iz Srebrenice. "Večerne novosti" u svom stilu, navijački,
pristrasno, ružno. "Press", baš sam bio iznenađen, kratko, al'
korektno. Pišu o genocidu, baš tako, koji se desio u Srebrenici.
To
moje čitanje prekida dolazak crnog auta. Izlazi djevojka, ona ista od
sinoć. Došla je, kaže, samo da se pozdravi sa mnom i ode u Tuzlu. Ne
mogu vam reći koliko sam sretan zbog tog njenog gesta. Ako sam u njenoj
lijepoj i pametnoj glavi uspio za mrvu barem pokrenuti razmišljanje da
i kod "ovih drugih" ima drugačijih i boljih, moj kamen u stomaku, onaj
sa početka priče biće, ako ništa, makar malo manji.
Do narednog jula!

P.S.
U
prilogu ovoj kolumni prilažem i tekst koji sam objavio u sarajevskom
"Oslobođenju" 13. avgusta 1992. godine. U originalu, zbog
autentičnosti. Nek' se zna!
Ovo je i posljednja kolumna do septembra. Ako bude zdravlja, nastavićemo je.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
DNEVNIK IZ POTOČARA
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Arhiva-
Idi na: