mumin
 | Naslov komentara: Moj prvi dolazak u Potocare  Tue Jul 14, 2009 3:52 am | |
|
| | Ponedjeljak, 13 Juli 2009 22:17 | Amira Kovač - Moj prvi odlazak u Potočare, Srebrenicu pečat Bosne i Hercegovine, zemlje natopljene dječijom krvlju
 Probudih
se, a nisam ni spavala. Noć mi je trajala kao nijedna do sad. Legla sam
s namjerom da zaspem, da usnijem nešto lijepo, da bi mi ovaj današnji
dan prošao lakše. Slike masakra i genocida, najbrutalnijeg zločina u
Evropi nakon drugog svjetskog rata bile su mi pred očima. Nisam se
bojala jer nemam čega, plakala jesam i noć molila da mi pomogne, da me
ne izda duša sa mojih osamnaest godina. Kiša je padala kako iz neba,
tako i iz mojih očiju.
Put težak a misli još teže. Bosno moja, zar
su nas morali ubijatii da bi bili sretni? Bosno moja zar su moji
vršnjaci morali biti zaklani, da ih ne bi progonio njihov plač? Samo su
dva pitanja od milion njih koja su mi se vrtila po glavi, a na koje
nije bilo odgovora. Uzvišeni plače i snagu daje, a zločinci bježe u
svoje domove iz kojih bdije crnina. Prolazeći Sarajevom, osjetih mir u
duši, sve do Kladnja. Idući dalje, osjećala sam se kao praznina, duša
kao da mi je presahla. Svako sto metara po jedan policajac RS, svako
sto metara monstrum koji nam pokazuje put prema memorijalnom
centru-Potočari.
Iako sad nisu bili naoružani nožem i žicom, iz njihovih glava, očiju
i ruka „virila „ je krv nevine djece, ljudi, bol i jad silovanih majki.
1995 godine, imali su sve potrebno da nas unište, a što nas danas nisu
pucali. Je li problem bio što nas je desetinama hiljada bilo više od
njih. Nismo ni danas bili naorižani kao ni tog 11.7.95 godine, pa što
nas ne pucaju? Što?.
Žuta tabla na kojoj piše Srebrenica. O, tugo
moja, zašto svoje noge ne osjećam, zašto mi vilica jedna od drugu
udara, zašto mi srce ne kuca, zašto? Zašto se zgrozim na taj porušeni
gradić, zašto je svako stablo u njemu crnu?- odjekivalo je u mojoj
glavi. Gledajući u sve porušene objekte, rušila sam se i ja. Rušila se
moja snaga koju sam mukotrpno čuvala. N asvakom brdu sam vidjela
monstrume i među njima najgoreg, koji tvrdi: „Neće vam niko ništa!“
•
Srebrenico, o historijo naša krvlju tvojom ispisana. Duša mi je jecala,
kao da će pući, svaki prolaznik mi je bio novi uzdah. Ezan uči, a
gledam u tu fabriku terora, ne znam kako da se još izrazim a da ne
umanjim njeno čemerno značenje. Krvnik je u njoj rezao grkljane bebama
jer su u majčinim naručjima plakale. Pogan ljudska je baš tu, pivske
flaše ubotrebljavao da bi žene uzbudio, da bi ih uništio, da bi od
njihovih tjela, napravili tjela bludnica. Taj zlikovac je baš u ovoj
fabrici natjerao sestru da pije krv zaklanog brata svoga. Bože, je li
se ovo zaista desilo ovoj mojoj Bosni?, a hodža me prekide u mome
razmišljanju:“ Allahu ekber.“
 •
Klanjajući dženazu 534 nevine žrtve, nebo je orilo. Posljedni ispraćaj
za njihove jedva pronađene kosti poklonilo oko 50 000 ljudi, 50 000
uplakanih ljudi. Gledajući kako majke gube svijest nad mezarovima svoje
djece, muževa i očeva jecala sam. Nisam znala ništa drugo, osim jecati.
„Umrijeh, umrijeh, umrijeh!“- čulo se od iznemogle majke koju nose sa
tabuta njenog sina. Odjekuju te riječi u meni, odjekuje Bosna moja,
odjekuje svako izgovoreno ime nevine žrtve.
• Bože, zar je naša
vjera toliko čista i jaka, da su pogan ovog svijeta litre krvi naših
očeva danas pretvorili u katran. Naše majke u paćenice, na koje su
cijenu stavljali. Gospodaru, Tebi se obraćam, zaštiti naše majke od tih
pogana, neka njihova suza bude molitva za sve mučki ubijene bošnjake.
•
Danas je nas oko 50 000 bilo u Potočarima, noćas su opet tu samo one.
Danas niko nama nijednu ružnu riječ nije rekao,a sutra će naše majke
gledati u tri prsta i slušati riječi „Nož, žica, Srebrenica.“ Riječi
koje srce kidaju na hiljadu komadića, riječi koje ukazuju na njihov
život 1995 pa i do danas.
• Svemogući Bože, znamo da čuvaš za njih
nagoru kaznu u vječnom životu, ali olakšaj našim majkama, svim
preživjelim Bošnjacima najbrutalnijeg zločina i osudi te monstrume.
•
Riječi idu, kao i moje suze dok ovo pišem. Pisala bih još, ali čemu.
Kome služe ove moje riječi sem što ćemo se mi suosjećajna bića možda
rasplakati uz njih. Otiđoh ja prvi put u Potočare, vratih se ja svojoj
Jablanici naboranog i napaćenog lica. Nema tih krupnih očiju koje
gledaju na svoju domovinu kao na najsvetije mjesto, nema tog osmijeha
koji mi je svaki dan ispunjavao neizmjernom ljepotom. S ovom mojom
pričom, suzama u očima i presahlom dušom, odajem počast svim žrtvama
Srebrenice, Podrinja i Bosne i Hercegovine. Dragi moji Bosanci i
Hercegovici, neka nam ovo bude opomena za čitav život, da mi nemamo tih
prijatelja koji nas okružuju onda kad Bosna umire, nemamo i NIKAD ih
nećemo imati.Amira Kovač Jablanica |
| |
|
Home 
portal 
Gallery 
Traži 
Login 
