WukoljinStan


 
HomeHome  portalportal  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Vukoljin stan-Planina

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Admin
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Vukoljin stan-Planina   Sat Mar 21, 2009 6:44 am




Geografski položajVukoljina-Stana






Vukoljin Stan je zanimljivo mjesto, kako po geografskom položaju,
tako i po svojim prirodnim osobenostima. To je izrazito lijepo
mjesto. Ima čisto i očuvano prirodno okruženje.






Vukoljin stan se nalazi između žepskog i zvorničkog
kraja. Nalazi se, otprilike, malo manje od pola puta između Žepe i
Srebrenice. To je šumsko nenaseljeno područje. Teško
je prohodno i uvijek opasno. Kroz ovo područje su prolazali samo
odvažni, hrabri, spretni i sposobni ljudi. Život je uvijek
nametao potrebu da se ide iz jednog u drugi kraj. Ovo područje
postaje posebno značajno u ratnim vremenima. Ovdje se skrivaju
ljudi. Ovuda se ide u po hranu.






Historijat


Zbog pogodnog položaja Vukoljina Stana, Begići su
napravili han na Usjeli pored puta. Han je bio na mjestu gdje se
odvaja put za žepski kraj i za Luku. Kažu da je Han dobro
radio. Dva puta paljen i obnavljan.



Vukoljin Stan je, nekako, vaga na putu prema Srebrenici i zvornickom
kraju, pa je to doprinosilo da bude pogodno mjesto za razne male
biznise. Uvijek je bilo ljudi koji su se uspijevali organizovati i
baviti nekim lakšim poslom u odnosu na teške poslove
obrade zemlje, sječe šume ili uzgajanja stoke. Pored hana
na Vukoljinu Stanu organizovana je Otkupna zadruga, koja je ljudima
Luke i Kruševdola omogućavala zaradu sabiranjem trava i
šumskih prodova. Na Vukoljinu stanu je dobro radila i stočna
pijaca, koju je organizovao Azem Begic. Ovo mjesto je bilo i pogodno
za organizovanje šverca drvenom građom i stokom. Zbog
toga je ovo mjesto više cijenjeno od samog sela Luke.





Na Vukoljinu Stanu se nalaze četiri mezara. Tu su ukopani ljudi
koji su nađeni smrznuti. Možda to i najbolje govori o
opasnostima koje su uvijek vrebale ljude koji su ovuda prolazili ili
ovdje živjeli. Ovi grobovi imaju i svoje priče o stradalim.



I ja se sjećam jedne godine, kada su svi ljudi iz Luke išli
organizovano čištiti snijeg u martu mjesecu da bi mogli
dovući sijeno iz planine. Takođe sam jednom, vraćajući
se iz Srebrenice, spas od mećave našao u jednoj kolibi.




OBIČAJI I NAČIN
ŽIVOTA




Žetva

Ovdje su ljudi dugo godina živjeli u bratskoj slozi. Nisu se
izmedu sebe dijelili.
Pričala mi je mati da pamti nekoliko žetvi na Vukoljinu
Stanu. Na jednom sijelu poslije žetve je bila i prisutna.




Bila je žetva u Ikana Begića. Po njenom pričanju, to
je bila i tradicija. Svake godine se čekala bas ta žetva na
Vukoljinu Stanu, na koju bi bile pozvane djevojke iz svih okolnih
mjesta. Na žetvi bi se okupilo preko stotinu djevojaka. Tokom
dana su žele, a uveče bi bilo sijelo. Na jednom takvom
sijelu, na kojem je bila i moja mati, kolo je vodila rodica Begića
iz Bučinovića. Na sebi je imala svilene dimije i bijelu
bluzu preko koje je bio crveni prsluk. Na glavi je nosila tepeluk od
srebra sa ukrasima raznih boja ukrasnog kamenja. Oko ruku su joj bile
široke halhale, a oko nogu masivne belenzuke sve od srebra sa
ukrasnim kamenjem. Oko vrata joj je bila ogra dukata, kažu,
nista manje od tristotine. Oko pasa je imala posirok višebojni
pojas od kadife.





Ispred nje je kolo vodio njen brat. Imao je u struku široke
pantole koje su kod članaka bile svedene uz tijelo i bijelu
košulju sa crnim prslukom. Oko struka je imao pojas sličan
bensulahu, za koji su bile zadjevene dvije kratke puške. Iza
njih je kolalo više od stotinu djevojaka. Sijelo je trajalo
cijelu noć. Izjutra je ogrijalo sunce, a u kolu se i dalje
kolalo. Nije htio niko kući da ide, da ne „razbija“sijelo.



Tako se ponavljalo godinama a onda je sve prestalo. Prestalo
je, jer su se braca tada međusobno izdjelila i više nije
bilo takve snage koja bi to organizovala, a bogami, ni starješine.




Mula Nazif Begić


Poslije čuvenih žetvi na Vukoljinu Stanu pročuo se
mula Nazif Begic. On je formirao mjesnu zajednicu. Pokrenuo izgradnju
škole i džamije.



Išao je u Beograd kod kralja ispred Muslimana Istočne Bosne, da ga
upozna sa njihovim proble-mima i potrebama za pomoć da bi ljudi
opstali.

Od kralja je tri puta odlikovan 1933 god.




Nuđeno je mula Nazifu da bude predsjednik opštine.
Odbio je to rekavši da on ne može živjeti bez
Vukojina Stana. Prihvatio je da bude porotnik u opštinskom
sudu i to je obavljao časno i pošteno u najtežim
sudskim procesima.



Mula Nazif je iskoristio svoj uticaj i organizovao sa srebreničkom
zadrugom otkup šumskoga bilja i plodova. Za to je kupio
kasarnu u planini i prepravio je. Bila je to njegova kuća.
Zadruga je dobro radila i to je dosta pomagalo Lučanima i
Krusevcima kao i stanovnicima iz daljih sela.




Mula Nazif je bio glavni hodža u lučkoj džamiji.



Odbornik i član u opstinskom vjecu u Srebrenici.






Sjecam se Mula Nazifa dobro, išao sam zimi u mejtef pred
njega. Uvijek se oblačio lijepo. Imo je kosulju sa ruskom
kragnom i džemper. Crne hlače u pojasu poširoke a
kod članka uske. Nosio je lahke cipele na koje je obuvao
kaljače. Oko pojasa je nosio bensulah gdje je držao pribor
za pusenje. Imao bjelu bradu, čistu kao snijeg i uvijek urednu.



Kada bi se neko u selu posvađao ili napravio neku štetu,
on bi sa jos dva čovjeka išao da hi miri. Isto je radio
ako bi se desio neki drugi nered u selu. Prije nije bilo svađa
zbog žena i djece u selu.



Sjecam se okupljanja ljudi ljeti, pred akšam kod mula Nazifa.
Pricali su uz kafu i slušali vijesti sa radija kojeg je jedino
on imao.



Prisjećanja i želje







Poslije protjerivanja devedesetpete, riješio sam da
odem u Vukojin Stan. Sa mnom su pošla i moja dva prijatelja.
Zaksnili smo. Došli smo do Avdulahova čaira i jedva smo
uspjeli naložiti vatru prije mraka. Bili smo prvi koji su ovdje
došli poslije tragedije koja je zadesila narod našeg
kraja.



Došli smo petog maja. Bilo je hladno. Bio sam presrećan
što sam stigao u rodni kraj. Nisam mogao čekati da svane.
Oko ponoći sam otišao na mjesto gdje su bile naše
kuće koje su četnici popalili kada su zauzeli naše
selo.



Sjeo sam na kamen, gdje smo se stalno pred veče okupljali.
Mojoj sreći nije bilo kraja. Činilo mi se da vidim sve
ljude koji su tu živjeli, one koje sam poznavao i one koje nisam
poznavao.




Imao sam osjecaj da vidim Begu koji je tu izbjegao iz Užica
1776. godine. Vidio sam i njegove sinove Šabana i Memiša.
Misli su bivale sve jače, jasno sam vidio njihove sinove Ikna i
Mehmeda. Nizali su se likovi mojih predaka. Sada vidim njihove sinove
Ibru i Mulanazifa, pa onada njihove sinove Saliha i Kadriju. Potom u
mislima vidim njihove sinove Amira i Avdagu, a onda mi na misli dolazi
da vidim i njihove sinove Adina i Abdela. Vidio sam sve te generacije
koje su tuda prolazile pored mene, nisam se uplasio iako sam sam bio
na tom pustom mjestu. Iako sam znao da gledam više mrtvih nego
živih ljudi, u sebi sam duboko poželio:




Vukoljin stan se mora obnoviti, mora se neko od nas vratiti i ko
se vrati trebamo ga svi pomoći, da obnovi ognjište naše
i naših prošlih generacija. Moja životna želja
je da se bar koju godinu svoga života vratim tamo gdje sam
rođen, tamo gdje su mi prošle najljepše godine
mladosti, tamo gdje su se moji rađali i umirali. Njima je bila
više naklonjena sreća nisu nikuda morali ići.



Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Vukoljin stan-Planina
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
WukoljinStan :: Vukoljin-Stan-
Idi na: