WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Granata u operacionoj sali

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Granata u operacionoj sali   Sun May 17, 2009 5:59 pm

Granata u operacionoj sali

Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj
Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani
tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za
1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu,
gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su
pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se
nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece

--------------------------------------------------------------------------------

Od
četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića,
Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira,
Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom,
čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne
riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je
agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika
funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa
dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne
vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj
epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na
Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.

O vodi, struji,
hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova
zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja.
Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare;
ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama.
Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih
položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali
vremena: valjalo je spašavati ranjene.

Iskustva koja su imali
jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof.
dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio
ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji,
Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i
ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione
sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a
neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i
najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u
prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja
i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su,
mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog
pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u
kojem je dobačen sa ulice ili linije.

Primarijus dr. Faruk
Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu
odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima
zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo
se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali
ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali
dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne
hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da
poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku,
nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav
pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna
o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to
nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili
apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."

Ona
pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu,
sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za
agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu
zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom
velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr.
Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji
agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo
štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo
moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića
zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe
Morillon.

"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko
navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času
kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me
čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut,
upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga
kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju
ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj
struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr.
Kulenović.

Voda je, naravno, bila preduslov postojanja:
valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji
direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992.
godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar
kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove
ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem
vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo
smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo
od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko
od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se
također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije -
čekao se veći broj ranjenih.

Hranili su se kao i sve ostale
Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su
ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od
sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao
vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u
većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je
fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede.
"Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili
za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator
ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr.
Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta,
napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali.
Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i,
što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom
gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice,
dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su
legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih
nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda
po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima
i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo
kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore
koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i
poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.

Zanimljivo,
ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo
kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici
bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr.
Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom
mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta,
preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su
uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo
antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.

Još
je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u
opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost,
materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj
klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi
pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći.
Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su
ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u
krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika,
paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?

"Šta
odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje
situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako
sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu
osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali
ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje
se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i
nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.

Pola
plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece,
mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano
i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr.
Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema
nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je
razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno
borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje.
Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio
sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih
inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao
poštovanjem prema pacijentima…"

Za sve te godine opsade važio
je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže,
"tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se
baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li
napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne
pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i
svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i
jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz
grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu.
Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a
brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu.

I
to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila
fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih
proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili
glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek
hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom
tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije
mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i
valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi
za najtraženije ljekare


................................................................................
....................................



Osuđeni na beznađe

U
dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome
pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi
iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja
nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je
struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...


Pripremni na nesreću

Čovjek
može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A
sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije
nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje.
Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat
navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i -
straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je
da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat,
nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije
dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek
mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše
plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"




Peti februar 1994.

Možda
neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata.
Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama,
kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz
Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio
mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori
je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom
danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13
sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se
ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se
ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im
oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da
je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer
je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se
ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike,
smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono,
da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo
počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da
su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili
ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je
Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci
tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad
ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV
Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je
pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale
sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"



Ko puca?

Svaki
grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato
pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i
počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi
granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste
koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na
prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži
informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale,
na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova
nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o
gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom
situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno
moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Granata u operacionoj sali   Sun May 17, 2009 5:59 pm


Godine prolaze

Sa
našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša
razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je
uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo
je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se
1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg
Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost,
jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu
koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše
želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija
našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako
smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"



--------------------------------------------------------------------------------

Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.

Niko
ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo
199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje
u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici
šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom
spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste
puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst
pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su
dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako,
Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići.
Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je
prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo
pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna
kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su
umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz
stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to
proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći.
Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa
rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi
prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više
pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Granata u operacionoj sali
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Ratne -Price-
Idi na: